Dinko Cvitan, novi državni tužitelj, rekao je nekom zgodnom prilikom kako su ‘‘lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda“. Tko mu ne vjeruje neka odvoji malo vremena za vijesti iz provincije, provincija točnije, županija i gradova u kojima je ono što skandalizira Zagreb, medije sa uredništvima u njemu i, posljedično, javnost – uobičajeni način ponašanja. Možda ne prihvatljiv, ali toliko duboko ukorijenjen da je čudo tek kada mu se netko čudi. A čude se najčešće oni koji na vlastitoj koži osjete kako sustav funkcionira i kako je u njemu ono što se naziva javnim interesom, općim dobrom, kako li, posljednja stvar vrijedna pažnje.
E, u takve odnedavno spadaju žitelji Murtera, malog mjesta kod Šibenika, blizu Kornata, niza otočića kojima izgleda valja platiti zasluge za oslobođenje domovine u ratu i njenu obranu u miru, kako se već naziva presuda generalu Anti Gotovini izrečena pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Nakon što je dobio službenu potvrdu da je nevin, umirovljeni general je odlučio uzgajati tune (…) Kako je on poželio, tako su ka ispunjenju želja potrčali, uz ostale, i dužnosnici iz one stranke koja ga je, kako ono, aha, locirala, uhitila i transferirala i to nakon što je natjeran u besmisleni, višegodišnji, za sud otežavajući bijeg. Murterine, međutim, nije sunce sreće obasjalo (…) Još, naime, nije nađena budala koja bi se kupala u onome što će biti nakon što general započne posao
Nakon što je dobio službenu potvrdu da je nevin, umirovljeni general je odlučio uzgajati tune i kao idealno mjesto za posao nanišanio područje fascinantne ljepote i iste takve čistoće mora. Kako je on poželio, tako su ka ispunjenju želja potrčali, uz ostale, i dužnosnici iz one stranke koja ga je, kako ono, aha, locirala, uhitila i transferirala i to nakon što je natjeran u besmisleni, višegodišnji, za sud otežavajući bijeg.
Murterine, međutim, nije sunce sreće obasjalo: uzgoj tuna, kažu, a znaju o čemu govore, nije nimalo čist posao; prlja se more i, naravno, tjeraju turisti. Još, naime, nije nađena budala koja bi se kupala u onome što će biti nakon što general započne posao. Tako su se, da skratimo, u Općini Murter usprotivili novom prostornom planu u kojem je predviđeno tunogojilište, ali svoje protivljenje mogu zadjenuti za šešir, okačiti mačku o rep ili nabiti na neku stvar. Svejedno je, svakako ih više nitko ne pita – niti im pomaže što je jedanaest zastupnika u Skupštini Šibensko-kninske županije glasalo protiv izmjena tog nekakvog plana i zauzimanja komada javnog dobra za dobar poslovni start generala Gotovine.
Uzgred, ista ta Županija tek treba ponuditi dio akvatorija u koncesiju, no teško je naći nekoga, makar i skromnije pameti, tko ne vjeruje kako će cijela ta zakonska procedura ličiti na onaj natječaj za Svetice, raspisan da se zadovolji forma, a pobijedi Hrvatski nogometni savez.
Dvojica županijskih zastupnika, SDP-ov Krešimir Šakić i neovisni, blago rečeno zanimljivi načelnik Općine Primošten Stipe Petrina, upozorili su kako je Skupština, na kraju, jednostavno odlučila ignorirati stav dijela građana – i to onih koji će najviše štete imati od generalovih riba. Odgovorio im je lično župan, HDZ-ov Goran Pauk, enciklopedijski primjer lokalnog – dobro, regionalnog, županijskog, kako god – šerifa koji se, kao svaki stari član Saveza komunista, čvrsto drži Titove maksime da se ne treba ‘‘držati zakona kao pijan plota“.
Tekovine revolucije i narodnooslobodilačke borbe, znamo iz iskustva, ponekad treba čuvati od onih u čije ime je ta borba vođena, pa je u igru ušao bivši nogometaš ‘‘Šibenika“ Goran Pauk da na vrijeme upozori kako, eto, još ima onih kojima ‘‘smeta ime našeg generala“, a to je, znamo, tek blaže izrečena optužba za izdaju, etiketa mrzitelja svega hrvatskog, računajući i onu prljavštinu što pliva po moru u kojem se uzgajaju tune
‘‘Kad se priča počela razvijati, počelo se i s politizacijom, a možda nekom smeta ime našeg generala“, rekao je Pauk, demagoški upozoravajući kako neprijatelj, osim što boluje od insomnije, tekovinama revolucije pretpostavlja neko glupo čisto more i misli da je javni interes ispred interesa narodnih heroja, komada jedan.
