Zlatka Dalića za premijera. Neka političari uče od Zlatka Dalića. Zlatko Dalić je ujedinio Hrvatsku. Poniznost. Čovjek koji je rekao NE politici… Kako je rastao uspjeh hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji javnost u Hrvatskoj razotkrivala je Zlatka Dalića, izbornika hrvatske reprezentacije, kao ključnog čovjeka zasluženog za uspjeh. [Read more…]
Emancipirana marioneta
U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”.
Već u izbornoj noći bilo je jasno da će Kolindi Grabar Kitarović biti teško s njima obojicom, i sa Zoranom Milanovićem, ali i s Tomislavom Karamarkom.
Još bi bilo razumljivo da je Karamarko odlučio kratko čestitati predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, da ju je odlučio najaviti, ali ne: on je odlučio održati govor. Predugačak i znakovit. Ostavio je pobjednicu, predsjednicu, da stoji, da ga gleda i da sa zaleđenim smiješkom čeka svoj red.
U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”
Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica.
Kao da se i ona već pitala: Pa hoće li mi konačno dati da ja održim govor pobjednice?
Kolinda Grabar Kitarović bila je autonomna ”zvijezda“ u trenutku kada ju je Karamarko počeo nagovarati da se kandidira. Imala je snagu i autoriret osobe koja je postala zanimljiva široj hrvatskoj javnosti i prije nego što je nastupila kao predsjednička kandidatkinja, bila je ime koje se pojavilo u anketama prije nego što je dala pristanak stranci i već je tada zabljesnula s respektabilnim postocima.
Bila je to nesumnjivo pozicija koja je davala slobodu, pozicija u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno mogla postavljati uvjete Tomislavu Karamarku i stranci. Ona je, kažu, inzistirala na tome da ima pravo izabrati najuži tim suradnika, ona je zadržala jaku neformalnu vezu s Matom Granićem, koji uopće nije dio najužeg Karamarkovog tima. Ona je prije prvog izbornog kruga možda još i maštala o tome da može i mora privući šire glasačko tijelo. Ali kao da se sve to istopilo u hodu.
Već u drugom krugu Grabar Kitarović je i sama pristala na tu usku vezanost sa strankom, prepustila se onome što je sigurno, onome što joj HDZ-ova mašinerija može dati. Mi smo možda doista gledali put jedne političarke koja je željela biti više od predstavnice stranke kako na kraju postaje vrlo strogo stranački vezana aktivistica. Toliko vezana da u noći u kojoj je ona izvojevala pobjedu mora predugo čekati red da joj Tomislav Karamarko uopće dade riječ.
Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica
Ima li u njoj mudrosti i želje da se opet vrati na onu početnu poziciju? Poziciju samostalne političarke koju je Tomislav Karamarko trebao moliti da se kandidira? Je li to uopće moguće: tu je teret i obavezna i odgovornost prema stranci koja je izgurala projekt u teškom drugom krugu. A sada možda i želja da si uopće ne otvara tu frontu jer je već s druge strane dočekuje furija u liku Zorana Milanovića.
Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje.
Može li taj odnos napetosti između Ureda predsjednika i Vlade donijeti novu kvalitetu? Teško u godini uoči parlamentarnih izbora. Zoran Milanović, premijer koji dan danas za probleme svoje vlade voli optuživati prethodne vlade i uzroke svog neuspjeha vidi posvuda samo ne kod sebe, eventualno će na popis uzroka dodati još i pritisak predsjednice Grabar Kitarović. Počet će mu se priviđati opasna militantna vojnikinja u svakoj prigodi u kojoj će mu se to učiniti kao zgodan alibi.
Teoretski, ako bi i nakon silnih natezanja, predsjednica utjerala održavanje izvanredne sjednice vlade o gospodarskoj situaciji – što bi se dogodilo? Bi li se pokrenuli nekakvi ozbiljni procesi? Bi li ona uspjela utjerati uključivanje gospodarskih eksperata u raspetljavanje tekućih gospodarskih nevolja ili zahvate koji će brzo olakšati situaciju socijalno ugroženima, blokiranima ili nezaposlenima?
