Olivera Jovanović
Čudesni su putevi Gospodnji i čudesni su ljudi koji njima hode. Oni bogoliki, puni milosti i obzira za druge. Oni pomognu da se živi i da se preživi. Njima je posvećena ova kolumna, prva koju ne pišem u Sarajevu.
Pišem u Beogradu. Ispred mene je slika Stare crkve sarajevske. Ponijeli smo je sa sobom. I sliku Saborne. Grafiku Pintarićevu koju je Vanja nakon rukopoloženja, dobio na poklon od prijatelja svoje bake-nane Ankice. Nanini prijatelji Duško i Nataša su sačuvali sliku za Vanju. Kao da su znali, nekoliko decenija prije, kada je slika postala dio njihove kolekcije, da će se Ankičin unuk rukopoložiti baš u toj crkvi sa Pintarićeve slike. Kakva slučajnost. Ili ništa nije slučajno. Mislim da nije.
Nije slučajno ni što sam čitajući vijest da je otišao Saša Zalepugin pogled zaustavila na slici Stare crkve. Sašu, vragolastog dječaka, je njegova baka, a po kazivanju rodice s kojom je rastao u Sarajevu, vodila protama u Staru crkvu da mu se čitaju molitve da bi bio miran kada bi ga ona čuvala.
Mnogo nas je hodalo kaldrmom nestvarnog dvorišta drevne sarajevske bogomolje – Stare crkve. U Staroj crkvi je rukopoložen moj otac. Nekoliko decenija kasnije u istoj crkvi paroh sarajevski je bio Vanja. Jednostavno i za sve samo otac Vanja.
U Staroj crkvi smo krstili djecu. Vasilije, najstariji sin je bio prvo novorođenče kršteno u Staroj crkvi posle našeg opet i opet ratovanja. Rat je stao 1995. Vasilije je kršten 2002. godine.
Otišli smo iz Sarajeva. U stvari, ne znam da li sam se 1998. godine vratila u Sarajevo iz Beograda ili sam se ove 2022. vratila iz Sarajeva u Beograd. Nije ni bitno da li znam. Bitno je da se ljudi ljudima raduju. I kad se dolazi i kad se odlazi. Kad voliš ljude uvijek imaš nekoga tamo gdje ideš i tamo odakle odlaziš. Tamo gdje ideš da te prihvate i tamo odakle odeš da te isprate. To je bitno. I veliko. I lijepo. Da se ljudi ljudima raduju.
Kada su djeca, jedan po jedan, stasali za školu odlučili smo se za Katolički školski centar Sveti Josip na Mejtašu. Ulaskom u hol škole koju nosimo u svom srcu začulo bi se:
– Stigla braća Jovanović.
Na pitanje da li da djeca pohađaju vjeronauk – zaokružili smo DA. Sasvim nam je bilo prirodno da djeca idu na rimokatoličku vjeronauku jer tada u Kantonu Sarajevo nije bilo pravoslavne.
Djeca su se radovala časovima vjeronauke. Matija je jedared bio akter predstave krštenja pa je na lutku koju su ”krstili”, umjesto malo, izručio cijeli bokal vode. Ushićeno mi je prepričavao šta je uradio i dok sam se čudom čudila, Matija se pravdao:
– Mama, vjeroučiteljica, sestra Zvonimira se nije naljutila, rekla mi je da ja budem sveštenik kao tata pa sam tako i uradio.
Najmlađi sin Zoran je kratko imao rimokatolički vjeronauk jer je uveden pravoslavni. Nije mu trebalo puno vremena da pitanjem nasmije vjeroučiteljicu Nedu. Na priču o uvriježenoj podjeli ljudi na jači i slabiji pol, zanimalo ga je gdje se svrstavaju trans osobe…
Prije objave sam pročitala tekst, a Zoki je rekao:
– Ali ja još uvijek nisam dobio odgovor na pitanje.
Matija je tokom jednog od nestašluka razbio glavu. Završili smo u hitnoj. Doktorica Mirsada nas je povela do hirurga. Dok je hirurg pregledao ranu, doktorica Mirsada je stajala na vratima ordinacije. Bio je mjesec ramazana. Hirurg se obratio nama roditeljima da se ne prepadnemo jer će zavratiti ranu da vidi da li je koža pukla do KOSTI.
