Funkcija predsjednice Republike Hrvatske u izvedbi Kolinde Grabar-Kitarović sve napadnije postaje nešto nalik neokrunjenoj kraljici Hrvata: radi što želi, želi što vidi, a može što joj se svidi. Ako itko pokuša postaviti ikakve zapreke njezinim namjerama ili tražiti odgovore na temeljna i logična pitanja, lakonski ga se poklopi argumentom da je posrijedi evidentna mržnja, jer je nju na izborima za sve što radi izravno ovlastio hrvatski narod. [Read more…]
Sovjetska Hrvatska i vođa domoljubne desnice
Uzvitlala se bila strašna prašina po medijima i oko njih kad je onomad Josip Manolić izjavio kako je potencijalni budući premijer Tomislav Karamarko kao mladić bio ucijenjen suradnjom s jugoslavenskom tajnom policijom, Udbom.
Makar je tim povodom šef HDZ-a odlučno najavio kako će bivšeg šefa Manolića tužiti za klevetu – i iako do toga još uvijek iz nepoznatih razloga nije došlo – oko ovoga pitanja ipak nisam sklon dizanju nepotrebne moralne panike. [Read more…]
Batikolinda čuva Gotham city
Senzacionalno je ovih dana odjeknula vijest da je romantizirana biografija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pisana raskošnim stilom između Johanne Spyri i braće Grimm, misteriozno povučena s njezinih službenih web-stranica.
Na njima se sada može pročitati samo konvencionalni, suhoparni životopis aktualne hrvatske predsjednice, dok su impresivne sentencije o maloj budućoj poglavarici kao djetetu prirode koje se vješto penje po stablima, kopa zemunice i trči po pustim poljima dok joj vjetar šiba rumeno lice netragom iščezle. [Read more…]
Nigdje sretna čovjeka!
Puno me ljudi zadnjih dana pitalo za mišljenje o razlozima zbog kojih se branitelji okupljaju u Savskoj 66: najprecizniji odgovor bio bi – zato što su se navikli okupljati. Proveo sam dva dana među njima, razgovarao s mnogima, dijagnosticirao iz prve ruke njihovu karakternu, političku, obrazovnu i stratifikacijsku raznorodnost.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima.
Ima među njima stranačkih smutljivaca “zna se” koje provenijencije koji uglavnom diktiraju političke zahtjeve i postavljaju kadrovske i ideološke ultimatume vlastima. Ima tu i ambicioznih političkih solista, željnih osjećaja minuloga osobnoga autoriteta, ima i neizlječivih šuškonostalgičara i profesionalnih hodočasnika-hobista što duševnu hranu traže na svim sličnim pseudopatriotskim dernecima
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili.
Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka.
Došlo mi je bilo na trenutak da mu kažem: “eto, konačno ste na pravom mjestu” i da mu pokažem prstom na Josipa Klemma, Ivana Čermaka, Marka Perkovića ili makar Josipa Đakića što su krstarili masom bez vidnih egzistencijalnih briga. Odustao sam, jer teško je proturječiti dominantnoj atmosferi straha od bijede u sferama kojima se ti ljudi kreću.
Koliko god vrijedila istina da je sreća individualno postignuće i da je ne treba očekivati od države, vlasti i bilo kakvog kolektiviteta, ljudi su ipak društvena bića koje se ne da izolirati od hladnih struja i tokova, a njih ovdje već dulje vrijeme može lako osjetiti svatko tko baš nema zmijsku kožu na leđima.
Štoviše, sreću među Hrvatima više automatski ne jamči ni veliko bogatstvo, jer ga se u prostoru sve zategnutijih egzistencijalnih tenzija pametni već pomalo skanjuju pokazati. Sumnjiv je postao svatko tko uopće privređuje i dobiva plaću, a naročito ako je ista porijeklom iz državnoga proračuna.
Dobar dio ipak je apolitična i gnjevna sirotinja tek željna društvene pravde i društvene pažnje. Nekolicina ih kao vojničku dužnost osjeća pokazati da ova zemlja nije ispunila njihova očekivanja i da se za ovo nisu borili. Kad takvi tvrde da se na prosvjedu nisu našli radi vlastitih materijalnih probitaka i to zaista nije floskula: tišti ih besperspektivnost vlastite djece i opća neizvjesnost i beznađe; muči ih – kako mi je to ukratko sažeo jedan od njih – što već dulje od šest mjeseci u ovoj državi nisu sreli sretnog čovjeka
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha nad mizernim ostacima obiteljske imovine, dok situiraniji jednako drhću pred mogućnošću prevrata, nasilnih nemira ili makar otmica rođene djece i zahtjeva za otkupninom.
