Ante Tomić bez znanja

U svojem napisu ‘‘Valjalo bi rasvijetliti sve okolnosti slučaja kad je Šušak 29. 11. na svinji napisao Tito“ (Jutarnji list, 25. siječnja, Autograf.hr, 28. siječnja, Osvrt dana, ”Proročanstvo o svinji”) Ante Tomić se zalaže, onako usput, u ležernom tonu, konfabulirajući temu kako mu tog časa pade na pamet, za posao naznačen u naslovu. Nije razvidno što bi se uopće moglo dobroga iz toga posla poroditi.

 

Ali, opet, što bi neko povjesničarsko povjerenstvo sa J. Jurčevićem, ili M. Valentićem, ili J. Krištom, ili M. Jarebom, ili I. Goldsteinom, ili I. Bancem, ili I. Rendićem Miočevićem (da dalje ne nabrajam naše dične historiografe) na čelu zaključilo o onom primitivnom činu fašistoidnoga bolvana Šuška. Najvjerojatnije ništa, kao što to može zaključiti i svatko drugi koji se nije zlopatio po fakultetima, institutima i kojekakvim sličnim zavodima.

Što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”

 

I sam Ante Tomić uspijeva sagledati tanušnost svojega motiva/asocijacije ustvrdivši da je ”stvar prošla više ili manje nezapaženo i bez posljedica”, no ipak, taj Šuškov postupak kazuje nešto ”o našoj zemlji i o našem narodu” nanoseći mu, dakako, određenu štetu. Slažem se s Tomićem! To je još jedna od bezbroj hipoteka koje su samozvani hrvatski dobročinitelji natovarili na leđa hrvatske države i svih hrvatskih građana (bez obzira na pripadnost nacionalnu, vjersku, političku).

 

Da bi zorno pokazao o kakvoj je šteti riječ, Tomić poseže za usporedbom u vrlo slikovitom primjeru: ”U isto vrijeme kad se naš budući ministar u Kanadi kojekako snalazio kao otpadnik od jugoslavenske države, u Parizu kao njegov takoreći subrat živi Milan Kundera, bjegunac iz socijalističke Čehoslovačke. I Kundera je, što bi se reklo, neprijateljska emigracija. Ogorčeno se buneći protiv režima Gustáva Husáka, on piše svoj suvremeni klasik Nepodnošljivu lakoću postojanja.”

 

Uočavamo ”nesrazmjer”! Što je zaključak: ”Milan Kundera treba nekoliko stotina stranica istančanih filozofskih razmišljanja o Josifu Visarionoviču Staljinu i Johannu Sebastianu Bachu, o braku i ljubavi, o socrealističkom i nacionalsocijalističkom kiču i još koječemu, Gojko Šušak sve riješi u jednoj riječi. Tras!”.

 

Jer, ”Djela antikomunističkih disidenata nešto su možda najbolje što je europska književnost tada imala, a izuzmemo li nekoliko zbirki zbilja prekrasne, oštroumne, gorke i duhovite lirike pokojnog Borisa Marune, Hrvati nisu napisali ništa od toga.” (Drago mi je da nije zaboravio Marunu, ali nisam znao da mu je poezija ”zbilja prekrasna”!).

Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati”

 

A što bi se, nastavlja svojom logikom Ante Tomić, moglo očekivati od (hrvatske) političke emigracije kad su to ”ljudi koje mi danas doživljavamo lučonošama slobode, demokracije, građanskog društva, ljudskih prava, nezavisnosti sudstva, autonomije sveučilišta i svih drugih sjajnih stečevina Zapada, bili (…) neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”.

 

Dakle, Hrvati (izuzevši Marunu-pjesnika, a Marunu analitičara, esejista i polemičara Tomić ne poznaje) u evropskim razmjerima (što će reći svjetskim) ”nisu napisali ništa” jerbo su bili ”neotesani nacionalisti koji u pravilu nisu naučili baš ništa od društava u kojima su živjeli”. Dvije kategorične tvrdnje koje ne dozvoljavaju nikakvu sumnju u autorovo stajalište. ”Tras! Ravno u glavu… Prči mu mater, tko će dulje čitati.”

 

Ovu ocjenu o hrvatskoj političkoj emigraciji kao da je pisao Nino Pavić tamo negdje 1980-ih godina! Ili neki zatucani i zasukani udbaš, jer bilo je udbaša koji su jako dobro razlikovali razne struje u emigraciji i intelektualno-duhovne razine među iseljenicima. No, dakako, kao i uvijek u stvarnosti, kolo vode ovi primitivci i plitkoumnici, kako u Udbi, tako u politici, pa, evo, i u novinarstvu.