U ona davna vremena, u tamnici naroda u kojoj je milijun i pol pripadnika hrvatskog naroda dobilo stan, postojao je i Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, znameniti SUBNOR, udruga veterana koji nisu u dokolici igrali šah, čitali novine, razmjenjivali recepte i jedni drugima tumačili dijagnoze, već su, prije svega, čuvali tekovine revolucije od onih kojima je smetalo svašta, računajući i čudne želje umirovljenih generala.
Ako bi represivni aparat nekim čudom zakazao, a sustav propustio da na vrijeme spriječi devijantno ponašanje pojedinaca i grupa, tu je bio SUBNOR da upozori, izrazi oštro neslaganje, zatraži adekvatnu reakciju i, općenito, učini sve da pokaže kako su u društvu jednakih neki, ipak, jednakiji od drugih. Moglo se, dakle, među vremešnim, bivšim ratnicima naći i narodnih heroja što su u miru bili naporni onoliko koliko su bili hrabri u partizanima, potežući svoje i tuđe zasluge kada bi nekome palo na pamet da se, ipak, zakona drži kao onog plota, a opći interes ocijeni većim od pojedinačnog.
Tada, tih nekih davno prošlih godina, lokalni šerifi – koji kod nas uspijevaju bez obzira na vrijeme – znali su što SUBNOR misli, a ako bi slučajno zaboravili, kratko podsjećanje je bilo dovoljno da ne skrenu s jedinog ispravnog puta očuvanja privilegija onih bez kojih ne bi bilo… Ma znate već kako to ide, ako se ne sjećate kako je išlo.
Ako Cvitan nije opisivao demagoge opasnih namjera kada je govorio kako su ‘‘lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda“ i njihovu spremnost da bez zadrške pogoduju probranima, onda bi najbolje bilo da je šutio. Osim ako i on ne čeka da mu neki sadašnji SUBNOR kaže na što je i koga točno mislio…
Kada se Ante Gotovina sjetio riba, započelo je otvoreno prvenstvo u izlasku u susret generalu i trajalo je u fer i korektnoj atmosferi općeg podilaženja heroju, sve dok neki čudan svijet s Murtera nije od onoga što sada ima oduzeo ono što bi se oko Kornata trebalo pojaviti, pa otkrio kako je više onih u minusu od onih u poslovnom plusu.
Tekovine revolucije i narodnooslobodilačke borbe, znamo iz iskustva, ponekad treba čuvati od onih u čije ime je ta borba vođena, pa je u igru ušao bivši nogometaš ‘‘Šibenika“ Goran Pauk da na vrijeme upozori kako, eto, još ima onih kojima ‘‘smeta ime našeg generala“, a to je, znamo, tek blaže izrečena optužba za izdaju, etiketa mrzitelja svega hrvatskog, računajući i onu prljavštinu što pliva po moru u kojem se uzgajaju tune.
Predugo je Pauk društveno-politički radnik da bi čekao da ga neki ovovremeni SUBNOR, neka udruga za zaštitu lika i djela generala Ante Gotovine, upozori, izrazi oštro neslaganje, zatraži adekvatnu reakciju i, općenito, učini sve da pokaže kako su u društvu jednakih neki, ipak, jednakiji od drugih, a zakon i nije nešto čega bi se, je li, trebalo držati kao pijan plota.
Nije, uostalom, posao lokalnog šerifa ništa drugo nego da svakom općem pretpostavi pojedinačni interes, naročito kada je pojedinac i narodni heroj zaštićen kao čovječja ribica, sa ambicijom da živi od znatno krupnijih riba.
Ako Cvitan nije opisivao demagoge opasnih namjera kada je govorio kako su ‘‘lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda“ i njihovu spremnost da bez zadrške pogoduju probranima, onda bi najbolje bilo da je šutio. Osim ako i on ne čeka da mu neki sadašnji SUBNOR kaže na što je i koga točno mislio…
Još tekstova ovog autora:
- Kolinda kao muška sisa
- Neviđen broj idiota
- Karamarkovo jaje
- Teresa Forcades – redovnica u borbi za pravedniji svijet
- Terorizam 2.0
- Razguzivanje Hrvatske
- Početi iznova
- Što Baldasar radi u SDP-u?
- Kako pamtiti Milanovića
- Nije kriva Vlada, već mi
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.