Algoritmi i predsjednički izbori

Zabuljeni u prošlost, u busanje o prsa junačka ili skupljanje hračka kojim ćemo iskazati prezir prema onima koji ne misle poput nas, slabo se bavimo sadašnjošću a budućnost nas, čini se, baš ni ne zanima.

Osim one skore, osobne, ne propitujemo što nam kao ljudskoj vrsti donose nove tehnologije i kako će utjecati na naše živote. A mene baš zanima, iako ne sebe radi, već onako, da ne umrem neuka, a svakako i radi potomstva. Željela bih da budu zadovoljni, a ponekad i sretni.

Već dugo vremena gledam oko sebe i vidim ljude koji sjede u kafiću naizgled zajedno a zapravo svatko zapiljen u svoj mobitel.

Znatiželjna, kakvu me majka rodila, svaki tjedan skinem neku novu aplikaciju i uživam u čudima koja mi se nude – brojanje koraka, vremenska prognoza, skeniranje, igrice, baterija, filmovi, muzika po želji, pretraživanje, KeKs kojim u sekundi prebacujem lovu… sve učas i sve na dohvat ruke.

U dućanu nema blagajnica. Skeniram sama a samo jedan muškarac kontrolira sve blagajne i uskače ako nešto zapne. Uskoro će ga vjerojatno zamijeniti neki stroj

I sve mi se to danas čini normalno a tek se povremeno sjetim kako sam prve prijevode lupala na pisaćoj mašini i kako sam vapila za pomoći jer u knjižnicama nisam mogla pronaći, ni nakon mukotrpnog kopanja po tisuću rječnika, hrvatska imena nekih svetaca nužna za prijevod Evropske mitologije. Spas je bio genijalni Tomislav Ladan koji zaslužuje poseban osvrt u nekoj drugoj kolumni. O njemu ću nakon izbora. On u usporedbi s predsjedničkim kandidatima, recimo.

Nikad nisam bila sumnjičava prema spravicama koje su mi olakšavale život i s radošću sam ih istraživala pa vrlo brzo i prigrlila ako su se pokazale korisnima.

Prvi kompjutor kupila sam od jednog Kanađanina još 1990. na Animafestu. Na njemu smo uglavnom igrali Tetris (nadmetanja do tri u noći između jednog dječaka, muškarca i mene – vrlo ravnopravni ishodi, moram naglasiti) ali i polako istraživali što može ta sprava koja je u kutiji neodoljivo podsjećala na šivaću mašinu.

A onda sam nedavno dobila knjigu 21 lekcija za 21. stoljeće Yuval Noah Hararija, čije sam intervjue do tada sporadično pratila preko Youtubea.

I oborio me s nogu. Načisto.

Sasvim je drugačije nekoga slušati, a posve drugo polako iščitavati stranicu za stranicom, pa se vraćati na neka mjesta kako bih razjasnila neke nedoumice, pa zastati i misliti, pa pretraživati da bi se bolje razumjelo.

Pokupovala sam sve njegove knjige i neću ga tako skoro spremiti u Billy zastakljene police radne sobe. Da sam mlađa i da vjerujem u brak, i još da on nema muža, odmah bih ga zaprosila. Nobody is perfect, zbilja.

Onda se, u međuvremenu, dogode dva putovanja. Pa ja kupim karte i čekiram se online, rezerviram hotel preko booking.com, pa na aerodromu provučem pasoš kroz napravu koja skenira podatke istovremeno me fotografirajući, već malo nesretna jer mi se nije nasmiješio ili me opako pogledao policajac iza stakla.

Nakon vlaka koji me s aerodroma dovezao u grad, vadim mobitel i preko Ubera (koji je na portugalskom, kineskom, engleskom i svim jezicima svijeta uvijek Uber) naručujem taxi u kojem vožnju mogu platiti samo karticom jer se na taj način lagodno kontrolira sve vozače svijeta ove kompanije.

Porukom sam već ranije obaviještena da recepcija u hotelu ne radi nakon 19 sati. Dobila sam kod kojim ću otvoriti vrata hotela. Na pultu me čeka koverta u kojoj je kartica moje sobe. Shvatila sam uskoro da recepcije zapravo nema. Osim gostiju, živi se stvor koji predstavlja hotel nije ukazao nikad. Dopisivali smo se čitavo vrijeme. Račun mi je stigao e-porukom.

U dućanu nema blagajnica. Skeniram sama a samo jedan muškarac kontrolira sve blagajne i uskače ako nešto zapne. Uskoro će ga vjerojatno zamijeniti neki stroj.

