Jesen je 1984.: Robi K. ide u drugi razred osnovne škole i po prvi puta ulazi u novine. Trideset i pet godina kasnije, Robi K. je učenik trećeg razreda i, recimo to tako, sabrano djelo. Tri izdavača, riječki Ex libris, beogradska Fabrika knjiga i Srpsko narodno vijeće, združenim snagama objavljuju sabrane tekstove Viktora Ivančića, tekstove čiji je glavni lik za tri i pol desetljeća uspio preći u viši razred, a društvo oko njega pasti na znatno niži evolucijski nivo. [Read more…]
Karikaturalni sportski nacionalizam
”Svetska zavera”
U slučaju i Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića mi možemo govoriti samo o tome da je jedina suština njihovih politika primitivni, kičasti nacionalizam. [Read more…]
A sad, isto! SDP RH kao SDP BiH
Na Iblerovu trgu, izgleda, ne radi internet i to bi moglo presuditi Socijaldemokratskoj partiji. A da radi, uz malo bi se truda dalo saznati kako izbjeći prokleto ponavljanje povijesti. Naime, sve ono što danas prolazi SDP Hrvatske, dogodilo se, nazovimo je, njezinoj sestrinskoj stranci, onoj u Bosni i Hercegovini. [Read more…]
Zašto je dobro da Bojan Glavašević postane ministar kulture
Nakon što je objavljeno da je Bojan Glavašević, nekadašnji pomoćnik Freda Matića u Ministarstvu branitelja i omiljena meta Đure Glogoškog, Josipa Klemma i ostalih kampera iz Savske, mogući SDP-ov kandidat za ministra kulture, u dijelu takozvane kulturne ili kulturnjačke javnosti pojavili su se i oni što ih jako smeta činjenica da potencijalni Hasanbegovićev nasljednik nije iz famozne struke i ne pripada kulturnoj sceni, niti na njoj nešto predstavlja. [Read more…]
Papa u velegradu
Ima nešto magično, neobjašnjivo, što se s vremena na vrijeme desi, pa Sarajevo, kako je davno rekao Nerzuk Ćurak, bivši novinar i današnji profesor na Fakultetu političkih nauka, preraste samo sebe.
Desi se dakle taj neki trenutak, nije najjasnije ni kako ni zašto ni kojim čudom, pa se u jednom vazda tromom gradu, u kojem se većinu godine čini da sunce, što ono reče Maho Zolj (Slobodan Aligrudić) u filmu ”Sjećaš li se Doli Bel”, nikada neće zasjati kako treba, a kada se kotlina užari da čovjek nema što udahnuti, organiziraju Olimpijske igre, samit svih važnih svjetskih i pokojeg domaćeg, bezveznog lidera ili, eto, dolazak poglavara Katoličke crkve, direktora Vatikana, pape Franje lično i osobno. [Read more…]
Daytonski sporazum za Grčku
Aleksis Cipras, lider Sirize, izabran je za grčkog premijera 25. siječnja ove godine. Ni mjesec dana kasnije, u utorak, 22. veljače, Grčka je Europskoj uniji poslala popis reformi o čijem je sadržaju ovisila provedba sporazuma o produžetku programa financijske pomoći zemlji unakaženoj mjerama štednje. [Read more…]
Incidentno novinarstvo
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Ubojstvo u Mariboru
U po mnogo čemu odvratnom, beskrajno dugom filmu Emira Kusturice, Underground, ima scena u kojoj majmun Soni, dok se ostali likovi, njih milijardu, vesele, uskače u tenk. Pogledom ga prati Bora Todorović i izgovara repliku koju od zaglušujuće buke nitko ne čuje: “Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa…”
U jednom drugom filmu, Pulp Fiction, u sceni iz motelske sobe, Fabiene (Maria de Medeiors), od Buthca (Bruce Willis), traži da joj da ‘‘oral pleasure“, oralno zadovoljstvo ili kunilingus, kako se to još kaže, samo što tako nitko ne govori.
U Sloveniji, kunilingus se desio pred očima onih koji ga nisu trebali vidjeti i završilo je kao Sonijev ulazak u tenk: katastrofom.
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Naravno, isti oni mediji što su do prije neki dan, kao ekskluzivnu objavljivali priču o preljubničkom kunilingusu, ostali su zgroženi, šokirani, zabrinuti i još nekakvi. Odjednom je, kao, pređena granica koja slobodu izvještavanja o javnim osobama odvaja od pretvaranja te iste slobode u smrtonosno oružje.
Treba li sumnjati kako bi, da se D.K. nije ubio, priča o oralnom zadovoljstvu na uredskom stolu imala još sto, dvjesto, osam milijuna nastavaka?
