Nepotizam i klijentelizam su ključne riječi opisa jednog sistema našeg društva.
Sistem i dijelovi
Nepotizam nije objašnjiv kao fenomen obiteljskih odnosa, klijentelizam nije samo mrska pojava podilaženja moćnima i traženja zaštite i pokroviteljstva. Oni su posljedice određenog sustava u kojima su se aberacije ekonomije, politike i kulture ispreplele sistemskim vezama i sistem koji je pogrešno zvati kapitalizmom, krivo opisati kao demokraciju, u kojem je vladavina prava samo kulisa, u kojem se patronizam i kampanelizam čine dominantni u kulturi, a predatorska pohlepa vidi kao karakteristika ličnosti.
Ta dva pojma iskustveno su jasna kao pojave, no ne objašnjavaju se sama od sebe, već su razumljiva samo kao sistem.
Ekonomski sistem sui generis: predatorski kapitalizam
Radi se o sistemu u kojem je ekonomija podređena državi. Država uzima da bi davala. Uzima svima, a bira kome će dati. U krajnjem obliku država je samo pokriće za osobnu korist od javnog dobra, državne imovine.
Makroekonomija je podređena tome. Koriste se sredstva koja građani ne razumiju, sofisticirana i naizgled meka. Ne radi se o grubom haraču, već strategiji zaduživanja, indirektnim metodama ekstrakcije imovine i prihoda od građana i poduzetnika. Naravno da se lakše operira metodama kontrole tečaja valute, plasiranjem obveznica, lešinarskim korištenjem političke sile bez izravne prisile redistribuiraju se bogatstva. Porezi (npr. PDV, porez na promet i slično) bez vidljive prisile pune proračun, koji onda neprestano buja i glavni je kanal prelijevanja novca. Porezna presija nije relevantna, štoviše, njeno smanjenje se smatra lošom politikom.
Cijena države – u svakom aspektu troška: broju zaposlenih, pomaganjem područja, protežiranjem nerealnih ciljeva i politika (demografska obnova, sportski projekti, izgradnja infrastrukture radi nacionalnog ponosa ili povezivanja) – vlade stavlja u položaj koji, jest, vidimo kao klijentelizam, ali je zapravo način proizvodnje koji se nazivao ”orijentalnim despocijama” ili ”azijatskim načinom proizvodnje”.
Ciljevi se ne mogu mjeriti, rezultati će se vidjeti poslije izbornih ciklusa, trošak plaćaju potomci, odgovornost je na bivšim vladama.
Zapravo ni o kakvoj proizvodnji nije riječ. Radi se o obliku države u kojem je pljačka legalna: logika je trošenje, zaduživanje na račun budućih vlada i generacija, rasprodaja imovine i svega što se može pretvoriti u robu, a po naravi je naše, svačije. Opće ili državno – u stvarnosti ni pod čijom kontrolom.
Klijentelizam je onda strategija mužnje sredstava i pranja novca radilo se tu o teritorijalnim jedinicama i posebnim regionalnim interesima, o gospodarskim sektorima u kojima se profitno interesantne djelatnosti i monopoli privatiziraju ili pak o davanju poticaja, subvencija i povlastica na tržištu.
Usputna posljedica je stvaranje novih društvenih slojeva. Posljedica deindustrijalizacije je nestanak manualnih radnika, ali i tehničke inteligencije, slojeva upravljača.
Posljedica je praktički nestanak srednje klase koja je nekad bila oslonac stabilnosti. Onako kako se zatvaraju kanali vertikalnog klasnog napredovanja, tako nastaju nove klijentističke skupine koje, po prirodi položaja, podržavaju postojeću vlast.
Službenici, zastrašeni svakim pozivanjem na reforme, menadžeri koji se boje konkurencije, seljaci koji zakupljuju zemlju, iznajmljivači u turizmu, umirovljenici i dragovoljci predstavljaju atomizirane rentijere kojima ne odgovaraju promjene u društvenim nišama koje su zauzeli. Svi oni potencijalni su, a ponekad bijesni, lobisti koje vlast lako pridobiva obećanjima i ustupcima.
U tom sistemu svatko se bori za svoj mali interes, ali u zbroju svi plaćaju cijenu tog sistema. To nije igra bez dobitka, to nije Paretov optimum, već je to podloga sistematskog stvaranja masovne populističke podrške.
Država se zbog toga smatra plijenom političkog pobjednika koji obećanjem privilegija homogenizira svoje pristaše, legitimizira sebičnost kao politički program. Država dijeli položaje, nudi zaposlenja, napredovanja i karijere. Nije važan talent, sposobnost ni znanje, jer u takvom sistemu je poštenje smetnja, a znanje grijeh.
Kulise demokracije
Radi se o sistemu u kojem su institucije privid i kulise. One formalno postoje, ali stvarno ne djeluju, često dizajnirane suprotno manifestnim objašnjenjima. Demokratski sustav ne služi legitimizaciji vlasti. On ne treba biti manipuliran ili zlouporabljen, jer u detaljima koji su bitni nedostaje neki ključni element. Institucije se osnivaju, ali ne dobiju puna ovlaštenja, prave ljude i potrebna sredstva (USKOK, pučki pravobranitelj, izborno povjerenstvo, sukob interesa, Ustavni sud, sudstvo).
