Afganistan i Jemen: humanitarno licemjerje

Svaki rat, masovno klanje ili genocid mora postići određenu popularnost u medijima da bismo se mi, časni i empatični građani, počeli zauzimati za rješenja i da bismo dali podršku žrtvama.

Kako god zvučalo strogo i optužujuće, istina je da je takav propagandistički pristup humanitarnog aktivizma tragedijama kojima se bavi, relativno čest; relativno je čest a apsolutno je licemjeran.

Licemjerje tih, u osnovi dobronamjernih, društvenih grupa odražava sebičnu, samodopadljivu i samoljubivu motivaciju humanitaraca koji djeluju jašući na kresti medijskog vala: radim da bih se ja osjećao/osjećala dobro, da bih bio/bila zadovoljan/zadovoljna svojom slikom sebe, a ne zbog toga što je i kad je i koliko je neka pomoć nekom potrebna.

Kako bi rekao John Milton, Đavo u filmu ”Đavolov odvjetnik” kojeg je utjelovio Al Pacino: Vanity – definitely my favorite sin! (Taština – definitivno moj omiljeni grijeh!).

Kao opravdanje ovakve situacije navodi se činjenica da mi ljudi nismo tako moćni da bismo na sve stigli reagirati što je točno, ali je točno i to da nismo ni tako pametni ni tako ispravni da nas se ne bi smjelo kritizirati.

Opisana falinga u sustavu humanitarnog djelovanja dobronamjernika našeg svijeta se ne odnosi na pristrano, subjektivno, obranaško pravdanje ”naših” u odnosu na ”tuđe”, one druge koji nas oduvijek ”ugrožavaju” na svakom planu – osobnom i grupnom.

Sljepilo koje neki imaju za grijehe ”naših” je lakše razumjeti obzirom na općeljudsku ograničenost u percepciji, tumačenju i doživljaju svijeta, nego što je moguće shvatiti zašto mi, kao promatrači iz svoje osobne i grupne sigurnosti i komfora, reagiramo samo na ono što se nađe u fokusu medija koji je uzak i politički definiran

Taj unutarnji konflikt lojalnosti i dužnosti prema istini nema veze s problemom o kojem pišem.

Sljepilo koje neki imaju za grijehe ”naših” je lakše razumjeti obzirom na općeljudsku ograničenost u percepciji, tumačenju i doživljaju svijeta, nego što je moguće shvatiti zašto mi, kao promatrači iz svoje osobne i grupne sigurnosti i komfora, reagiramo samo na ono što se nađe u fokusu medija koji je uzak i politički definiran.

To me podsjeća na jadnu izreku iz doba Drugog svjetskog rata da ”nismo mi znali za Auschwitz” što nije nikakvo opravdanje. Tko je htio znati je znao, iako onda nije bilo satelita, dronova, moćnih današnjih medija, interneta i drugih čudesa koja su nam svakodnevno na dohvat ruke na Zapadu koji sve navedeno navigava prema svojim interesima.

Rezultat takve percepcije, medijski trend, je da se neke žrtve globalno oplakuju i pomažu (Palestinci, Afganistanci) dok su druge, pak, zaboravljene i napuštene od svih (na primjer, stanovnici Jemena).

Pri tom me ne iznenađuje ponašanje medija koji pripadaju velikim svjetskim igračima, od njih nisam ni očekivala suosjećanje, iskrenost i pravednost u pristupu ljudskoj patnji.

Ljudskopravaške i ženske grupe su te koje me razočaravaju svojom selektivnom empatijom i akcijama usmjerenim prema ”popularnim” žrtvama koje ”slave” i promiču mainstream mediji.

Svi mediji su posljednjih tjedana fokusirani na Afganistan. Povlačenje SAD-om predvođenih NATO snaga je šok koji trese zemaljsku kuglu svojom zloslutnom neizvjesnošću.

Dok ovo pišem neizvjesnost se smanjila na račun sigurno okrutne stvarnosti jer je u igru, pored talibana, uskočio i lokalni ISIS, ISIS-K. ISIS-K su ubojice i kriminalci, a njihov bombaš samoubojica je 26. kolovoza 2021. pobio 170 i ranio oko 200 ljudi u napadu u Kabulu!

Iznenađenje zapadnih saveznika, koji su gradili (sic!) afganistanske institucije i mir u toj zemlji, je uvredljivo i van pameti. Dvadeset godina bavljenja situacijom trebalo im je dati kakav takav uvid i omogućiti bolje planiranje koje ne bi rezultiralo totalnom katastrofom kojoj svjedočimo.

Ovo jest najveći poraz NATO-a koji je, kako je rekao onaj Neron Trump, zastarjela i preskupa organizacija koja je uz talibane direktno odgovorna za trenutne patnje stanovnika Afganistana.

Osobito je zastrašujuća sudbina žena koje najviše pate zbog problema u kojima se nalazi njihova zemlja, a trenutni razvoj situacije na terenu im ”obećava” nastavak zlostavljanja kojem su izložene do teško sagledivih razmjera.

Zabranjena je glazba, žene su u burkama, bez bilo kakvih prava u društvu (slobode kretanja, obrazovanja, rada), djevojčicama prijeti prisilna udaja, u okviru talibanskog tumačenja prijestupa šerijata provode se teška tjelesna kažnjavanja – javna bičevanja, mutilacije, smaknuća kamenovanjem… Nevjerojatno zvuči, ali je istinito.

Na vijesti o ovim strahotama svijet je zahvatila plima panike i empatije: svima su puna usta afganistanskih žena i djevojčica koje su najugroženije, spremaju se peticije, pisma podrške, nižu se obećanja o pomoći.

Tko je htio znati je znao, iako onda nije bilo satelita, dronova, moćnih današnjih medija, interneta i drugih čudesa koja su nam svakodnevno na dohvat ruke na Zapadu koji sve navedeno navigava prema svojim interesima

Talibani, koji su stvarno opasni, ali su trenutno glavni politički akteri u Afganistanu, opisuju se kao aždaje koje će progutati sve dobro što je američki nation building izgradio kroz dvadeset godina sa svojim NATO saveznicima.

Ja bih ovo komentirala nizom pogrda i vrijeđanjem odgovornih, ali ne smijem, to je u Hrvatskoj dopušteno samo predsjedniku Milanoviću.

Ovaj novi prijeteći rat u Afganistanu je dobro medijski pokriven, svi su ga svjesni, a nitko, pa ni SAD ni NATO, ne može ništa suštinski promijeniti osim evakuirati svoje vojnike i suradnike.

Kako javljaju mediji, do sad je izvučeno oko 105.000 Afganistanaca, a Afganistan ima 38,04 milijuna stanovnika što znači da su praktički svi ostali prepušteni na milost i nemilost talibanskoj vlasti koja je proglasila Islamski Emirat Afganistan.

Postoji nada da su današnji talibani okrenuti konstruktivnijim ciljevima kao što je stvaranje države, tzv. talibani 2.0, te da će novi režim vjerojatno nalikovati onom iz Saudijske Arabije. Još se ništa ne zna, ali svi se brinu što je ispravno i poželjno.

Rijetko sam u medijima nailazila na tekstove o sukobu u Jemenu, još jednom svjetskom proxy ratu koji Saudijska Arabija i Iran vode međusobno preko tijela i leševa južnojemenskih sunita i sjevernojemenskih šijita (podjela ugrubo).

Tu i tamo se na Facebooku pojavi post Svjetskog programa za hranu (WFP) sa slikama umiruće izgladnjele djece koju drže očajne, logoraški mršave majke.

Unazad šest godina taj medijski zaboravljeni rat bjesni u bivšoj Arabia Felix – Sretnoj Arabiji, Jemenu, biseru Arabije.

Južni Jemen vojno i logistički pomaže koalicija arapskih zemalja predvođena Saudijskom Arabijom, a područje Sjevernog Jemena, s glavnim gradom Sanom, brane Husi, šijiti koje vodi grupa Ansar Allah (Alahovi pomoćnici) koji imaju logističku i moralnu podršku Irana.

Saudijce u ovom djelovanju podržavaju SAD i Velika Britanija.