– On je Matija, on ne POSTI… – doviknula je s vrata dr. Mirsada.
– Nisam pitao da li posti nego da vidim da li je došlo do kosti. I da nije Matija ne bi pitao da li ovako malo dijete posti… – čudio se hirurg upadici doktorice Mirsade s nadom da smo čuli šta je zapravo rekao, a onda smo se svi nasmijali simpatičnoj situaciji i igri riječi.
Ostala je anegdota zvana kosti – posti koju vjerovatno neko ko nije ponikao na ovim našim prostorima prenaseljenim apsurdima ne bi mogao ni da razumije. I da se nasmije. A smijeha nam u našoj svakodnevici nije nedostajalo.
Najstariji Vasilije se rano počeo igrati s granicama naših podjela na naše i one tamo pa se u prodavnici na Sokocu dok se baka protinica, koja ga je malenog vodila za ruku, pozdravljala s prodavačicama, pozdravio i on sa: Selam alejkum.
U Sarajevu je, pak, u prodavnici recitovao himnu svetom Savi s akcentom na strofi da sveti Sava Srbe voli. Šokirao je baku i mamu i prodavačice i postavio nas u apsurd naše svakodnevice.
Rodio se na Vaskrs. Možda je rođenjem na praznik pobjede života nad smrću određeno da bude baš takav, slobodan i svoj i da se sa nama odraslima poigra mangupski.
Vanja je uvijek imao neobične ideje. Ja sam bila nevjerna Tomislava. Ipak, moja se sumnja gubila u oživotvorenju njegove ideje. Ideja da posadi kivi pored Stare crkve na Baščaršiji brzo se potvrdila genijalnom.
Kivi se uzdigao u nebesa dvorišta i ostavio nas sve bez daha. Postao je i turistička atrakcija. Često osvane na stranicama društvenih mreža i fotografijama oduševljenih turista i vjernika. I ja nevjerna Tomislava se smiješim. Mada se nisam smiješila tada jer se Vanja sadeći kivi ukočio – valjalo je iskopati dvije povelike rupe u zemlji.
Vozila sam ga i doktoru zbog kivija. Ipak, vrijedilo je. Zbog osmijeha i ljepote, ali i zbunjenosti svih onih koji ovu biljku iz toplih krajeva ugledaju u dvorištu Stare crkve. Kivi raskošno rađa i čini mi se nijedan nije sladak kao ovaj koji je od srca posadio otac Vanja.
Biljke smo donosili od svuda pa i sa dalekih putovanja. Dok su djeca negodovala da ih biljke golicaju i oduzimaju prostor, iznad naših glava u autu njihali su se listovi palme, narandže, mandarina, limuna, a Vanja bi, da ih odobrovolji, pričao gdje će u dvorištu Stare crkve osvanuti naš prtljag iz Grčke.
Noći muzeja su bile magične. Vanja je prvi pokrenuo taj mondenski događaj u Bosni i Hercegovini. Muzej Stare crkve bi tu noć vrvio životom dok su posjetitelji eko lampama osvjetljavali kolekciju italo-kritskih ikona, Siluanovo jevanđelje, originalni prepis Nomokanona svetog Save, Miletića skute…
Tu noć bi oživjeli i svi oni koji su kroz istoriju doprinijeli da se pod okriljem Stare crkve čuva jedna od najznačajnijih kolekcija ikona na svijetu. Nije ni čudo jer su Srbi Sarajlije bili najveći hodočasnici Svetom gradu Jerusalimu. Zapisano je sve u tamošnjoj arhivi, a to mi je u zidinama Jerusalimske patrijaršije posvjedočio otac Makarije, današnji arhiepiskop katarski.
Srpski Wall Street u Sarajevu, kako srpski trgovački dio Čaršije nazva jedan Sarajlija, je bio posebna institucija o kojoj smo imali čast slušati od gospođe Milojke Ceković, poslednjim potomkom jedne od čuvenih sarajevskih srpskih porodica.
