Sredinom mjeseca, od 12. do 16. listopada, održavao se u Zagrebu deseti, jubilarni festival ”Ja BiH… Pet dana Sarajeva u Zagrebu”, kojega organizira Udruženje za promociju kulture i umjetnosti ”Ja bih”, u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak, Napretkovim kulturnim centrom, Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Grada Zagreba, te Gradom Sarajevom i Gradom Zagrebom.

Svake godine – što zbog radoznalosti, što zbog prigode da iziđem iz kuhinje i dnevne rutine – pogledam ili obiđem makar nešto iz kulturne ponude grada i svijeta uz koji me veže mnogo toga vidljivoga, a još više onoga nevidljivog, mutnog i podsvjesnog.

Posljednjega dana festivala, taman negdje pred moj rođendan, povedoše me prijatelji na projekciju dvaju filmova Miroslava Mandića – kratkoga igranog filma ”Stvari na čuvanje” (2020.) i cjelovečernjeg igranog filma ”Sanremo” (2020.), od kojih je potonji i slovenski kandidat za nagradu Oscar Američke akademije umjetnosti i znanosti za najbolji međunarodni cjelovečernji film za 2022. godinu.

Nisam osobit filmofil, a moje znanje sedme umjetnosti ravno je znanju kvantne fizike, što će reći u potpunosti bagatelno i bezvrijedno. Ali čak i meni, koji teško razlikujem švenk od žablje perspektive, čini se da je koscenarist i režiser Top Liste Nadrealista (1989.-90.) – nekoć vjerojatno najgledanije TV-serije u bivšoj državi, a vjerojatno i ponajboljeg izvoznog proizvoda sarajevskog urbanog humora – ovim dugim metrom u slovensko-talijanskoj koprodukciji zaigrao na empatijsku kartu treće životne dobi, ali bez grama patetičnosti i usiljenih psihologizacija.

Takav dojam svakako pojačava iiznimno uvjerljiva gluma Sandija Pavlina, koji lik protagonista Brune igra s takvom lakoćom, da kod promatrača istom pobuđuje sumnju nije li ovdje ipak riječ o dokumentarizmu, a ne o nevjerojatnoj umjetničkoj sposobnosti i talentu. A sposobnost je tolika, da je upravo sva gorčina staračke demencije (kao da bih ja uopće mogao znati i razumjeti o čemu je riječ!) sabijena samo i jedino u glumčeve – oči; jer kad u tim Pavlinovim očima ugledaš Brunu, tebi odmah biva jasno da iza tog pogleda, negdje u dementnoj mutljazi njegova uma, obitavaju još samo pabirci negdašnjeg života i njihove sjene.

Prema bakinom poslijeratnom svjedočanstvu, jedan ju je od ”Kotorana” – baka je, naime, kao Trogiranka imala izoštreno uho za južnjačke dijalekte – upitao, valjda hineći dobronamjernost nakon brutalnog zločina, da koji kurac nisu otišli iz Sarajeva, onda dok se još moglo

Nema ondje više nikakvoga nousa, nikakve moći intelekta ili rasuđivanja, već samo postojana nestalnost emocija. A prividi emocija neusporedivo su gori od svake stvarnosti.

Ali nije mene, da tako kažem, ”razvalio” taj Mandićev cjelovečernji film, koliko onaj kraći i prethodni. A upravo u toj prvoj četrnaestominutnoj priči, čiji sinopsis stane u nekoliko kratkih rečenica – naime, kako rat u Sarajevu započinje, ljudi ostavljaju svoje dragocjenosti u kući žene koja ne namjerava otići. Iz grada odlazi i dječak sa svojom obitelji, ali se nitkood njih nikada ne vraća po ostavljene stvari.

Godinama kasnije, dječak se vraća već kao odrastao muškarac, a sve što zatječe u kući su nabacane, beskorisne stvari i živa uspomena na lijepu ženu, koja ga je jedne noći ogrijala čajem na klupici kraj peći ”smederevke” – stisnut je ne samo filmični Mandićev komentarna cjelokupnu etiku ”posjedovanja”, koliko i začudna igra erosa i tanatosa, koja šalicu čaja iz ruku lijepe žene (koju igra glumica Đana Pinjo) u rukama promrzlog dječaka (Dino Hamidović) pretvara u njegovu vjerojatno prvu erotsku maštariju.

On se jedini naknadno i vraća, ali u kući ne zatječe nikoga i ništa, osim onih stvari po koje nitko nikada nije došao. Ne nalazeći ljubav koju je nekoć kao dijete oćutio, odrasli čovjek (Ermin Bravo) svija se na klupici pored ”smederevke”, vjerojatno htijući razbuditi sjećanje na hladnoću one noći kada je u njemu buknuo prvi plamen. Neprebola.

