Ankica Lepej i Viktor Šimunić: savjest koja nije na prodaju

Ime Ankice Lepej je pred dva desetljeća ušlo u javni prostor i vjerojatno je u mnogim glavama do danas zabilježeno. Nakon nje je bilo još hrabrih ljudi, a posljednji primjer je nezavisni vijećnik Viktor Šimunić iz Oroslavja.

Vjerujemo nakon Viktora bit će još prostora za ovakve junake i junakinje našeg doba.

Povodom dvaju desetljeća od ukazivanja Ankice Lepej da predsjednik mlade hrvatske države Franjo Tuđman nije prijavio svoju imovinu na ispravan način i u povodu još uvijek svježeg istupa Viktora Šimunića da je bio pozivan na političku trgovinu, pojavila se ponovno u medijima gospođa Lepej.

Njen istup na televiziji N1 od 31. siječnja toplo preporučamo ne samo radi jačanja motivacije za društvenu pravednost nego i kao izvor iz kojeg možemo učiti kako se nenasilno suprotstaviti direktnom i istodobno strukturalnom nasilju što je u svojoj srži korupcija.

Ankica i Viktor su ”obični ljudi”, oni su jedni od nas. Njihov istup neminovno nam postavlja pitanje: želimo li/hoćemo li biti poput njih, jedni od njih? Ako se odlučimo na taj korak, uputili smo se u carstvo slobode nenasilnog djelovanja

Ankica i Viktor su ”obični ljudi”, oni su jedni od nas. Njihov istup neminovno nam postavlja pitanje: želimo li/hoćemo li biti poput njih, jedni od njih? Ako se odlučimo na taj korak, uputili smo se u carstvo slobode nenasilnog djelovanja.

Jer, oni su sebi dopustili luksuz slobode, da slijedeći glas svoje savjesti ustanu u otpor nečemu što su jasno prepoznali kao nepravedno, neistinito. S pravom su odbacili lagodu oportunizma i krenuli putem nelagode preuzimanja odgovornosti.

U spomenutom televizijskom intervjuu Ankica Lepej sustavno pojašnjava što to znači, koji su izvori motivacije, koji rizici, koje dobrobiti takvog izbora. Motiv je sloboda savjesti. Bez obzira na to koliko je u tim dvama desetljećima istrpila i ona i njena obitelj, Ankica Lepej ni sa čim ne pokazuje da se kaje.

Naprotiv, žar njenog istupa isti je kao pred dvadeset godina. Njen primjer daje nam poruku: da, čeka nas svašta, ali ono što se nudi je veće. Ono što je na kraju dobila nije njena bolest, nije ni materijalni gubitak, nego je život ljudi uspravna hoda.

”Najteže je započeti ono što je nemoguće”, citira Ankica Lepej pokojnog Gotovca. Pa ipak, mora se krenuti. Skicira tako početnu poziciju pojedinca u sukobu s politikom koju zviždač svojim prigovorom savjesti ugrožava.

To je politika koja se služi, prema njenim riječima, ”taktikama uništavanja, zastrašivanja”. Izbor koji je napravila bio je: ili će me savjest ”gurati” ili ću biti ”zarobljenik vlastite savjesti”.

Njen izbor svjedoči da je ona jedna jako bogata žena: bogata takvom količinom slobode koja je u stanju nositi se s godinama sukoba s politikom gušenja slobode, kazne otkazom, prijetnje zatvorom, konačno politikom koja je vjerojatno i uzrokovala njenu bolest.

I danas, Ankica Lepej strepi nad time što čeka Viktora Šimunića. Jer je svjesna da on, kao što je onomad ona, ulaže u svoj otpor svoju egzistenciju, svoj mir.

Dvije ključne riječi opisuju što dugoročno nosi savjest koja nije na prodaju: izdržati i ne odustati. Na kraju, ono što je dobit takvog puta savjesti je vedrina života kojim zrači Ankica. Ili nepatvorena ljudskost koju ona prepoznaje na licu mladog vijećnika Viktora Šimunića.

Zapravo, život u kojem su stvarne, skoro pa na dohvat ruke, vrijednosti o kojima govori, a to su odgovornost i istinitost, poštenje i pravednost. Dok je slušamo, te riječi su u njenom primjeru utjelovljene. Tako se čini dohvatljivim i stvarnim njen zaključak koji glasi: dobro mora pobijediti zlo.

Oni koji vjeruju u Boga rekli bi, kada ona tako govori da ćute kako je Bog blizu.

Zašto onda nije češće prigovor savjesti u otporu korupciji opredjeljenje za vjernike i vjernice. Jer trebaju nam ne samo ovakvi hrabri pojedinci, nego, kako kaže Ankica Lepej, brigade koje će osvijestiti cijelo društvo kakva je pošast za cijelu zajednicu korupcija.

Jer, oni su sebi dopustili luksuz slobode, da slijedeći glas svoje savjesti ustanu u otpor nečemu što su jasno prepoznali kao nepravedno, neistinito. S pravom su odbacili lagodu oportunizma i krenuli putem nelagode preuzimanja odgovornosti

Opredjeljenje koje je potrebno odnosi se na jasno svrstavanje: hoćemo li biti među onima koji štite ljude koji lažu, varaju i kradu ili među onima koji ukazuju na one koji lažu, varaju i kradu. To je kriterij koji zviždači jasno prepoznaju jer se daju gurati od svoje savjesti.

Ako danas, nakon svega, Ankica Lepej smatra da njen čin i sva žrtva koju je podnijela nisu uzaludni, ako bez obzira na nezadovoljstvo što je još uvijek korupcija kronična bolest našeg društva, u sedmom desetljeću svog života može entuzijastično bez oklijevanja tvrditi da bi isto postupila kao pred dvadeset godina, onda to govori o smislenosti istinitosti i odgovornosti, o stvarnom a ne tek iluzornom otporu prema laži u odnosu na javnost, naročito ako se to tiče političara koji su javnosti na poseban način odgovorni.

Mogu razni slučajni predsjednici kod nas i u svijetu trabunjati o tzv. postčinjeničnoj stvarnosti. Ona se zahvaljujući ovim ljudima koji srcem ukazuju na poštenije i pravednije društvo pokazuje kao iluzija, dok se njihova vjera u ljudskost, njihova vjera da ljudi nisu na prodaju pokazuje kao istina koja će na kraju biti zadnja istina.

Za nas je pitanje samo jesmo li toliko bogati duhom, vjerom, slobodom da možemo pokazati da naša savjest nije na prodaju. Imamo li povjerenja u sebe da možemo u svojim životima baciti svjetlost, da možemo pokazati da ima nade živjeti u ovom društvu.

Predvodnike koji su pokazali da su spremni skupo platiti svoju vjernost glasu svoje savjesti već imamo – njih treba slijediti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Dobrodošli, Afganistanci, ali ne u licemjerne EU državice
• Gospa od nenasilnog proglasa
• Kako se odreći kulture kukanja i izgraditi kulturu suživota
• Domovinski pokret patronizira građane
• Politike nenasilja: povezani smo u jednom ekosustavu
• Socijalna služba pogrešno uzvraća udarac
• Subverzivno milosrđe: 50 godina Teologije oslobođenja
• Pitamo Bandićeve ljude: gdje je vaša pravednost vidljiva?
• Hrabrost za svjetlo: ne pristajati na zagađen politički govor
• Bog te za Božić pita kako se zalažeš za pravdu

» Svi tekstovi ovog autora