Od farbanja jaja za Vaskrs smo pravili festival i za dječicu i za odrasle i svi su bili dobrodošli. Dok sam se družila sa šerpama da ofarbam jaja, a predpraznična atmosfera bila na dohvat, Vanja je ušetao u crkvenu kuhinju:
– Možeš misliti, bakice su pile vodu u kojoj je bilo cvijeće kojim sam uređivao crkvu.
– Kako misliš popile?
– Pa onako kako to vi žene znate da šokirate… U jednom trenutku se okrenem i vidim one stoje u redu, zahvataju vodu iz kanti sa cvijećem i piju. Viknem šta to radite? A one se čude što ih uopšte to pitam: – Pijemo svetu vodicu, oče Vanja… u glas su odgovorile.
Jevrejska opština je bila nama hram dobrog raspoloženja. Imali smo priliku i da letimo u pajp avionu do Skopja s Mocom Albaharijem. Nije pilotirao, ali je polazio nekoliko puta do pilotske kabine jer je bio u iskušenju, a mi smo ga uvjerili da to baš i nije pametno obzirom na njegove godine. Tad ih je imao blizu osamdeset.
Vanja i susreti sa časnim sestrama bili su redovno filmski, a jutarnja razmjena osmijeha s komšijama iz Ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije predivan početak uobičajenog sarajevskog dana.
Antologija je Vanjina vožnja taksijem s vremešnim monsinjorom. Njihovi dijalozi su redovno šokirali sarajevske taksiste.
Jedared su njih dvojica naručili taksi i išli na prijem s Libijcima. Obukli su crkveno odjejanije i samim tim već upadali u oči. Ipak dijalog koji su vodili je bio zanimljiviji od odjejanija.
– Oče Vanja, čuo sam da se Olja porodila.
– Jeste, monsinjor.
– Recite mi da li doji bebu ili kupujete bebi-hranu?
– Doji, monsinjor!
– Bravo za vas! Danas je trend da se bebe ne doje, a to ne valja – nastavio je monsinjor dok je taksista vjerovatno mislio da je on sam žrtva skrivene kamere.
– Pa ovdje svi sve znaju. Uzeo sam mlijeko, a prodavač mi je rekao nemojte to mlijeko kupovati, vaša gospođa kupuje ovo – čudio se Vanja.
– Vidiš, Vanja, svi sve znaju, ne možeš ni u zijan otići! – likovala sam ja.
Sarmi od dimljenog šarana po receptu moje mame radovali su se prijatelji s kojima bismo proslavili našeg zaštitnika svetog Nikolu. Taj dan bi nas sveti Nikola obradovao gostoljubljem koje smo mi domaćini, a i naši dragi prijatelji ponijeli u srcu va vjeki vjekov.
Kada smo, nakon što je Vanja doživio moždani udar, stigli u bolnicu Koševo, dok su Vanju obrađivali za prijem, začulo se:
– Pa to je naš otac Vanja s Čaršije… – on da se medicinar okrenuo i doviknuo kolegama: – Raja, došao nam otac Vanja s Čaršije!
Vanja se nasmijao i rekao:
– Meni baš i nije drago što sam vam došao.
Nakon te noći – velikog preokreta u našem životu – nizale su se molitve za Vanjino zdravlje. Nizali su se pozivi i poruke. U jednoj je pisalo: Zahvaljujući ocu Vanji moja djeca nisu ostala bez majke…
Vanja je očinskim odnosom prema svojim parohijanima samo ispunio svešteničku dužnost dobrog pastira koji na tuđu muku nije bio nijem. Trudio se da bude dobar pastir, domaćin i komšija i da se svi u okrilju sarajevske parohije osjećaju kao kod svoje kuće.
Vanja je bio naš otac Vanja – svuda. To jeste najljepši kompliment koji čovjek može dobiti u apsurdu života naših avlijskih podjela.
A mi smo se voljeli sa Sarajevom. Moram da navedem fantastičan naslov knjige srpskog patrijarha Porfirija: ”Zagreb i ja se volimo javno”. Tako smo se mi Jovanovići i Sarajevo voljeli javno. Slobodno. Mislim da svako ko voli ljude jeste slobodan čovjek.
