Nakon, malo je reći, užasavajućeg Facebook statusa saborskog zastupnika Željka Glasnovića i njegovog kasnijeg dodatnog objašnjenja kojim je naglasio vlastiti neartikulirani bijes, prva reakcija kojom razuman čovjek može reagirati bila bi u neobuzdanom smijehu. [Read more…]
Kaos na Filozofskom: Borasov totalitarizam je potpuno besraman
Neovisno o tome što se hrvatska javnost već naviknula na razne vrste besramnih poteza u javnoj sferi, odluka rektora zagrebačkog sveučilišta Damira Borasa, da na sugestiju svog nasljednika na funkciji dekana Filozofskog fakulteta, Vlatka Previšića raspusti Studentski zbor na toj instituciji nadmašuje većinu dosadašnjih besramnosti ljudi na javnim funkcijama. [Read more…]
Srahoviti Milanovićev udar pristojnijem dijelu javnosti
Nakon što je tajno snimljen razgovor između Zorana Milanovića i dijela braniteljskih udruga prezentiran široj javnosti, prouzrokovao je skandal širih razmjera, i to na svim mogućim razinama. Razlog zbog čega je to ispalo tako nalazi se u tri ključna i duboko problematična momenta vezana uz taj razgovor. [Read more…]
Problematičan stav ministra Vlahe Orepića o ustaštvu
Kad je u svom osvrtu na događanja povezana s proslavom Dana domovinske zahvalnosti u Kninu i Zagrebu tehnički ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić iznova nakon incidenata u Srbu u pomoć pozvao historiografiju, otklonio je svaku sumnju da je riječ o jasnom stavu koji ne želi do kraja izreći, ali ga uporno naglašava. [Read more…]
Što skandalozno podizanje spomenika Miri Barešiću govori o HDZ-u?
Unatoč tome što je gotovo kompletno djelovanje aktualne Vlade bilo prožeto čitavim nizom skandala, koji su se po količini besramnosti međusobno natjecali, podizanje spomenika Miri Barešiću u Dragama definitivno je nadmašilo sve skandale koje je šira javnost uspijevala registrirati proteklih mjeseci. [Read more…]
HRT-ova uprava pokušava prije odlaska učiniti što veću štetu
Ako smo iz dosadašnjeg iskustva s odlazećom vlasti i njihovim pomazanicima na HRT-u nešto mogli naučiti, to je činjenica da za njih nema nikakvih granica. Preciznije govoreći, za njih ne postoji praktično ništa nezamislivo, pri čemu su najveći izgledi da će povući poteze koji se ni na jedan logičan način ne mogu braniti. [Read more…]
Besmislica o ”orjunašima” dolazi izvorno od Tuđmana
Da predsjednica Republike Hrvatske govori potpune besmislice kada za prekid utakmice između Hrvatske i Češke optužuje orjunaše, jasno je manje-više svima koji mogu analitički razmišljati. No da, neovisno o tome, takvo podizanje neutemeljene histerije i svojevrsni progon vještica nisu nimalo bezazleni, također ne treba posebno napominjati. [Read more…]
Iznimno važna historiografska kritika nacionalističke Srbije
Latinka Perović, “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, Danas, Beograd, 2015.
O Latinki Perović ne treba trošiti previše riječi. Svakome tko je pratio političke i društvene procese u Jugoslaviji ili suvremenoj Srbiji jasno je kako je Latinka predstavljala jedan od najsnažnijih antinacionalističkih glasova u jednom militariziranom društvu čije su nacionalističke opsesije i mitovi odveli čitav jugoslavenski prostor u tragične ratove, devastiravši ga za dugi niz desetljeća.
Iako su navedene činjenice više nego očite, s njezinom posljednjom knjigom, “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, koja je upravo objavljena u izdanju Danasa, Latinka Perović je dokazala da je i u poodmaklim godinama još uvijek u stanju biti intelektualno lucidna i tekstualno suvremena. Naravno, zadržavši identičnu poziciju kritike srpskog nacionalizma.
No, najveća vrijednost ove knjige ne proizlazi iz njezine temeljne antinacionalističke poruke, bez obzira na to što tu poziciju vrijedi podržati. Veličina Latinkinog rukopisa nalazi se u preciznoj i razornoj znanstvenoj analizi uzroka koji su doveli do stvaranja takve klime u društvu koja je mogla proizvesti ludilo devedesetih godina, pri čemu tako utemeljena analiza ujedno nudi i odgovor na pitanje zbog čega su vrhunski umovi koji su se nalazili na drugoj strani bili osuđeni na poraz.
Veličina Latinkinog rukopisa nalazi se u preciznoj i razornoj znanstvenoj analizi uzroka koji su doveli do stvaranja takve klime u društvu koja je mogla proizvesti ludilo devedesetih godina, pri čemu tako utemeljena analiza ujedno nudi i odgovor na pitanje zbog čega su vrhunski umovi koji su se nalazili na drugoj strani bili osuđeni na poraz
Drugim riječima, bez uvida u ovu knjigu teško će se razumjeti fenomeni srpskog nacionalizma i uopće problematika raspada Jugoslavije. Imamo li u vidu kako je knjiga k tome pisana esejističkim stilom, koji nije zamoran i ne gubi se u minucioznom nabrajanju dekontekstualiziranih podataka, postat će jasnije kako je riječ o kapitalnom historiografskom djelu. Lako čitljivom, unatoč tome što je ispisano na gotovo 700 stranica.
