autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Nobel Handkeu kao revizionizam ratova na Balkanu

Autor: Ines Sabalić / 17.10.2019. Leave a Comment

Ines Sabalić

Ines Sabalić

Zanima me tzv. poruka ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Mislim da je ona odaslana. [Read more…]

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Alberto Moravia, Aleksandar Solženjicin, Belanga, Beograd, Bertrand Russel, Bob Dylan, Bogdan Bogdanović, Bora Ćosić, Boris Pasternak, Borka Pavičević, Bruxelles, Cantosa, Churchill, CK KP SSSR, Czeslaw Milosz, Donald Trump, Đurđica Čilić, Edward Said, Eric Gordy, Erich Schoenemann, Ezra Pound, Harold Pinter, Hitler, Ines Sabalić, Karadžić, Ku Klux Klan, Le Pen, Louis-Ferdinand Céline, Marko Grčić, Mirko Kovač, Mladić, Musollini, NATO, Neu Zuricher Zeitung, Noam Chomsky, Nobel, Olga Tokarczuk, Orban, Peter Handke, Rim, Saint-John Perse, Sartre, Slobodan Milošević, Srebrenica, T. S. Eliot, