Abraham, otac zavađene i pomirene djece

Ove godine obilježavamo obljetnicu Milanskoga edikta, uredbe koju su 313. u Milanu zajednički donijeli Konstantin I. Veliki, tada tertah Zapada i Licinije, tetrarh Istoka. Njome je službeno proglašen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije. Nije bila riječ o davanju slobode tek kršćanstvu, kako se to obično tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Nakana edikta bila je sloboda vjerskog izražavanja u Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir. Kršćanstvo će postati državnom religijom 380. uredbom cara Teodozija I, a 15 godina kasnije (395) zabranjene su poganske, politeističke religije.

Tolerancija i suživot različitih religija u 1700 godina od Milanskog edikta do naših dana rijetko kad su, čini se, imali takvu perspektivu kao u prvih pedeset godina po ediktu. Povijest svjedoči, s jedne strane, da je kršćanstvo (a slično je bivalo i s islamom) stoljećima nametano narodima političkom, a kadikad i vojnom silom, a s druge strane da je sprega političke moći i monoteističkih religija trajno ugrožavala njihov suživot. Ni danas nije drukčije. Samo, sukobi se više ne vode tek na ratničkim poljima.

U našoj zajedničkoj povijesti religije ne samo da nisu priječile sukobe, dapače, pothranjivale su ih, čak pogoršavale. Nerazuman fanatizam traganja za monopolom nad istinom razdvajao je narode jer ga svaka religija, u ime Božje i uz pomoć države, prisvajala za se. Svećenici, pastori, imami i rabini organizirali su svoje stado u getima: očito im nije bio cilj bio da osvoje svijet jedinom istinom kadrom da ga spasi, istinom koju svatko propovijeda u svojoj crkvi, hramu, džamiji ili sinagogi.

Iako su religije uspostavljene da bi ostvarile saveze cijele ljudske vrste, postale su tvornice razdora. Kršćanstvo i islam stoljećima su se borili za utjecaj i vlast. Poslije pada Carigrada (1453) Europom se širi iracionalan strah pred “agresivnim islamom”. Od 11. rujna (2001) naovamo isto se događa i u Americi a da ljudi, zapravo, gotovo ništa ne znaju o islamu te zaboravljaju što se događalo Židovima u Drugom svjetskom ratu upravo radi sličnih rasističkih predrasuda. Pritom je Bog židova, kršćana i muslimana ostavljen u izgnanstvu.

Židovi, kršćani i muslimani zavađeni su jer je riječ o pravoj obiteljskoj svađi oko baštine. Baštinici obećanja – Abrahamova djeca: Ic’hak, Isma’il i Keturini sinovi – arogantno i preuzetno politiziraju svojega oca, svatko od njih svojatajući isključivo pravo na sinovstvo, dovodeći time u opasnost sadržaj samog obećanja – blagoslov koji je univerzalan. Kur’an upozorava: “I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti, vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite. Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?!” (Sura II, 84-85)

Abraham je, bio mnogo bolji od svojih sinova. Gdje god se pojavio, stvarao je ozračje miroljubivosti i tolerancije. Nije mu bila strana politika, ali isključivo ona obiteljska poradi očuvanja mira. Problemi nacionalne i religijske pripadnosti nisu bili njegovi problemi. Oltar za svoga Boga u Sihemu i Betelu izgradio je uz oltare za druga božanstva (Post 12, 6-9). Njegovi i Keturini sinovi nisu bili čak ni monoteisti. Sam nije poznavao nikakav službeni kult. Bog je od njega tražio samo jedno: “Idi svojim putem i budi pravedan” (Post 17,1). Abraham je realan simbol dijalektike Božjeg djelovanja: u njemu su pomireni partikularizam (mi i drugi) i univerzalizam (mi kao i svi drugi). Njegova vjera dinamična je i proizlazi iz njegova životna iskustva koje uključuje posve različite perspektive: i sumnju i tjeskobu, i lukavstvo i cjenkanje, i šutnju i žrtve. Ona je proces neprestana traganja.

Abrahamov poziv je poziv čovjeka koji živi od obećanja. Kada mu je obećano potomstvo, povjerovao je “protiv svake nade” da će obećanje biti ispunjeno i rodila mu se osmorica sinova. Abrahamu je bila obećana zemlja, ali nikad nije bio vlasnik ni jednog posjeda. Kada se mogao obogatiti, odbio je. Kada je mogao birati gdje će se nastaniti, da ne bude svađe, dao je svom nećaku da prvi bira, a samomu je preostala manje plodna zemlja u Hebronu. Kur’an svjedoči da su Ibrahim i Isma’il zajedno gradili kuću molitve (hram, la Ka’aba) za utočište ljudima koji vjeruju do kraja (usp. Sura II,127). A i posjede svojih sinova je međusobno udaljio, samo da ne bude prepirke među njima. Jedina zemlja čiji je postao vlasnik, njegov je i Sarin grob: spilja Makpela na Efronovoj poljani nasuprot Mamri, gdje su ga Isma’il i Ic’hak, tada, čini se, pomireni, zajedno sahranili (Post 25, 9).

Abraham je simbol duhovne veze što sjedinjuje židove, kršćane i muslimane. On je temelj i jamac abrahamovskoga bratstva te kvasac svjetskoga mira. Stoga identitet njegovih potomaka ne bi trebalo da se sastoji isključivo u osjećaju pripadnosti jednoj od skupina, nego ponajprije u predanosti jednome Bogu i potrazi za njim. Tko misli abrahamovski, tomu nije važna samo jedna regija, nacija ili religija, nego sudbina svih religija, budućnost čovječanstva kao cjeline.

Želimo li uopće opstati kao ljudi, u mukotrpnom hodu prema pomirbi i ujedinjavanju, morat ćemo zaliječiti rane što su nam ih nanijeli povijesni sukobi među religijama i narodima. U svijetu sve veće globalizacije potrebni su ljudi koji mogu služiti kao mostovi među različitim svjetonazorima i uvjerenjima. Unutar svake od triju monoteističkih religija ljudi dobre volje pozvani su pobuđivati sinergiju međusobnog pomirenja, otvorenosti za nadu istinskog mira naslonjenoga na temeljna načela koja tvore etiku naše ljudskosti – židovsku, kršćansku, muslimansku etiku koju nalazimo i drugdje, u drugim religijskim tradicijama našega planeta.

U mogućem molitveniku abrahamovskih vjera svakako bi trebalo da se nađe i meditacija jednoga od najvećih islamskih mistika, Ibn’Arabija (1165-240), odrasla u Španjolskoj u židovsko-kršćansko-muslimanskoj sredini:

Čovjeku, čija je religija različita od moje više neću govoriti: ‘Moja je religija bolja od tvoje!’ Jer, moje je srce spremno prihvatiti svaki oblik da bi bilo livada za gazele, samostana za redovnike, hramova za likove idola, Ka’abe za onoga tko se zavjetuje, svitkova Tore i Kur’ana. Za mene postoji samo religija ljubavi: kamo god me njezin put vodi, ljubav će biti moja ispovijest i moja vjera.

Još tekstova ovog autora:

• Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
• Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
• Žena za biskupa Lyona
• Enciklika pape Franje u postpandemijskom vremenu
• Sretan rođendan, planete Zemljo!
• Dobar nam bio Pesah, Vazam, Voskresenje, Prelazak!
• Čemu nas uči sadašnja kriza
• Kako je Jean Vanier umro po drugi put
• Ljubljena Amazonija pape Franje
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis

» Svi tekstovi ovog autora