Netko je davno rekao kako dobre ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave. Internet je, naravno, što se može naglasiti samo nema neke potrebe, jedan od najznačajnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali je, u isto vrijeme, kako je prije nekoliko godina napisao bosanskohercegovački književnik Muharem Bazdulj, ljudsku glupost učinio prisutnijom. Ne, nije je uvećao – između ostalog zato što nema potrebe, svakako je beskrajna – već joj je, kažimo tako, omogućio rasprostranjenost.
Kriv je, taj internet, za neželjene posljedice svog postojanja točno onoliko koliko je kriv tenk zato što je majmun ušao u njega i ispalio granatu.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna.
Ta teorija o beskrajnom broju majmuna s beskrajnim brojem pisaćih strojeva i mogućnosti da jedan od njih, lupajući bez veze po slovima, ipak napiše djelo ravno Shakespeareovom, starija je od mreže nad mrežama i na nju u knjizi Kult amatera podsjeća Andrew Keen, nekadašnji uposlenik u Silicijskoj dolini, pišući o tome kako “blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednost”. I još nešto, vidjeli smo u Sloveniji, ljudske živote.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna
Krivo je, međutim, svu krivicu za samoubojstvo školskog ravnatelja svesti na majmune s dobrim mobitelima i istom takvom konekcijom. Ne može ih se, naravno, amnestirati, daleko od toga, no oni su tek jedna od neželjenih posljedica medija čiji sadržaj stvaraju korisnici, kreiranog prije nego je nađen način da neograničeni prostor slobode, što također internet jeste, ne podrazumijeva i neograničenu neodgovornost i istu takvu mogućnost zloupotrebe.
(Uzgred rečeno, ako medijski sadržaj na bilo kojem mediju mogu stvarati korisnici, a ne profesionalci, znači li to i da umjesto liječnika, dakle profesionalaca, zahvate na samim sebi ili drugim bolesnicima, mogu obavljati korisnici medicinskih usluga, dakle pacijenti, inače profesionalni bageristi ili nogometni treneri?)
Možemo sada kazati kako će se jednom, nekada, nekako, naći rješenje za problem koji proizlazi iz prava na konzumiranje internetskih sadržaja i jednakog prava na njihovo kreiranje, što je, prema vjernicima weba 2.0, jednako pravu na rad ili na toplu vodu, iako, naravno, nije.
Odnosno, nema ama baš nikakve sličnosti između prava i potrebe nekoga iz Gospića da, ne izlazeći iz stana, čita tekstove objavljene u Guardianu i prava nekih mariborskih majmuna da objave snimak intimnog odnosa dvoje odraslih, odgovornih, punoljetnih ljudi, pa makar se on desio tamo gdje mu mjesto nije.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna. Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa
No, oni su, ti mariborski majmuni, baš kao i internetski sadržaji poput njihovog, posljedica onoga što je tržište učinilo od novinarstva. Kako se, naime, uspjeh medija ne mjeri kvalitetom sadržaja, nego isključivo profitabilnošću, e tako su novine – zadržimo se na njima, iako ni s televizijama nije drugačije i bolje – umjesto da objavljuju ono što bi čitatelji trebali znati, počele objavljivati ono što publika, uvjetno kazano, želi znati i čime se, prije svega, zabavlja često zadovoljavajući najniže porive.
Tržišni uspjeh tabloida dogodio se puno prije nego su djeca u škole, umjesto ravnala i olovaka, krenula nositi androide i iphone, te inicirao slične sadržaje na internetu, da bi kasnije, baš kako su, a prema Keenu, i planirali tvorci weba 2.0, korisnici počeli kreirati “svoj” sadržaj, što je dovelo do zamjene uloga: tehnološki napredni unuci bulevarskog tiska objave nešto, ostatak istog tog tiska u klasičnoj formi, zatim objavljeno preuzima i dodatno popularizira.
Rezultat?
Nekada samo traume protagonista tračeva upakiranih kao “vijesti”, a nekada, evo sada, smrt, tragedija poslije koje je jasno kako između slobodnog pristupa internetu i slobodnog kreiranja sadržaja na njemu, ne može bezuvjetno stajati znak jednakosti.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna.
Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Mišo Nejasmić: ”Najveći problem je izostanak politika prema knjizi”
Piše: Emir Imamović
Mišo Nejašmić, vlasnik je nakladničke kuće Jesenski i Turk, ali i jedan od urednika u njoj. Vozeći paralel slalom između te dvije pozicije, uspio je skoro nemoguće: održati kriterije prema kojima odabire naslove, objavljivati knjige koje ni u uređenijim i bogatijim društvima, te na većim tržištima, ne spadaju među one od kojih se, kažimo tako, pravi novac.
