Benoist de Sinety i Romain de Gubert, ”Treba dignuti glas – Prihvat migranata, poziv na hrabrost”, JRS, Zagreb, 2022.
”U teškim časovima mudrost gradi mostove, glupost – brane.” (afrička izreka)
***
Svjedoci smo učestalih pojava kriza, one pogađaju svako društvo, donose nepredvidive okolnosti i uzburkavaju strasti, pobuđuju ono animalno u čovjeku. Društvo nam je još uvijek postkonfliktno sa ekonomskom i političkom nesigurnošću.
U prethodnom periodu smo prošli zemljotrese, pandemiju i migrantsku krizu koja ne jenjava, a ukrajinske izbjeglice itekako doprinose nepredvidivosti cijele situacije.
U doba nesigurnosti kad se društvo polarizira, kad se čovjek udaljava od čovjeka, upravo tada nam treba jak, snažan glas – glas hrabrosti koji će nam pobjedonosno reći da na Zemlji nismo uzalud, da nam je ona povjerena te da je ljubav most prema drugom čovjeku, ali i prema Bogu.
Mala knjiga, velikih poruka: ”Treba dignuti glas – Prihvat migranata, poziv na hrabrost” autora i svećenika Benoista de Sinetyja (autor osobno dijeli humanitarno iskustvo boravka u Bosni i Hercegovini) je djelo koje budi i osnažuje dobro u nama. Izvorno je tiskana u nakladi Flammarion u Parizu 2018. baš u trenu kada se budila balkanska migrantska kriza i kroz cijelu krizu osjećala se snažna potreba za jednom knjigom ove tematike.
Knjigu je na hrvatski jezik prevela mala sestra Isusova Vesna Zovkić koja ima osobno bogato iskustvo rada sa migrantima i izbjeglicama, a izdavač je bio Isusovačka služba za izbjeglice (JRS).
Odavno se nazire da će migracije još dugo biti značajan međunarodni fenomen, neminovno je i da će narodi i jezici biti isprepleteni. Upravo iz navedenih razloga snažno vjerujem da će ova knjiga biti čvrst stub ka humanijem odnosu prema ljudima u pokretu.
”Kad je srce čisto i jezik je odvažan” (perzijska izreka).
Knjiga je podijeljena u osam dijelova kroz koje autor govoreći o migracijama podsjeća na svoje moralno-etičke vrijednosti, ali i na aktuelno društveno stanje i na tragu toga, kroz prvo poglavlje postavlja pitanje sebi ”Tko sam ja da ovako govorim?”.
Na samom početku knjige nam je jasno da tek kad osvijestimo osobne moralno-etičke vrijednosti s pravom možemo djelovati prema drugima.
Benoist de Sinety od djetinjstva u okviru porodice živi svoje kršćanske vrijednosti i on pod tim podrazumijeva gostoprimstvo i nesebično dijeljenje, a između ostalih njegov glavni motiv je ljubav: ”Postao sam svećenik kako bi svaki čovjek mogao čuti tu radosnu vijest koja nije ničije vlasništvo: Bog beskrajno ljubi svaki život, sve što postoji. I ta ljubav kojom Bog apsolutno jednako ljubi svakoga od nas, čini nas braćom i sestrama…”[i]
Francusku vidi kao zemlju koja predstavlja ”oličenje velikodušnosti, bratstva i jednakosti.”[ii] Ali ubrzo će sa čitateljima podijeliti lično iskustvo brige za jednog Afrikanca kojega podučava jednoj novoj stvarnosti oličenoj u velikom administrativnom aparatu i brojnim birokratskim problemima sa kojima se susreću osobe koje dolaze ilegalno u zemlju i to ga navodi na propitivanje kompletnog društvenog odnosa prema migrantima.
”Razmišljamo li dovoljno o onome što se događa u našoj kolektivnoj svijesti i primjećujemo li koliko nas riječi koje izgovaramo mijenjaju iznutra kada odlučimo da je nekoj osobi zabranjen pristup tržištu rada, a da nije počinila nikakav drugi delikt osim vlastitog postojanja? Uslijed toga on postaje ‘stranac, netko sasvim različit’, i na koncu nešto daleko.”[iii]
U svojoj kritici društva spram migranata prepoznaje iracionalan strah, vlastiti cinizam, umišljenost te nespremnost političkih aktera da valjano djeluju.
”Rane podcjenjuje svatko tko ne zna što je bol” (arapska izreka).