Moram priznati da me je priča podsjetila, pa čak i prije no što je u kratkoj pauzi između dviju projekcija Miroslav Mandić to u potpunosti razotkrio, na jednu priču Dževada Karahasana iz njegove zbirke ”Kuća za umorne”, ali se u tome trenutku nisam mogao prisjetiti o kojoj je priči riječ, niti sam se mogaoprisjetiti njezina naslova.

Knjigu sam pročitao davno, pa iako ne uživam u svim njegovim prozama na jednak način (Karahasana, zapravo, držim daleko boljim esejistom i teoretičarem, nego li prozaikom!), riječ je o majstoru koji znade s riječima, ali još više s trajnim i neprolaznim ljubavima, kojih najčešće ni njihovi protagonisti nisu svjesni u trenutku dok im se ona zbiva, već uvijek i jedino naknadno.

”Zašto, Bože moj”, pita se zdvojni Karahasan u eseju ”Opisi straha”, ”mnogo bolje vidimo u sjećanju nego u stvarnosti? Zašto jasnije osjećamo pamćenjem nego osjetilima?”

S vremenom sam naučio ne hiniti znanje ondje gdje ono izostaje, tako da ni ja do danas nisam našao zadovoljavajući odgovor na ovo Karahasanovo pitanje, ali držim da upravo njegova priča ”Umjesto nje sada kadifice” – čiji su motivi poslužili i Mandiću za sinopsis njegova kratkometražnoga filma, vjerojatno najuvjerljivije i najljepše od svih Karahasanovih priča – pored, možda, ne manje dobre priče ”Sindikat tajnih poštara” – koja bez ikakve pompoznosti proznih pretenzija, te upravo stoga tako uvjerljivo životno i svakodnevno, postavlja to isto esejističko pitanje, ne hineći i ne nudeći zapravo nikakav odgovor.

Njezina je mudrost i dubina, naime, sažeta upravo u pitanjima koja pobuđuje, a ne u odgovorima koje daje naslutiti.

Prema bakinom poslijeratnom svjedočanstvu, jedan ju je od ”Kotorana” – baka je, naime, kao Trogiranka imala izoštreno uho za južnjačke dijalekte – upitao, valjda hineći dobronamjernost nakon brutalnog zločina, da koji kurac nisu otišli iz Sarajeva, onda dok se još moglo. ”I, šta si mu na to rekla, baba?”, upitao sam je radoznalo. ”A, ća ću mu reć, moj Tonči! Reklasan kako ti je i bilo: ostali smo čuvat stvari!”

I posve je nebitno što je u Mandićevoj ekranizaciji priča donekle drukčija, kao i to što je za njega tema erosa bila očigledno odlučnija i važnija, u Karahasanovoj priči također zatječemo dječaka Tahira, koji je – da se poslužimo jednim lovrenovićevskim neologizmom – u potpunosti ”nesebeznao”.

Iako je razlog te nesebeznalosti, tj. osjećaja okrnjene i nepotpune ljudskosti, položen nesumnjivo negdje u odnosima unutar vlastite obitelji, koja mu nikada nije iskazivala ni privrženost ni ljubav, Tahir traži izlaz u tome što ”falingu” predbacuje sebi (”Možda je on dakle rođen bez dovoljno života, ili s nekom sličnom greškom?”), a ne njima.

Priča nas zatječe u Tahirovim zrelim godinama, kada se on vraća u rodno Duvno (mjesto rođenja koje dijeli s autorom Karahasanom), htijući roditeljima podignuti nišane i klanjati dženazu, iako se njihovi grobovi i posmrtni ostaci nalaze u Norveškoj, gdje su i umrli.

Svladan vlastitom izdvojenošću iz svijeta u kojem se zatekao, a koji ne nekoć bio također i ”njegov”, obreo se u vrtu svoje negdašnje poznanice Fahrije, gdje iznenada čuje njezin glas, iako nje nema.

Fahrija je, doznajemo to iz priče, za vrijeme rata sklanjala vrijedne stvari svojih sumještana, ali ne doznajemo ni gdje je ona, niti što se s njom dogodilo. Ondje, u napuštenoj kući s nepotrebnom i od sviju napuštenom skalamerijom, Tahir se prisjeća noći u kojoj ga je Fahrija kao osmogodišnjeg dječaka promrzloga sklonila sa zime, utoplila i nahranila.

U toj gotovo metempsihotičnoj slici topline koja razrasta izvan granica vremena i prostora, Tahir proživljava ono konačno poravnanje svega i spomen na trenutak svoje najintenzivnije životne sreće.

I tako, dok se probija kućom kroz gomilu stvari koje više nikome i ničemu ne služe, sabijen u priču u kojoj je sve pomalo natprirodno i nestvarno (ta, je li itko ikada vidio kadife da cvjetaju u martu, pa k tome još i u Bosni? Ili otkud orahovo lišće u čatrnji, a stablo mu na drugom kraju vrta?), Tahiru se izvan slutnje smrti ne otvara nikakvo značenje, nema nikakvoga smisla, osim onoga istoga pitanja koje Karahasan, doduše, ne postavlja u priči, ali koje vrišti iz one čatrnje zajedno s orahovim lišćem: ”Zašto, Bože moj, mnogo bolje vidimo u sjećanju nego u stvarnosti? Zašto jasnije osjećamo pamćenjem nego osjetilima?”