Promjena, i to strukturna, solidarna i strateška, postavlja se sve jasnije kao temeljni preduvjet opstanka. Navike se, međutim, teško osloboditi, a još je kompliciranije iz decenijske destrukcije preko noći razviti kreaciju. Političari se teško mijenjaju i još teže donose nepopularne odluke jer se ne žele zamjerati, a još manje su voljni obrazlagati nužnost takvih poteza biračkoj bazi.
Ratni veterani također njeguju svoje navike jer su dugo prakticirali prosvjedovati, postavljati zahtjeve i biti doboš koji po definiciji drugima udara poželjan politički ritam. Jedini sposobni za kakav-takav elasticitet i za promjenu trenda, mladi, posve logično idu tamo gdje se njihov napor bolje i dugoročnije honorira.
Hrvatska zbog svega sve više podsjeća na zauvijek zadani arheološki nalaz, na tužnu tuđmanoidnu okaminu s dva podjednako siva i nepomična lica.
Povijest bilježi mnoge primjere potpune propasti čitavih društava zbog nemogućnosti da iskorače iz okvira svoje kulturne ili mentalitetne vezanosti.
Kako se onda ne složiti s ocjenom da je – nasuprot velikim riječima i frazama o slobodi i blagostanju – ovdje u zadnjih 20-ak godina zapravo stvorena jedna duboko nesretna i prestrašena zemlja. U njoj je većina danas impregnirana strahom od gladi, od gubitka posla i od svakodnevnih ovrha…
Normanski su se Vikinzi, primjerice, svojedobno naselili na Grenland, ali su ubrzo izumrli jer se nisu htjeli odreći prehrambenih navika iz Norveške: odbijali su jesti ribu, koje je bilo u izobilju, i uporno su pokušavali uzgajati stoku, koja u polarnim predjelima nije imala što pasti.
Ništa bolje nisu kroz povijest prošli ni stanovnici dalekih i pitomih Uskršnjih otoka.
Oni su radi pukog statusa i plemenskoga prestiža koji im je nalagala njihova zatvorena monokultura, uložili sve svoje resurse u izgradnju onih apsurdnih gigantskih skulptura u obliku ljudskih glava, tzv. moajia, pokušavajući ih rasporediti diljem otočja u što većem broju. Time su toliko potkopali osnovu vlastitog opstanka da su naposljetku potpuno propali.
Nisu oni usamljeni primjer kako su neke ljudske zajednice na zemaljskoj baloti bile strukturirane tako kruto da iz svoje zatvorene perspektive nisu vidjele nikakvu drugu mogućnost opstanka osim one naučene, postavši time beznadni zatočenici uvriježenih tehnika preživljavanja.
A za produžetak života i opstanak na zemlji – nije tajna – najčešće je puno važnije ono što ne znaš nego ono što znaš i što ti je dotad pomagalo disati.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bajka o Martini Dalić
Tako dramatičnog i herojskog razlaza nije bilo još otkako su se posvađali Tito i Staljin. Kad je Martina Dalić zbog neoliberalnih ideala i stranačkoga bijega od reformi napustila HDZ, ova napaćena zemlja je – štono bi rekao pjesnik – odjednom postala dublja za jednu ranu i crnja za jednu jamu.
Poznato je već da prvi čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko jako voli jame, a nije tajna ni ljubav ovoga člankopisca prema HDZ-u, no svejedno ne mogu umaći zamci da me povodom potresnoga slučaja gđe Dalić optuže za besprizorno stajanje na njihovu stranu.
Medijsko jamranje oko časnoga čina nesuđene reformatorice, duboki nakloni njezinu domoljublju i principijelnosti, javna tronutost nad gospođinim riskantnim potezom i zabrinutost nad našom gospodarskom budućnošću meni su, da prostite, prije trash-scenarij za novu ”Piramidu“ ili kakav sličan igrokaz za jeftinu promociju debelih političarskih obraza, nego predložak za racionalnu analizu aktualnoga rasporeda u domovinskom hranidbenom lancu.