Smišljeno institucije ostaju prazna forma, instrumenti skupina koje ih neformalno iz pozadine vode. Politika se prividno vidi kao sukob projekata i ideologija, ali je zapravo sukob klanova, klika i posebnih interesa. U tome strada svaka razumna ideja, ne može nastati alternativa ni ozbiljna rasprava o ozbiljnim stvarima.
Mediji su samo način izgradnje l’etat spectacle. Budući da je lojalnost u takvim sukobima ključna, personalistički odnosi bezuvjetne lojalnosti uvjet su sigurnosti na položaju, a temelj sistema su uzajamne usluge te veze i poznanstva.
Institucije su stvorene da sjaja daju blijedim djelima. Napredak se obećava donošenjem novih zakona, strategija i sporazuma. Pravo je savitljivo gdje treba biti brzo i strogo, strogo je tamo gdje treba imati slobodu i diskreciju. Sasvim normalan zahtjev da društvo bude pravedno i moralno tumači se kao iluzija i daleka budućnost.
Deformacije organizacijskog modela
Institucije se temelje na podjeli rada, hijerarhijskoj kontroli, školovanom osoblju, plaćenom tako da ne traži nelegalni prihod, profesionalnom odnosu predanosti službi. U Hrvatskoj svatko može raditi sve. Ministra zdravstva postaje ministar obrane, ministrom kulture postaje onaj tko ne čita već spaljuje knjige. Državni tajnici načelnici, voditelji službi sele se svakom promjenom vlasti. Četvrtina službenika se mijenja svake godine.
Onaj tko je nadzirao neko područje ugodno se smijesiti kod onoga koga je trebao nadzirati. Upravljanje i vođenje se prepušta diletantima. Školovanje postaje samo forma bez sadržaja. Ne traži se znanje, već se kupuju diplome, magisteriji, obični i počasni doktorati.
Korupcija se smatra opravdanim dodatkom plaći, pa čak i u onim područjima gdje je moralni hazard o kojem ovisi sigurnost, sloboda ili pravo. Esprit de corps pretvara se u sindikalističke zahtjeve za više plaće i manje rada.
Zaključno
U takvom sistemu što su korupcija, klijentelizam i nepotizam? U indijskoj bajci slijepci su dobili mogućnost da opipaju slona. Onaj tko ga je primio za surlu sa strašću je govorio o savitljivosti surle, onaj tko je opipao uši bio je zadivljen njihovom lepezom. A onaj kojem je slon stao na nogu s prezirom je govorio da je slon težak i opasan.
Ovdje se radi o slonu kao cjelini, a ne njegovoj anatomiji, ali i o fiziologiji, djelovanju i posljedicama. Nepotizam je zahtjev sistema u kojem je pljačka stvarnost, a povjerenje srodnika u tome je korist. Klijentelizam je sukob oko plijena stečenog na račun štete društva. Kao što nepotizam nije solidarnost, tako ni klijentelizam nije poduzetništvo.
Sistem i poredak ovdje su utemeljeni na rasipnoj ekonomiji, uspavanom i lijenom društvu i arhaičnoj kontrakciji države i prava. Promjena se zove modernizacija i europeizacija.
Da bi se krenulo krenuti prema tom cilju, o klijentizmu i nepotizmu treba govoriti i preoštro shvaćajući da nije sve ni tako loše, ali uz znanje da su drugi uspjeli bolje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Cilj vladajuće politike zastrašivanja je omogućiti novu pljačku
- ”Poduzetništvo” na naš način. Imamo Hrvatsku!
- Plenkoviću bi odgovaralo da KGK izgubi, ali da sama bude kriva
- Zar je ovo kraj? Nemamo sretan kraj
- Šahisti i bleferi
- Plenković ne izgleda zabrinut Kolindinim padom
- Dosta mi je prazne retorike, patetike i gluposti
- Što nas čeka na jesen: je li moguća reforma političkih stranaka?
- Živimo u ozračju posvemašnjeg licemjerja
- S 1/3 glasova one 1/3 koja izlazi na izbore ne može se vladati
Slažem se. Smatram da je bitna stavka da ljudi razumiju da se to ne dešava negdje daleko, nekome drugome. “Sasvim normalan zahtjev da društvo bude pravedno i moralno tumači se kao iluzija i daleka budućnost.” Mislim da je ovo najveći problem trenutnog društva. Naša država se neće promjeniti ako se usputno ne mjenja i narod. Treba početi od sebe, bez obzira što put nekorumpiranosti, apsolutne odgovornosti te inzistiranja na meritokraciji pruža trnovitiji proces, i vjerojatno teži opstanak, no ipak donosi bezbrižan san. Druga stavka je da treba biti vokalan oko klijentelizma. Još uvjek je većina ljudi koja to ne odobrava utišana nekim starim strahovima prošlog sistema ili znaju da ovise o tom istom sistemu i nisu kompletno “čisti” pa gledaju i drugima kroz prste.