Arogancija Plenkovićeve vlasti

Još jedna afera Plenkovićeve Vlade upućuje na aroganciju vlasti, fenomen poznat i istražen u politologiji kao degeneracija politike, kao patologija koja razara društveno tkivo i vodi samovlasti, uspostavi apsolutne vlasti, tiraniji i diktaturi.

Takav oblik arogancije vlasti manifestirao se u incidentu Stjepana Sučića, državnog tajnika u Ministarstvu obrane, koji je u društvu još jednog funkcionera, Krunoslava Šeremeta, ravnatelja Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, svega nekoliko sati nakon obraćanja naciji premijera Andreja Plenkovića i pola sata nakon formalnog stupanja na snagu protuepidemijskih mjera, zatečen u jednom lokalu u Vukovaru.

Odbili su se identificirati, opirali se policajcima, vrijeđali neke od njih na nacionalnoj osnovi, razbijali inventar u stanici i – ukratko, ponašali se arogantno, nasilnički, i time diskreditirali i sebe, i institucije kojima su na čelu.

Tomu treba dodati i da su, prema iskazu predsjednika Nacionalnog sindikata Nikole Kajkića, umjesto da budu uhićeni, predani pritvorskom nadzorniku i ispitani pred nadležnim državnim odvjetništvom, prema pisanju medija, ova dvojica puštena na intervenciju nekoga iz Vlade i nisu podvrgnuti alkotestiranju.

Ministar branitelja Tomo Medved je nakon svega nekoliko dana izjavio da je taj proces okončan, jer je navedeni Sučić podnio ”neopozivu ostavku” i Vlada je to prihvatila.

Još jedna afera Plenkovićeve Vlade upućuje na aroganciju vlasti, fenomen poznat i istražen u politologiji kao degeneracija politike, kao patologija koja razara društveno tkivo i vodi samovlasti, uspostavi apsolutne vlasti, tiraniji i diktaturi

Pritom Medved kao da navodi olakotne okolnosti za ovaj besprizorni čin zlouporabe vlasti, političkog nasilništva i grubog kršenja zakona, izjavivši da je navedeni Sučić ”uložio cijelog sebe u posao koji je obnašao, a moramo se prisjetiti i svih njegovih zasluga u Domovinskom ratu, kao jednog od zapovjednika obrane Vukovara”.

Takva apologija Sučića tipičan je primjer političke hipokrizije: sve zasluge u prijašnjem životu ne mogu voditi ekskulpaciji počinitelja ovih prekršaja, koji nisu samo prekršaji javnog reda i mira, već su i zbog ličnosti počinitelja diskreditacija svega onoga što su on, ili oni, učinili prije toga.

Ako je Sučić zaslužan za obranu Vukovara u Domovinskom ratu, on je tim svojim potezom diskreditirao sve one ciljeve za koje se borio u Domovinskom ratu. Time je bacio ljagu i na svoju prošlost, i na svoje suborce, i uostalom nanio teški moralni udarac prestižu Republike Hrvatske u javnosti, domaćoj kao i međunarodnoj.

Je li moguće da se jedan, po svemu sudeći heroj Domovinskog rata, sroza na taj nivo seoskog nasilnika i razbijača, zaboravivši ne samo da on u javnosti predstavlja sebe, već i svoje suborce i, konačno, i Vladu Republike Hrvatske koja mu je povjerila visoku funkciju u njenoj hijerarhiji?

Zato je licemjerna i izjava ministra Medveda da je Sučić ”odgovoran čovjek, svjestan svog propusta, i kao takav podnio je neopozivu ostavku”. Samim tim što mu je omogućeno da dade ostavku, i da se pritom ta ostavka tretira kao ”odgovoran potez”, šalje potpuno krivu poruku hrvatskoj javnosti.

To znači da postoje dvostruki kriteriji procjenjivanja pojedinaca i da se jedni mjere aršinom zakona, a drugi aršinom vlasti, koja apsolvira od odgovornosti one koji su njen dio, njene sluge – službenici.

Jedini primjereni način reagiranja na takvo ponašanje trebala je biti – neopoziva smjena navedenog prekršitelja, upravo zato da se time pokaže primjer kako i vlast tretira odstupanje jednog njenog funkcionera od pravila demokratskog života i podvrgavanja zakonima demokratske zajednice.

Naravno, ne ”Hrvatske demokratske zajednice”, nego one demokratske zajednice građana koja je instrument slobode pojedinaca u modernom društvu.