To će možda biti gesta, paljenje crvenog alarma da smo doista u opasno lošoj situaciji, ali neovisno o tome što je njezin prethodnih Josipović oklijevao u korištenju mehanizama alarmiranja da je sve otišlo k vragu, ona neće doista moći učiniti ništa dramatično korisno za ugrožene. Pri tome će naravno ona imati alibi da ne može ništa učiniti niti pokrenuti jer Vlada ”ne zna i ne može“ – kako je to mnogo puta govorila u predizbornoj kampanji.
Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje
Zapravo, u noći drugog kruga predsjedničkih izbora svima nama je započela predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koja će tvrditi da do parlamentarnih izbora ne može mnogo toga učiniti jer je tu nemoguća Vlada Zorana Milanovića. Za one bliske HDZ-u koji su u njoj vidjeli novu snagu HDZ-a koja bi mogla trasirati novi smjer stranke, proeuropski, mekaniji, tolerantniji, vjerojatno će biti obrazloženje da je sada sve skupa preosjetljivo i da ne treba dirati u dosadašnji smjer HDZa da se ne bi škodilo stranci u srazu sa SDP-om.
Konačno, ona sada mora izaći iz HDZ-a i nipošto ne može ostati nešto kao ogledni primjer drugog mogućeg lica HDZ-a. Ali teško će se ograditi od permanentnih sumnji da sve što čini uoči parlamentarnih izbora zapravo čini za bolje pozicioniranje HDZ-a.
S druge strane, dobili smo još gnjevnijeg Zorana Milanovića koji će tvrditi da tek sada ne može ništa učiniti jer ”smo si izabrali“ militantnu vojnikinju HDZ-a za predsjednicu. Ima i onih koji ponovno vide šansu za preslagivanje unutar SDP-a. Baš kao što su vidjeli tu priliku nakon izbora za EU Parlament.
Ali ako tada nije bilo snage za demilanovićevizaciju SDP-a, teško da će biti sada. Izgledaju li vam Rajko Ostojić, Josip Leko ili sada skinuti s trona Ivo Josipović kao komandosi koji će učiniti čuda u umornom i dezorijentiranom SDP-u? Prije izgledaju kao političari koji čeznu za dobrim godišnjim odmorom, da se malo maknu od te glasne i nerazumne svjetine, od svih tih nezaposlenih i bijesnih i blokiranih i jadnih koji bi željeli živjeti dostojanstveno i pristojno u Hrvatskoj. Pa će onda nakon odmora popiti zeleni čaj i promisliti što bi mogli, jednog dana.
2015. godina je godina permanentne predizborne kampanje, preslagivanja i ubacivanja u neprijateljske redove. Kolinda Grabar Kitarović, neovisno o romantičnim obećanjima o tome da Hrvatsku želi učiniti najprosperitetnijom državom, zapravo postaje prije svega faktor na predstojećim parlamentarnim izborima.
Za novu hrvatsku predsjednicu doista životna prilika da pokaže da nije marioneta, da može biti snažna i autonomna, a koliko će joj to biti teško u oba smjera, svjedočili smo već u noći njezine pobjede.
(Prenosimo s tportala).
Milanovićeve puknute cijevi
Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu.
Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara.
A trebalo je zapanjujuće malo vremena za sagorijevanja jednog moćnog političara. Kao da je bilo nedavno: samouvjeren, drzak, s cijelom vojskom simpatizera i tumača u medijima. Možda je drzak, ali je intelektualac, urban, obrazovan, tako je nekako išla obrana. Koju više nitko ne izgovara.
Još u ožujku 2013. kriknuli su mnogi u obranu njegovih besmislica o Špičkovini i Vukovini. Samo petnaest mjeseci kasnije više nitko nije ni pokušao sa simpatijama tumačiti najnoviju verbalnu ”nespretnost”. Sada su to samo gluposti, bedastoće. Zoran Milanović je nepovratno ušao u vic.
Bilo je nečeg posebno tragičnog u rečenicama koje je premijer Zoran Milanović izgovorio Ljiljani Markešinović-Jerković iz Rajeva Sela. Sjećate se, to je onaj trenutak kada je očajnoj ženi koja se žalila na to da pumpe sporo izvlače vodu iz poplavljenih kuća premijer uzvratio da je razumije jer je i njemu bila pukla cijev u stanu. Bio je to trenutak za ne povjerovati. Kao da je netko zaokružio cijelu jednu karijeru političara
Sprdaju se s njime stranački kolege, hrabriji predstavnici mladeži SDP-a pod imenom i prezimenom ga razapinju po fejsu, kolumnisti koji su ga stoički dugo i bolno voljeli sada ga radije zaobilaze, srećom, mogu ovaj tjedan nešto o Čačiću… a oni koji su ga kritizirali od prvog dana sada već ionako moraju početi hvatati nove pretendente na vlast.
