novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović, ”Doboši noći”, Fraktura, Zaprešić, 12/2015.
Ovo je sjajan portret jednog čovjeka, priča o njegovu djelu, ali i nadasve dojmljiva priča o gradu i prostoru preko kojeg kao da se prelama sve ono najgore što je čovjek u stanju učiniti čovjeku. Jergović je majstor koji ocrtava to najgore, ali i ljepotu koja živi u tom i takvom svijetu, ljepotu bez koje nema ljudskog opstanka. [Read more…]
Juli Zeh, ”Dekompresija”, Fraktura, Zaprešić, 10/2015.
Suvremenu njemačku književnicu Juli Zeh hrvatska publika jako dobro poznaje i po njenim romanima, ali i kao autoricu hit predstave ZKM-a “Žuta crta” koju je napisala s Charlotte Roos. Nedavno je na hrvatski preveden i njezin najnoviji roman “Dekompresija” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Latica Bilopavlović Vuković, 139 kuna), aktualna priča o pokušajima bijega.
Na kanarskom otoku Lanzaroteu srećemo Svena, čovjeka koji je u Njemačkoj trebao graditi uspješnu odvjetničku karijeru, ali je zgrožen zamkama života na zapadu pobjegao na otok na kojem vlada vječno ljeto i na kojem radi kao instruktor ronjenja.
Njegov idilični život u samonametnutoj izolaciji naprasno prekida dolazak ljubavnog para.
Ona je prelijepa mlada glumica iz TV sapunica, on sredovječni pisac koji je nakon prvog romana upao u kreativnu krizu. Njihovu vezu na prvi pogled ugrožava velika razlika u godinama, ali kako priča odmiče postaje jasno je da je riječ o dvoje ljudi koji jedno drugom hrane emocionalne ovisnosti i destrukcije. Sven gotovo uopće ne shvaća u kakav je bolestan odnos uvučen, a zbunjen ostaje i kada mu to dvoje došljaka potpuno razori pomno izgrađenu otočku idilu.
I upravo je u toj dimenziji gradnje psihološkog trilera Juli Zeh majstorica. Njeni opisi načina na koji ljudi emocionalno uništavaju jedni druge toliko su upečatljivi da čak i čitatelj koji prati obje strane – i Svenovo nesnalaženje i igrice njegovih gostiju – ostaje zatečen granicama perverznosti do kojih mogu ići emocionalne ucjene.
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije. Ostaje tek zatečen dilemom: žive li tako bogati i slavni ili jednostavno postoje ljudi koji bez takvih perverznih igrica nisu živi, ma koliko njima ugrožavali živote drugih.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Miljenko Jergović, ”Doboši noći”, Fraktura, Zaprešić, 12/2015.
Ovo je sjajan portret jednog čovjeka, priča o njegovu djelu, ali i nadasve dojmljiva priča o gradu i prostoru preko kojeg kao da se prelama sve ono najgore što je čovjek u stanju učiniti čovjeku. Jergović je majstor koji ocrtava to najgore, ali i ljepotu koja živi u tom i takvom svijetu, ljepotu bez koje nema ljudskog opstanka. [Read more…]
Laurent Binet, ”HHhH”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
“HHhH” zapravo znači Himmlers Hirn heißt Heydrich tj. Himmlerov mozak zove se Hydrich, a iza ta četiri slova krije se debitantski roman francuskog autora Laurenta Bineta. [Read more…]
Etgar Keret, “Pizzerija Kamikaze i druge priče”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
“Postoje dvije vrste ljudi: oni koji vole spavati do zida i oni koji vole spavati do onih koji će ih gurnuti s kreveta.” Opasno je autora ove rečenice čitati u krevetu jer će vas (savršeno neočekivan) ironijski lucidan svijet ovog izraelskog otkvačenjaka lansirati iz kreveta pa će rezultat u konačnici biti isti kao u spomenutom citatu kojim završava priča “Nedostaje mi Kissinger”. [Read more…]
Neven Orhel, ”Iskra”, Fraktura, Zaprešić, 2014.
Mlada policijska inspektorica dobije zadatak istražiti sumnjivu smrt. Je li žrtva doista pala niz stepenice, kako tvrdi jedina svjedokinja, ili ju je upravo ona gurnula zbog događaja iz davne prošlosti kada ju je taj čovjek silovao kao mladu djevojku? No paralelno je u tijeku još jedna važna i mučna istraga. Iz parka u samom centru Zagreba nestala je malena djevojčica. Jedina osumnjičena za njenu otmicu (i moguće ubojstvo) upravo je inspektorica s početka ove priče. [Read more…]
Elvira Slišurić, “Sreća prati hrabre”, Hena com, Zagreb 10/2014.
Domovinski rat odavno je tema hrvatske književnosti. No nedavno je Hena com izdala jedan sasvim drugačiji roman, “reklamira” ga kao prvi roman u kojem je glavna junakinja žena koja se borila u Domovinskom ratu.
Trebalo bi sada zaviriti u kalendar, ali izlazak ovog romana blisko se poklopio s “Iskrom” Nenada Orhela, krimića u kojem je glavna policijska inspektorica također žena koja u priču dolazi ravno s vukovarskog bojišta. No nepobitna je činjenica na koju cilja ovaj izdavač.
Otvorili su Pandorinu kutiju cijele jedne teme jer u domaćim ratnim tekstovima žene kao da ne postoje. Gdje su priče o onima koje su se borile rame uz rame s muškarcima, gdje one o ženama koje su sve do kraja radile u bolnici u Vukovaru, u krajnjem slučaju, gdje je priča o djevojčici u plavom kaputiću, zaplakanoj djevojčici čija je slike iz kolone vukovarskih prognanika zauvijek utisnuta u kolektivno pamćenje nacije?
No “Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke.
Junakinju srećemo na bolničkom odjelu. Oko nje su drugi, vrlo različiti pacijenti, svi odreda “oštećenih” duša, a put k iscjeljenju, onaj koji vodi u koliko-toliko normalan život nije nimalo lak.
Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice.
Ma koliko teška, na trenutke i depresivna knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć.
Sama autorica ovaj je roman definirala kao pokušaj da se vidljivima učine brojne nevidljive žrtve rata, da se baci tračak svjetla na živote mnogih koji se po nekim drugim bolničkim odjelima muče s demonima vlastitih sjećanja, a koje svi mi inače ne vidimo. Treba joj priznati da joj je taj pokušaj pošao za rukom.
Za debitantski roman već bi i to bilo mnogo, ali ako sudimo po krajnjoj stilskoj suzdržanosti, gdje je sve podređeno nijansiranju sive svakodnevice, i nadasve vještoj razradi cijele priče, jasno je da od ove autorice i ubuduće treba očekivati zanimljive stranice.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
