Na sam Božić, 25. prosinca 2015., u Madridu je umrla Višnja Pavelić, starija kći poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. Bile su joj 92 godine, a umrla je na isti dan kao nekoliko godina ranije njena sestra Mirjana Pšeničnik (u Kanadi). U isto doba godine, tri dana nakon Božića, preminuo je i njihov otac. Brat Velimir (Braco) Pavelić umro je ranije, također u Madridu, gdje je živio s Višnjom.
Na Pavelića su agenti Udbe u Argentini izvršili atentat 10. travnja 1957. koji je preživio, nakon čega se preselio (pobjegao) u Španjolsku jer je u Argentini (ali tek nakon svrgavanje Peróna, što se dogodilo 1955.) bila podignuta tjeralica za Pavelićem, a umro je 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.
Velimir i Višnja su umrli bez djece. Mirjana (udata Pšeničnik) je imala četiri kćeri: Zvjezdanu (r. 1951. u Argentini), Ajšu (r. 1954. u Argentini), Ivanu (r. 1957. u Argentini) i Jelenu (r. 1968. u Kanadi). Ni jedna se nije udala za Hrvata. Ipak, brane djelo i ostavštinu djeda, Poglavnika NDH, pa će se o ovome što je tema današnje kolumne vjerojatno opet morati pisati. A danas se o Paveliću ovdje piše jer će se, tradicionalno, kod isusovaca u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu (ali i u mnogim crkvama diljem svijeta) slaviti misa zadušnica na kojoj će se okupiti ustašonostalgičari, oni koji se nisu pomirili sa smrću najvećeg ratnog zločinca u povijesti Hrvatske, pa tako ni s porazom tzv. Nezavisne Države Hrvatske.
Kratko i jasno: mislim da bi bio red da Ante Pavelić ”konačno umre”. Da premine u glavama veličatelja njegove strahovlade, u mislima onih koji ne vide ništa strašno u tome što je Pavelić desetkovao Židove, Srbe i Rome i proveo najveći genocid koji poznaje suvremena hrvatska povijest
Piše se i zbog toga što će se na fašistoidnim hrvatskim portalima sa sjetom govoriti o Poglavniku i što će se na internetskim forumima veličati ustaštvo, širiti laži o ustašama, zasipati mržnjom antifašisti, rigati vatru nad ”komunjarama”, Srbima, itd.
Kratko i jasno: mislim da bi bio red da Ante Pavelić ”konačno umre”. Da premine u glavama veličatelja njegove strahovlade, u mislima onih koji ne vide ništa strašno u tome što je Pavelić desetkovao Židove, Srbe i Rome i proveo najveći genocid koji poznaje suvremena hrvatska povijest.
Tome bi mogao pomoći dokumentarni televizijski film koji priprema povjesničar dr. Hrvoje Klasić za HTV (jedan sam od aktera toga filma), premda taj cilj nisu uspjele postići ni brojne polemike, ni mnogi stručni članci, ni knjige; posao usmrćivanja Poglavnika nije lagan. Žilav je taj ustaša. Nikako da umre.
Ne mire se, naime, s Pavelićevim umiranjem, kako smo u protekloj godini mogli vidjeti, ni neki biskupi i akademici, svećenici i redovnici koji bi ga držali živim, pače vrlo aktivnim i u redovima Hrvatske vojske, kamo su namjeravali ”vratiti” (kažem ”vratiti”, jer je njima, kao i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović ili kardinalu Josipu Bozaniću, vojska koja je kapitulirala 15. svibnja na Bleiburgu – ”hrvatska vojska”!) pozdrav ”Za dom, spremni!”.
Ne mire se s tim očito ni neki u Hrvatskom nogometnom savezu koji su umirovljenog nogometaša Joe Šimunića, kažnjenog zbog izvikivanja toga istoga pozdrava na stadionu Maksimir, pokušali rehabilitirati uključivanjem u ”stručni” stožer hrvatske nogometne reprezentacije.
Ne mire se, naime, s Pavelićevim umiranjem, kako smo u protekloj godini mogli vidjeti, ni neki biskupi i akademici, svećenici i redovnici koji bi ga držali živim, pače vrlo aktivnim i u redovima Hrvatske vojske, kamo su namjeravali ”vratiti” (kažem ”vratiti”, jer je njima, kao i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović ili kardinalu Josipu Bozaniću, vojska koja je kapitulirala 15. svibnja na Bleiburgu – ”hrvatska vojska”!) pozdrav ”Za dom, spremni!”
Itd., itd…
”Uvjeren sam da je poglavnik Ante Pavelić sada u raju i da zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu u lice”, izjavio je dominikanski fratar Vjekoslav Lasić na jednoj od brojnih misa zadušnica koje je održao za ustaškog poglavnika Antu Pavelića u Zagrebu.
Drugim riječima, Vjekoslav Lasić je nevinost toga filonacističkog vođe, koji je otvarao koncentracijske logore i logore smrti (kakav je bio Jasenovac, što se pak u listu Glas Koncila zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića negira i ismijava!), usporedio s nevinošću novorođenčadi koja je zbog rođenja Isusa Krista ubijena u Betlehemu po naređenju kralja Heroda, uplašenog zbog najave dolaska “novog kralja Židova”.