Osim one skore, osobne, ne propitujemo što nam kao ljudskoj vrsti donose nove tehnologije i kako će utjecati na naše živote. A mene baš zanima, iako ne sebe radi, već onako, da ne umrem neuka, a svakako i radi potomstva. Željela bih da budu zadovoljni, a ponekad i sretni

Hodam gradom nakon konferencije i zalijećem se u ljude, ili oni u mene, jer svi buljimo u mobitele i slijedimo pokorno google maps upute ne bi li stigli do svojih odredišta. Naravno, na Facebooku, i ma kamo na internetu krenula, odmah mi iskaču oglasi koji nude izlete u okolicu gradova u kojima boravim jer algoritmi znaju gdje sam i što bi me moglo zanimati.

I tada u cijelosti shvatim Hararija i njegovo promišljanje budućnosti. I postane mi smiješno i žalosno kad vidim u Reykjaviku da su, kao u Hrvatskoj, a vjerojatno i gotovo svugdje u svijetu, već neko vrijeme silno popularni pub kvizovi u kojima se ljudi nadmeću u poznavanju činjenica – godina, mjesta, imena, pojmova.

Siroti homo sapiens želi pokazati kako može pohraniti i reproducirati gomilu podataka. Koje se može dobiti jednim klikom na mobitelu u nekoliko sekundi. Uzalud vam trud svirači, zapjevala bih. Što će vam ta znanja, pitam se, kad više ne postoji čovjek koji u šahu može pobijediti računalo.

Čitajte Hararija, please. On navodi kako je 7. prosinca 2017. Googleov program AlphaZero pobijedio program Stockfish 8 koji je prethodne godine bio svjetski računalni prvak u šahu (čovjek je odavno bio pobijeđen) jer je imao pristup stoljećima ljudskog šahovskog iskustva i desetljeća šahovskog iskustva. Ovaj je program mogao u sekundi izračunati 70 milijuna šahovskih pozicija. Program AlphaZero nije bio “nahranjen” nikakvim šahovskim strategijama, čak ni standardnim otvaranjima, ali je koristio najnovije principe strojnog učenja kako bi sam sebe podučio u šahu igrajući sam protiv sebe.

U dvoboju dva programa AlphaZero nije izgubio niti jednu partiju protiv iskusnog “velemajstora” Stockfisha 8. Pobijedio je u 28 partija, a 72 su završile remijem. Za savladavanje šaha sa svim njegovim finesama programu su bila dostatna četiri sata.

E sad. Zašto je sve to važno? Pa zato jer otvara tisuću pitanja bitnih za ljudsku vrstu. Pogotovo za mlade ljude. O bebama da ne govorimo.

Ishodi su neizvjesni, ali svakako bi bilo o njima nužno razmišljati.

Harari ne nudi odgovore, jer je premudar da bi to činio, ali upozorava i pokazuje kamo bi nas ovaj nezaustavljivi razvoj umjetne inteligencije mogao u konačnici dovesti. Ako već sada ne trebamo blagajnice u dućanima, policajce na aerodromima, recepcionere u hotelima, službenike na šalterima, tko će biti potreban 2050.?

Automobil Tesla više ne treba vozača, magnetske rezonance i cetei vide kroz nas, sateliti kruže i snimaju… Pripremamo li mi djecu i mlade za to buduće vrijeme u kojem bi mnogi od njih mogli postati suvišni, balast. Ako ne budu spremni pet do šest puta za radnog vijeka skakati iz jedne profesije u pedesetu. Jer algoritmi su sve kompleksniji i mudriji.

Globalni izazovi – klimatske promjene, ekonomija, razvoj tehnologije – traže globalne odgovore. Hoće li u budućnosti postojati samo dvije kaste – jedna koja kreira i upravlja tehnološkim dosegnućima, moćna gomilica, nasuprot mnoštvu koje se koprca i pokušava snaći u novim okolnostima. Kakav će politički sustav odgovarati novom kontekstu? Mogu li religija ili nacionalizam ponuditi rješenja?

Uglavnom, valja čitati Hararija i napeti sive moždane ćelije. Ja već jesam. I nemam, naravno, odgovore, ali vidim da se događaju dramatične promjene i o njima razmišljam.

Harari ne nudi odgovore, jer je premudar da bi to činio, ali upozorava i pokazuje kamo bi nas ovaj nezaustavljivi razvoj umjetne inteligencije mogao u konačnici dovesti. Ako već sada ne trebamo blagajnice u dućanima, policajce na aerodromima, recepcionere u hotelima, službenike na šalterima, tko će biti potreban 2050.?

Ljudi sve duže žive, činjenica je, ali oni koji nemaju novac za nove rožnice, mrežnice, koljena, kukove ili što je već otkazalo, uz većinom bijedne mirovine u miloj nam domaji, ostavljeni u domovima jer radno sposobni nemaju više ni vremena niti živaca za svoje starce, ne vjerujem da su sretni. Ja ne bih bila.