Iako je posve izvjesno, što je uostalom već umnogome i brojčano dokazano, kako će ova knjiga biti masovno pročitana u Srbiji, bila bi prava šteta da, zbog svih navedenih razloga, ne bude pročitana u Hrvatskoj. Uostalom, svim Hudelistovim pokušajima unatoč, fenomenološka problematizacija Dobrice Ćosića ni na jednom mjestu nije tako precizno opisana kao u ovoj knjizi.
Naglasivši da je kod Ćosića riječ o čovjeku koji je predstavljao puno više od toga da je bio nečiji eksponent, točnije zaključujući kako se radilo o čovjeku koji je praktično bio iznad svih unutar srpskog društva, Latinka ga je logično jedinog smjestila u dominantnu elitu. Suprostavivši ga pripadnicima neželjene elite, unutar koje je pozicionirala Marka Nikezića, Koču Popovića, Milovana Đilasa, Ivana Đurića, Novaka Pribićevića, Stojana Inića, Ivana Stambolića, Olgu Popović-Obradović, Simu Ćirkovića, Zorana Đinđića, Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića.
Iako je naravno svima posvetila dužni prostor, dojma smo da je za ono što se desilo u povijesnom razvoju srpske politike uzela kao ključne osobe Ćosića i Nikezića. Pri čemu u svemu tome nije bila presudna činjenica njezine bliske suradnje s Nikezićem nego njegovo političko i intelektualno djelovanje.
Iako je tezu o dubinskom rascjepu unutar srpske intelektualne elite, između radikala i liberala, koji seže duboko u 19. stoljeće, Latinka Perović u više navrata elaborirala, u ovoj knjizi je tu teoriju dovela do kraja, iscrpno je dokumentiravši i analitički obradivši. Pri čemu se unutar cijele knjige, neovisno o autoričinoj fokusiranosti na odnose u srpskom društvu i politici, provlači pitanje šireg, općejugoslavenskog konteksta.
Uočavajući prvu snažnu polemiku Dobrice Ćosića sa slovenskim intelektualcem Dušanom Pirjevcem kao paradigmatsku za razumijevanje čitavog kompleksa Komunističke partije, s obzirom na to da su obojica idejno formirani unutar nje, ali s dijametralno suprotnim pozicijama u odnosu prema pitanju Jugoslavije, autorica je ukazala na uzroke političkih, a kasnije i ratnih okršaja i raspada zemlje.
Vratimo li se iznova njezinom odnosu prema intelektualnom i političkom rascjepu unutar srpske elite između radikala i liberala, uočit ćemo najsnažniju tezu ove knjige.
Svodeći sukob između dominantne i neželjene elite na pitanje odnosa prema modernizaciji društva i reformama, i to na način da je radikalna elita na prvo mjesto stavila jedinstvo naroda i stanovitu egalitarnost, bez potrebe za dubinskim reformama društva, za što su se zalagali liberali, ne treba čuditi da je takvu tezu prenijela i na historiografiju
Riječ je o istinskoj nemogućnosti da liberalna pozicija nadvlada onu radikalnu. Slijedeći ovaj autoričin zaključak, čitateljima će postati jasno kako je čitava knjiga zapravo intelektualna, a donekle i sentimentalna posveta poraženima. Točnije, autorica im je svojim historiografskim radom dala pravo na egzistenciju u historiografiji. Što se iz njezine perspektive čini posebno važnim, s obzirom na to da je naglasila kako je to pravo oduzeto prvim srpskim naprednjacima koji su gotovo posve prešućeni i jedva poznati.
Slijedeći daljnje zaključke, nema nikakve dileme kako autorica misli da je put od Nikole Pašića prema Dobrici Ćosiću bio posve logičan. Dodatnu vrijednost istraživanjima uloge i značaja Dobrice Ćosića daje i činjenica koja je u knjizi naglašena, kako je on bio proizvod nastojanja Partije da stvori vlastitu, narodnu inteligenciju, izravno konfrontiranu onoj nekadašnjoj građanskoj, te da je zahvaljujući toj činjenici bio član gotovo svih intelektualnih grupacija u Beogradu. Od praksisovaca do ljudi koji su utemeljili NIN.
Svodeći sukob između dominantne i neželjene elite na pitanje odnosa prema modernizaciji društva i reformama, i to na način da je radikalna elita na prvo mjesto stavila jedinstvo naroda i stanovitu egalitarnost, bez potrebe za dubinskim reformama društva, za što su se zalagali liberali, ne treba čuditi da je takvu tezu prenijela i na historiografiju.