Također, Nejašmić važi za jednog od najboljih poznavatelja stanja kako unutar nakladničkih krugova, tako i na tržištu o kojem se uglavnom govori bolje nego zaslužuje. U intervjuu za Forum.tm, osvrće se na dva nedavno završena sajma, Interliber i onaj u Beogradu, analizira takozvano zlatno doba nakladništva i knjižarstva, čijeg smo postojanja postali svjesni, naravno, tek kada je završilo i predviđa budućnost bez puno optimizma i bez namjere da se preda ili prilagodi, ako se uopće prilagoditi može.
U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu
Gospodine Nejašmiću, prije deset godina ste rekli: ”Nemamo čarobni recept kako preživjeti na tržištu s knjigama koje izdajemo, teško zatvaramo financijske konstrukcije, ponekad smo i razočarani recepcijom nekih naslova, i s mnogo muke privodimo kraju neke projekte, a u neke i ne ulazimo iz opravdana straha da nas ne bace u bankrot“. Te, 2005., tek se u nakladničkim krugovima govorilo, a i to čini se stidljivo, o krizi tržišta, potrebi za promjenama u načinu funkcioniranja, potresima koje je izazvalo prodavanje knjiga na trafikama… Je li danas ono što ste rekli prije desetljeća, zapravo slika stanja u hrvatskom nakladništvu?
Štošta se izdogađalo u ovih deset godina na nakladničkoj i knjižarskoj sceni. Od “cunamija” knjiga po kioscima uglavnom recikliranih prijevoda i naslova po do tada nezamislivo niskim cijenama; otvaranja pa zatvaranja knjižara i knjižarskih lanaca; dostizanja povijesnih rekorda po broju novih naslova po godini i obaranja rekorda u nakladama; do današnjeg pada i smanjenja naslova i naklada na razine 90-tih. Izostala je bilo kakva održiva politika prema kreativnoj industriji koja je od posebnog nacionalnog interesa, dapače sve intervencije koje su i dolazile bile su nerealne, tendenciozne i štetne, s posljedicama ćemo dugo živjeti i raditi. Drugim riječima potraga za “receptom” i dalje traje, ako ga pronađem, obećajem da ću ga podijeliti s ostalima.
Ovogodišnji Interliber, ako je suditi po medijskom praćenju, nikada nije prošao, uvjetno rečeno, tiše. Kao da je odrađen s mukom i željom da se, eto, desi i prođe. Kakvi su Vaši dojmovi i da li je točna ocjena da je u nakladništvu došlo do prelaska iz straha od poslovnog neuspjeha u kolektivnu depresiju zbog poprilične izvjesnosti istog?
U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu.
Nešto ranije, desio se i Sajam knjiga u Beogradu. U Hrvatskoj je ocijenjen dvojako. Za jedne, još je uvijek to veliki i važan događaj, dok drugi tvrde da se i tamo vidjelo kako kriza nije ekskluzivno nastanjena u Hrvatskoj, odnosno da i srpsko tržište, a zbog nikada manje produkcije za Sajam, proživljava jednaku muku. Tko je u pravu, ako je netko uopće u pravu?
Beogradski sajam je najveća manifestacija tog tipa na ovim prostorima, s velikom tradicijom i medijski vrhunski popraćen. Zadnjih pet godina napravili su puno u ambiciji da ponovo bude i regionalni a ne samo nacionalni, što mu je 90-tih i 2000-tih bila sudbina. Smanjen broj novih naslova samo je jedan od simptoma dosta lošeg stanja u kreativnoj industriji nakladništva naših susjeda. Drugim riječima, u pravu su i jedni i drugi.
Niska kultura čitanja: ”Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog”
Postoji stari vic o recesiji za koju junak tog vica, kada mu objasne što je, kaže: ”Pa ja to imam dvadeset godina, samo nisam znao kako se zove“. Kukanje je, kada je riječ o knjigama i tržištu, u Hrvatskoj staro, ako ne dvadeset, onda najmanje deset godina i ne prestaje. Kako, zapravo, izgleda to tržište u brojkama kroz posljednje desetljeće?
Početkom novog tisućljeća počinje jedno od plodnijih razdoblja produkcije knjiga na ovom prostoru, formira se plodna nakladnička scena. Do 2009. svi trendovi imali su pozitivan predznak. Oboreni su svi rekordi kako po broju novih naslova tako i po tiražima. Otvoreno je više kvadrata knjižarskog prostora nego je ikada bilo na ovim prostorima. Od sredine 2009. sve počinje stagnirati i padati i to traje do danas i bojim se da tome nije kraj. Cijelo to vrijeme i dok su “ruže cvjetale” i sada kad to nije slučaj, stvarnost je bila lošija od idealnih mogućnosti koje su postojale te je uvijek bilo prostora žaljenja za propuštenim.
