Damir Grubiša
Odlazak Angele Merkel s vlasti dobra je prilika za ocjenu ne samo njene ličnosti u politici, već i same politike.
Angela Merkel vodila je Njemačku kroz brojne krize staloženom, strpljivom rukom i pritom je nastupala smireno, konstatira međunarodna analitičarka Senada Šelo Šabić iz IRMO-a, Instituta za međunarodne odnose u Zagrebu.
Ona ima pravo utoliko, što je Angela Merkel pokazala da politika nije konfrontacija i izmišljanje neprijatelja, da se pod izgovorom vanjske opasnosti jača svoja pozicija u vlasti, već je to umijeće pronalaženja kompromisa radi promicanja interesa cijelog društva.
Angela Merkel je tu pokazala izuzetnu umješnost, bez obzira na to što je pripadala, i još pripada, konzervativnoj stranci i političkoj grupi europskih pučana koji su, za razliku od nje, skloni antagoniziranju političkih protivnika i doživljavanju politike kao rata svih protiv sviju.
Uzmimo samo za usporedbu dvije ličnosti iz te skupine: Talijan Silvio Berlusconi, koji nije raščistio s totalitarizmom koji se iznjedrio iz njegove kuće, što će reći talijanskim fašizmom.
Druga je ličnost Margaret Thatcher, britanska premijerka koja je na summitu Europske unije lupala po stolu i vikala: I want my money back – Hoću natrag svoj novac, što je dovelo do krajnje implikacije – izlaska Velike Britanije iz Europske unije, što će se obiti o glavu još jednog neuravnoteženog konzervativca, Borisa Johnsona.
Zato će Angela Merkel nedvosmisleno biti u povijesti obilježena kao političarka – državnica koja je vodila svoju zemlju kao demokratski lider, tolerantan prema protivnicima, ali i čvrst kada treba braniti svoja uvjerenja.
Zaslužuje pohvale ozbiljnih analitičara, ali se treba paziti od pretjerivanja njezine uloge, kao što se to događalo početkom prošlog decenija. Tada su hrvatske vlasti (Gordan Jandroković ministar vanjskih poslova, Jadranka Kosor premijerka) htjele pokazati svoju zahvalnost kolegici iz iste političke skupine, pa su sugerirali Sveučilištu u Zagrebu da bi bilo vrlo zgodno da joj se dodijeli počasni doktorat.
Angela Merkel je pokazala da politika nije konfrontacija i izmišljanje neprijatelja, da se pod izgovorom vanjske opasnosti jača svoja pozicija u vlasti, već je to umijeće pronalaženja kompromisa radi promicanja interesa cijelog društva
Srećom, tada je Fakultet političkih znanosti, koji je preko Sveučilišta bio adresat ove inicijative, odbio predložiti Sveučilištu – jer to je procedura – da se Merkelovoj dodijeli ovakvo priznanje.
Razlog za odbijanje te inicijative bio je da Angela Merkel, doktor kemije, nije zadužila politologiju, odnosno znanost o politici ni s čim posebnim, a rasprava koja se tada povela na znanstveno-nastavnom vijeću kritizirala je, uopće, način dodjele počasnih doktorata.
Kao što je to pokazala rasprava u okviru Međunarodne sveučilišne udruge, počasni doktorati trebali bi se dodjeljivati zaslužnim znanstvenicima, koji su unaprijedili svoju znanost novim otkrićima i djelima.
Politika nije to područje, a političari nisu nikako unaprijedili političku znanost, već i ako su bili dobri lideri, onda su eventualno unaprijedili demokraciju, politiku, diplomaciju i slično.
Ali nikako ne znanost niti kulturu. Sramotno je dodjeljivati počasne doktorate ljudima koji nisu dali doprinos bilo kojoj od znanosti koja se izučava na nekom od sveučilišta.
Nažalost, praksa dodjeljivanja počasnih doktorata prepuna je apsurdnih i bizarnih slučajeva, koji degradiraju samu plemenitu misiju sveučilišta da proizvodi znanstvene rezultate i nove generacije stručnjaka za opće dobro jednog društva.
Tako, navedimo samo te primjere, Sveučilište u Long Islandu svojevremeno je dodijelilo počasni doktorat žapcu Kermitu, lutki iz serije ”Muppet Show” zbog doprinosa – očuvanju ljudskog okoliša! Komičar Bill Cosby dobio je pedesetak počasnih doktorata koji su gotovo svi anulirani nakon što je osuđen zbog seksualnih zločina.