Prema rezoluciji Europskog parlamenta o humanitarnoj i političkoj situaciji u Jemenu više od 233.000 osoba je u sukobu između 2015. i 2019. izgubilo život, raseljeno je interno 3,5 milijuna ljudi, u zemlji se nalazi 283.000 izbjeglica koje su tu već više od 25 godina (90% Somalijci).

Koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije pobila je zračnim napadima i snagama na terenu više desetaka tisuća civila počinivši pri tom teška kršenja humanitarnog prava koja se smatraju ratnim zločinima (zračni napadi na stambena područja, tržnice, bolnice, škole, poljoprivredna gospodarstva, objekte za proizvodnju hrane i vodnu strukturu).

Koalicija je nametnula blokadu jemenskih luka i stroga ograničenja u zračnom prostoru (zračna luka u Sani je zatvorena četiri godine). Narod je gladan, onemogućeno je liječenje bolesnima, zaustavljena je cirkulacija humanitarne pomoći u hrani, lijekovima i ljudstvu.

Zabilježena je prisutnost američkih vojnika i zaposlenika Blackwatera na terenu kao i plaćenika Ujedinjenih Arapskih Emirata iz Latinske Amerike i Roga Afrike. Utvrđeno je da su članice EU-a među glavnim pružateljima vojne opreme za taj rat s tim da su UN i EU nametnuli embargo na oružje određenim skupinama koje djeluju u Jemenu, a ne i Saudijskoj Arabiji.

Koalicija pod vodstvom Saudijske Arabije pobila je zračnim napadima i snagama na terenu više desetaka tisuća civila počinivši pri tom teška kršenja humanitarnog prava koja se smatraju ratnim zločinima (zračni napadi na stambena područja, tržnice, bolnice, škole, poljoprivredna gospodarstva, objekte za proizvodnju hrane i vodnu strukturu)

Štoviše vlada Donalda Trumpa je na odlasku 19. siječnja 2021. proglasila Ansar Allah terorističkom organizacijom što je potpuno onemogućilo dostavljanje hrane ili bilo kakve druge humanitarne pomoći stanovnicima sjevernog dijela Jemena. Totalna nepravda koja vrišti do neba i koja je podastrta svijetu na internetu, ali očito nikog ne zanima.

U svim dijelovima Jemena žene su tradicionalno izložene zlostavljanju u obliku dječjih brakova, nasilja od strane partnera i drugih muških članova obitelji, s minimalnom mogućnosti pristupa zdravstvenoj skrbi i vlasništvu nad imovinom što je sve pogoršano sukobom, epidemijom gladi, kolere i COVID-19 virusa.

Bilježe se konstantni napadi na borce i borkinje za ljudska i ženska prava. Među članovima neizabrane vlade koju financira Saudijska Arabija, a koja u Rijadu ima sjedište, prvi puta u dvadeset godina nema ni jedne žene.

Ovu najveću svjetsku humanitarnu krizu, čija je sastavnica biblijska glad koja kosi djecu i katastrofalno urušavanje ženskih prava, međunarodna javnost uglavnom zanemaruje što ukazuje na veliki utjecaj Saudijske Arabije i na uspješnost njihove propagande (Faktograf, Tin Puljić).

Svi ovi strašni događaji, koji su slabo popraćeni u mainstream medijima, dostupni su na stranicama EU parlamenta i hrvatskih nezavisnih portala koji informiraju naše ženske i mirovne aktiviste.

Kako piše Željko Trkanjec u Globusu od 25. kolovoza 2021. u svom članku o Afganistanu: ”… moram prigovoriti borcima i borkinjama za prava žena da bi trebali biti jednako glasni kad je riječ o ženama i djevojčicama u Jemenu. Ondje traje rat već šestu godinu, one i djeca su najveće žrtve, trpe glad i koleru, COVID-19 bez cjepiva”.

Što se može, gospodine Trkanjec, jemenske žene i djevojčice jednostavno nisu popularne!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Sloboda govora i njeni neprijatelji
• Nacionalna prošlost u kategorijama dobra i zla
• Milanovićev bullying
• Spalimo ih da socijalni radnici dobiju zadovoljštinu

» Svi tekstovi ovog autora