Ja ću navesti sve ono što se smatra uzrocima krize, a Vas molim da to složite prema značaju, odnosno da izbacite sve što smatrate netočnim i to elaborirate:
1. Niska kultura čitanja:
Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog;
2. Visoke cijene knjiga:
Cijene knjiga su u prosjeku najniže u zadnjih 20 godina, usporedno s mnogoljudnijim zemljama tu ne stojimo loše. Moguće je prije da pad općeg standarda utječe da se kupovina knjige smatra luksuzom u konkurenciji s proizvodima koji se smatraju egzistencijalnim prioritetima;
Najveći uzrok, a ugrađen je u srž krize je izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka
3. Slaba kupovna moć građana:
Ovo je trenutno jedan od najvećih razloga smanjene kupovine knjiga, i do njegovog rješenja na makroekonomskom planu neće biti ni oporavka u nakladničkom sektoru. Ovaj razlog bi stavio na prvo mjesto;
4. Hiperprodukcija:
Trenutno nije problem, bila je sredinom dvijetisućitih, još se osjećaju njene posljedice;
5. Masovni pokušaji prodaje preko trafika:
U samom startu 2004. kad je “buknuo” ovaj kanal prodaje propuštena je prilika da se on zakonski regulira. Najveće štete pretrpjele su knjižare, a posljedice se itekako osjećaju. Trenutno nije ni uzrok, ni rješenje izlaska iz postojeće krize;
6. Loš medijski tretman knjige:
Krize u medijskim kućama i njihova bitka za pozicioniranje i preživljavanje jedan je od razloga da najveći tretman knjiga kroz medije postoji kad su oni sami izdavači ili “u kombinaciji”. Klasična kritika koja je bila jedna velika tradicija, marginalna je i nestalna. Loš medijski tretman knjige je kriza sama po sebi i samo sinergijski utječe na trenutnu depresiju branše.
Najveći uzrok koji nije naveden, a ugrađen je u srž krize i stavio bih ga na drugo mjesto:
Izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka.
Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje
Ako znamo ili barem možemo detektirati najbitnije uzroke krize, postoji li i recept izlaska iz nje ili će se, kako to vole reći neoliberali, tržište urediti samo?
Tržište se trenutno u najvećoj mjeri uređuje samo i dovodi do kriza. Kriza je u tom kontekstu prirodno stanje. Uvjeren sam da je jedino kvalitetnim politikama moguće poslati impulse koji mogu održati dužu stabilnost i prosperitet.
Nedavno je u emisiji ”Pola ure kulture“ objavljen prilog o prešućenim knjigama, s fokusom na, mahom, neoustaške tlapnje i poneku budalaštinu. Nisam u kadru vidio niti jedno od izdanja Jesenski i Turka, a vi se, sasvim je sigurno, imate pravo žaliti na recepciju onoga što objavljujete i što je, koliko jedinstveno, uglavnom toliko i ignorirano?
Nisam gledao emisiju, ne mogu govoriti o spomenutim konkretnim slučajevima, ali siguran sam da postoji velik broj knjiga koje su s pozicije autora, urednika, izdavača prešućene ili loše tretirane u medijima, a onda i publici. Siguran sam da je to pitanje svjetonazorskog pogleda. Ni vlastitu kritiku tretmana ne bih tumačio drugačije nego iz te perspektive.
Prije skoro dva desetljeća otvorili ste antikvarijat koji i danas postoji. Iz njega ste razvili Jesenski i Turk. Tko tu koga danas izdržava: antikvarijat nakladništvo ili je obrnuto?
U samim počecima Antikvarijat je bio ozbiljni osigurač našoj nakladničkoj produkciji. Od 2005. i otvaranja velikog broja knjižara te plasmana knjiga kroz kiosk prodaju, antikvarijati općenito se nalaze na margini kupovnih navika. I naši dijele tu sudbinu. Na granici su ekonomske održivosti i više okrenuti svojoj primarnoj funkciji nego pomoći našem izdavačkom programu. Ono što sam siguran ako i nestanemo kao nakladnik, oni će preživjeti.
Prije nekoliko godina počeli ste objavljivati i domaću prozu. Zašto, s obzirom da postoji niz izdavača koji su po tome prepoznatljivi?
Dugo vremena osobno nisam bio sklon ulasku naše kuće u proznu produkciju vođen idejom profilacije na području popularizacije znanosti, te izdavanja klasične znanstvene i filozofske literature. No, urednički pritisci i ambicije natjerale su me da promijenim stavove i da proširimo produkciju i na to područje.
Što spremate za narednu godinu kao nakladnik, te kako vidite tu, izuzetno blisku budućnost u struci i na tržištu? Hoće li se pad nastaviti s tendencijom dokazivanja da je dno već iznad nas ili će, ipak, doći do nekih promjena?
Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje.
(Prenosimo s portala Forum.tm).