(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Jedna nevelika knjiga zaslužuje da bude prevedena na hrvatski. Nakon mnogih knjiga i spisa, uglavnom prevedenih, o fašizmu i njegovoj aktualnosti u današnjoj Europi (među kojima prednjači pregnantni esej Umberta Eca o ur-fašizmu – vječnom fašizmu), još jedna uspoređuje sadašnji trenutak Europe s 1933., godinom dolaska njemačkih nacista na vlast.
Riječ je o knjizi Siegmunda Ginzberga, Židova rođenog u Istanbulu, koji uspoređuje ”stanje duhova” u Europi danas i 1933. Nije jedini koji to čini, ali je on, pod naslovom ”Sindrom 1933.”, usporedio kumuliranje pojava koje upućuju na to da u Europi nešto vrije i da to što vrije nije nimalo bezazleno niti bezopasno.
Radi se o pojavama netrpeljivosti i nasilja na rasnoj osnovi, u kojima su žrtve oni ”drugi”, tkogod to bili: emigranti, doseljenici, nacionalne manjine, Romi, pripadnici ”manje vrijednih naroda”, istočnjaci, muslimani, Židovi, pripadnici drugih vjera…
Siegmund Ginzberg, Židov rođen u Istanbulu, uspoređuje ”stanje duhova” u Europi danas i 1933. Nije jedini koji to čini, ali je on, pod naslovom ”Sindrom 1933.”, usporedio kumuliranje pojava koje upućuju na to da u Europi nešto vrije i da to što vrije nije nimalo bezazleno niti bezopasno
Ginzberg uzima primjer društava u kojima raste netrpeljivost, ksenofobija, nacionalna mržnja i bilježi rast incidenata, pojedinačnih, kao u doba pred nacističko osvajanje vlasti. Ali to je isto tako i sindrom 1922., pred dolazak talijanskih fašista na vlast, i 1924., kada je nakon ubojstva Giacoma Matteottija fašizam zaplovio punim jedrima.
Mnoštvo slučajeva nasilja koje su vlasti i policije liberalnih demokracija tada jednostavno rubricirale među ”individualne slučajeve nasilja”, dakle neindikativne za jedan golim okom rastući trend skvadrističkog nasilja, prerasle su u organizirani teror.
Čak su i dobronamjerni filantropi i tadašnji humanisti pokušavali objasniti da se ne treba ničeg bojati, da je to normalni rezultat Velikog rata koji je poremetio normalni život europskih društava i da će se sve to slegnuti nakon nekog vremena, da će razum prevladati.
Ali razum uopće nije prevladao. A oni koji su upozoravali na to da nasilje nije individualno, već je rezultat organiziranog juriša na vlast fašistoidnih snaga, obično bi loše završili. Oni bi najčešće platili životom, zatvorom ili u najbolju ruku egzilom upozoravanje na to da pojedinačni slučajevi nasilja prerastaju u režim nasilja, u državni teror.
Tako je stradao i socijalistički zastupnik u talijanskom Parlamentu Giacomo Matteotti. Godine 1924. oteli su ga i ubili prerevni sljedbenici Benita Mussolinija, koji je digao javnu harangu na Matteottija jer je prokazivao nasilje, korupciju i teror koji su se počeli širiti Italijom.
Matteottiju su začepili usta veterani Prvog svjetskog rata, kao što su ratni veterani – dragovoljci Prvog svjetskog rata činili jezgro SA, Hitlerovih jurišnih snaga koji su sijali teror u Weimarskoj Njemačkoj.
Mnoštvo slučajeva nasilja koje su vlasti i policije liberalnih demokracija tada jednostavno rubricirale među ”individualne slučajeve nasilja”, dakle neindikativne za jedan golim okom rastući trend skvadrističkog nasilja, prerasle su u organizirani teror
Matteotti je bio podvrgnut medijskom linču, a veteranske udruge su tražile njegovu odgovornost jer – ”kalja ugled Italije”, pobjednice u Velikom ratu, domovine s velikim ”D”. Na kraju ga je jedna skupina veteranskih fanatika otela i zauvijek ušutkala.
A Mussolini, kojemu se zatresla stolica i kojega bi taj skandal otjerao s vlasti da nije imao podršku kralja i vojne kamarile, na kraju je isplivao kao heroj koji je oslobodio Italiju od onoga koji je blatio njezin ugled i čast.
Ne čini li vam se to poznatim? Ne postoji li analogija, koju mnogi intelektualci na Zapadu sa zaprepaštenjem konstatiraju, između predratne Europe i rasta nacionalističkih, populističkih i neofašističkih pokreta čije su jezgro prije bili ratni veterani i, što je zanimljivo u talijanskom slučaju, i sportski navijači agonističkih sportova, onih u kojima je pobjeda nad protivnicima simbol uništenja neprijatelja?
Srećom, u demokratskim društvima postoji sloboda govora i medija, pa se takve analogije smiju činiti. Kod nas, nažalost, vidimo da desničarski ekstremisti odmah traže progon onih koji su, prema njima, narušili ugled Hrvatske svojim ocjenama o indikatorima političkog stanja u zemlji.
Stoga ”slučaj Pupovac” postaje i lakmus papir za prepoznavanje nedemokratskih ataka na slobodu govora, slobodu misli i slobodu medija u nas. Osporavati Miloradu Pupovcu pravo na izricanje ocjena o stanju u društvu znači pretvarati hrvatsko društvo u režim, u diktaturu prividno ”prosvijećenog apsolutizma”, a zapravo u primitivnu diktaturu ustašoidnih nostalgičara, fašistoidnih ekstremista i nasilnika.
Predsjedničino lupanje šakom po stolu zorno simbolizira konsolidaciju trenda širenja netrpeljivosti prema drugima, spiralnu eskalaciju verbalnog nasilja koje to prati, a zatim i pojavu revnih sljedbenika koji će taj mig šakom po stolu shvatiti kao zeleno svjetlo za eskalaciju fizičkog nasilja.
O nasilju prema Srbima u Hrvatskoj već naširoko pišu strani mediji, a europske institucije čiji smo članovi, Vijeće Europe i Europska unija, pažljivo prate situaciju u Hrvatskoj – s velikom zabrinutosti
Toga, izgleda, nisu svjesni aktualni vlastodršci. Nisu svjesni da oni toleriranjem nasilja i konačno svojom netrpeljivošću induciraju njegovu daljnju eskalaciju.
O nasilju prema Srbima u Hrvatskoj već naširoko pišu strani mediji, a europske institucije čiji smo članovi, Vijeće Europe i Europska unija, pažljivo prate situaciju u Hrvatskoj – s velikom zabrinutosti.
Međunarodni opservatoriji za Balkan revno bilježe sve te slučajeve, sve te ”individualne incidente”: napadi i provokacije na etničkoj osnovi svjedoče o usponu ekstremne desnice, a ako se tomu dodaju i fizičke prijetnje ne samo upućene Srbima, već i Hrvatima koji kritiziraju ustaški revizionizam i povratak aveti prošlosti, onda je ova ocjena međunarodnog Opservatorija za Balkan i Kavkaz dovoljno rječita: ”Situacija je već više nego ozbiljna u posljednjoj članici Europske unije”.
Ako je tomu tako, moramo li se bojati da i mi ne dobijemo svog Matteottija?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina, godinu dana kasnije
- Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.