Uzalud Milanović danas pokušava shvatiti ”male ljude”, uzalud ih obilazi, grli i stišće im ruke. Kao da tek sada pokušava proniknuti zašto su ga ti mali ljudi birali, a onda i – napustili.
Tko zna kako to izgleda kada Tomislav Karamarko dobije vijest o novom fijasku Zorana Milanovića? Jave li mu odmah s lica mjesta? Ili mu Milijan Brkić, dok grca od smijeha, u telefon čita prve uhvaćene izvještaje na portalima, pa mu zada: ”Tomice, to moraš vidjeti, časna riječ, nije samo za opisivati, sad ću ti poslati link s YouTubea…” Ili navečer gleda Dnevnik, pa pobjedonosno usklikne: ”Jes!”
Sada su već televizije posve spremne: ako se ne čuje svaka premijerova riječ, tu je i titl. Ne smije se više propustiti nijedan jedini biser.
Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije.
Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj.
Gleda to Karamarko, gleda. I sigurno se veseli. Dugo je on već u politici, iznutra u politici, i još dublje od politike, u potpolitici iliti obavještajnim službama, ali tko zna je li i to dovoljno da se propita, da ne guta samo radosno to jedno poniranje, propadanje političara kojeg su mnogi voljeli, nego da se i pita: ima li tu nečeg poučnog za mene?
Misli li Tomislav Karamarko da nema što naučiti na primjeru Zorana Milanovića ili ipak razumije, pa osjeća i on neugodu kad spoznaje koliko je malo vremena trebalo za sagorijevanje jedne takve zvijezde?
Još prije 18 mjeseci dežurni bi urednik naprosto objavio da ne treba pustiti taj cijeli nevažni ton, da tu nema ništa bitnog. Pa bi izvještaj iz Rajeva Sela sigurno izgledao posve drugačije. Petnaest mjeseci ili ipak osamnaest? Toliko je otprilike bilo potrebno za potpuno sagorijevanje jednog premijera u državi Hrvatskoj
Jednog mladog, pristalog, sjajno obrazovanog političara, ovjenčanog karizmom blagoslova samog Ivice Račana?
Ako već nije, Karamarko bi morao mnogo ozbiljnije prostudirati uspon i poniranje Zorana Milanovića.
Jer baš kao što se njemu, Karamarku, sada čini da mu toliko toga ide na ruku, da sve ide kao podmazano, i Zoranu Milanoviću se prije prethodnih parlamentarnih izbora činilo da mu sve ide kao podmazano.
HDZ je bio oslabljen, vodila ga je Jadranka Kosor, s teškim utegom Sanaderove ostavštine. Zoran Milanović je tada također odlučio konzumirati hrvatske oprobane modele uspona na Vlast: prije svega je odlučio poraditi na svojoj slici u medijima. Ako se preskoči kratko razdoblje Jadranke Kosor, Milanović je zapravo oživio Sanaderov komunikacijski model, odlučio se za savjetnicu za medije koja je uspostavila svoju komunikacijsku mrežu i ubrzo su počeli živjeti tekstovi, izvještaji, poluizvještaji, reportaže i crtice – s važnim i manje važnim informacijama i poluinformacijama iz života stranke i premijera osobno. Sve lijepo. Sve kako treba.
Cijela izdavačka kuća, EPH, koja se posebno iskazala u pružanju usluga vladi Ive Sanadera, upravo je fenomenalno odrađivala posao i za vladu Zorana Milanovića. Idila. Naslovnice. Naravno, ne samo oni. Niti je važno za ovu priču pojedinačno i ponaosob. Važno je samo reći da je medijski prostor bio gotovo paraliziran razumijevanjem za svaki potez Zorana Milanovića i cijele Vlade.