Latinka je tako zaključila kako kritičarska i romantičarska historiografija ne predstavljaju samo dvije faze nego i dvije tendencije koje u srpskoj historiografiji paralelno egzistiraju. Upravo je na toj točki došlo do raskola između Tita i tzv. srpskih liberala.
Čime je autorica srušila mit o tome kako je Tito radi balansiranja, nakon rušenja vodećih ljudi “maspoka” ili Hrvatskog proljeća, srušio i srpske liberale. Ili, kako je autorica izravno zaključila: “Obračun u Srbiji sa koncepcijom koja je kvalifikovana kao moderna, liberalna, prozapadna, bio je ujedno i obračun sa koncepcijom Jugoslavije, pa i Srbije. Odnosno sa jednom koncepcijom odnosa između nacija”.
Imamo li u vidu Nikezićev stav o tome kako srpski nacionalisti, ako već nisu u stanju pretvoriti federaciju u instrument svoje hegemonije, biraju borbu protiv te federacije, stavljajući Srbiju u izravnu opoziciju te otvarajući pitanja odnosa prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jasno je kako je još tadašnji rasplet, u kojem je Nikezićeva koncepcija poražena, umnogome odredio sve ono što se događalo potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih godina.
Dobrica Ćosić je još 1. siječnja 1991. napisao kako vjeruje u neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana te Srba i Albanaca. Odgovor na pitanje kako je bilo moguće stvaranje društvene atmosfere u Srbiji koja će zdušno prihvatiti ovakve koncepte i vizije koje je zastupao Dobrica Ćosić, i koja će istodobno odbaciti kako Nikezića, tako i sve ostale analizirane pripadnike neželjene elite, lako je pronaći u knjizi Latinke Perović
Pobijedila je, kako je to Latinka Perović uvjerljivo pokazala, koncepcija Dobrice Ćosića, koji je u ”Piščevim zapisima” kritizirao svojevrsnu razmaženost prosječnog seljaka iz Srbije koji želi mir i egzistencijalnu situiranost i kojeg se ne tiču “ni Kosovo, ni to što se Srbima ruši istorijski identitet i integritet”.
Slijedeći ovakvu vrstu razmišljanja Dobrica Ćosić je još 1. siječnja 1991. napisao kako vjeruje u neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana te Srba i Albanaca. Odgovor na pitanje kako je bilo moguće stvaranje društvene atmosfere u Srbiji koja će zdušno prihvatiti ovakve koncepte i vizije koje je zastupao Dobrica Ćosić, i koja će istodobno odbaciti kako Nikezića, tako i sve ostale analizirane pripadnike neželjene elite, lako je pronaći u knjizi Latinke Perović.
Zahvaljujući svemu navedenom, nećemo pretjerati ako ustvrdimo kako je riječ o životnom djelu velike povjesničarke i osobe koja je bila živi svjedok dramatičnih društvenih lomova u Srbiji, ali i na čitavom južnoslavenskom prostoru u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća.
(Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 28. studenog 2015. Prenosimo s portala telegram.hr).
Enciklopedija otpora
Boris Pavelić, ”Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune”, Adamić, Rijeka, 2014.
Kad se prije koji mjesec, krajem sumorne 2014. godine, u javnosti pojavila knjiga Borisa Pavelića ”Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune”, svakome iole upućenom bilo je posve jasno kako nije mogla biti objavljena u boljem času. Dok se u zemlji odigravao posljednji čin ulične revolucije desnice, čije su se temeljne poruke iscrpljivale u raspirivanju netrpeljivosti prema Srbima i nastojanjima da se u zemlju uvedu kategorije privilegiranih građana i političkih partija, Pavelićeva knjiga pojavila se kao poziv na otpor.
No istovremeno i kao vapaj za okončanjem kalkulantskog povlačenja lijevo-liberalnih vlasti pred naletom revitalizacije tuđmanističkih mitova i vrijednosti. Neovisno o tome čita li sam autor vlastitu knjigu u tom ključu, ona zaista ima mobilizacijski potencijal na građanskoj sceni.
S druge pak strane, ova knjiga nije samo to. Ona je istovremeno i enciklopedija genijalnog i građanski iznimnog hrabrog otpora, povijest nezavisnog novinarstva, ali i knjiga upozorenja o tome u kojem se smjeru kreće društvo kad takve glasove, kakav je bio ”Feral Tribune”, gura na marginu da bi ih izolirala.
Teško je također ne uočiti simboličnost činjenice da se jedna ovakva knjiga pojavljuje upravo o momentu kada se takav britki i istinski slobodni medij nameće kao nužnost u zemlji koja je u istoj mjeri, u kojoj je nespremna na suočavanje s prošlošću, spremna na održavanje tuđmanističkih mitova. U ime kojih se sprema na mentalni povratak u devedesete.