Tako dramatičnog i herojskog razlaza nije bilo još otkako su se posvađali Tito i Staljin. Kad je Martina Dalić zbog neoliberalnih ideala i stranačkoga bijega od reformi napustila HDZ, ova napaćena zemlja je – štono bi rekao pjesnik – odjednom postala dublja za jednu ranu i crnja za jednu jamu
Dokle će, za Gospu, u ovoj zemlji za javnu prosudbu nekoga političara biti relevantnije ono što on govori nego ono što radi?
Dovoljno je da neka stranačka pantagana nakon godina mirne plovidbe napusti voljeni brod i odmah joj slijedi brzopotezna promocija u uzvišenog stručnjaka i junaka dana.
Iz aspekta domovinskoga političkog iskustva valja biti prilično fanatičan pobornik čuda hrvatske naive pa otprve zagristi u još jednu priču o Crvenkapici koja je imala odličan plan i jako željela pomoći bolesnoj baki, ali ju je u tome podlo spriječio zločesti i bešćutni vuk.
Za početak, prije svih detalja projekta za spas Domovine koji Martini Dalić njezina prijetvorna stranka nije dozvolila provesti, bio bi red makar podsjetiti na reforme koje je ova političarka i ekonomska stručnjakinja u životu uspjela realizirati.
Naciji kojom već godinama poslovično hara politički Alzheimer nije naodmet pripomenuti da je politika, i to ona HDZ-ova, Martini Dalić dala uglavnom sve što je dosad priskrbila u životu. Netom nakon studija karijeru je započela u Ministarstvu financija, kao suradnica i kasnija pomoćnica obljubljenoga Borislava Škegre.
Nakon gubitka trećesiječanjskih izbora 2000. godine postaje ekonomistica u Privrednoj banci, ali se poslije Sanaderova izbornog trijumfa 2003. iz dinamičnoga privatnoga sektora – koji tako često zagovara i veliča – vraća na sigurne državne jasle, na mjesto državne tajnice u Ministarstvu financija.
Dovoljno je da neka stranačka pantagana nakon godina mirne plovidbe napusti voljeni brod i odmah joj slijedi brzopotezna promocija u uzvišenog stručnjaka i junaka dana. Iz aspekta domovinskoga političkog iskustva valja biti prilično fanatičan pobornik čuda hrvatske naive pa otprve zagristi u još jednu priču o Crvenkapici koja je imala odličan plan i jako željela pomoći bolesnoj baki, ali ju je u tome podlo spriječio zločesti i bešćutni vuk
Negdje 2008. opet odlazi na kratak izlet u privatne vode, na mjesto direktorice Partner banke, da bi se već 2010. iznova vratila u politiku, na funkciju ministrice financija u Vladi Jadranke Kosor. Jedna od prvih gospodarskih ”reformi“ koje potpisuje, koliko me sjećanje služi, imenovanje je vlastitoga supruga Nike Dalića na mjesto hrvatskog člana uprave Ine.
Naravno da poznata protivnica upliva države na gospodarstvo Niku Dalića u upravu Ine nije postavila kao stranačkog kolegu ili vlastitog muža, nego primarno kao dokazanog stručnjaka.
Hrvatski članovi uprave Ine ubrzo nakon imenovanja dobili su dvostruko veće plaće: umjesto 62 tisuće kuna bruto, mjesečna primanja su im porasla na 130 tisuća kuna bruto plus godišnji bonus od 372 tisuće kuna! Strefile su ih i dodatne menadžerske beneficije poput novih ureda, korporativne kreditne kartice, životnog i privatnog zdravstvenog osiguranja, godišnje parkirne karte te teškog izbora između BMW 5 ili Audija 6 kao službenog automobila.
Zauzvrat, hrvatski članovi uprave Ine – ovi isti što trenutno ”odlučno prosvjeduju“ zbog odluke o gašenju sisačke rafinerije koju su prije tri dana zdušno podržavali, ali su naglo promijenili mišljenje nakon radničkih urlika pod prozorima – pristali su na mađarska pravila igre po kojima ne mogu samostalno uzeti u ruke niti jedan jedini tvrtkin dokument, nego ih smiju gledati samo u za to predviđenoj sobi, pod nadzorom kamera i MOL-ovih menadžera.
