Alkemičarski rad kroničarke Zagreba

Sjećanje na Mariju Braut podrazumijeva brojne susrete i razgovore, ali ponajprije iskustvo gledanja njezinih raznolikih izložaba i kataloga, portreta i krajolika, scenskih snimaka i žanrprizora, urbanih veduta i ateljejskih situacija – istaknuo je akademik Tonko Maroević prilikom komemoracije (7. srpnja) nedavno preminuloj fotografkinji Mariji Braut u Umjetničkom paviljonu, gdje je upravo prije godinu dana upriličena njezina velika izložba ”Nepoznati Zagreb” koju je u postavu autorskog dvojca – Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića – u nešto više od mjesec dana vidjelo oko šest tisuća ljudi.

Na tu se izložbu autoričinih ”manje poznatih ili sasvim nepoznatih radova posvećenih gradu koji joj je bio sudbina” osvrnuo Maroević.

”Ta je izložba bila ispunjenje autoričine gotovo testamentarne želje da se zaviri među njezine negative i nađu skrivene vrijednosti. Autorski par izložbe ‘Nepoznati Zagreb’ s pobožnom je pažnjom prošao stotinama i tisućama negativa da bi selektirali i prezentirali antologijske primjerke novije zagrebačke ikonografije, motivike i tematike Grada koji je obilježio Mariju Braut, a kojega je pak ona na svoj način obilježila”, rekao je Maroević i upozorio da se spoznaji da je Marija Braut svojevrsna ikona Zagreba treba ili posvetiti ili zauvijek zašutjeti

”Ta je izložba bila ispunjenje autoričine gotovo testamentarne želje da se zaviri među njezine negative i nađu skrivene vrijednosti. Autorski par izložbe ‘Nepoznati Zagreb’ s pobožnom je pažnjom prošao stotinama i tisućama negativa da bi selektirali i prezentirali antologijske primjerke novije zagrebačke ikonografije, motivike i tematike Grada koji je obilježio Mariju Braut, a kojega je pak ona na svoj način obilježila”, rekao je Maroević i upozorio da se spoznaji da je Marija Braut svojevrsna ikona Zagreba treba ili posvetiti ili zauvijek zašutjeti.

Zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Vesna Kusin u tom je kontekstu kazala da je najmanje što Grad može učiniti za Mariji Braut jest otvoriti njezin atelier na Gornjem gradu i skrbiti se o njezinoj bogatoj ostavštini, baš kao što to čini MSU za fotografsku baštinu Toše Dapca.

”Marija Braut je ‘dobri duh’ Zagreba. Bilježila je za nas i arhivirala njegovu prošlost i zbog tog je dragocjenog doprinosa zadužila ovaj grad”, kazala je Kusin koja je stoga smatra nezaobilaznim dijelom identiteta Zagreba, a njezinu fotografiju nekadašnje Mesničke ulice njezinim remek-djelom.

Povjesničarka umjetnosti Marija Tonković nije se željela oprostiti od kolegice i prijateljice kroz analizu njezina rada jer to ne bi odgovaralo nekonvencionalnoj i neformalnoj prirodi ove velike umjetnice fotografije koju su mnogi Zagrepčani svakodnevno sretali u  dugim šetnjama ulicama grada s cigaretom u ruci.

Marija Braut rođena je 7. kolovoza 1929. u Celju. Godine 1941. doselila se je u Zagreb gdje je maturirala i započela studij arhitekture. Od 1967. do 1970. bila je učenica i suradnica majstora fotografije Toše Dapca, a prvu samostalnu izložbu održala je 1969. s Dapcem u Galeriji SC u Zagrebu.