Pa što je to Pavelić napravio? Bez imalo namjere da mu laskamo bez pokrića, treba priznati kako uloženi trud i njegov konačni rezultat predstavljaju perfektnu doktorsku disertaciju interdisciplinarnih društveno-humanističkih znanosti. Sve je u ovom rukopisu perfektno zanatski odrađeno i činjenično utemeljeno. Od kronologije na početku teksta, preko arhivskog istraživanja i razgovora s akterima, do prikaza ”Feralove” biblioteke i njezinih izdanja na kraju knjige
Pa što je to Pavelić napravio? Bez imalo namjere da mu laskamo bez pokrića, treba priznati kako uloženi trud i njegov konačni rezultat predstavljaju perfektnu doktorsku disertaciju interdisciplinarnih društveno-humanističkih znanosti. Sve je u ovom rukopisu perfektno zanatski odrađeno i činjenično utemeljeno. Od kronologije na početku teksta, preko arhivskog istraživanja i razgovora s akterima, do prikaza ”Feralove” biblioteke i njezinih izdanja na kraju knjige.
Da u ovom društvu postoji iole razvijena kritička svijest, disertacija ovakvog tipa imali bismo do sada na filozofskim fakultetima u zemlji i na cijelom južnoslavenskom prostoru pristojan broj. No baš zato što ih nemamo, ova se knjiga pojavila kao rukopis koji će bez ikakve sumnje popunit tu prazninu i, nadajmo se, potaknuti istraživanja sličnog tipa koja bi nasljeđu ”Ferala” dala primjereno mjesto u društvenoj povijesti.
Odgovor na pitanje zbog čega do sada u široj, pa i akademskoj javnosti, uloga tog medija nije bila primjereno prepoznata, nalazi se u samoj knjizi. Posebno u onom dijelu u kojem autor prikazuje kako su mainstream mediji, s promjenom političkih okolnosti, počeli otkrivati ”šokantne i ekskluzivne” priče o ratnim zločinima i gospodarskom kriminalu. Posve ignorirajući činjenicu kako su sve te priče bile objavljivane u ”Feralu” godinama prije toga, i to bez ikakvog odjeka.
Cinizam hrvatske stvarnosti, koji se možda najbolje ogledao u činjenici da premijer Ivica Račan nakon dolaska na vlast nikada nije pristao na razgovor za ”Feral Tribune”, dok je kroz godine koje je proveo u opoziciji, po tvrdnjama ”Feralovih” urednika, često znao moliti za prostor u tim novinama, doveo je do toga da su kao nezavisni mediji koji su pomogli izgradnju moderne Hrvatske odlikovani ”Globus” i ”Nacional”. A ”Feralova” ključna i beskompromisna uloga, naravno, posve je prešućena.
Iz svega rečenog jasno je da ovo ne može biti samo studija posvećena ”Feral Tribuneu”, već i savršena studija mentaliteta hrvatskog društva, zbog koje ćemo puno lakše razumjeti zašto nismo bili u stanju iskoračiti iz nacionalističkog modela devedesetih godina i zbog čega se on uvijek iznova vraća.
Snaga Pavelićevog rukopisa je ponajprije u tome što nije dopustio da ga zanimljivost pojedinih segmenata globalne priče o ovom mediju i njegovoj društvenoj ulozi odvuče od temeljnog cilja koji je sebi očito postavio. A to je potpuna slika ”Feral Tribunea”, promotrena iz svih aspekata i bez izdvajanja ičega što bi narušilo cjelinu.
Snaga Pavelićevog rukopisa je ponajprije u tome što nije dopustio da ga zanimljivost pojedinih segmenata globalne priče o ovom mediju i njegovoj društvenoj ulozi odvuče od temeljnog cilja koji je sebi očito postavio. A to je potpuna slika ”Feral Tribunea”, promotrena iz svih aspekata i bez izdvajanja ičega što bi narušilo cjelinu
Imamo li u vidu da je prilika za takvu dekonstrukciju ovog medija bilo pregršt, kao i činjenicu da je dobar dio njih u javnost pustila upravo lijevo-liberalna inteligencija, jasno je pred kolikim se izazovom našao autor. Iz činjenice da ga je uspješno nadvladao možemo zaključiti da je uočio najbitnije momente iz dvadesetpetogodišnje povijesti ovih novina.
Druga veličina Pavelićevog pristupa krije se u činjenici da on sve te izazove nije jednostavno ignorirao ili preskočio, nego im je svima dao primjeren prostor i značaj koji su u određenom momentu imali. Preciznije govoreći, autor se s jedne strane mogao fokusirati na ključnu ulogu ”Feralovog” izvornog trojca (Ivančić-Lucić-Dežulović) ili eventualno kvarteta, pridružimo li im Đermana Senjanovića, te jahati po teoriji kako je s odlaskom Borisa Dežulovića i Senjanovića to prestalo biti to.
Da se uhvatio te zavodljive teorije, na koju su mnogi pristali, Pavelić bi jednostavno propustio uočiti kako je ”Feral” u svojoj posljednjoj fazi zapravo bio novinarski najkvalitetniji. Drukčiji no ranije, ali bolji. Na isti način mogao je usvojiti teoriju o tome da su te novine propale zbog toga što su s Tuđmanovom smrću izgubile smisao postojanja, ne uspjevši se, unatoč prelasku na magazinski format, prilagoditi novom dobu.
