Koliko mogu procijeniti, 80. godišnjica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prošla je kao svaki drugi dan. Ljudima u mojoj ulici očigledno ni na kraj pameti nije bila pomisao o tom povijesnom danu. Vjerujem da ni drugdje građani nisu bili zaokupljeni ovom obljetnicom. Kako i bi?
Generacije rođene poslije Drugog svjetskog rata, živjele su i žive u ”blaženom” neznanju ili u dvoumici o tome, što i kakva je Nezavisna Država Hrvatska bila.
Ne može im se zamjeriti, jer nisu ni imale mogućnosti upoznati se s historijski provjerenim informacijama, a nisu se ni željele opterećivati s problematičnom baštinom ratnog razdoblja. Htjele su zaboraviti i živjeti, izaći iz oskudice i nadoknaditi zabave i užitke koje su im četiri godine rata uskraćivale.
Hrvatska nije osamljeni primjer indiferentnosti prema mračnim stranama vlastite povijesti i prema preživjelim natruhama ustaštva.
Upravo zato što je komunistički režim krvavom osvetom nastojao ”preodgojiti” ljude i izbrisati sjećanja, damnatio memoriae polučila je suprotni efekt i održavala na životu ustašku nostalgiju, u najmanju ruku ”uljepšavano” sjećanje na ustaštvo.
Upravo zato što je komunistički režim krvavom osvetom nastojao ”preodgojiti” ljude i izbrisati sjećanja, damnatio memoriae polučila je suprotni efekt i održavala na životu ustašku nostalgiju, u najmanju ruku ”uljepšavano” sjećanje na ustaštvo
Podsjetimo se na ono o čemu se malo zna: komunistička vlast bila je kontinuitetu povezana s ustaštvom, jer su se u njezine redove sjatili ustaše koji su bili nešto bistriji i lukaviji, pa su u pravo vrijeme promijenili stranu. Memorijalna literatura hrvatskih autora, ali i arhivski dokumenti rječito govori o tome, koliko su takvi karijeristi i oportunisti ideale Narodnooslobodilačke borbe izvitoperili.
I sama politika doprinosila je tome da je deustašizacija neslavno završila, podjednako neslavno kao i saveznički projekt ”denacifikacije”.
Poznato je kako su se brojni sudionici u zločinima, izvršitelji, zapovjednici… sklonili u ”sigurne” zemlje, uglavnom preko oceana ili su se u svojim rodnim zemljama sasvim spretno uklopili u novu vlast i uspjeli dovinuti se do prestižnih položaja.
Neke su nove, demokratske vlasti na Zapadu, ali i socijalističke zemlje budućeg Varšavskog pakta čak i vrbovale pojedince kao, primjerice, sovjetska okupacijska zona, buduća Njemačka Demokratska Republika, generala Friedricha Paulusa, koji je kapitulirao pred Staljingradom.
I Jugoslavija nije sve zarobljene visoke nacističke ”velikane” smaknula, nego se koristila njihovom stručnošću, poglavito nacističke kontraobavještajce (za svaki slučaj zbog u to vrijeme izgledne konfrontacije Beograda i Moskve).
Jamačno je poznato da su u Sjedinjene Američke Države otišli istaknuti nacistički tehničari i drugi znanstvenici (primjerice, Wernher von Braun), da bi se uključili u američke svemirske programe.
S protekom godina težina zločina se smanjivala, svijest za krivicu i odgovornost se relativizirala.
Da tragači za nacističkim zločincima nisu ustrajavali, neki bi visokorangirani ratni zločinci izmakli sudovima. Najspektakularniji slučaj je Mossadova otmica Adolfa Eichmann, Hitlerove ”desne ruke” u provedbi istrebljenja europskih Židova.
Suđenje Eichmannu u Jeruzalemu započelo je 1961. godine. Dakle, još jedna značajna obljetnica, šezdeseta, koja se poklapa s 80. godišnjicom osnivanja jednog nacističkog satelita.
Značajna je i zato, što je Eichmannovo suđenje, za razliku od onog u Nürnbergu, bilo fokusiranu na perspektivu žrtava. Dimenzija zločina postala je očiglednom zbog toga što je svjetska javnost prvi put vidjela žrtve kao osobe.
