Stavljajući imena u službu stava – Viva Ludež! – pozivamo vas na mobilizaciju do konačne pobjede razuma u domovinskome ratu: jedino ako ste nasmijani od uha do uha pokazujete da ste naoružani do zuba! – dio je uvodnika prvoga samostalnog ”Feral Tribunea”, objavljenog, uz teškoće i režimske opstrukcije, 1. lipnja 1993. [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (3)
Slijedeći univerzalna, kozmopolitska načela na kojima se zasniva novinarstvo u slobodnom svijetu, pisci ”Ferala” djelovali su kao mnogo iskreniji rodoljubi od niza onih kojima su puna usta patriotskih fraza. Tako je žiri nagrade tjednika ”Danas” u veljači 1992. objasnio dodjelu priznanja ”Feralu” za 1991. godinu. [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (2)
Partiji je ovoj kraj! – reče kockar i baci karte na stol. Tu dvosmislenost, i još jednu – ”Revolucija nam se rađala u šumama – mnoge bukve to su dobro iskoristile” – izrekla je u ranom ”Feralu” čudna kljunasta ptica, koja će se godinama kasnije proslaviti pod imenom Oswald. [Read more…]
Uvod u Feral Tribune (1)
Tri je desetljeća otkako je satiričar Đermano Senjanović Ćićo zapisao: ”Ne znamo dokle će ovi ‘Feral’ svitlit, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će kako bog zapovida”, rečenicu iz uvoda prvog broja ”Ferala”, ”nedjeljnog političkog zabavnika” splitske »Nedjeljne Dalmacije”, od 16. listopada 1983. [Read more…]
Što dolazi s HDZ-om?
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta (…) da odande donese (…) neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela. Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko (…) hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Referendum o crkvenom porezu
Želite li svoj novac davati Katoličkoj crkvi? Ako želite, odlično: Kaptol dobiva dio vašeg poreza. No, što ako ne želite? Tada ste nemoćni, i vjerojatno sliježete ramenima: nitko vas nije tražio dopuštenje, a država vaše pare svejedno daje nekome kome ne bi smjela.
Novac možete uskratiti samo ako prihvatite kaznu: odbijete li platiti porez – a niste jedan od sramotno zaštićenih utajivača – učas će vas ovršiti. Kad biste se zainatili, tko zna kamo bi to odvelo.
Iz takve je upornosti rođena građanska neposlušnost: polovinom 19. stoljeća, američki moralist Henry David Thoreau odbio je platiti porez, jer nije htio financirati vladin rat protiv Meksika i podržavanje ropstva. Završio je u zatvoru. Istina, samo na jedan dan – ali ne zato što je popustio, nego zato što je netko platio dug.
Neka i Laburisti izvuku figu iz džepa. Znaju da u Saboru nemaju šanse – ali kako je s referendumom? Zašto ne objave prikupljanje potpisa za referendum o promjeni ugovora s Vatikanom? Zašto s ljevice ne pariraju desnome referendumskom tsunamiju?
Do danas se ne zna tko je to točno bio; nagađa se da je veliki filozof Ralph Waldo Emerson. Thoreau je potom napisao ”Građanski neposluh”, esej koji je začeo epohu građanske samosvijesti i nenasilnoga otpora: epohu Gandhija, Luthera Kinga, šezdesetih, srpskih Žena u crnom, hrvatskih prosvjednika protiv deložacija i Tuđmanova bosanskog rata…
Ali to je druga priča. Ako, dakle, ne želite da država vaš novac daje Katoličkoj crkvi, podržat ćete najavu Hrvatskih laburista da najesen Saboru predlože zakon o drukčijem financiranju vjerskih zajednica. Unaprijed, dakako, osuđeno na propast: HDZ je političko krilo Kaptola, a SDP uzmakne čim se biskupi prihvate mikrofona.
Laburisti, pak, imaju svoje razloge: zastupnik Nikola Vuljanić otvoreno priznaje kako im je važno prikazati se strankom ljevice. Svjesni su, dakle, da stvar propada, ali oni će, eto, ispasti hrabri. Sve u svemu – zanimljiva i naizgled prodorna, ali uistinu jalova inicijativa.
A opet, vrijedi pokušati. Osobno, ovaj potpisnik ne želi svoj novac davati Katoličkoj crkvi. Dao bi ga, štajaznam, manjinama, mirotvorcima, humanitarcima, ekolozima, joginima, muzičarima, amaterskom sportu – ali Katoličkoj crkvi ne bi.