Što opet nije napravio, ukazavši na jednostavnu činjenicu kako se zakup oglasnog prostora u medijima nikad nije vodio isključivo tržišnim principima.
U konačnici, autor se mogao prepustiti sirenskom zovu tračeva o velikom bogatstvu koje su vlasnici novina nagomilali, nauštrb samih novina i njihovih zaposlenika, čemu opet nije podlegao.
Jednako kao što se nije dao zavesti tumačenjem kako su se te novine raspale iznutra zbog narušenih međuljudskih odnosa.
No, kao što je ranije navedeno, svim tim pričama i tezama koje su se plasirale kroz medije Pavelić je prišao s punom ozbiljnošću i analitičnošću, korektno ih prenijevši i logično ih opovrgavajući.
Brojna svjedočanstva u ovoj knjizi predstavljaju prvorazredan povijesni izvor. S jedne strane zbog uvida u njihove dileme, motive i poteze kojima su mijenjali društvenu svijest i medijsku sliku društva, a s druge, ne manje bitne, zbog niza zanimljivosti i sitnica kojima su njihovi odnosi bili prožeti. Jedna od takvih je svakako slučaj prvog razgovora Viktora Ivančića i Predraga Lucića s Dežulovićem, na koji je ovaj, na užasavanje obojice, došao u bijeloj majici. Naručivši usput Colu, dok su njih dvojica već standardno bili na pelinkovcu. Što je navelo Ivančića da kaže Luciću: ”Vidi ti s njim, pa ako nije previše zainteresiran, nema veze”
Posebna zanimljivost ove knjige, koja s posljednjim događajima u vezi vlasničke strukture EPH-a iznova dobiva na aktualnosti, tiče se pregovora između ”Feral Tribunea” i Ninoslava Pavića, tadašnjeg vlasnika EPH-a. Koji su naprasno i jednostrano okončani od strane samog Pavića, bez ikakvog objašnjenja i uz potpunu šutnju. O čemu su, naravno, za potrebe knjige svjedočili vlasnici ”Ferala”.
I inače njihova brojna svjedočanstva u ovoj knjizi predstavljaju prvorazredan povijesni izvor. S jedne strane zbog uvida u njihove dileme, motive i poteze kojima su mijenjali društvenu svijest i medijsku sliku društva, a s druge, ne manje bitne, zbog niza zanimljivosti i sitnica kojima su njihovi odnosi bili prožeti.
Jedna od takvih je svakako slučaj prvog razgovora Viktora Ivančića i Predraga Lucića s Dežulovićem, na koji je ovaj, na užasavanje obojice, došao u bijeloj majici. Naručivši usput Colu, dok su njih dvojica već standardno bili na pelinkovcu. Što je navelo Ivančića da kaže Luciću: ”Vidi ti s njim, pa ako nije previše zainteresiran, nema veze.”
”Smijeh slobode” istovremeno svjedoči i o dramatičnosti pritisaka Tuđmanovog režima na ”Feral Tribune”. Priča Viktora Ivančića, koju je Pavelić zabilježio, o tome kako je po objavljivanju sad već kultne naslovnice na kojoj je bila fotomontaža zagrljenih Tuđmana i Miloševića, po njega u redakciju na Staru godinu došla Vojna policija s mobilizacijskim pozivom, čita se kao napeti krimić.
Po uvjerenju samog Ivančića, ali i po brojnim indicijama koje je autor u knjizi rekonstruirao, postojala je realna bojazan da tadašnji glavni urednik ”Ferala” bude smaknut na frontu. Samo iz tog Viktorovog slučaja, gotovo filmskog bijega iz redakcije u Zagreb i kasnijeg posredovanja Slavka Goldsteina da se ta akcija obustavi, mogao bi se snimiti napeti triler po istinitim događajima. A to je bio tek djelić onoga što su ove novine u svojoj dvadesetpetogodišnjoj povijesti prošle.
Zahvaljujući ovakvom autorskom pristupu, kombinaciji svjedočanstava i dokumentarnih izvora, ali i zbog činjenice kako je ovaj tjednik kroz čitavo vrijeme svog postojanja djelovao u izrazito dramatičnim okolnostima i s neizvjesnom sutrašnjicom, ”Smijeh slobode” se, unatoč svojih skoro 700 stranica, čita u jednom dahu.
Maknemo li se na trenutak od poruka i tematskih cjelina Pavelićevog rukopisa, suočit ćemo se s činjenicama o autorovom savršenom osjećaju za bitno i evidentnoj studioznosti u pristupu. Zahvaljujući navedenim faktorima, čak i ljudi koji nikad u životu nisu čuli za ”Feral Tribune” moći će precizno rekonstruirati povijest tih novina, njihove najvažnije razvojne momente, ali i, prije svega, njihovu društvenu ulogu.