Daleko od toga da su mediji mogli stvoriti pobjedu na izborima i masovnu podršku Vladi i premijeru. Zoran Milanović i Kukuriku vlada doista su dočekani kao spas nakon dugogodišnjeg mučenja.
Ali Milanovićeva kopija Sanaderovog modela ”upravljanja” medijima doista je krasno doprinosila ozbiljnom kašnjenju normalne novinarske reakcije: propitivanja njegovih poteza i poteza cijele Vlade.
Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?
Milanović je okovao svoju vladu, okružio se ljudima koji su se hrabro i ustrajno pravili da je sve u redu s njegovim liderskim mogućnostima, a bio je uvjeren da je svojim modelom upravljanja medijima okovao i hrvatsku javnost. Da će to povjerenje i podrška na izborima naprosto trajati i trajati. Milanović je mislio, baš kao i Sanader, da se toliko toga može učiniti vještim dealovima s medijima.
Ali ipak, sve je to popucalo, uzalud telefonska ukidanja tema, zamućivanje i sakrivanje ili guranje fantazija. Ne može se ni s kakvim okivanjem medija preusmjeriti istina o političaru ili politici.
Prvo je curilo, tu i tamo, a samo nakon petnaest mjeseci Zoran Milanović više ne može zaustaviti ništa. Sve televizije i sve novine i svi portali sada ne samo da hladno bilježe njegove pogreške, nego je predmet sveopće sprdnje. Oni komentatori koji su ga strasno voljeli, kao što su ranije Sanadera, možda već zavodljivo promatraju nove kandidate. Drugi ga tek dostojanstveno zaobilaze. Predozirali smo se Milanovićem. Što više s njim?
Tomislav Karamarko, koji se nezaustavljivo priprema za vlast, na ovom primjeru bi morao razumjeti da mu nema smisla ako proba isto. Ili ako mu već šefovi izdavačkih kuća nude pun paket usluga, kakve su već ranije nudili drugima, neka ipak prouči cjelokupan učinak. Neka promisli ako mu već skiciraju plan za preuzimanje HRT-a. Ima li to smisla. Koja je cijena.
Zašto gubiti vrijeme na laskavce i one koji mu nude veličanstvenu uslugu čišćenja medija. Kad to opet nekako probije, kad ta novinarska voda nekako proruje sebi put… pa sve što političar ne želi, opet nekako procuri. Nema te pumpe koja to može ispumpati kad jednom krene…
Kad ga Milijan Brkić drugi put nazove i upozori na novi fijasko Zorana Milanovića, Tomislav Karamarko se zapravo treba pitati što i kako još može popraviti u HDZ-u i na sebi da ne bi prošao isto. Ili da ne bi nadmašio Milanovićev rekord preokretanja javnosti protiv sebe.
Samo da Karamarko ne pomisli da je Milanović možda preslabo podjarmio medije. Nije, zbilja se trudio. Samo što je razina njegove nesposobnosti na kraju pokidala sve te okove.
(Prenosimo s tportala).
Glasači ne žele Milanovića
Karamarko je pobijedio, ali ne tako jako kako je priželjkivao, a Milanović nije izgubio tako jako kako su mnogi očekivali. Glasači su u srazu dviju najjačih koalicija pokazali da žele promisliti i o novim mogućnostima iako ostaju u istom idejnom i ideološkom sklopu: zato se Milanoviću dogodila Holy, ali i Karamarku – Kujundžić. U drugoj dimenziji izbora, onoj unutarstranačkoj, Milanović je ipak doživio potpun debakl. Birači SDP-a u SDP-u vole Tonina Piculu.
Nisu ovo u Hrvatskoj bili samo obični izbori za 11 zastupnika u EU parlamentu. Bio je to jedinstven hrvatski koktel nekoliko vrsta izbora: EU izbora, pretparlamentarnih izbora, ali i – unutarstranačkih izbora.
