Željko Ivanković
Ideološke, vjerske, navijačke skupine objedinjuje psihologija krda, stada, mase, uniformnost, militantnost, redukcija mišljenja, parole, bučnost, sveopći kič.
Slogan Jedan narod, jedna vjera/ideja, jedan vođa posve isto funkcionira na svim razinama: jedan jedini, naš, najbolji, pravovjerni… (slobodno dodajte), dok su modifikacije u izvedbama tijekom povijesti proizvod okolnosti i povijesnih konteksta.
Međutim, recentne modifikacije su nedopustive jer slabe monolit, rastaču ga i treba ih odmah raskrinkati, diskvalificirati, progoniti čak. I zato se odozgo upozorava: Čuvajte se onih koji misle, jer oni sumnjaju, dovode u pitanje, a tko sumnja… Zato, slušajte nas, mi ćemo vam reći…
Titovo tzv. ”ne” Staljinu je iz perspektive Ideje izdaja, autokefalnost Makedonske ili Crnogorske pravoslavne crkve već je u Ideji izdaja, grijeh…
Spominjem ovo vremenski nam blisko, ali isto je bilo odvajkada unutar kršćanstva, islama ili bilo koje druge ideološki postulirane (dvije velike ideologije XX. stoljeća) Ideje.
Isto je, bezmalo doslovce, i sa svim onim što počinje s ”anti”. Zar nije rekao jedan mudri Francuz da su mu od komunista gori samo antikomunisti?!
Ovih dana smo se u to uvjerili i svojim očima vidjeli, kako antifašizam ima samo drugi predznak a iste manifestacije: krdo, militantnost, uniformnost, nemišljenje, posvemašnji kič. Da, i potpuno sljepilo za nijanse.
Ovih dana smo se u to uvjerili i svojim očima vidjeli, kako antifašizam ima samo drugi predznak a iste manifestacije: krdo, militantnost, uniformnost, nemišljenje, posvemašnji kič. Da, i potpuno sljepilo za nijanse
A kamoli za drugu i drugačiju misao, pa čak i u okviru Istog. Na tom đubrištu raste neznanje, neobrazovanost, nenačitanost, na tom se đubrivu siju i najbrže rastu strah i paranoja, a odatle do hajke na drugost, jedan je korak.
Ali, kao što se može biti musliman ili kršćanin u niz idejnih/ideološki postuliranih varijabli, reklo bi se denominacija, takav je slučaj i s fašizmom/nacizmom ili komunizmom/socijalizmom, pa onda i sa svim onim što počinje s ”anti”.
No ovdje kao da to ne važi: Pobogu, ako nisi antifašist na moj način, dakle si – fašist!
A nitko u krdu, čoporu, uniformnom stadu da se interno zapita na kojim sam to temeljima ja antifašist?
Tzv. antifašistička koalicija utemeljena je, jesmo li zaboravili, sjećamo li se, na barem nekoliko, grubo rečeno, interesnih osnova i manifestacija: Roosevelt/Truman, Churchill, De Gaulle, Staljin, Tito…
Na koji smo to način mi antifašisti? Da, mi. Sad i ovdje. Na Staljinov komunističko-boljševički? Da idemo na Berlin i usput silujemo tri/pet milijuna Njemica? Da se vojnici namire ženama i ručnim satovima? Na Churchillov i bombardiramo Dresden? Na američki i sravnimo Hirošimu i Nagasaki? Na Titov…?
Vae victis! (Jao poraženima!) – kako bi to rekao jedan mudri Rimljanin.
Osveta pobjednika je legitimna? Do kojih razmjera? Ili do kojih razmjera onima koji misle vojnički, onima koji misle politički, onima koji misle religijski, onima koji misle humanistički, onima koji misle mirotvorno ili onima koji uopće ne misle, nego samo hodaju u masi svoga stada i bleje, ili čopora pa laju, i to više glasno što su ustrašeniji ili što su manji…
Jesmo li to za antifašizam kozaračkog kola ili pjesme ”Mi imamo tri junačka sina Enver Hodžu, Tita i Staljina”? Ili, ne daj bože, onaj ”prvog gerilca” Europe, Dražin: ”Ubit ćemo, zaklat ćemo…”?! (A, evo, i oni se ubiše dokazivati da su bili antifašisti!)
Ili smo za neki drugi, treći? Koji? OK, partizanski. Ali koji? Onaj iz 1941., 1943., 1945/46., 1948.? Volio bih znati. Ili vi ne znate koliko su oni međusobno različiti?!
Jer, skupo su te antifašizme platili u gulazima deseci milijuni Rusa i nerusa, boljševika, crvenoarmejaca, intelektualaca, ljudi koji su se uopće usudili misliti… Skupo su te antifašizme platile stotine hiljada u SFRJ… A vidim da i danas one koji misle, proglašavaju anti-antifašistima, dakle ustašama, blajburgovcima i slično.