Što god tko mislio o tome, prilično se izglednom čini budućnost u kojoj će neki romantični hrvatski nacionalisti, svjedočeći o bezgrešnosti vlastite nacije, navoditi ”Feral Tribune” kao svjetiljku slobode i u najtežim vremenima. To bi, naravno, bilo posve krivo iz te perspektive, s obzirom na to da su svi režimi, od socijalističkog, preko Tuđmanovog, do u konačnici Račanovog i Sanaderovog, na ovaj ili onaj način, u Tuđmanovo vrijeme posebno brutalno, pokušali ugasiti taj tjednik
Time vrijednost ove knjige postaje još veća, čineći je štivom koje će biti aktualno i u dalekoj budućnosti i bez kojeg se neće moći razumjeti tih četvrt stoljeća hrvatske i jugoslavenske povijesti. Povrh toga, ova knjiga svjedočit će budućim naraštajima čitatelja i istraživača o tome da je i u najtežim okolnostima moguće sačuvati vlastitu savjest i profesionalne standarde, ali i savjest cjelokupnog društva.
Što god tko mislio o tome, prilično se izglednom čini budućnost u kojoj će neki romantični hrvatski nacionalisti, svjedočeći o bezgrešnosti vlastite nacije, navoditi ”Feral Tribune” kao svjetiljku slobode i u najtežim vremenima. To bi, naravno, bilo posve krivo iz te perspektive, s obzirom na to da su svi režimi, od socijalističkog, preko Tuđmanovog, do u konačnici Račanovog i Sanaderovog, na ovaj ili onaj način, u Tuđmanovo vrijeme posebno brutalno, pokušali ugasiti taj tjednik.
No sa stanovišta općeljudskih vrijednosti, ovaj tjednik će ostati točno ono što mu je u prvom broju iz listopada 1983. godine proročanski zapisao utemeljitelj Đermano Senjanović, a s čim Pavelić otvara svoju knjigu: ”Ne znamo dokle će ovi Feral svitlit, ali virujte da dokle bude svitlija, svitlit će kako Bog zapovida.”
Čak i pasionirani čitatelji ”Feral Tribunea” susrest će se u ovoj knjizi s nevjerojatnom količinom malo poznatih podataka, o kojima nisu puno znali. Upoznat će se tako s korijenima ”Ferala”, zanemarenom ulogom Zorana Ercega, cenzorskim škarama Krune Kljakovića, dramatičnim okolnostima štrajka u ”Slobodnoj Dalmaciji” i nastanka samostalnog ”Ferala”.
Čitat će o okolnostima u kojima je štampan prvi broj, o organiziranom paljenju ovog tjednika u središtu Splita, o sudbini Miljenka Smoje i okolnostima kultnog životnog intervjua koji je dao Borisu Dežuloviću. Suočit će se čitatelji, naravno, i s istraživačkim radom novinara ovog tjednika, poput Petra Dorića, Ivice Đikića, Vladimira Matijanića, Damira Pilića i brojnih drugih. Podsjetit će se, uostalom, na činjenicu kakvi su intelektualni i moralni profili pisali u tim novinama, ali će ih Pavelićeva knjiga podsjetiti i na brojne legendarne naslovnice kojima su ismijavali tragičnu i tužnu stvarnost oko sebe.
Knjiga je ovo o jednom turbulentnom vremenu i o nekolicini hrabrih i ludo talentiranih novinara i drugova, koji su iz vlastitog talenta i praktički iz ideje otpora stvorili instituciju ”Feral Tribune”. Takvu instituciju koja je okupila gotovo sve najvrjednije što je jugoslavenski prostor u intelektualnom smislu dao.
Pavelićev pothvat nije isključivo pionirski, nego i kontra struje. Ako ništa drugo, a onda iz razloga što je ovdje na jednom mjestu skupio ono za što su brojni ljudi u ovom društvu bili zainteresirani da ostane zaboravljeno i na margini. Naravno, isključivo iz razloga da ih ova knjiga s jedne strane ne podsjeća na to što su sami u teškim vremenima propustili biti, a s druge na to kolika je količina talenta bila koncentrirana u ovom tjedniku
Pročitat će priču o novinama koje su prve rušile barijere na ovim prostorima i koje su od prve pa sve do posljednje, možda i najkvalitetnije faze, kada je taj tjednik uređivala Heni Erceg, predstavljale posljednje utočište za brojne unutrašnje ili vanjske egzilante u vremenima ludila i mraka.
Činjenice da su te ljude tužili predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, da im je njegov režim uvodio porez na pornografiju i da su ih, nakon što su ih na sve moguće načine pokušali likvidirati, prvo uspješno sklonili na marginu, a onda tiho ugasili, više su nego dovoljan razlog da se ova knjiga uzme u ruke i pažljivo pročita.
Boris Pavelić je pred tim ljudima koji su stvarali povijest slobodnog novinarstva i povijest otpora upalio diktafon, istovremeno iznijevši pred javnost iscrpan pregled onoga što su u novinarskom i intelektualnom smislu proizveli. Pionirski je to pothvat, gotovo jednak onome koji su sami feralovci poduzeli ostajući ustrajni u ideji slobode, pa makar i po cijenu gašenja.