Autor kao alternativu za strah nudi: empatiju i ljubav, osluškivanje drugog, razumijevanje, obaziranje na njihovu nadu koju imaju vjerujući da će u Francuskoj pronaći siguran dom.
Ujedno, poziva na hrabrost: ”Radi se o tome da hrabro dijelimo i raširimo svoje ruke prema onome koji dolazi iz tolike daljine, da zajedno s njime tražimo načina za zajednički život koji će biti na dobrobit svih. Da, radi se upravo o hrabrosti o ulaganju napora u ovim nezaustavljivim događanjima. Nije dovoljno poricati teškoće pred kojima se nalazimo, nego se s njima trebamo suočiti zajedno, vodeći računa o strahovima. Ali ne možemo si dopustiti zatvaranje u strah, jer bismo na taj način mogli izgubiti dušu.”[iv]
Govoreći o političarima naglašava njihovu šutnju, ali i zloupotrebu javnog prostora, jer se u kontekstu migracija uvijek govori o strahu, bijesu, tjeskobi i mržnji. Kritizira političke poteze kojim se migrantima dodatno otežava njihov ionako težak položaj.
Propituje razloge zašto je u Francuskoj krilatica ”najprije Francuz” postala normalna i to povezuje sa cinizmima i egoizmom. Svjestan je da politika može uraditi mnogo, ali da konkretne mjere na lokalnom nivou nažalost izostaju.
Migrantska kriza u naše živote uvodi različite ljude, kulture i običaje, a ono što je itekako obilježava jeste strah i netrpeljivost domaćeg stanovništva prema strancima. Strah je razlog postavljanja žica, izbjegavanja slušanja teških vijesti o potonuću brodova s migrantima, zahvaljujući strahu političari svjesno manipuliraju i osvajaju osobne ciljeve.
”Planina ne susreće planinu, ali čovjek upoznaje čovjeka” (perzijska izreka).
Iskustvo je pokazalo da je međusobni odnos između migranata i domaćeg stanovništva često prožet tenzijama i nedostatkom komunikacije, a sam autor ističe da nije moguće čuti migrantsku stranu jer oni nemaju predstavnika, oni ne glasaju, a udruženja koja ih predstavljaju uglavnom rješavaju njihove urgentne bazične potrebe.
Kako bi senzibilizirao čitatelja on podsjeća na evropsku historiju migracija, rata i trauma, pohvalno ističe evropski projekt multikulture, a posebnu ulogu u ohrabrivanju javnosti prema migrantima dodjeljuje Crkvi, vjerskim i organizacijama civilnog društva.
”Žuri da učiniš dobro kad možeš, jer nećeš uvijek moći” (arapska izreka).
Knjiga obiluje primjerima migracija iz Biblije. Autor citira papu Franju: ”Svaki migrant koji zakuca na naša vrata prilika je za susret s Isusom Kristom koji se u svakom vremenu poistovjećuje sa strancem, prihvaćenim ili odbačenim.”[v]
On napominje da katoličko znači univerzalno i da je to ideja kojom se Papa vodi kada poziva na humanost prema svim ljudima neovisno od vjeroispovijesti ili nekih drugih razlika.
U knjizi je moguće naći i Papine preporuke u vezi humanijeg pristupa usmjerenim k migrantima i migracijama, a to nam pokazuje punu zainteresiranost za ljude u pokretu.
Važno je istaknuti da i sam Papa dolazi iz migrantske obitelji što daje posebnu notu njegovom angažmanu. Papa podsjeća na bratstvo ljudskog roda kao alternativu mržnji i netrpeljivosti, ono je ključ zajedničke sretne budućnosti.
Kompletna misao koja se provlači kroz ovo djelo je da trebamo ljubiti ljude kao što ih Bog ljubi. Ljubav podrazumijeva djela: raširiti ruke, otvoriti vrata i krenuti u susret. Navedeno me podsjeća na jedan stih iz perzijske književnosti:
”Gospodar koji čuje molitvu mrava sigurno čuje i krike srca” (Hafiz Širazi).
******************
[i] Benoist de Sinety, Romain Gubert, Treba dignuti glas, Prihvat migranata – poziv na hrabrost, JRS Hrvatska, Zagreb, 2022., str. 17.
[ii] Ibdem, str. 14.
[iii] Benoist de Sinety, Romain Gubert, Treba dignuti glas, Prihvat migranata – poziv na hrabrost, JRS Hrvatska, Zagreb, 2022., str. 71.
[iv] Ibdem, str. 38.
[v] Ibdem, str. 99.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
