Da je riječ o uređenom društvu (ili društvima), čovjek bi već mogao misliti kako su stvari – makar na razini faktičnosti – već odavno razriješene, lekcije naučene i poruke usvojene. Ali nije tako. Posvađana sjećanja i dalje upravljaju našim životima, ali i našom budućnošću. [Read more…]
Kultura sjećanja i njezini zatočenici
(…)
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.
Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
(…)
[Read more…]
Kako je Fadil Labrnja postao Fadil Terminator
Fadila Labrnju ni vlastita mater nije mogla pogledati, a da ne zaplače. Pričalo se da joj je još kao dojenče ispao iz naručja na pločnik takvom silinom, da su mu se od udara pošemerile sve kosti čeljusti i glave, pa je koševski konzilij sedam dana muku mučio da od onoga što je ostalo sastavi makar jednu, koliko-toliko normalnu, vilicu. [Read more…]
Hulje štuju oluje, od kojih ne ostaju ni gaće na štapu
”Mudrac šuti u ovo vrijeme, jer vremena su tako zla.” (Amos 5, 13)
”Čak i klase u najnepovoljnijem položaju u Povijesti traže legendarnu sudbinu, žele lijepe riječi, malo poezije.” (Manuel Vilas)
Sve je prepuno velikih i zvonkih riječi, a tako je malo odmaka od stvarnosti. Malo je, premalo vremena provedenog u tišini i osluškivanju. U sjeni velikih domovinskih riječi pogubio se sitan i nerazumljivi život za čiji je spas i opstanak neophodno tek malo poezije. [Read more…]
Kako sam postao Zijo Nenametlija
Čika Zijo, djedov drug po rakiji, bio je toliko blage i nagodne naravi, da ga je djed zbog nje prozvao nenametli-efendija. Ne znam kako mu je bilo pravo prezime, ali Zijo je oduvijek za mene bio i ostao – čika Zijo Nenametlija. [Read more…]
Krvopije kamarada Hruščova
Dođe i ono besplodno i lijeno doba godine, u kojemu zrikavci i čelopek kolo vode, u kojemu nemilice i na sve strane curi freon, a po kamenjarima se ukazuju gospe.
U to ljetno vrijeme ja ne podnosim nikoga, a najmanje sebe i vlastite misli. Jer od tuđih misli čovjek se još i može skriti, ali one vlastite mu dođu kao srpanjsko i kolovosko sunce – sveđer prže i ne popuštaju! [Read more…]
Lepe crkve lepo gore
U trenutku dok ovo pišem, već dogorijeva i peta katolička crkva u Kanadi.
Iako su kanadski mediji prilično suzdržani, pa unatoč raširenim nagađanjima još nitko slučajeve paljevina izravno ne povezuje sa skandalom neoznačenih dječjih grobova koji već mjesecima traumatizira kanadsko društvo i svjetsku javnost, ipak je posve izvjesno kako je ovdje riječ o činu odmazde i lomači. [Read more…]
Mudonja moj
Teta Umija je živjela na vrhu našeg haustora u Lenjinovoj, u stančiću koji je bio poput ovećeg golubarnika, ali je imao najveću terasu u komšiluku s koje su se, za lijepoga vremena bez magle, mogli vidjeti i Osnovna škola ”Boriša Kovačević” i Park pionira ”Boško Buha”, gdje bi me djed znao povesti na igranje s drugom djecom. [Read more…]
Socijalizam dolazi na biciklu
Čovjek na biciklu drukčija je vizija hominizacije. Često se o biciklu danas govori kao o alternativi konvencionalnom prometu, napose u našim velikim i prometno zagušenim urbanim središtima, ali to je – iako ne posve promašeno i neopravdano – naprosto krivo. [Read more…]
Unutrašnji neprijatelj
Otkako je ono Đorđe Lukić – Cigo u aprilu četrdeset i pete uzviknuo: ”Ovdje Radio Sarajevo! Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, na četvrtom katu Lenjinove 109, iza ulaznih vrata na čijem je lijevom štoku u visini glave odrasloga čovjeka kurzivnim krasopisom bilo ispisano ”Ovdje živi Latić Hasan”, slušalo se samo Radio Sarajevo. [Read more…]