 

A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! Tako, Ante Ciliga (1898.-1992.) tiska 1938. kod pariškog Gallimarda knjigu ‘‘U zemlji velike laži“ koja je bila prva u istinitom prikazivanju staljinističke zbilje u SSSR-u iz prve ruke. I nizom drugih knjiga poslije II. svjetskog rata Ciliga razotkriva zablude sovjetskoga i ostalih komunizama. Nadalje, u knjizi ‘‘Sam kroz Europu u ratu“ (1954.) iznosi kritiku nacionalsocijalizma i staljinizma, ustaštva i jugoslavenskoga komunizma.

A činjenično stanje je sasvim drugačije. Ne samo da Hrvati nisu dali svoj obol riznici evropske emigrantske književnosti, nego su na nekim područjima bili prvi! (…) Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio

 

Bogdan Radica (1904.-1993.), autor čuvene ‘‘Agonije Evrope“ (1940.), kao emigrant objavljuje vrhunske knjige putopisno-memoarske proze ‘‘Sredozemni povratak“ (1971), ‘‘Hrvatska 1945“ (1974), ‘‘Živjeti-nedoživjeti, I-II“ (1982.-1984.) te u dugom novinarsko-publicističkom stažu mnoštvo članaka, analiza, eseja, kolumni, polemika, prikaza i osvrta o životu i djelovanju emigracije i zbivanjima u domovini po emigrantskom najprominentnijem tisku (Hrvatski glas, Hrvatski glasnik, Journal of Croatian Studies, Danica, Nova Hrvatska, Hrvatska revija i dr.).

 

Jakša Kušan (1931.), novinar i publicist, urednik i izdavač londonske Nove Hrvatske, izdaje 32 godine te najznačajnije emigrantske novine (od 1974. dvotjednik), o kojima je i Krleža pohvalno govorio.

 

U njima je on sam i cijeli niz vrlo značajnih suradnika ostavio trajno i visokokvalitetno svjedočanstvo o hrvatskoj političkoj emigraciji 1945.-1990. Osim Kušana, tu su T. Rađa, Ch. Cviić, puk. I. Babić, B. Maruna, B. Radica, M. Vidović, M. Meštrović, G. Saganić, B. Salaj i dr.

 

Vinko Nikolić (1912.-1997.) pored zbirki poezije objavio je i nekoliko knjiga emigrantološke tematike: ‘‘Pred vratima domovine, I-II“, 1966.-1967., zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata ‘‘Stepinac mu je ime, I-II“, 1978.-1980., te vlastite dnevničke zapise ‘‘Tragedija se dogodila u svibnju“, 1984-1985., spomen-zbornik ‘‘Bleiburg: uzroci i posljedice“, 1988. Godine 1951. zajedno s A. Bonifačićem pokreće časopis Hrvatsku reviju, najznačajniji kulturni i književni časopis u iseljeništvu, koju od 1955. uređuje sam sve do osamostaljenja Hrvatske.

Niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami

 

Časopis je riznica nevjerojatnog kulturnog blaga. Uz časopis Nikolić pokreće i Knjižnicu HR u kojoj je objavljeno 66 svezaka izuzetne kvalitete i vrlo uglednih autora (D. Žanko, M. Dugeč, V. Grubišić, S. Hrastovac, B. Maruna, , V. Vida, M. Vidović, K. Vasilj i dr.).

 

Ovo je samo neznatan dio intelektualnog, kulturnog i političkog djelovanja u hrvatskoj političkoj emigraciji. Za ostalo trebalo bi nam znatno više prostora.

 

Ante Tomić ne samo da daje nezasluženo značenje i nepripadajući značaj Šuškovom primitivističkom činu, nego jednostavno govori koještarije. Recimo, još spominje ”Đurekovićeve pamflete”, a duboko sumnjam da ih je ikad vidio, a nekmoli čitao tih pet Đurekovićevih knjiga.

 

Ergo: niti je hrvatska politička emigracija imala samo Šuške, kao što ni češka politička emigracija nije imala samo Kundere. Zašto ovako bezočno raditi u korist vlastite štete! Eto, da parafraziramo samoga Antu Tomića: Što je novinar bez znanja? Odgovor dajte sami.

Još tekstova ovog autora:

• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (9)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (8)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (7)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (6)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (5)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (4)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (3)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (2)
• Uloga Franje Tuđmana u nestanku biskupa Josipa Carevića (1)

» Svi tekstovi ovog autora