Nisu ovo u Hrvatskoj bili samo obični izbori za 11 zastupnika u EU parlamentu. Bio je to jedinstven hrvatski koktel nekoliko vrsta izbora: EU izbora, pretparlamentarnih izbora, ali i – unutarstranačkih izbora (…) Kakav Mimica, kakav Plenković, bio je to fajt Milanovića i Karamarka, zatim Milanovića i Picule, Kukuriku tabora i Holy, ali i Kujundžića i Karamarka, bio je to pokušaj Laburista da se odlučnije pozicioniraju na sceni i da Nikica Gabrić dokaže da su glasači zapazili njegov ”treći put”
Oni koji se spremaju u Bruxelles dostojanstveno su se trudili držati europskih tema, spominjali su se milijuni eura i sudbonosne teme o kojima će odlučivati oni koji odlaze u EU parlament, ali iz dana u dan vrela je čežnja o pravom odmjeravanju snaga na domaćoj političkoj bojišnici. Sve one ankete, sve strelice koje su jednima išle gore, a drugima dolje, sva obreckavanja o tome da je sva ta statistika ništa u usporedbi sa stvarnošću, 25. svibnja doista su se pretvorile u stvarnost.
Kakav Mimica, kakav Plenković, bio je to fajt Milanovića i Karamarka, zatim Milanovića i Picule, Kukuriku tabora i Holy, ali i Kujundžića i Karamarka, bio je to pokušaj Laburista da se odlučnije pozicioniraju na sceni i da Nikica Gabrić dokaže da su glasači zapazili njegov ”treći put”.
Zoran Milanović ostao je dosljedan do kraja, minorizirao je značenje ovih izbora i kada je izašao na biralište. Za Josipa Leku ovi su izbori bili ”prijelomni”, za predsjednika Josipovića ”izuzetno važni”, a premijer Zoran Milanović mrštio se pred kamerama u potrazi za gotovo podcjenjivačkom kvalifikacijom. Na kraju je protisnuo riječ: ”relevantni”. Ovo je za njega nešto kao ”poluvrijeme” i zna da će ”neke političke opcije malo profitirati na protestnim glasovima”.
Pripremao se, dakle, Zoran Milanović na crni scenarij. Znao je da ne može biti dobro i tješio se već unaprijed da je to samo poluvrijeme, da su to manje važni izbori. Sve je još više uzavrelo uoči objave službenih rezultata, kada se zavrtjela glasina o svega tri mandata za Kukuriku listu, izgledalo je to kao debakl. Ali onda je ipak bilo: četiri mjesta.
Karamarko je pobijedio, ali ne tako jako kako je priželjkivao, a Milanović nije izgubio tako jako kako su mnogi očekivali. Glasači su u srazu dviju najjačih koalicija pokazali da žele promisliti i o novim mogućnostima iako ostaju u istom idejnom i ideološkom sklopu: zato se Milanoviću dogodila Holy, ali i Karamarku – Kujundžić. U drugoj dimenziji izbora, onoj unutarstranačkoj, Milanović je ipak doživio potpun debakl. Birači SDP-a u SDP-u vole Tonina Piculu
Ako je HDZ-ova lista dobila najviše, a Kukuriku lista četiri mjesta, je li to – debakl? Ne, u srazu s Karamarkom, Milanović nije doživio velik fijasko. Kukuriku lista i nije prošla tako loše kako se očekivalo u najcrnjim scenarijima. Ali je zato Zoran Milanović doživio težak poraz u drugoj dimenziji naših neobičnih koktel izbora: u unutarstranačkom odmjeravanju snaga pregazio ga je Tonino Picula. Milanović to u svojem prvom postizbornom obraćanju javnosti nije ni spomenuo, čak mu je bilo lakše čestitati Mireli Holy nego prokomentirati fantastičan uzlet Tonina Picule.
U postocima, Karamarkova kombinacija jest trijumfalno pobijedila Milanovićevu kombinaciju, ali niti Karamarko nema razloga za euforiju: najjača zvijezda njegove liste i ovaj je puta bila Ruža Tomašić iz radikalno desnog HSP-a Ante Starčević, a značajno je zablistala i Marijana Petir, HSS-ovka.
Tomislav Karamarko sa svojim ugušenim HDZ-ovcima nije uspio nadvladati te dvije jake osobnosti, i ovi izbori koje on predstavlja kao uvertiru u naredne HDZ-ove pobjede zapravo ga moraju natjerati na ozbiljno unutarstranačko i idejno pospremanje stranke. HDZ sa svojim koalicijskim partnerima ima snagu mobiliziranja velike glasačke mašinerije, ali on mora i HDZ jasnije odrediti te pustiti da se definira nova generacija HDZ-ovih političara. Ljudi s osobnošću, koji se usuđuju govoriti. Karamarkov HDZ i dalje je previše nejasan i neodređen.