I jugoslavenski su mediji o tom suđenju intenzivno izvještavali, jer je veći broj jugoslavenskih građana, potomaka žrtava, svjedočio protiv Eichmanna. Neke su obitelji tek iz dokumentacije saznale za sudbinu svojih stradalih članova (Solveg Sasson: ”Čovjek u svijetlom odijelu”. U Jasminka Domaš: ”Ako tebe zaboravim”. Prilog istraživanju povijesti židovskih obitelji).
Eichmannovo suđenje obilježilo je stanovit zaokret barem toliki da su zamukli glasovi o krivotvorenim brojkama žrtava, i da su i javno propitkivane neke Eichmannove teze (poput stavova i drugih optuženih nacista), primjerice, ona o bezuvjetnoj vojnikovoj spremnosti na izvršavanje bilo kakve zapovijedi.
Koliko mogu procijeniti, 80. godišnjica proglašenja Nezavisne Države Hrvatske prošla je kao svaki drugi dan. Ljudima u mojoj ulici očigledno ni na kraj pameti nije bila pomisao o tom povijesnom danu. Vjerujem da ni drugdje građani nisu bili zaokupljeni ovom obljetnicom. Kako i bi?
Opravdavanje počinitelja i prebacivanje krivice za zločine na same Židove, Cigane i na saveznike, nisu više bile općeprihvaćene istine.
No s time problem ophođenja s poviješću nije bio riješen i postoji i danas. Neizravno sudjelovanje najširih krugova stanovništva u održavanju zločinačkih režima, odnosno indirektna suradnja stanovništva, prepoznato je kao problem u bojažljivim raspravama na Zapadu.
I jugoslavenske su se komunističke vlasti suočavale s njime, jer su građani pod okupacijom obavljali svoje svakodnevne obaveze.
Tada važeće međunarodno pravo o ponašanju stanovništva pod okupacijom ”oslobađalo” je civile od krivice ”kolaboracije s neprijateljima”. Jugoslavenski su se sudovi držali toga selektivno, stvorivši, hotimično ili nehotimično, mit o tome da je stanovništvo samo ”nevina žrtva”, da su stanovnici također samo izvršavali svoje obaveze.
Generacije nakon rata odbijale su sjećanje na njihovo nijemo služenje okupatorima iz straha od mogućih pravnih posljedica, a zacijelo i zbog straha da bi ih činjenice mogle preplaviti i izbaciti iz ravnoteže.
Tabui unutar obitelji onemogućavali su sučeljavanje s prošlošću, dok je u javnosti brojnih europskih zemalja neposredno poslije kraja rata harao osvetnički ”furor”.
Većina onih koji su preživjeli nacističke i fašističke, te ustaške i četničke zločine, kao i obitelji žrtava, vidjevši da o njihovim patnjama nitko ne želi ni čuti ni pričati, ”zakopali” su svoja sjećanja duboko u sebi i tako su ostali sami sa svojim traumama, a neki su ih sa sobom ponijeli u grob.
Jugoslavenska politika se prema preživjelim žrtvama progona odnosila sa sumnjičavošću, čak i s prezirom, zato što su preživjeli.
Samo mrtva žrtva bila je ”dobra” žrtva, dok je preživjeli bivši logoraš svoje preživljavanje možda ”kupio”, izdavši svoje logorske drugove. Osim toga, povratak već ”otpisanih” žrtava progona, mogao je otvoriti pitanje tko se dočepao njihove imovine i povlačiti za sobom zahtjeve za povratom.
Između povratnika iz logora i egzila s jedne strane, i onih koji su se nekako provlačili kroz okupaciju i rat, zjapio je dubok jaz, i svijest za to prenosio se na sljedeće generacije, a da im nije bilo suvislo rasvijetljena obiteljska tajna, koju su generacije djece i unučadi slutile i opterećivale se njome, iako ih žrtve nisu htjele time zamarati.