Inače, Vjekoslav Lasić poznat je po svojoj ustašofiliji. Znao je govoriti kako je “NDH temelj današnje domovine Hrvatske”, a povodom pogreba ustaše i ratnog zločinca Dinka Šakića izjavio je kako se “svaki pošteni Hrvat treba ponositi Šakićevim imenom”.
Na misama se povodom godišnjice smrti ustaškog Poglavnika mogu kupiti i kalendari ukrašeni kartama Hrvatske u endehazijskim granicama ili slikama Pavelića, Jure Francetića i Rafaela Bobana.
No, ne moli se za Pavelića samo 28. prosinca. Zadarski domobrani i ustaše njegovali su tradiciju naručivanja misa za njega povodom 10. travnja, godišnjice uspostavljanja NDH.
Pišem knjigu o tome ”kako sam ubio Poglavnika”. Tko zna, možda nakon što je pročitaju mnogi konačno Antu Pavelića i njegovu ideologiju proglase mrtvima. Ali trebat će i dalje raditi. Ja sam, doduše, došao među vas upravo iz tog i takvog mraka ustaštva i ustaške ideologije; razgolitio sam se pred svima, odbacio tu ideologiju do kraja i, smatram uvjerljivo, demonstrirao da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čim bi vrijedilo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno, kako je napisao Teofil Pančić recenzirajući moju autobiografiju
Uspostavom tzv. Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. ustaše preuzimaju i organiziraju vlast. Pavelić se proglasio poglavnikom (nije legalno izabran glasovanjem građana za razliku od Hitlera koji je izabran legalnim glasanjem), imenuje prvu vladu u kojoj je sebe postavio za predsjednika (do rujna 1943.) i ministra vanjskih poslova. U organizacijsko-političkom smislu svoju vlast oslanjao je na Glavni ustaški stan, dok u vojno-sigurnosnom pogledu glavne poluge vlasti postaju Ustaška nadzorna služba i Ustaška vojnica.
Potpisnik je Rimskih ugovora, kojima je Italiji prepustio najveći dio hrvatskog obalnog područja i otoka.
Sve unutarnje odnose rješavao je terorom, donio je, po uzoru na naciste, više zakonskih odredbi kojima je izvan zakona stavio Srbe (zabranio je ćirilicu i Srpsku pravoslavnu crkvu), Židove i Rome, a žestoko proganjao Hrvate koji se nisu slagali s politikom proklamirane rasne čistoće i genocida.
Do kraja je ostao vjeran Hitleru i njegovoj politici (u listopadu 1944. zaustavio je pokušaj puča Vokić-Lorković, kojemu je cilj bio odvajanje NDH od utjecaja Trećeg Reicha, pregovarao je s četnicima i slovenskim fašistima oko stvaranja zajedničkog protukomunističkog bloka).
Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. (10. svibnja su mu život u Judenburgu u Austriji, okruženom Sovjetima, spasili Jakob i Roza Pilsel) i preko Austrije i Italije emigrirao u Argentinu, gdje je živio pod lažnim imenom. Ondje je okupljao emigrante i 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP).
*****
”Ja sam uvjeren da je u raju! Ne da vjerujem. To je ogromna razlika”, ponavljaju ti neki svećenici, poklonici lika i djela Ante Pavelića, najveće štetočine u povijesti Hrvata.
Posla još ima: mnogi od vas su također pozvani da otjelotvore ono što je svaki istinski emancipatorski napor – da sami sebe izvlačimo iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bijedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja”. Jer to je humanizam i to je, ako hoćete, ljevica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje
A vi? Brinete li za Poglavnikovu dušu? Ako ste jako zabrinuti, moja bi sugestija bila da se pomolite za vlastitu.
Pišem knjigu o tome ”kako sam ubio Poglavnika”. Tko zna, možda nakon što je pročitaju mnogi konačno Antu Pavelića i njegovu ideologiju proglase mrtvima.
Ali trebat će i dalje raditi. Ja sam, doduše, došao među vas upravo iz tog i takvog mraka ustaštva i ustaške ideologije; razgolitio sam se pred svima, odbacio tu ideologiju do kraja i, smatram uvjerljivo, demonstrirao da u njemu, tom mraku, nema baš ničega za čim bi vrijedilo žaliti. Čestito i hrabro, na svaki način ljudski pošteno, kako je napisao Teofil Pančić recenzirajući moju autobiografiju.
Ali posla još ima: mnogi od vas su također pozvani da otjelotvore ono što je svaki istinski emancipatorski napor – da sami sebe izvlačimo iz blata bezvremenog vegetiranja u moralnoj i duhovnoj bijedi i nitkovluku izvikanog “domoljublja”. Jer to je humanizam i to je, ako hoćete, ljevica; ostalo je jalovo, dosadno i nadasve komforno graktanje.
Još tekstova ovog autora:
- Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?
- Što bih, da mogu, rekao neoustašama u lice?
- Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac
- Vaskrs je. Želim svjedočiti o Porfiriju, vjesniku smisla
- Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži. Ukrajinu bez bombi
- Naš problem nisu Skejo i Raos, već Plenković i Bozanić
- Viktor Ivančić, pročelnik Kongregacije za kauze novinara?
- Ivančićev manifest neprofesionalizma i nehumanosti
- Kurija je reformirana. Pođimo sada k 3. vatikanskom koncilu
- Porfirijev stav: U mom srcu neću stvarati neprijatelje
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.