Prateći raspravu tijekom proteklih mjeseci u hrvatskim i stranim medijima pokrenutu masakrom u redakciji tjednika Charlie Hebdo u Parizu, t.j. o odnosu religije i nasilja, ekstremizma i fundamentalizma, s poštovanjem zamjećujem časno nastojanje mnogih vjernika, religijskih predstavnika da samokritički sagledaju svoju vjeru i jednoglasno osude nasilje u ime Boga. [Read more…]
Stašina molitva za Vukovar
“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran. Sažeto rečeno, kako je to biti ljudski.
Nije mi ovo prvi put da upijam riječi Staše, žene koju nažalost osobno ne poznajem, a koja mi toliko znači svojim izjavama godinu za godinom, u Srebrenici i u Vukovaru. Žene jasnog izraza, oštre misli i ponosnog nošenja odgovornosti.
“Idemo u Vukovar poručiti da nećemo zaboraviti zločine koji su se dogodili. Dužni smo pokazati suosjećanje i solidarnost, da pokažemo da nas se tiče što se dogodilo i preuzmemo na sebe građansku odgovornost”. Ovo su riječi Staše, žene u crnom iz Beograda, koja svake godine dolazi u Vukovar da bi sobom cijelom pokazala kako je to biti suosjećajan, i solidaran i građanski odgovoran
Izjavila je to uoči dana šutnje za Vukovar, 18. Studenog, i molitva je to koja se sama pokreće, a može se sabrati u riječi ekumenske monaške zajednice iz Taizea: Dona nobis Pacem, domine.
Staša mi se opet pojavila kao pomoćnica svojim riječima. Nas dvije se zajedno pitamo, premda se nikad srele nismo, kako čarolijom ljudskosti u kojoj se naziru tragovi Božjih prstiju, preobraziti zlo za koje znamo da se dogodilo u dobro za koje znamo da smo stvoreni i stvorene?
Kada se svi sjećaju Vukovara, ja razgovaram sa Stašom, jer mi je ona danas blizu u tri riječi: suosjećanje, solidarnost, odgovornost. Te tri riječi su na mojoj zastavi kao znak raspoznavanja kada mislim na Vukovar kojem želim da postane mjesto u kojem nemaju zadnju riječ tuga i bol, u kojem će mir u pravednosti pristići.
Uvijek sam vjerovala da je moguće tako: doći i reći ono jedino što možeš, a to su riječi: suosjećanje, solidarnost i odgovornost.
Staša je primjer. Vjerujemo li joj? Ili nije dovoljno reprezentativna, nije dovoljno pozicionirana ili dovoljno rodno legitimna?
Primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”
Ja joj vjerujem. Čitam njene riječi i osjećam olakšanje. Hvala joj za te riječi.
One su put kako da zajedno izađemo iz zapletenosti žrtve i agresora tako da od sada živimo drugačijom kvalitetom odnosa. Staša je primjer; jedan primjer pametnome dosta, a primjer je ono najvažnije. Kaže Albert Schweitzer: ”Primjer je jedino sredstvo da se djeluje na druge. Kada vidimo čovjeka koji se iskreno trudi pomoći drugim ljudima, onda nam takav čovjek ulijeva novu nadu”.
Za tu moju Stašu, koja je meni primjer nove nade, molim blagoslov mira, hrabrosti i snage, da dolazi, da je zloba i nepovjerenje ne pokolebaju.
Molim za Stašu i za staše da se jave, da se vide. I molim za sebe – da ih čujem ne samo 18. studenog nego i češće kako bismo zajedno, svaka sa svoje strane, poput kapljica vode uporno i postupno, gotovo neprimjetno rastakale neprijateljstva i tvrdoću srca da bi se iz rastočenog gradio onaj život za koji smo stvorene, koji se piše bojama pravde i ljepote.
Kad bi Čilić bio Srbin
Naslušali smo se kako je naš tenisač, zmaj od reketa iz Gospinog Međugorja osvojio i srca i pehar US Opena. Slušam kako je Čilić hrvatski tenisač, što je točno, čovjek zasigurno već odavno ima putovnicu HR i ozario je ponosom sve nas Hrvate. I to može ići. Veselje mi nekako ne ide niz grlo, jer me zafrkava geografija.
Naime, slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi. Jedino roditelji slavnog tenisača bez sustezanja pričaju o sebi kao Hercegovcima. Barem tako se spomene kraj odakle je glavni lik trijumfa.
Slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi
Doduše, za neupućene strance koji su pratili Čilića i njegove obožavatelje umotane u već naširoko poznate hrvatske kockice, može se pretpostaviti da to usputno spominjanje Hercegovine ne predstavlja ništa. Vrlo vjerojatno doživljavaju, ako uopće čuju ime Hercegovina, da se radi o nekoj hrvatskoj pokrajini kao što su Dalmacija ili Istra. Budući da ni mi ne znamo svih 26 kantona Švicarske, može im se takvo neznanje progledati kroz prste.
No, treba li se kao nepromjenjiv fatum trpjeti takva geografska nepismenost kod svih novinara u Hrvatskoj, jer odreda svi unisono prešućuju da se Međugorje ipak NE nalazi u Hrvatskoj, nego u susjednoj državi kojoj puno ime glasi Bosna i Hercegovina?
Tako je teško tu rečenicu ubaciti kao da će namah time uvenuti svo hrvatsvo našeg junaka i sav naš ponos.
Crvene kockice će namah poplaviti i pervertirati u zvjezdice ili, još gore, male žute ljiljane.
Složna hrvatska šutnja, izostanak spomena da je Čilićevo rodno mjesto u Bosni i Hercegovini za nevolju se desila upravo u trenutku kada naš drugi uvaženi susjed – Srbija, i to kroz lik svog predsjednika, demonstrira zorno kako je ružno ne priznati složenost identiteta hineći respekt prema manjinama u maniri: Što vas je više, meni je bolje.
Da je Čilić Hrvat, hvala Bogu, nema spora. I drago mi je zbog toga. Da mu hvala (nemam običaj trošiti ponos na sportske događaje, no to je moj osobni izbor), ali hvala mu na radosti i osnaženju u ova nevesela vremena. Nemam problema s njegovim hrvatskim državljanstvom. Ovdje to nije tema.
Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas…
Imam problema s medijskom neosjetljivošću ili geografskim notornim neznanjem, ne znam u čemu je kvaka. Samo na tren zamislite da je Čilić Srbin iz Vukovara koji za Srbiju igra i pobjeđuje. Što mislite kakve bi se vijesti kod nas vrtjele o njegovoj pobjedi i o informacijama, recimo, beogradskih medija koje bi mogle ovako izgledati: njegovoj pobjedi euforično su skandirali svi u Srbiji, a posebno u njegovom rodnom gradu Vukovaru.
Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas koji ostajemo zarobljeni u svojim frustracijama velikosrpskim imperijalizmom i takvima ćemo ostati dok god smo slično neosjetljivi prema drugima u situaciji kada se čini da smo mi oni jači, koji kvače.
Umjesto da vjerujemo uprazno kako nas drugi hoće iskorijeniti, hajde da malo pogledamo koga mi možemo poštovati. Ta radi čega nam je Bog dao susjede oko nas ako nije zato da se u tom konkretnom kontekstu učimo poštovanju?
Silovanje Uskrsa
Gotovo svi dnevni listovi prenijeli su videosnimku koju sam našla na portalu Jutarnjeg lista od 21. travnja 2014. a na kojoj je zabilježen odgovor ruskog parlamentarca Žirinovskog na pitanje jedne novinarke. Zapravo radi se o njegovom monologu, koji poprima oblik ispada, jer je parlamentarac na tiskovnoj konferenciji izgubio živce kada mu je jedna od prisutnih novinarki postavila, po mom sudu, bezazleno pitanje o sankcijama vezanim uz sukob Rusije i Ukrajine.
Govor-ispad desio se pred više novinara, vidi se na snimci mnogo mikrofona, a prisutni su i političarevi tjelohranitelji. Videozapis je vrijedan dokument jer ilustrira kako izgledaju razni slojevi strukturalnog nasilja koje u teoriji poznajemo pod pojmovima seksizam ili mržnja prema ženama/mizogamija kada su utjelovljeni u ponašanjima živih ljudi. Obje pojave su dokumentirane u samo dvije minute videozapisa.
Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Ovaj tekst ističe jedan moment koji podržava seksizam, a to je bespogovorna, meni sablažnjujuća kombinacija koju u ovako izravnom obliku do sada nisam sretala, a istaknuta je u naslovu ovog teksta: uvezivanje Uskrsa i silovanja. Naime Žirinovski je u 42. sekundi videozapisa poviknuo ničim izazvan i to ponovio dva puta ”Hristos Vaskresi“, što u pravoslavnom diskursu znači isto što i katolički pozdrav ”Sretan Uskrs“. Dakle čovjek je čestitao Uskrs, a onda je samo par sekundi nakon toga pogurao dva mlada tjelohranitelja na žene, novinarke s kojima je upravo vodio polemiku. Pogurao je mladiće na mlade žene zahtjevom koji je također ponavljao nekoliko puta: ”Silujte ih!“
Tri sekunde su dijelile ove dvije rečenice ”Sretan Uskrs“ i ”Silujte ih“. Tri sekunde. Moj je dojam da je Žirinovski bio možda u nekom djeliću svog mozga svjestan kako je poprilično zaglibio ovim zahtjevom, tj. glasnim izgovaranjem naredbe ”Silujte ih“.
Ali sam jednako tako poprilično sigurna da mu ni u kojem smislu nije nelogično da sretan Uskrs može supostojati kao misao i kao djelo uz drugu misao i djelo, a to je silovanje.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu. Takve mogu lako postati objekt nasilja ”pravednih“, njih gotovo da ima pravo silovati svaki kršni momak koji ti može poželjeti sretan Uskrs.
Nije dosta reći da je Žirinovski kontroverzni, suludi političar. Bojim se da je problem dublji: on je samo rekao ono što postoji u glavama mnogo većeg broja ljudi. Mogu zamisliti da njegov ispad samo ilustrira način razmišljanja u kojem je silovanje ”pravedna kazna“ za žene koje su s greškom, te ih se npr. naziva lezbijkama, što je također dokumentirano u ovom videozapisu
Moja interpretacija temelji se na promatranju videozapisa. Naime, dok Žirinovski urla po ruski, oko njega su tjelohranitelji i novinari koji šute. Oni su drugi važan element u priči o tome kako se seksizam podržava i održava.
Na bliskom susretu dviju rečenica sretan Uskrs i silujte ih nitko nije ni spontano, ni automatski ni tek slabo reagirao nekim uzvikom, nekom rečenicom poput: “Hej, čovječe, sad si pretjerao“. Zaštitari nisu plaćeni da reagiraju. Premda im oči nešto drugo govore, njihova usta su nijema. Mladi zaštitari koje Žirinovski zove da se izdvoje iz grupe koja ga sluša i da odu u akciju na mlade žene, od kojih je jedna trudna, ne opiru se već izvršavaju, doduše nevoljko, ali izvršavaju njegov zahtjev.
Kreću prema dvjema ženama, jedan čak pokušava svoju po dužnosti dodijeljenu ”partnericu“ nekako i zagrliti, ona se izmiče. Dvije napadnute žene se nelagodno smješkaju. Ostali koji stoje okolo gledaju s nevjericom i šute.
Od svih koje vidimo na videosnimci govore samo dvije napadnute žene i jedan njihov kolega. Žirinovski se dere, one i on odgovaraju. Ne daju se, ali on djeluje moćnije, one se drže. Drugi šute.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Te scene paradigmatski ilustriraju kako izgleda u stvarnom životu strukturalna nepravda: napadnuti se pokušavaju obraniti, napadač je u punom zamahu, a većina šuti.
Silovanje Uskrsa? Je li veće bogohuljenje što glavni lik dokumentiranog političkog ispada povezuje Uskrs sa silovanjem ili je prava blasfemija upravo u tome što glagolom ”silovati“ barata kao jednim svojim operativnim pojmom, kao da mu je uobičajeno isto činiti ili to naređivati mlađima od sebe?
Izgovara taj glagol kao da se radi o bilo kojem opisu vršenja radnje, kao da je silovati isto što i zidati, ili pokositi ili peglati. Kao da je radnja koju glagol definira legitimna, legitimna da se izgovori, pred hrpom medija, da se naredi drugima i izvrši.
Iz tog kuta gledano, jedinu korist iz dokumentiranog ispada zahuktanog političara vidim kao zorno upozorenje: pazi dobro u kojem kontekstu spominješ Uskrs.
Uskrsa nema ako se može u jednom dahu vezati uz nasilje, a pogotovo uz ekstremno nasilje nad drugom osobom kao što je silovanje. Nisam zadovoljna što na ispad Žirinovskog nema više protesta jer uzaludno je čestitati Uskrs dok god veza Uskrsa i silovanja ne diže na noge sve nas. Dok god spavamo poput onih zaštitara uz Žirinovskog, dotle grob Isusov još nije za nas prazan. Mi smo u njemu.
Moje srce kuca tek 28 posto
Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.
Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.
Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.
Dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo“
Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.
Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.
Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.
Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“
Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.
Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje
Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.
Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.
Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.
Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.
Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.
Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?