Kao što je Milanovićev SDP dobio najjačeg konkurenta u stranci koju predvodi bivša SDP-ova političarka Mirela Holy, tako je i Karamarkov HDZ dobio ozbiljnog takmaca u koalicijskom sklopu koji predvodi bivši HDZ-ovac Milan Kujundžić.
U postocima, Karamarkova kombinacija jest trijumfalno pobijedila Milanovićevu kombinaciju, ali niti Karamarko nema razloga za euforiju: najjača zvijezda njegove liste i ovaj je puta bila Ruža Tomašić iz radikalno desnog HSP-a Ante Starčević, a značajno je zablistala i Marijana Petir, HSS-ovka. Tomislav Karamarko sa svojim ugušenim HDZ-ovcima nije uspio nadvladati te dvije jake osobnosti, i ovi izbori koje on predstavlja kao uvertiru u naredne HDZ-ove pobjede zapravo ga moraju natjerati na ozbiljno unutarstranačko i idejno pospremanje stranke
Kujundžić, HDZ-ov odmetnik, sigurno je privukao i dio HDZ-ovih birača, a ako nastavi nesmiljeno kritizirati način na koji Karamarko vodi HDZ, on sigurno postaje snaga koja može podrivati velike HDZ-ove planove.
Nakon ovih izbora, bili oni predizbori za parlamentarne, bili samo ”poluvrijeme”, jedno je sigurno: nagrižena je dominacija dviju velikih političkih partija. Za SDP je bilo mnogo znakova da je ozbiljno poljuljan, izgledalo je da propada, ali za HDZ se činilo da jače raste. Ali nije. HDZ nije ubrao tako moćnu pobjedu o kakvoj je sanjao Karamarko.
A SDP je pak pokazao da ne propada tako lako. Kukuriku lista je unatoč svemu, unatoč svim pogreškama Kukuriku vlade, još uvijek ubrala solidan rezultat.
U srazu s Karamarkom SDP nije doživio opak poraz. Ali s lijeva ga je napala Mirela Holy, i ozbiljno ranila.
Zoran Milanović kao da je bio spreman za to. Imao je spremnu kurtoaznu rečenicu. No ne bi to bio Milanović da i tu nije bilo podbadanja: zadivio se uspjehu Oraha, jer je, eto, Mirela Holy to postigla – bez ikakve stranačke infrastrukture. Naglasio je u slavljeničkom trenutku Mirele Holy da ona zapravo nema stranku za velike i dugoročne okršaje. A onda se povukao. Nije prokomentirao činjenicu da su glasači Kukuriku liste tako dramatično jako poručili da im je najbolji u ponudi – Tonino Picula. A ne ”njegov” Mimica.
Da onaj kojeg zadnjih tjedana predstavljaju kao mogućeg novog lidera novog SDP-a uživa fascinantnu popularnost među glasačima. Da mu to glasači koji su nekad njega birali sada poručuju da su im lik i djelo Tonina Picule draži, bolji, prihvatljiviji od njega.
Ni Lesar ni Gabrić nisu najveći gubitnici ovih izbora. Ipak je to Milanović. Glasači, ta masa nevidljivih ljudi, ponizili su ga jače nego što to mogu ikakvi pravi unutarstranački izbori jer su mu poručili da je njima najdraži profil SDP-ovog političara Tonino Picula
Dragutin Lesar je podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke jer ovi su izbori pokazali da mukotrpan stranački rad Laburista glasači nisu prepoznali kao kvalitetu za koju treba glasati. Postupio je kao odgovoran predsjednik stranke.
Nikica Gabrić je uzalud ukucao milijune u svoj pokušaj političkog proboja. Nije uspio, ne vide ga glasači.
Ali ni Lesar ni Gabrić nisu najveći gubitnici ovih izbora. Ipak je to Milanović. Glasači, ta masa nevidljivih ljudi, ponizili su ga jače nego što to mogu ikakvi pravi unutarstranački izbori jer su mu poručili da je njima najdraži profil SDP-ovog političara Tonino Picula.