Nisu se sjetili, ili strahuju da ne bi dovoljno ljudi potpisalo? A kako znaju da ne bi? Pretpostavljaju li da građani – uključujući i smjerne katolike – ne razumiju da je postojeće financiranje crkve duboko nepošteno, trgovina države i crkve na štetu pojedinca? Stranke ne bi smjele podcjenjivati birače
Nisam, međutim, ni Thoreau – ne želim da me vlastita djeca posjećuju u zatvoru. Građani koji ne žele slavu hapsa zbog vlastitih uvjerenja, moraju pronaći institucionalizirane načine da promijene nepravdu, ideologiju i represiju. U ovome slučaju, dakle, podržati inicijativu laburista.
Ali neka i oni izvuku figu iz džepa. Znaju da u Saboru nemaju šanse – ali kako je s referendumom? Zašto ne objave prikupljanje potpisa za referendum o promjeni ugovora s Vatikanom? Zašto s ljevice ne pariraju desnome referendumskom tsunamiju?
Nisu se sjetili, ili strahuju da ne bi dovoljno ljudi potpisalo? A kako znaju da ne bi? Pretpostavljaju li da građani – uključujući i smjerne katolike – ne razumiju da je postojeće financiranje crkve duboko nepošteno, trgovina države i crkve na štetu pojedinca?
Stranke ne bi smjele podcjenjivati birače. A čak i da ne skupe dovoljno potpisa – pa i stotinjak tisuća nešto znači, zar ne? Skupljajte, dakle, laburisti, potpise – mogli biste vodu pretvoriti u vino.
(Presnosimo s portala Novoga lista).
Rosa Parks na Plesu
Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin u petak glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje.
Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi.
Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin u petak glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje
”Nije istina! Sotono! Ubojico!”, viknuo je taj čovjek, prekinuvši Kordićev govor o vjeri, Kristu i hrvatskom narodu. Da nije bilo policajaca, pitanje je bi li danas bio živ. Bjesomučno su ga napali i stali tući.
Četvorica policajaca i jedna krhka policajka zasigurno su ga spasili – ako ne od ubojstva, a ono sigurno od ozljeda kakve bespomoćnom čovjeku može nanijeti desetak snažnih muškaraca. A taj čovjek nikoga nije napao. Nije se ni branio. Samo se usprotivio neistini.
Je li Kordić sotona – to ne znamo, a zasigurno ne zna ni prosvjednik. Znamo i da osobno nije ubojica – i to sigurno zna i prosvjednik. Ali znamo i to da je Dario Kordić 1993. imao političku moć da zapovijedi napade na civile, i da je to učinio. Napad na Ahmiće, primjerice: na osnovu njegove zapovijedi, 16. travnja 1993. ondje je ubijeno 116 civila, među njima 35 žena i 11 djece.
Kordić se u petak suznih očiju žalio jer nije bio na maturalnoj proslavi svoje kćeri. Poštovatelji su žalili s njim. Ali nitko se nije sjetio reći da jedanaestoro djece ubijene u Ahmićima maturu nikada nije ni dočekalo. Danas, ta bi djeca imala oko 25 godina.
Nema ih, ubijena su. Tih se žrtava nitko jučer na Plesu nije sjetio. Štoviše: praćeni skrbničkim pogledom sisačkoga biskupa Vlade Košića, skandirali su: ”Za dom spremni!”
Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi
Ali, Rosu Parks nisu očekivali. Nisu ni pomišljali da će se netko drznuti svima u lice sasuti da sudjeluju u ružnoj laži i moralnoj niskosti poricanja zločina. Zato je gnjev eruptirao u nasilje.
Da nije bilo policajaca, tko zna što bi se onome čovjeku dogodilo. Sada možemo očekivati da će ga proglasiti izdajicom. Valja tek vidjeti kakve će se sve maštovište kletve na tog čovjeka bacati, što li će sve čaršija smisliti da ga ocrni.
Razumni se ljudi tome trebaju suprotstaviti. Čovjek koji se suprotstavio gomili na Kordićevu dočeku zaslužuje zaštitu i poštovanje. Riskirajući zdravlje, možda čak i život, branio je istinu, zastupao žrtve. Policija ga ne bi smjela progoniti.
