Tihomir Ponoš
Kolinda Grabar-Kitarović povremeno, posebno kada je obuzme nacionalni patos, priušti kakav zgodan karambol predsjednici Republike. Čovjek bi još pomislio da Grabar-Kitarović povremeno namjerno blamira (instituciju) predsjednice Republike.
Trenutačno je na južnoameričkoj turneji, dakle ponajprije u posjetu tamošnjim hrvatskim zajednicama, a od toga što će se susresti s predsjednicima Argentine i Čilea neće biti nikakve političke koristi (ali ni štete), a teško je očekivati ikakvu znatniju korist i od gospodarskih foruma.
Zbog teško dokučivih razloga domaćini na takvim putovanjima Grabar-Kitarović jako vole odavati velike (možda tamo i nisu velike, tko će ga znati, možda je riječ o kulturnom nesporazumu) počasti. U Buenos Airesu je proglašena počasnom građankom, a u Argentini je dobila još i počasni doktorat.
Znatan dio tih Hrvata koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Argentinu bili su ustaše i članovi njihovih obitelji. Oni su u Argentini doista pronašli slobodu, jer u Jugoslaviji ustaše ne bi bile slobodne, slobodno su mogli isticati svoje domoljublje (koje je u pravilu ustaško-koljačkog karaktera)
I baš prilikom svečanosti uručivanja povelje počasne građanke Buenos Airesa Grabar-Kitarović je prekomjerno granatirala predsjednicu Republike nacionalnim patosom prigodno začinjenim netočnostima.
Prvo je konstatirala da su ”nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine”.
Znatan dio tih Hrvata koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Argentinu bili su ustaše i članovi njihovih obitelji. Oni su u Argentini doista pronašli slobodu, jer u Jugoslaviji ustaše ne bi bile slobodne, slobodno su mogli isticati svoje domoljublje (koje je u pravilu ustaško-koljačkog karaktera).
Naravno, kakvu su to slobodu Hrvati pronašli u Argentini čija je povijest ispresijecana razdobljima brutalnih i krvavih diktatura znaju samo oni koji su u slobodi pod vojnom huntom uživali. Pa sad, ako su se našli s krive strane slobode…
Već ta izjava ukazuje da predsjednica Republike sadržaj svojih izjava prilagođava publici, jednom joj je publika Aleksandar Vučić, a drugom zgodom Hrvati u Argentini.
No, Grabar-Kitarović je kazala i da su ”Hrvati u Argentini dijelili sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima”. Kako su to oni u Argentini dijelili sudbinu nas u Jugoslaviji?
Kolinda Grabar-Kitarović povremeno, posebno kada je obuzme nacionalni patos, priušti kakav zgodan karambol predsjednici Republike. Čovjek bi još pomislio da Grabar-Kitarović povremeno namjerno blamira (instituciju) predsjednice Republike
Niti su oni dijelili sudbinu nas, niti smo mi dijelili sudbinu njih. Interesantno je i da domaći dužnosnici ispred ”jugoslavenskog komunističkog režima” (ako uopće izgovore ono ”jugoslavenski”) redovito izgovaraju pridjev ”bivši”, baš kao da postoji sadašnji i baš kao da taj pridjev koriste za sve u čemu su Hrvati živjeli, a što je propalo.
Međutim, ni tu se Grabar-Kitarović nije zaustavila, nego je najžešća salva nacionalnog patosa tek uslijedila.
Ustvrdila je da je tom komunističkom režimu ”smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere”.
Dakle, nacionalno ime se toliko nije smjelo isticati da se socijalistička republika u kojoj se rodila Grabar-Kitarović zvala – Hrvatska.
Daleko od toga da je Jugoslavija bila zajednica slobodnih ljudi, ali Grabar-Kitarović (istina, ni prva ni zadnja) pretjeruje (i k tome još zapada u bolećivu nacional-sladunjavost) kada kroz usta predsjednice Republike de facto promovira tezu da se u vrijeme socijalizma nije smjelo reći da si Hrvat (iako su se milijuni baš tako izjašnjavali na svakom popisu stanovništva).
Nije teško provjeriti i zaključiti da je stanje fakata za nacionalnim simbolima u socijalističkom razdoblju bilo bitno drugačije nego što ga Grabar-Kitarović opisuje.
Dakle, šahovnica je bila hrvatski grb i tada (uz za socijalističku heraldiku obavezno pridodanu crvenu zvijezdu i za socijalizam, opterećen time hoće li moći proizvesti dovoljno hrane, obaveznim žitnim klasjem kao heraldičkim motivom).
Baš prilikom svečanosti uručivanja povelje počasne građanke Buenos Airesa, Grabar-Kitarović je prekomjerno granatirala predsjednicu Republike nacionalnim patosom prigodno začinjenim netočnostima
S himnom su stvari stajale jako dobro, čak toliko dobro da je ”Lijepa naša” službeno proglašena himnom baš u vrijeme socijalizma, republičkim ustavom iz 1974. godine.
Da to s himnom u javnom prostoru uopće nije bilo loše, potvrdila je i kandidatkinja za predsjednicu Republike Kolinda Grabar-Kitarović u jednom intervjuu danom 2014. godine. Tada je ispričala kako je za vrijeme Jugoslavije čekala ponoć kako bi na Radioteleviziji Zagreb (konkretno na Radio Zagrebu) čula hrvatsku himnu.
”Lijepa naša” bila je redovito puštana u ponoć, a malena Kolinda Grabar imala je sljedeći običaj ”kada sam bila mlada tada je još postojala Radiotelevizija Zagreb koja je završavala program s himnom ‘Lijepa naša’. Često sam čekala kraj programa iza ponoći da bih slušala himnu. Tada bih u tišini svoje kuće (kakva tišina, ako svira himna?) ustala i slušala himnu. Onog momenta kada dolaze stihovi ‘dok mu živo srce bije’, ja bih stavljala ruku na srce”.
Ruku na srce, predsjednica voli pretjerivati u nacional-sladunjavosti, pa makar i bez čokoladica.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još tekstova ovog autora:
- Tursko “njet” na Baltiku
- Ivo Goldstein: Veličanje NDH je antisemitizam
- Putin je u samo nekoliko dana uništio sve što je gradio
- Lunapark s talibanima
- Erdoğan i ljudska prava
- Ta grozna zadarska noć
- Pavić i Kuščević u bespućima antireferendumske logike
- Zašto se čuditi biskupu koji ide u šumu s puškom?
- HDZ se ne miješa u etničko čišćenje Hrvata u BiH
- Pederi i lezbe: pazite se batine nadbiskupa Đure Hranića
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.