A sad povratak u sadašnjost.

Kao prava zoon politicon iliti društveno biće, pratim sva zbivanja pa tako i skore nam izbore na kojima će ponosni narod, koji stane u jedno od predgrađa Moskve ili nekog drugog megapolisa, izabrati svog predsjednika ili svoju predsjednicu. Zapravo, dio naroda, jer ponuđeni favoriti gotive samo dio populacije, kao što samo dio populacije gotivi njih ili se nada nekoj osobnoj koristi od izabrane osobe.

Ponuda je ovaj put obilna. Ali, kao u svakom takmičenju, imamo favorite i autsajdere.

Iako među onima s margine ima vrlo zanimljivih osoba, kao i prije, boj se bije između onih koji imaju para i/ili partije koje im daju logističku podršku. Bave li se ti kandidati pitanjima budućnosti? Aha, samo što nisu.

Doduše, predsjednica i opet kandidatkinja rekla je kako je s više država dogovorila edukaciju ljudi koji će onda u Hrvatskoj imati plaću od 8.000 eura, ali ne znam zašto je to spominjala kad već živimo njezino obećanje prije prošlih izbora da ćemo biti bogatiji od Švicarske.

Kako smo Švicarsku već pretekli, sada slušamo njihovo uzajamno vrijeđanje, podsmjehivanje i optuživanje.

Nema se u tako sretnoj zemlji zapravo o ničemu ozbiljnom potrebe razgovarati. Učenici na Pisa testovima loši, pola zemlje otišlo ili pakira kofere, ujutro se slave ustaše, navečer se pjeva s Brenom Jugoslovenku, šerifi su podijelili i vladaju na svojim hacijendama s bulumentom beskičmenjaka koji bi za pare i bar malo moći prodali obraz i s krinkom nastavili orgijati do besvijesti.

Pametni a moralni svoje frustracije dijele na Facebooku ili Twitteru, navijači uzvisuju svoje a gade sljedbenike protivničkih kandidata, dok veliki dio ljudstva odbija s gnušanjem ili zbog nerazumijevanja sudjelovati na bilo koji način u toj borbi do istrebljenja.

Nema suvisla razgovora, nema zagledanosti u daljinu, nema zapravo ničega pozitivnog za građanke i građane u čije bi ime trebali biti dijelom izvršne vlasti koja skrbi o svima, ima viziju i razumije svoju misiju.

Ona je lijepa, ali nesuvisla i lažljiva, on je slatkorječiv i bogat, ali nazadan i uvezen s tipovima s kojima ni kavu ne bih mogla popiti, onaj treći je drčan i sebeljubiv ali nema veze s socijaldemokracijom koju fol predstavlja.

Zabuljeni u prošlost, u busanje o prsa junačka ili skupljanje hračka kojim ćemo iskazati prezir prema onima koji ne misle poput nas, slabo se bavimo sadašnjošću a budućnost nas, čini se, baš ni ne zanima

Ona i on nadmeću se tko je veći domoljub/pka, naroda im puna usta (iako se bar trećina naroda već na njihovu pojavu ježi), dok treći prezire sve, ali tvrdi da će s njim sve biti normalno. Valjda će normalno biti beskućnika, sirotinje, neobrazovanih, fašistoidnih, korumpiranih, dok će on normalno blagovati tone lososa koje domoljubna prethodnica ipak više voli od krvavica.

Uglavnom, s jedne strane Harari, s druge moja domovina.

Sjedim za stolom u gluhoj noći i recitiram u sebi starog dobrog Kranjčevića: “Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim; I brda joj i dol. Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, i…”

Ne gutam baš svoju bol, već sam ljuta i spremna za nove okršaje. S glupošću, neznanjem, bahatošću, lopovlukom. Jer, dok dišem, ne odustajem.

Složit ću neke algoritme i kreirati program koji će ovu zemlju, siromašnu parama i duhom, ovo raskomadano društvo posložiti i uputiti u svjetliju budućnost. AlphaZero trebat će više od četiri sata, ali bit ću strpljiva.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Iako ću konačno glasati ZA, zgađena sam do povraćanja
• Naopaka slika povijesti predstavlja se kao istinita
• Isus bi danas u ovoj državi bio čovjek opasnih namjera
• Probitačna i prilično profitabilna lakoća postojanja
• Uopće ne razumijem što znači poklik “Mi Hrvati!”
• Preko sedam gora i sedam mora… čudo Islanda
• Bajka o jednoj Sandi, Sandri, Dubravki i Kolindi
• Bez gorčine, ali s podosta gađenja
• Cruella rodoljupka, lokomotiva koja ide na nas
• Cruella rodoljupka, lokomotiva koja ide na nas

» Svi tekstovi ovog autora