Njegovo privođenje trebalo bi ostati zaštita, a ne početak institucionalnog mrcvarenja. Procesuiranje zaslužuju oni koji su ga mlatili, oni koji su vikali ”Ubij ga!” i skandirali ”Za dom spremni!” Ali jedno je najvažnije: krhki lik hrvatske Rose Parks ušetao je u samo srce hrvatskoga kolektivističkog poricanja. To je važan događaj, jedan od onih koji začinju budućnost.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
‘Generali’, šlamperaj HTV-a
Prva epizoda trodijelnoga HTV-ova dokumentarnog serijala ”Generali”, emitirana u utorak navečer na Hrvatskoj televiziji, pokazala je kako kolektivnoj predodžbi Domovinskog rata još uvijek – devetnaest godina poslije pobjede – manjka elementarno samoispitivanje. Dokumentarist se ne uspijeva ni početnički odlijepiti od onoga prvog posttraumatskog pobjedničkog trijumfalizma, populističkoga mahanja zastavama i slavljenja ratničkih osobina dijela vojnih zapovjednika.
Autor serijala Hrvoje Zovko svojim je, zanatski uvelike nezgrapnim pristupom, uspio tek jedno: ne zaobići najkardinalnije kontroverze oko Oluje, pa se njegova prva epizoda može tolerirati tek utoliko što više nemamo posla s otvorenim poricanjem.
Dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti
Za razliku od prethodnih ovdašnjih pokušaja dokumentarističke televizijske obrade rata, Zovko će u svoj serijal ipak pripustiti sugovornike koji misle drukčije do tuđmanovskih interpretacija, pa smo u prvome nastavku čuli i nezasluženo marginaliziranoga generala Petra Stipetića te bivšega novinara Feral Tribunea i suautora knjige ”Ante Gotovina – stvarnost i mit” Ivicu Đikića.
Dakle, dvadeset je godina trebalo HTV-ovoj dokumentaristici da prizna kako su Hrvati poslije Oluje ubijali, palili i pljačkali. Dvadeset godina, i to usprkos isto toliko starim otkrićima hrvatskoga nezavisnog tiska, i davno poznatim činjenicama o zločinima poslije Oluje, višestruko dokazanim od Zagreba, preko New Yorka do Haaga. Koliko je to priznanje zakašnjelo, u prvoj se epizodi vidi i po tome što čak i Vesna Škare-Ožbolt, u ono vrijeme bliska Tuđmanova suradnica, danas tvrdi kako se Hrvatska ”treba stidjeti” zločina počinjenih poslije Oluje.
No dobro – kad smo to već i na HTV-u čuli, što s priznanjem čini Hrvoje Zovko? Ne produbljuje, nego zaglađuje kontroverzu. Naprosto je komična ta autorova potreba da izgubljene ljudske sudbine ujednačuje i pomiruje sa službenom hrvatskom istinom.
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima
Navodi nas na zaključak kako svjedočimo novoj vrsti bijega od istine: kako naime priznati da zločin jest počinjen, ali ga nekako ipak ugraditi u plemenitu pripovijest o čistome i svetom Domovinskom ratu?
Za konačnu ocjenu valja, dakako, pogledati i ostale dvije epizode. Ali prva odiše trima ključnim osobinama: zanatskim šlamperajem – je li tema Gotovina ili su to generali?; selektivnošću u obradi građe – zašto se ne spominju Ivan Korade i Zvonimir Červenko?; te nastojanjem da se ratne kontroverze zaglade u konzistentnu, svima prihvatljivu pripovijest o ratu koji nas je sve učinio sretnima.
Zbog takvoga istraživačkog infantilizma i moglo se dogoditi da autor ne intervjuira nijednu srpsku žrtvu, nego čovjeka neprijateljskog sustava, posljednjega pobunjeničkog gradonačelnika Knina. Takav pokušaj ”žbukanja kontroverze” mora propasti, jer ne može uvjerljivo objasniti događaje, nego samo stvara novu inačicu samoobmanjivanja.
Jer, dok ne prihvatimo da je Oluja istodobno kraj agresivnog rata Srbije protiv Hrvatske, ali i vrhunac Tuđman-Šuškovog građanskog rata protiv hrvatskih Srba, rat u Hrvatskoj nećemo cjelovito i konzistentno razumjeti.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Zločinačka organizacija
Dva su pitanja politički relevantna nakon jučerašnje presude HDZ-u i Ivi Sanaderu. Prvo, je li HDZ još uvijek zločinačka organizacija? I drugo, hoće li HDZ-ovi birači napokon shvatiti kome daju glas?