Gospodarske reforme ministrice Dalić i njezinoga muža, kako vidimo, bile su tako duboke i strukturne da su tisuće hrvatskih radnih mjesta, suverenitet u našoj naftnoj kompaniji i ljubav prema domovini hladno žrtvovale za svoje privatne račune.
Gospodarske reforme ministrice Dalić i njezinoga muža, kako vidimo, bile su tako duboke i strukturne da su tisuće hrvatskih radnih mjesta, suverenitet u našoj naftnoj kompaniji i ljubav prema domovini hladno žrtvovale za svoje privatne račune
Ah, da, gotovo zaboravih pripomenuti: Martina Dalić kao ministrica spada u apsolutne rekordere u zaduživanju zemlje. U samo godinu dana povećala je hrvatski javni dug za oko 25 milijardi kuna.
Za ideale ginu budale, pjevao je nekad Bora Čorba, a navodne patriotske ideale uspješnih pripadnika političke elite danas još puše samo retardi i kalkulanti koji uz njih vežu osobni profit. Reforme, kažete? Zadnji nam je čas, kažete? Ova zemlja nema više vremena, kažete?
Kad bilo tko od masnih političkih mufljuza, pripadnika raznih lobija, samozvanih proroka, stručnjaka i pozera u ovoj dolini suza posegne za sličnom demagoškom piruetom, pada mi na pamet ona scena s kraja Marinkovićeva “Kiklopa”, kad se Melkior Tresić 6. travnja 1941. odlučio prijaviti u vojne dobrovoljce.
Suočen s političkim spasiteljima koji su nas ovdje i dotjerali, pretvaram se namah u onoga gripoznoga oficira što umjesto savjesnih i prostodušnih domoljuba pred sobom vidi sve same provokatore, profitere i špijune: ”Ti bi spašavao ovu zemlju i ovaj narod, kažeš? Tebi je, veliš, mnogo stalo do te zemlje?“
Mora biti da je to prilično bizaran osjećaj, nakon što si godinama spašavao isključivo vlastitu guzicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Neće političari na tržište
Samo dvadeset i devet (29) od stotinu pedeset i jednog (151) saborskog zastupnika izjasnilo se za uvođenje preferencijskoga glasanja u hrvatski izborni sustav.
Manje od 20 posto članova hrvatskoga parlamenta opredijelilo se za pojedinačno dokazivanje političara na slobodnome tržištu – na koje se već godinama s većine političkih govornica ultimativno usmjerava marangune, piture, škverane, novinare, programere i sve druge hrvatske građane – dok bi skromni ostatak njihovih kolega i dalje radije ostao zaštićen od svih blagodati modernoga vremena vrhovnom voljom partijskoga šefa u ulozi sudbinskoga krojača izborne liste.
Niti jedan od 29 hrabrih vitezova s Markova trga koji su poduprli preferencijsko glasanje nije, naime, iz redova najdržavotvornije stranke. Iako se jako trude ispasti odgovorni pučani i zakleti antitotalitaristi, izgleda da hadezeovci ipak potiho cijene dobro staro komitetsko odlučivanje
Ovakva bilanca i nije naročito iznenađenje s obzirom na ljudske potencijale Hrvatskoga sabora, ali svejedno iziskuje barem ad-hoc analizu. Vidi, Boga ti: nama trajna neizvjesnost i neprekidno dokazivanje do sve udaljenije penzije, a njima siguran hlad Markova trga makar tamo i ne navraćali? Socijalizam svima, a ne samo njima!
Zbog čega je pozadina stranačkoga vođe mnogima poželjniji karijerni orijentir od prevrtljive naravi iznevjerenog puka, neobjašnjivo sklonog igrače ocjenjivati i po osobnom doprinosu utakmici, a ne isključivo po rasporedu na terenu i boji dresa?
Odgovor zacijelo ne leži u čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri u vlastite kreativne potencijale, kao ni masovnoj zastupničkoj želji da ubuduće više vremena provode u sabornici, u puno kvalitetnijoj borbi za rejting i simpatije birača.
Kušnja je to pred kojom padaju i najveći zagovornici slobodnog tržišnog natjecanja i najgrlatije deklarirani europejci: HDZ, na primjer, od novoga šefa Europske komisije traži funkciju povjerenika za totalitarizam s koje bi se mogli nesmetano obračunavati s neželjenom prošlošću, ali baš nikome iz te stranke ne pada na pamet obračunati s neželjenom sadašnjošću pa i kod nas implementirati europsku praksu po kojoj građani na izborima slobodno daruju opredjeljenje svakom pojedinom kandidatu.