Tako su poslijeratne generacije stekle tek rudimentarno znanje o holokaustu, što je utvrdila zagrebačka sociologinja Lea Šiljak, i sama po majci Židovka, u istraživanjima triju generacija hrvatskih Židova (Lea Šiljak, Jewish Identities in Croatia, Zagreb, 2003. na: www.https://hrcak.srce.hr/7848).
Kršćanske su crkve također muku mučile sa svojom spoznajom da su zbog šutnje iznevjerile svoje poslanje u presudnim situacijama. Katolička Crkva u Hrvatskoj nije šutjela na zločine partizana. Njih je oštro osuđivala, oštrije nego što je u protekle četiri godine ikada istupala protiv ustaškog režima. Zajednička im je obrambena strategija, zadana od pape Pija XII., 2. lipnja 1945. godine, glasila: ”Pojedini su katolici zagrezli u teške zločine, ali sama Katolička Crkva izašla je iz rata neokaljanog obraza”.
I papa Ivan Pavao II., koji je na blagdan Pepelnice 2000. godine, prigodom jubilarne Svete godine, izrekao molbu Crkve za oprost grijeha u povijesti Crkve, izmolio je oprost za grijehe ”sinova i kćeri Katoličke Crkve”, ali ne i za promašaje institucije Crkve.
Većina onih koji su preživjeli nacističke i fašističke, te ustaške i četničke zločine, kao i obitelji žrtava, vidjevši da o njihovim patnjama nitko ne želi ni čuti ni pričati, ”zakopali” su svoja sjećanja duboko u sebi i tako su ostali sami sa svojim traumama, a neki su ih sa sobom ponijeli u grob
Zahvaljujući dokumentaciji Njemačkog povjerenstva za suvremenu povijest Crkve (Deutsche Kommission für kirchliche Zeitgeschichte) izdalo je zbornik Kirchen im Krieg in Europa 1939-1945 (”Europske crkve u ratu 1939-1945”, Paderborn, 2007.), znamo da je Katolička Crkva bila, s jedne strane ”remetilački čimbenik”, a s druge strane ipak i ”potporni stup”.
Po tome se mjesne crkve u zemljama Osovine i one na okupiranim područjima bitno ne razlikuju (NDH nije obuhvaćen spomenutom dokumentacijom), ali se karakteristika podudara i s držanjem Katoličke Crkve u NDH.
Kad je na Međunarodni dan sjećanja na holokaust 2019. godine, kardinal Bozanić u posebnoj komemoraciji spomenuo najprije holokaust (onaj koji se dogodio daleko na Istoku), a zatim čak i Jasenovac, bilo je to već znatno više nego što se do tada čulo od njega. Ali, čekalo se na jednu rečenicu: Koliko (ne)jasno i kada se Crkva (čitaj: nadbiskup Stepinac) javno očitovao o Jasenovcu?
Ovo ključno pitanje i dan danas nije dobilo odgovor (iako ga znamo). Crkvena ”realpolitika” imunizira Crkvu. Teško joj je prihvatiti činjenice. Crkvi kao i pojedincima i institucijama. Otprilike kao pro domo sua.
Relativno često se suočavam s potrebom sugovornika i FB prijatelja, da me podsjete da ”potječem iz Hitlerove domovine”. Kao svoj skromni doprinos denacifikaciji i deustašizaciji, nikada nikoga ne podsjećam da se rodio/la u ”Pavelićevoj zemlji”.
Hrvatska je za mene: Zrinski, Frankopan, biskup Strossmayer, ban Jelačić, Slava Raškaj, Dora Pejaković, Gundulić, Marulić… itd.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kosturi iza samostanskih zidina
- Glas Koncila seksizam prenosi na nove svećeničke generacije
- Olako preskočena ali važna pitanja Rezolucije Freda Matića
- Možda bi Nikola Šubić Zrinski krenuo u boj protiv Orbána
- Recept za ophođenje s manama i grijehom u Crkvi
- Svetkovina Duhova za europski duh
- Tito i jugonostalgija – potrebno je aktivirati uzajamnost
- Luther za katolike
- Kongregacija za doktrinu vjere razara sebe i Papin autoritet
- In memoriam: Uta Ranke-Heinemann (1927.-2021.)
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.