Pavelićev pothvat nije isključivo pionirski, nego i kontra struje. Ako ništa drugo, a onda iz razloga što je ovdje na jednom mjestu skupio ono za što su brojni ljudi u ovom društvu bili zainteresirani da ostane zaboravljeno i na margini. Naravno, isključivo iz razloga da ih ova knjiga s jedne strane ne podsjeća na to što su sami u teškim vremenima propustili biti, a s druge na to kolika je količina talenta bila koncentrirana u ovom tjedniku.
S nadom da će ova knjiga potaknuti slična istraživanja fenomena zvanog ”Feral Tribune”, ali i da će probuditi svijest o potrebi za novim medijskim i društvenim otporom ludilu koje se valja ulicama, uzmite je u ruku, pogasite sve suvišne kućanske aparate i smijte se punim plućima smijehom slobode.
(Prenosimo s portala Novosti).
Doajen hrvatske ljevice
U času kad sam na radiju čuo vijest o smrti Stipe Šuvara, sjedio sam u plastičnom kiosku nautičke lučice u Lumbardi i nisam mogao vjerovati: nakon svih poraza, napada i godina života na margini, Stipe se činio vječnim i nesalomljivim, nalik strip-junacima čija saga vazda traje pod egidom “nastavit će se u sljedećem broju”. U potpunoj tišini i smiraju dana, s pogledom na svjetionik, Pelješac, Mljet i Lastovo, intimno sam se pozdravio sa Šuvarom, ali i s nadom da je drugačija Hrvatska ipak moguća.
Ovih dana, točnije 29. lipnja, navršilo se točno deset godina od smrti posljednjeg doajena hrvatske ljevice i čovjeka čiju prazninu još nitko nije nadomjestio; okrugle godišnjice prisjetio se samo novinar “Slobodne Dalmacije” Damir Pilić.
Odnos koji je Stipe Šuvar imao s Hrvatskom možda bi se najbolje mogao promotriti kroz udarničku maksimu: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.” Njega je to društvo, kao siromašno dijete iz Imotske krajine, u potpunosti formiralo i naučilo ga praktički svemu što zna, a on mu se odužio na najbolji mogući način, ostavivši iza sebe kapitalne kulturne objekte, poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnih drugih
Odnos koji je Stipe Šuvar imao s Hrvatskom možda bi se najbolje mogao promotriti kroz udarničku maksimu: “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.” Njega je to društvo, kao siromašno dijete iz Imotske krajine, u potpunosti formiralo i naučilo ga praktički svemu što zna, a on mu se odužio na najbolji mogući način, ostavivši iza sebe kapitalne kulturne objekte, poput Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Muzeja Mimara, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnih drugih.
No od svega što je u materijalnim tragovima iza njega ostalo čak je bitnije ono nematerijalno. Stipe naime nikad nije izdao društvo, ideje i principe koji su ga formirali i othranili. U času kad su brojni nekadašnji drugovi počeli otkrivati političke Hrvate u sebi i masovno prelaziti u HDZ ili slične stranke, a oni rijetki preostali unutar Partije započeli proces dubinskog redizajniranja stranke u kojoj više nije bilo mjesta za ljevicu, južnoslavensku uzajamnost i hrvatske Srbe, Stipe je ostao na drugoj strani mosta, manje-više sam. Malo je takvih usamljenosti na svijetu.
Još u prapočecima suprotstavljen Miloševiću, jedan od rijetkih koji su odmah uočili kamo njegova politika smjera, ne baš sklon reformskoj politici po diktatu MMF-a provođenoj od strane saveznog premijera i posve nesklon hrvatskom nacionalizmu, Stipe je naglo ostao sam, a da se ni u čemu nije promijenio.
Svime onime što je od tada pa do kraja života radio i pokušavao, kupio je kartu za vječnost i paradigmu čestitosti, ispravnosti i hrabrosti. Po svom stavu i izboru iskazao se kao istinski revolucionar i čovjek uvjeren u ispravnost vlastitog puta, na kojem će istrajati i po cijenu značajne osobne žrtve. Gotovo svi ostali iz navodno revolucionarne partije to nisu bili i po tome će ih povijest pamtiti.
Svime onime što je od tada pa do kraja života radio i pokušavao, kupio je kartu za vječnost i paradigmu čestitosti, ispravnosti i hrabrosti. Po svom stavu i izboru iskazao se kao istinski revolucionar i čovjek uvjeren u ispravnost vlastitog puta, na kojem će istrajati i po cijenu značajne osobne žrtve. Gotovo svi ostali iz navodno revolucionarne partije to nisu bili i po tome će ih povijest pamtiti
Da je rođen koje desetljeće ranije, Šuvara ne bi bilo teško zamisliti kao Miću Ranovića iz Davičove “Pesme” ili kao nekog od tragično stradalih momaka iz Prvoga splitskog odreda. Vjernost nekim principima i idealima iskazao je i znatno prije raspada zemlje i društva, kad se kao vrhunski sociolog svjetskog kalibra okrenuo onome što ga je opterećivalo, a to je sudbina hrvatskog sela. S takvim pristupom i poslovičnim cinizmom, u kombinaciji s visokim funkcijama koje je obavljao, pokazao se, paradoksalno, kao eksces unutar partijske hijerarhije.