Osim tog Karahasanova pitanja, koje je meni zbog Mandićeva filma također prostrujalo glavom, prisjetih se i jednog bakinoga pisma, kojega upravo sada, evo, imam pred očima.

Koverta je plava (ona prijeratna, službena), na čijem je aversu riječka adresa moje majke, crni poštanski biljeg ”Rijeka – 51101” s nadnevkom 11.10.1995. godine. U gornjem lijevom kutu nepotpuni je crveni žig Hrvatskog crvenog križa, gradskog društva Rijeka – službe traženja, a u desnom pravokutno uokvirena naznaka ”oslobođeno poštarine”.

Bio je to ujedno i prvi glas što smo ga iz opkoljenog Sarajeva primili o djedu i baki, odnosno o njihovoj sudbini. Baka nije skrivala da je djed, vjerojatno zbog pomanjkanja lijekova i kronično visokog krvnoga tlaka, pretrpio nekoliko ozbiljnih moždanih udara, od kojih je ostao trajno nepokretan i svezan za krevet

U koverti su zapravo dva pisma, različitih datuma (prvo od 12.9.1995. godine, a drugo od 10.10.1995.), oba napisana na službenom obrascu Međunarodnog crvenog križa, jedno ispisano bakinim drhtavim rukopisom, a drugo očito diktirano i zapisano neznanom rukom. Ono prvo ovdje prenosim u cijelosti, zajedno sa svim ortografskim i interpunkcijskim greškama.

”Draga dijana, štose tiče nas mismo dobro samo tataje ima mali udar pa nemože desnom stranom ali ipak hoda pomalo jaga masiram pa mu je ipak bolje. Dijana štami pišeš dačeš doći ponas to nemoj ni zamislit nas nikor ne dira. Dijana šta kažeš daćuti nosit djecu na dušu jati ništa neću učinit sama sebi. Pusti nas dvoje da mi rješavamo svoju sudbinu samo ti nemoj krenit na put Dijana pazi toje rat nije lako umiru putovat akamoli u ratu. Dijana šta pišeš da lažem da je tata (živ) on je i živ i zdrav nika bolje ne izgleda ko sad. Ako nam misliš dobro otaj čovjek štače doći ponjemu pošalji što para. Dijana molite nemoj nikom vjerovat.Eto toliko primite pozdrav od nas dvoje.”

Bio je to ujedno i prvi glas što smo ga iz opkoljenog Sarajeva primili o djedu i baki, odnosno o njihovoj sudbini. Baka nije skrivala da je djed, vjerojatno zbog pomanjkanja lijekova i kronično visokog krvnoga tlaka, pretrpio nekoliko ozbiljnih moždanih udara, od kojih je ostao trajno nepokretan i svezan za krevet.

U takvom je stanju – a to je informacija koju ću doznati tek mnogo kasnije, jer će baka sve do svoje smrti 2004. godine tajiti pravu istinu – bio sve do pred samu ”reintegraciju” Grbavice.

Naime, u noći s 26. na 27. januara 1996. godine, tijekom jedne od ”odmetničkih” racija, nekolicina je polupijanih crnogorskih dobrovoljaca upala u njihov stan na četvrtom katu Lenjinove 109, na smrt pretukavši i kundacima izubijavši gotovo u potpunosti paraliziranog čovjeka, prikovanog za vlastitu postelju.

Prema bakinom poslijeratnom svjedočanstvu, jedan ju je od ”Kotorana” – baka je, naime, kao Trogiranka imala izoštreno uho za južnjačke dijalekte – upitao, valjda hineći dobronamjernost nakon brutalnog zločina, da koji kurac nisu otišli iz Sarajeva, onda dok se još moglo.

”I, šta si mu na to rekla, baba?”, upitao sam je radoznalo. ”A, ća ću mu reć, moj Tonči! Reklasan kako ti je i bilo: ostali smo čuvat stvari!”

U Sarajevo sam prvi puta nakon rata ušao 30. januara 1996. na djedovu dženazu. Ubijte me ako lažem, ali toga sam dana u nečijem prozoru zagledao – negdje na putu od pokopnog društva Bakije na Baščaršiji, pa tamo prema Barama – zelenu saksiju crveno-žutih kadifa.

Eto, upravo me na to isto mjesto svojim filmom vratio Mandić; mjesto je to s kojega se još ni danas nisam pomaknuo, negdje pred onom istovjetnom Karahasanovom duvanjskom čatrnjom s orahovim lišćem, ispred kojeprkosno, ali ipak tiho i kao za sebe romorim: ”jeble te stvari, baba!”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.