”Marija Braut je ‘dobri duh’ Zagreba. Bilježila je za nas i arhivirala njegovu prošlost i zbog tog je dragocjenog doprinosa zadužila ovaj grad”, kazala je Kusin koja je stoga smatra nezaobilaznim dijelom identiteta Zagreba, a njezinu fotografiju nekadašnje Mesničke ulice njezinim remek-djelom

Održala je više od sto samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Objavljivala je radove u novinama, časopisima, katalozima likovnih umjetnika i drugim publikacijama. Surađivala je i s HNK-om u Zagrebu, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričkim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama.

Fotografije Marije Braut čuvaju se u zbirkama u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Hrvatskom državnom arhivu. O svom životu i radu progovorila je u dokumentarnom filmu ”Marija hoda sama” iz 2009. Marija Braut umrla je u Zagrebu 1. srpnja u 86. godini.

”Njezin je rad alkemičarski. Ona je naprosto svakodnevicu pretvarala u zlato”, istaknula je Tonković koja uopće ne sumnja da će se najveća Marijina želja koju je fotografkinja smatrala i najvećim priznanjem – da netko nakon njene smrti u njezinim negativima pronađe materijala za izložbu, sasvim sigurno ispunjavati i to već uskoro.

”Već sam u pripremi Marijine posljednje  izložbe o predstavama Dubrovačkih ljetnih igara našla toliko fotografija neformalnog života Dubrovnika, da je to jedna solidna baza za jednu buduća izložbu”, kazala je Tonković osvrćući se na more negativa koje je ostalo iza autorice.

Autorica postava prošlogodišnje izložbe ”Nepoznati Zagreb” naglasila je filmičnost njezinih fotografija.

”Njezin je rad alkemičarski. Ona je naprosto svakodnevicu pretvarala u zlato”, istaknula je Tonković koja uopće ne sumnja da će se najveća Marijina želja koju je fotografkinja smatrala i najvećim priznanjem – da netko nakon njene smrti u njezinim negativima pronađe materijala za izložbu, sasvim sigurno ispunjavati i to već uskoro. ”Već sam u pripremi Marijine posljednje  izložbe o predstavama Dubrovačkih ljetnih igara našla toliko fotografija neformalnog života Dubrovnika, da je to jedna solidna baza za jednu buduća izložbu”, kazala je Tonković osvrćući se na more negativa koje je ostalo iza autorice

”Bilježila je logikom filmskog zbivanja, slike su neprestano pratile njezin pokret. Prizori su joj dolazili u susret, a ona ih je potom snimala okrećući se za njima i mijenjajući tako perspektivu i dinamiku”, navela je Sanja Bachrach Krištofić koju su pri postavljanju ove izložbe jako zanimale priče u pozadini izabranih fotografija.

Marija Braut potekla je iz ateliera Toše Dapca i neosporno je da je nosila biljeg ”zagrebačke fotografske škole”. No osim Zagreba kakav je bio nekada, kada su nastajali pojedini vitalni dijelovi grada – Novi Zagreb, naselja poput Trnskog ili Sopota, prometnice, mostovi, hoteli – osim njenih fotografija stare jezgre, upečatljiv dio stvaralaštava ove fotografkinje čine i snimke Dubrovnika, spomenutih Igara, kazališne fotografije, panorame planina, kadrovi krša, suhozida, serijali vjerskih procesija na Korčuli, ciklus s Rame, umjetnici zaustavljeni u stvaralačkom zanosu poput Enesa Kiševića dok recitira ili Lovre Matačića tijekom dirigiranja.

”Marije Braut sjećat ćemo se s poštovanjem, a njezino će djelo jamačno nastaviti živjeti i bez žive autoričine podrške”, zaključio je Maroević.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:

• Slobodan Šnajder: ”Lako podnosimo nesreću drugoga”
• Rada Borić: ”Za malo žena u politici krive su stranke”
• Đurđa Knežević: ”Crkva u Hrvatskoj konzervativnija je i od one u Irskoj”
• Boris Pavelić: ”Šutnja o ‘Feralu’ mi je šokantna”

» Svi tekstovi ovog autora