Nije naime ništa novo da je HDZ zločinačka organizacija. Ta teška optužba javno je prvi put izrečena prije četrnaest godina, u vrijeme Tuđmanove smrti i HDZ-ova izbornog poraza 2000. Izrekli su je novinari, svjesni nezakonitosti, bezobzirnosti, samovolje i bahatosti kojom je Tuđmanova vlast izolirala, osiromašila i pokvarila zemlju.
Nije naime ništa novo da je HDZ zločinačka organizacija. Ta teška optužba javno je prvi put izrečena prije četrnaest godina, u vrijeme Tuđmanove smrti i HDZ-ova izbornog poraza 2000. Izrekli su je novinari, svjesni nezakonitosti, bezobzirnosti, samovolje i bahatosti kojom je Tuđmanova vlast izolirala, osiromašila i pokvarila zemlju
Sada je to i sudski dokazano. HDZ, dakako, već tvrdi da se presuda za Fimi Mediju – koju je superiorno i uravnoteženo iznijela sutkinja Ivana Čalić – ne odnosi na cijelu stranku. ”Nikada, ali nikada nećemo prihvatiti kolektivnu odgovornost”, zavapio je predsjednik HDZ-a još dok je sutkinja Čalić govorila u sudnici.
Prihvatili ili ne, kolektivna odgovornost postoji. I nije HDZ bio zločinačka organizacija samo u Sanaderovome mandatu, ”od kraja 2003. do 2. srpnja 2009.”, kako su dokazale sjajne tužiteljice Mostečak i Rukavina.
Moglo bi se uvjerljivo argumentirati kako je HDZ to postao najkasnije za parlamentarnih izbora 2. kolovoza 1992. Stranka je opet bila osvojila apsolutnu vlast, a Tuđman prvi put neposredno izabran za predsjednika države.
Evo što je Tuđman izjavio na konferenciji za novinare 10. kolovoza 1992: ”Nova vlada i ja kao predsjednik imat ćemo puna ovlaštenja da program kojim smo pobijedili dosljedno provedemo, jer nećemo biti ograničeni niti međunarodnim čimbenicima, niti unutarnjim obzirima zbog ratnih okolnosti.
Hrvatska je postala civilizirana europska država tek kada je počela razgrađivati taj Tuđmanov ”učvršćeni demokratski poredak”; sam Tuđman proglašen je dijelom zločinačkog pothvata agresije na BiH; neki su njegovi pouzdanici osuđeni za ratne zločine; industrija je razorena; pravni sustav s mukom se oporavlja; izbore je HDZ dobivao nelegalnim novcem, a društvo je onečišćeno šovinizmom – i sad, na kraju, Tuđmanova je stranka i sudski proglašena ”grupom u kaznenom smislu”
Odlučno ćemo krenuti u provedbu učvršćenja demokratskog poretka, stvaranje posve novog pravnog sustava, poticanje gospodarskog razvitka, zapošljavanja i privatnog poduzetništva”.
Dva desetljeća kasnije saldo je zastrašujući: Hrvatska je postala civilizirana europska država tek kada je počela razgrađivati taj Tuđmanov ”učvršćeni demokratski poredak”; sam Tuđman proglašen je dijelom zločinačkog pothvata agresije na BiH; neki su njegovi pouzdanici osuđeni za ratne zločine; industrija je razorena; pravni sustav s mukom se oporavlja; izbore je HDZ dobivao nelegalnim novcem, a društvo je onečišćeno šovinizmom – i sad, na kraju, Tuđmanova je stranka i sudski proglašena ”grupom u kaznenom smislu”.
Naprosto: HDZ je od svojih najranijih početaka autoritarna i nedemokratska organizacija koja sama iz sebe generira nezakonitost. I tu počinju ključna pitanja: je li HDZ takav i pod Karamarkom te mogu li HDZ -ovi birači osvijestiti štetnost vlastitoga izbora?
Jest, odgovorit ćemo – HDZ je i pod Karamarkom takav. Odbacimo iluzije: sudimo li po ciljevima i metodama sadašnjega predsjednika, današnji bi se HDZ mogao pokazati opasnijim i od Tuđmanovoga. I ne kani se mijenjati sudeći po prvoj reakciji na presudu.
A birači? E, demokracija je sustav koji brani svačije pravo da bira vlastitu štetu. Zbog tog pesimističnog uvjerenja – da ni HDZ ni njegovi birači nisu sposobni za promjenu – strahujemo da će se epohalna presuda sutkinje Čalić pokazati manje važnom nego što uistinu jest.
(Prenosimo s portala Novog lista)
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8