Milanović još uvijek drži stranku, i većinu u Saboru, ali sada ima pred sobom, crno na bijelo, dokaz da glasači ne žele njega, kao političara, kao lidera stranke. To više nisu unutarstranačka podmetanja i grupiranja u kojima nema posve nevinih, to je upozorenje pred kojim se odgovorni političar više ne može sakrivati.
(Prenosimo sa tportala).
Hajdaševa crna kutija
Dinko Vodanović, stručnjak za zrakoplovne nesreće, dobio je munjevito otkaz i postao je 381.648 nezaposleni u RH jer je upozoravao na nepotizam iz Kukuriku koalicije oko kadroviranja u nesumnjivo značajnoj Agenciji za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Siniša Hajdaš Dončić i dalje se nada da će to proći nezapaženo i da će na narednoj stranačkoj konvenciji pod nazivom ”Rad, red, rast 2” opet moći govoriti da je njegova Vlada posebna i drugačija jer ”ne upotrebljava državu za vlastiti džep”. Hajdaš Dončić iz nekog razloga misli da će i ovu stranačku ”crnu kutiju” uspjeti sakriti dovoljno duboko od javnosti. Potopiti je. Razbiti. Ali signal još pulsira…
Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova.
Hrvatski mediji su grozničavo trebali stručnjaka, domaćeg, iskusnog, nekog tko će znati sve o svim zrakoplovnim nesrećama posvuda po svijetu, nekog tko ima misterij ”crne kutije” u malom prstu. Nekog tko će ako zatreba doslovno donijeti tu crnu kutiju u televizijski studio. Kao za inat, kao u najcrnjim noćnim morama Hajdaša Dončića, svima se prirodno pokazalo da bi o tome mogao najviše znati Dinko Vodanović.
Kakav peh. Ministar Siniša Hajdaš Dončić se sigurno ovome nije nadao. Da će se upravo sada kada je trebao malo mira oko Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu, dogoditi ovaj strašni nestanak malezijskog zrakoplova
Kada je, primjerice, urednica Dnevnika 3, britka Tatjana Munižaba htjela protresti sve detalje oko nestalog zrakoplova, ona iz nekog razloga nije pozvala u studio Bojana Šenjuga, nego Dinka Vodanovića.
Zašto, zaboga, ne Bojana Šenjuga, novog ravnatelja Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu? Bojana Šenjuga koji je imao značajno iskustvo na utvrđivanju šteta na prometalima za potrebe Croatia osiguranja, bivšeg voditelja odjela održavanja u tvrtki Dunapack? Zašto ne Bojana Šenjuga koji je bio član zagorskog avio-kluba i ima dozvolu za letenje jedrilicom?
Munižaba se nije odlučila za Šenjuga kada joj je trebao netko da pojasni misterij nestalog zrakoplova, izabrala je Dinka Vodanovića koji je opisivao sve finese spretno i razumljivo, koji je maltene rastavio crnu kutiju na stolu pred urednicom i izvukao iz osobne arhive brojne slične slučajeve zrakoplovnih nesreća.
Ne samo kod Munižabe. Evo ga i u Nedjeljnom Jutarnjem: ekspertno analizira i predstavlja moguće scenarije što se zbilo s Boeingom 777 zrakoplovne kompanije Malaysia Airlines.
Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?
Vodanović je već više desetljeća najpoznatiji hrvatski istražitelj za zrakoplovne nesreće. Kompetentan. Ne postoje tragovi da je itko ikada igdje osporio njegovu stručnost. Ne postoje tragovi da je zaigrao nekakve nečasne igre. Istupa čovjek često, valjda bi već struka ustala i rekla da Vodanović nešto pogrešno radi?
Paralelno, kao u kakvom avangardnom dokumentarnom filmu, isprepliću se dvije priče: Vodanović ekspert nesmiljeno po svim medijima objašnjava sve moguće aspekte tragedije nestalog malezijskog zrakoplova i Vodanović ”zviždač” kojeg se žele riješiti iz domaće Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu.
Ministar Siniša Hajdaš Dončić sigurno nervozno gasi TV svaku večer kada se otvara pitanje malezijskog zrakoplova. Možda već i preklinje i moli da se misterij riješi, pa da se konačno i tog Vodanovića…ugasi. Možda se nada da će s raspletom malezijske drame nekako nestati interes i za domaćeg stručnjaka za zrakoplovne nesreće?
Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?
Dinko Vodanović je konačno, između dva stručna tumačenja malezijske zrakoplovne tragedije, dobio i pravi pravcati otkaz. 18. 3. hrvatska burza nezaposlenih upisala je još jednog nezaposlenog, dvije godine pred mirovinu.
Misli si možda ministar Hajdaš Dončić: što su se svi tako uskokodakali, pa kakvi su izgledi da ćemo trebati nekog pravog stručnjaka za zrakoplovne nesreće tu kod nas? A ovo nešto malo, ako i bude išta, s obzirom na slabašan i gotovo umirući promet, moći će to Bojan Šenjug, zašto ne bi mogao?
Dobio je otkaz zato jer je novi ravnatelj Agencije Bojan Šenjug, bivši voditelj odjela održavanja “u kojem je bio odgovoran za poveći vozni park” u tvornici Dunapack u Zaboku i procjenitelj štete na vozilima za osiguravateljsku kuću, ujedno poznanik ministra Siniše Hajdaša Dončića i čovjek s nezavisne liste koja je koalirala sa strankom Siniše Hajdaša Dončića, ocijenio da su Vodanovićeva upozorenja o mogućem nepotizmu u Agenciji – Agenciji nanijela štetu. Pretragom Vodanovićevog računala otkriveno je da je on na više adresa slao tekst iz Večernjeg lista u kojem se problematizirao izbor vodećih ljudi Agencije.
Ministar Hajdaš Dončić ne demantira poznanstvo sa Šenjugom, ali kaže da je Agencija nezavisno tijelo na koje on ne može utjecati. Upravni odbor Agencije (koji bira Vlada) naprosto je izabrao Šenjuga, a ne nekog drugog od kandidata. A kandidiralo se također nekoliko ozbiljnih domaćih stručnjaka za nesreće u prometu. Točka.
S obzirom na to da je Agencija, kaže Hajdaš, posve nezavisno tijelo, on valjda i ne može protumačiti neobičnu odluku da je Šenjug bio bolji kandidat od primjerice Davora Belasa, vještaka željezničke nesreće kod Rudina, koji se također kandidirao za njegovo mjesto.
Ili kako to da je za zamjenicu ravnatelja Šenjuga izabrana upravo Anita Koprivnjak, kći pomoćnika ministra obrane i bivšeg zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Viktora Koprivnjaka.
Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća? Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju…?
Otresa ruke ministar Siniša Hajdaš Dončić. Što on ima s time?
I tako se razotkriva. Jer da ništa ne zna, da mu je netko ovo odigrao iza leđa, da je netko poturio tajnika lokalnog aero-kluba i rekreativca koji se voli povremeno vozati u jedrilici na mjesto čovjeka koji će možda već uskoro morati rasplitati neku tešku prometnu nesreću, on bi valjda napravio dar-mar, zatražio provjeru sve dokumentacije i tražio smjene. Ova šutnja, ovo dopuštanje brze likvidacije čovjeka koji je govorio o nepotizmu govori samo o želji da se brzo uklone tragovi.
Tko zna je li premijer uopće primijetio tu neugodnu epizodu? Nije ga bilo dva tjedna, puno je krupnih problema, ali ipak, ovo je bitno pitanje – govori o tome je li njegova Vlada doista spremna biti odgovorna i poštenija od prethodnika, kao što se to tvrdilo na obljetničkom skupu povodom polovice mandata.
Kad su već grmili da je dosta te ”upotrebe države za vlastiti džep”, što je onda ovo? Kako ne razumiju da to paradno vikanje postaje dodatno uvredljivo kada samo dva-tri tjedna kasnije objave da su upravo zbrinuli neke nove prijatelje i rođake? Hoće li premijer možda pozvati Sinišu Hajdaša Dončića koji mu je, tvrdili su obojica, prijatelj, pa ga, kao što je savjetovao Slavku Liniću u slučaju Kalem, pitati: Prijatelju, što ste to napravili u Agenciji za istraživanje nesreća?
Ili će ga samo ukoriti. K vragu, Siniša, zar niste mogli baciti dublje u ocean tu koalicijsku crnu kutiju sa svim zabilježenim kadrovskim tajnama? Zašto ona još uvijek odašilje signal?
(Prenosimo sa tportala)