Nakon svega što je proživio, nije mu preostalo ništa drugo doli iskrenog čuđenja i ustrajavanja. Jer čuđenje je bilo jedino što je razumnom čovjeku nakon svega moglo preostati: čuđenje nad činjenicom da ga se namjerno gazi na pješačkom prijelazu, da ga se po zagrebačkim restoranima provocira pjevanjem ustaških pjesama i na njega repetira pištolj koji pukim slučajem neće opaliti ali će poslužiti kao hladno oružje, da ga zajednica koja mu je do jučer klicala po nogometnim stadionima sada izopćuje. I, na koncu, čuđenje nad radničkom klasom koja je potpuno svjesno izabrala put u rat, nacionalizam i kapitalizam, odrekavši se svega što je do tada izgradila.
Tko tu koga nije razumio na kraju je manje bitno – Šuvar Hrvatsku ili Hrvatska Šuvara. Ako ništa drugo, podijelio je sudbinu Krleže, koji je morao čekati ponudu sarajevskog Oslobođenja da mu izda sabrana djela; na isti je način Šuvarovu ključnu i gotovo proročansku knjigu “Vrijeme iskušenja: jugoslavenski socijalizam između vizija i posrtaja” 1988. izdalo – zalaganjem još jedne tragične figure, Nijaza Durakovića – Oslobođenje. Jer tada, kao ni danas, gotovo nikoga u Zagrebu nije zanimalo što Šuvar ima za reći. A imao je (i rekao je) dosta toga.
Sa Šuvarovom smrću u prah se pretvorila i hrvatska ljevica, koja je danas razjedinjena, posvađana, marginalizirana i suštinski poražena, negdje na putu između samosažaljenja zbog poraza i iluzije da je moguće voditi klasnu borbu dok se ne obračuna s nacionalizmom i konstitutivnim mitovima suvremene Hrvatske.
Sa Šuvarovom smrću u prah se pretvorila i hrvatska ljevica, koja je danas razjedinjena, posvađana, marginalizirana i suštinski poražena, negdje na putu između samosažaljenja zbog poraza i iluzije da je moguće voditi klasnu borbu dok se ne obračuna s nacionalizmom i konstitutivnim mitovima suvremene Hrvatske. Stipe je tu pokušao pomoći koliko je mogao, a mogao je – onako napadan, potisnut i bez ikakve podrške – malo
Stipe je tu pokušao pomoći koliko je mogao, a mogao je – onako napadan, potisnut i bez ikakve podrške – malo. Potpuno svjestan okolnosti, ipak je za sobom ostavio donkihotovski pokušaj SRP-a i Socijalističke partije Hrvatske te jedan mali, ali hrabri list, “Hrvatsku ljevicu”.
Zamjerali su mu Bijelu knjigu i reformu školstva, iako su zaključci toga famoznog stenograma gotovo točno predskazali kakve će uloge u budućnosti nositi spominjani autori, a zamalo svi ministri obrazovanja pokušavaju, s lošim namjerama, kopirati njegov sustav.
Hrvatska je i deset godina nakon njegove smrti zemlja u kojoj prevladava nacionalističko stanje svijesti i u kojoj za njegove ideje još nema mjesta. Predstavljao je ono što je Hrvatska mogla biti, a što je s takvom strašću odbacila da je posve izvjesno da ga nije ni zaslužila. Bio je čovjek uvjeren u ono što govori i uvijek na strani slabijega, pa je tako, dok se SDP odricao hrvatskih Srba, bio jedan od rijetkih koji se iznimno zalagao za njih. U vremenima kad je radništvo samo potpisivalo kapitulaciju i dobrovoljno izručivalo svoje tvornice novopečenim tajkunima, pod krinkom krhke vizije o svijetloj budućnosti unutar EU-a, on im je otvoreno govorio što ih ondje čeka.
Kao što nije bilo veće osamljenosti od one Stipine u času kad su svi napuštali ljevicu, na isti su način s njegovim očajničkim pogledom i izrazom lica dok je predsjedao 14. kongresom SKJ usporedive jedino suze Sonje Lokar. Stipe nije plakao, samo je tupo gledao, ali ne stoga što mu nije bilo jasno kamo sve vodi, nego zato što je ostao suštinski revolucionar, borac koji već smišlja sljedeći korak.
Iz mora stvari kojima nas i danas može naučiti, ostaje ponajprije snaga da se bude svoj i izdvojen i u crnim vremenima i da se ideali ne žrtvuju u ime malograđanskog života. Da je samo to ostavio, bilo bi i previše za jedan ljudski život.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
- « Previous Page
- 1
- …
- 7
- 8
- 9
- 10
- 11
- Next Page »