Mi smo svoju zajednicu gradili na iskrenosti i otvorenosti. Vidim to po emocijama ljudi koji su nas ispratili i onih s kojima nismo stigli da se pozdravimo – emotivne poruke su potvrda da je vrijedilo naših najljepših dvadeset pet godina provesti ispod Trebevića.
Pred odlazak u Beograd vozila sam se taksijem. Neposrednost sarajevskih taksista treba doživjeti.
– Jesi se to, bona, smrzla? – upita me taksist.
– Nisam, nego se selim pa sam umorna.
– Gdje se seliš, je l’ u Njemačku? Ode raja u Njemačku.
– Selim se u Beograd.
– Joj, blago tebi, Beograd je gradina!
U Beograd smo ponijeli uspomene i emocije. Vaskršnje jaje i novčić iz česnice. Na nogama nosim pape koje mi je poklonila Elvirova mama i papuče moje sestre po dobru Mirele. A emocije prema mnogim ljudima u srcu.
Emocije nije mogao pokvariti ni komšija koji nas je zadnjih godina znao počastiti stresom. Nije slučajno što ga nisam srela taj dan kada smo iznosili sjećanja. A naša sjećanja su cijela jedna vaseljena. Onakva kakva stane u srce. Stajala sam pored auta u koje su se unosile poslednje stvari i svi su naišli tada. Svi oni dragi ljudi iz Ulice Muse Ćazima Ćatića s kojima smo razmjenjivali osmijehe. Jer ništa nije slučajno.
Kažu nam da smo učinili mnogo na pomirenju nas iz opet i opet ratovanja. Kada bolje razmislim ako jesmo, to nismo činili – mi smo jednostavno tako živjeli. To nije trud – to je život. Život bez zidova u svojoj glavi. Kada sklonite zidove u svojoj glavi druge zidove ne primjećujete. Čudite se onima koji ih imaju. Ipak, ne vrijedi se čuditi. Treba živjeti.
Meni je jedna u nizu poruka koju sam dobila pred selidbu potvrda da je vrijedilo: – Evo gledam reprizu emisije u kojoj si učestvovala. Velika je šteta što te je Sarajevo izgubilo… Ja ne mislim da treba imati posrednike između Boga i ljudi, ali ako ih ima, treba da budu blagi, dobri i dostojanstveni kao ti i tvoj Vanja i tvoja porodica.
Zahvalni smo Bogu na ovome iskustvu. Raduje nas što smo u mnogim prilikama izmamili osmijeh i što je osmijeh izmamljen nama. A bilo ih je mnogo. Prilika koje izmame osmijeh.
Došli smo sa dvadeset pet i otišli s pedeset ljeta. Kažu ljudi da smo bili tamo u pravo vrijeme – onda kada je trebalo. Procjena mitropolita dabrobosanskog Nikolaja da nas oboje pozove u Sarajevo pokazala se, tako kažu drugi, odličnom. Poslušali smo, došli i bili. Živjeli. Danas je mnogo razloga zbog kojih mi Jovanovići možemo uskliknuti kao psalmopjevac David: – Veliki si Gospode i čudesna su djela tvoja!
Prvi dan u Beogradu srela sam vladiku Alekseja – on i arhiepiskop katarski Makarije su Vanju i mene, vjenčali na Sionu u Jerusalimu. Naša životna stanica posle Jerusalima bilo je Sarajevo. Grad sa, kroz istoriju Srpske Pravoslavne Crkve, najviše hodočasnika Svetom gradu. To mi je rekao arhiepiskop Makarije. Našao je izvore u biblioteci Jerusalimske patrijaršije.
Ništa nije slučajno. Pa ni naših dvadeset i pet ljeta u gradu ispod Trebevića u koji smo upravo vjenčani stigli pravo sa Siona. Adio, Sarajevo i kako bi Duško Radović počinjao dan kultnom emisijom iz studija B i mi kažemo: Beograde, dobro jutro.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Smisao korizmenog posta
- Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
- Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
- Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
- Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
- Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
- Kršćanstvo – mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca
- Banetu Bumbaru i onom vremenu kada je sve bilo naše
- Sarajevska crkva živih i mrtvih
- Ljekoviti piloti helikopterskog servisa Republike Srpske