Razloga za busanje u demokratska prsa nema, doduše, ni vladajući SDP, stidljivi baštinik mnogih dogmatskih ideja: samo dvojica zastupnika iz njihovih redova – Gvozden Flego i Darko Ledinski, zapamtimo im imena – usudila su se javno poduprijeti misao da im raspored ulazaka u Sabor ubuduće ne određuje isključivo Zoran Milanović
Znamo, takvo ponašanje elektorata potencijalno je iznimno opasno, moglo bi iznjedriti istinsku tržišnu kvalitetu ili nepatvorene pučke tribune. Niti jedan od 29 hrabrih vitezova s Markova trga koji su poduprli preferencijsko glasanje nije, naime, iz redova najdržavotvornije stranke. Iako se jako trude ispasti odgovorni pučani i zakleti antitotalitaristi, izgleda da hadezeovci ipak potiho cijene dobro staro komitetsko odlučivanje.
Razloga za busanje u demokratska prsa nema, doduše, ni vladajući SDP, stidljivi baštinik mnogih dogmatskih ideja: samo dvojica zastupnika iz njihovih redova – Gvozden Flego i Darko Ledinski, zapamtimo im imena – usudila su se javno poduprijeti misao da im raspored ulazaka u Sabor ubuduće ne određuje isključivo Zoran Milanović.
U redovima simpatizera GONG-ova prijedloga izborne reforme je, sasvim logično, puno više bivših esdepeovaca: od Mirele Holy preko Slavka Linića pa do Josipa Kregara. Oni su dosegli punu spoznaju o slobodi prema definiciji iz stare pjesme Chrisa Christoffersona: to je samo druga riječ za situaciju u kojoj više ne možeš izgubiti nijedan partijski privilegij.
Glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan ovih dana pitijski tvrdi da on i njegovi stranački kolege zapravo ne bježe od preferencijskoga glasanja, nego sve svoje raspoložive snage usmjeravaju na saniranje gospodarstva. Da ta verbalna figura u kontekstu aktualnih ekonomskih pokazatelja nije tragična, bila bi još i zabavna.
Koliko god se politički fantasti iz HDZ-a i SDP-a zanosili idejama o svojemu vječnom trajanju (…) ono što je uspostavljeno kao europski politički standard i civilizacijski doseg kad-tad će im se popeti do vrata, kao plima. Što prije shvate da vrijeme preferencijskoga glasanja neminovno dolazi, to su im veće šanse da na tom valu zajedre i nekako pokušaju preživjeti
Pokušaj da se sva politička moć u zemlji zadrži u rukama nepopularnih i nesposobnih partijskih voždova – što je temeljna intencija svakog despotizma – naročito je licemjeran u kontekstu SDP-ova doprinosa kvaliteti radničkih prava. Iz perspektive društveno-političke snage koja je radnom pučanstvu kroz nedavne izmjene ZOR-a uvela dulji radni tjedan i lakše uvjete otpuštanja bilo bi moralno i vjerodostojno da barem približnu fleksibilizaciju naugodnijega radnoga mjesta u državi istodobno osiguraju i sebi.
Zašto bi njihov poslodavac – građani – i dalje morao financirati i okorjele neradnike i lezileboviće, a ovi iz Hrvatske udruge poslodavaca to odavno ne moraju? Jesu li možda poslodavci obnoć postali hrvatska ustavna kategorija, a narod izgubio deklarirano pravo na neposredno odlučivanje o svojoj vlasti?
Koliko god se politički fantasti iz HDZ-a i SDP-a zanosili idejama o svojemu vječnom trajanju, i koliko god im stranački šefovi umirali od straha pred neposrednom biračkom voljom, ono što je uspostavljeno kao europski politički standard i civilizacijski doseg kad-tad će im se popeti do vrata, kao plima. Što prije shvate da vrijeme preferencijskoga glasanja neminovno dolazi, to su im veće šanse da na tom valu zajedre i nekako pokušaju preživjeti.
Ne omoguće li velike stranke uskoro ovakvu izbornu reformu, nametnut će im je građani sami, referendumom. No u tom slučaju kao omču, a ne kao lovorov vijenac.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).