Sudeći po diskvalifikacijama drugog, drugosti uopće, nismo se pomaknuli iz trijumfalističkog antifašizma kozaračkog kola 1945.
Hoće li sad, nakon te ideološke 1945., uslijediti svi oni progoni u kojima je legitimno ubiti svakoga, strpati u zatvor svakoga ne pridržavajući se baš zakona ”k’o pijan plota” (Tito)?!
E vidite, postoji i antifašizam ZAVNOH-a (Topusko, 1944.) gdje su ljudi tipa Ivana Supeka, Andrije Hebranga, Rade Pribićevića, Ante Mandića, Svetozara Rittiga, Franje Gažija, Vladimira Nazora…, a koji je meni mnogo bliži od jugoslavenskog boljševičkog, rigidnog, fundamentalističkog, ortodoksnog nastalog nakon toga koji je progonio i Hebranga i Supeka i…
Postoji i antifašizam ZAVNOH-a (Topusko, 1944.) gdje su ljudi tipa Ivana Supeka, Andrije Hebranga, Rade Pribićevića, Ante Mandića, Svetozara Rittiga, Franje Gažija, Vladimira Nazora…, a koji je meni mnogo bliži od jugoslavenskog boljševičkog
Znate li što se s tim ljudima događalo kad su rekli da ne mogu baš biti takvi i toliki boljševici? Znate li što se dogodilo titoistima kad su rekli da ne mogu biti baš toliki staljinisti, znate jer to se događalo i Nijemcima kad su rekli da ne mogu biti nacisti; znate i što se događa muslimanima kad kažu da ne mogu biti baš muslimani kao Saudijci ili kao Iranci; znate i što se događa s pravoslavnima kad kažu da ne mogu to više biti na ruski ili srpski način…
Zbilja, znate li što se događa…???
Novi antifašisti, antifašisti kozaračkog kola u dresovima ”I ja sam antifašist” (naravno, ne izjednačavam sve, jer bih radio kao i većina njih!), ponašaju se kao i svi drugi: ”Tko nije s nama, taj je protiv antifašizma.” Dakle, ako nisi antifašist – fašist si! A ja valjda najbolje znam što si i tko si?!
Jer, cijeli je svijet: ili – ili…
A, zaboga, zna se da se antifašist može biti samo na sarajevski način. Da, valjda tako da ne vidiš svoj fašizam, a tuđi ti se u vidnom polju uvećava do visina Trebevića, Jahorine, Igmana, Bjelašnice. Najednom si okružen fašistima.
A Sarajevo je, poznato je, bastion antifašizma, jer mi Sarajlije nismo 1941/42. ušli ni u židovske stanove ni u židovske poslovne prostore; to je, bit će, uradio Mad Max (oprosti, Mele Gibsone) sa svojim krvolocima!
Sjajno su to, upravo parafrazirajući onu Titovu: Svoje ne damo, tuđe nećemo (a ustvari ni ta nije izvorno Titova nego je, gle, katoličkog svećenika, Svetozara Rittiga iz Plaškog 1943.), napisali fra Ivan Šarčević i fra Drago Bojić: Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo.
Ne dajmo svoje. Draže nam je naše govno od tuđe torte, što bi rekao jedan ovdašnji pisac.
Mala čaršija, mali ljudi, mala pamet, površnost i neobrazovanost, čak i tamo gdje bi očekivao – Mišljenje.
O, dragi Radomire Konstantinoviću, kakvu si besmrtnu knjigu napisao. Filosofija palanke je sveučilište za Filozofiju mahale kakva, evo, bučno oživljava u tijesnoj i sve tješnjoj kotlini, i brzim i sve bržim koracima sustiže onu banjalučku i mostarsku…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Biti (politički) Hrvat
- Patetika po sarajevski
- Sarajevo – svjetski prvak skandala
- Zaustavite Reuters
- Manjina – broj ili status
- U Mostaru je, od korone, umro SDP
- Naša Pepeljuga i Stockholmski sindrom
- Populizam dotiče dno?
- Ludi carevi
- Sramoćenje naroda
Lijepo i točno.I meni se to,koji sam antifašist, čini da se ovi moji neki ponašaju kao i oni drugi ne moji.
Pa rješenje je ako se ovi moji povuku oni nemoji skočiće im zavrat i krccc.
S tom razlikom da ako se ovi nemoji smire,a neće nikad jer su u manjini i poraženi,moji nikad neće skakat za vrat nego će ih na oku držati.
Bar ja tako mislim.
Jer demokracija može ali do određene granice.Dole extremi.Dole budale.Odgajajmo djecu u duhu budućnosti gdje se djeca mojih i njihovih slobodno druže i prijateljuju.