Dakle, da je Plenković, a s njim i Medved, doista htio poslati poruku hrvatskoj demokratskoj javnosti, i izreći pouku i za buduće djelovanje članova Vlade i njenih službenika, on je morao smijeniti navedenog Sučića, uz ”nečasni otpust”, kako se to kaže u vojsci.

Tek tada bi cijeli slučaj mogao biti interpretiran kao jedan nemili, žalosni, ali pojedinačni incident, a ovako to postaje simptom jednog bolesnog stanja hrvatskog društva, u kojem prošle zasluge postaju alibi za aroganciju vlasti i za besprizorno siledžijsko ponašanje.

Istovremeno, i spomenuti ministar Medved, u odsutnosti premijera Plenkovića, biva unaprijeđen u faktičkog vršitelja dužnosti premijera, čime se cijeli slučaj situira u sivu zonu ove Vlade.

A javnosti ostaje gorak ukus u ustima da su neki ljudi ”jednakiji”, kako bi rekao George Orwell. U ovakvoj konstelaciji, uzalud odjekuju glasovi koji pozivaju na reintegraciju morala i politike, kao što to čini veteran hrvatske političke scene, Antun Vujić u nedavno objavljenom intervjuu Dobroslavu Silobrčiću u Jutarnjem listu.

Ako je Sučić zaslužan za obranu Vukovara u Domovinskom ratu, on je tim svojim potezom diskreditirao sve one ciljeve za koje se borio u Domovinskom ratu. Time je bacio ljagu i na svoju prošlost, i na svoje suborce, i uostalom nanio teški moralni udarac prestižu Republike Hrvatske u javnosti, domaćoj kao i međunarodnoj

Ako se itko od političara može pozivati na moralni integritet, to je onda svakako Antun Vujić, intelektualac u politici, leksikograf i znanstvenik, koji se tijekom cijelog života zalagao za Kantov kategorički imperativ: ”Djeluj tako da princip tvoga djelovanja postane princip djelovanja svih drugih”.

Nažalost, ovaj slučaj pokazuje da smo još vrlo daleko od reintegracije morala i politike, o čemu govori Vujić. On priznaje da politika nije moralna – misleći pritom na stanje u ovom našem društvu, hic et nunc – ovdje i sada, ali, po njegovom mišljenju, nema politike bez morala.

Zbog toga je sam Vujić, svojevremeno, 1992. kandidat za predsjednika Republike, i najuspješniji hrvatski ministar kulture koji je uspio mobilizirati kreativnu energiju svoje zemlje na najbolji način poticanjem mnoštva vrijednih inicijativa koje su odjeknule i izvan zemlje, i proširivanjem baze odlučivanja u tom delikatnom sektoru, i napustio politiku i posvetio se leksikografiji, gdje je postigao itekako zapažene rezultate.

Njegova razmišljanja o politici, demokraciji, moralu i degeneraciji tih sfera društvenog djelovanja stoga djeluju kao ozbiljna i utemeljena kritika ovoga društva, u svim njegovim segmentima.

Od kulture do zdravstva, od medija do najviših vrhova vlasti, koji su zahvaćeni upravo tom patologijom: arogancijom vlasti. Koja, nažalost, nije pojava koja se manifestira jednom, ili tek sporadično: ona je dio spirale eskalacije, ona je trend koji svjedoči o tome gdje se društvo nalazi.

Vujić sve to zna, i zato ni ne čudi što je izašao, svojevremeno, iz te močvare politike, ali sudeći po nedavnom intervjuu, njegove riječi imaju veliku specifičnu težinu i zato očekujemo da će on i dalje, iako se povukao iz aktivne politike, ipak nastaviti upozoravati na fenomen arogancije vlasti i na hitnu reintegraciju morala i politike.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
• Što hitnija europeizacija Ukrajine
• Status kandidata za članstvo u EU neće Ukrajini donijeti mir
• Ispada da će zemlje EU-a financirati rat Rusije u Ukrajini
• Opasnost od proširenja NATO-a
• Papa Franjo i Budimir Lončar na istoj mirotvornoj liniji
• Ukrajina ali i BiH zaslužuju EU ubrzanu proceduru
• Kraj mira i početak novog svjetskog rata
• Cenzurirani papa Franjo i jednoumlje koje se širi svijetom
• Putinov gambit i bijeda ratne diplomacije

» Svi tekstovi ovog autora