A počasni doktorati političarima su također predmet sramote i sprdnje, kao, na primjer, počasni doktorat Sveučilišta Yale američkom predsjedniku Georgeu Bushu, koji se jedva provlačio kao student i Ronaldu Reaganu, koji se tek provukao kroz koledž, nešto kao naša nekadašnja viša škola. A Margaret Thatcher je jedini britanski premijer koji je studirao na Oxfordu, a nije dobio počasni doktorat zbog protesta nastavnika i studenata.
Sveučilište Massachusetts u Amherstu i Sveučilište u Edinburghu dodijelili su, tako, počasni doktorat zimbabveškom diktatoru Robertu Mugabeu, okrutnom vladaru koji je zatvarao i mučio svoje protivnike.
Justin Timberland počasni je doktor Berklee koledža, a čak je i poslovično ugledno kanadsko sveučilište McGill dodijelilo počasni doktorat glazbenici Joni Mitchell. Njima se pridružuje i dugačka lista celebrityja, glumaca, pjevača i komičara koji su ovjenčani ovom prestižnom titulom.
A ni mi nismo ništa bolji: na sramotu je zagrebačkog Sveučilišta, njegovog senata i rektora Damira Borasa da je počasni doktorat dodijeljen osrednjem političaru Draganu Čoviću, inače strojarskom inženjeru i doktoru menadžmenta, a nosilac titule počasnog doktorata je i kardinal Josip Bozanić, kanonski pravnik koji nije ni stekao najvišu redovnu sveučilišnu titulu doktora teologije.
Nikako drukčije ne mogu se ove dvije počasne titule opravdati nego kao ulizivanje Katoličkoj Crkvi, kada je o Bozaniću riječ, i jednom od hrvatskih nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini, kada je riječ o Čoviću, zagovorniku osnivanja hrvatskog entiteta.
Od svih papa, jedino je papa Franjo odbio primiti počasni doktorat 2017. godine: ”Papa ne prima doktorate”, bila je štura odbijenica ovoga Pape, ali njegov primjer ne slijede ni njegovi časnici
Iz svega ovoga vidi se koliko je devalvirana institucija počasnih doktorata, ne samo kod nas, već i u svijetu. Zato su neka sveučilišta i prekinula s dodjelom počasnih doktorata, dok su druga objelodanila da tu titulu daju samo onima, koji su doista zadužili znanost i zaslužni su za napredak čovječanstva uopće.
A što je to počasni doktorat za onoga koji ga ne zaslužuje, negoli izraz častoljublja, ili častohleplja, samoljublja, da ne spominjemo druge asocijacije.
Nisu imuni na to ni rimski pape. Ivan Pavao II. počasni je doktor Jagelonskog sveučilišta u Krakovu, Benedikt XVI. počasni je doktor Krakovske muzičke akademije, a jedini je papa Franjo odbio primiti doktorat iz medicine (?) za što ga je predložilo Sveučilište u Salernu 2017.
”Papa ne prima doktorate”, bila je štura odbijenica ovoga Pape, a iz vatikanske kurije sugerirano je novinarima da pročitaju Novi zavjet, i citirano je Evanđelje po Ivanu, 5:44: ”Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slave koja je od jedinoga Boga ne tražite?”
Papa Franjo i ovdje daje primjer, ali ga ni njegovi časnici, izgleda, ne vole tu poslušati.
Za nadati se da će i ovoga puta prevladati zdrav razum i da se ovo šuškanje o počasnom doktoratu Angeli Merkel neće realizirati, kao što je izbjegnuto još pred desetak godina.
Političari imaju inače dosta razloga da nahrane svoj ego, svoje slavoljublje i sebeljublje. Pretpostavka je da služe općem dobru, a ne svojoj taštini (i svom džepu), jer su i inače političari danas predobro plaćeni za svoja djela – i nedjela.
Teško je očekivati da će svi slijediti primjer pape Franje. Nije on jedini koji je odbio primiti počasni doktorat.
Komediograf Neil Simon, koji je dobio tri počasna doktorata, na kraju je izjavio: ”Zapravo, osobe s počasnim doktoratima uglavnom dobivaju negativne ocjene kao ličnosti. Biste li dopustili da vaš novi Mercedes popravlja jedan – počasni mehaničar?”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
- Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
- Političari kakve, očito, zaslužujemo
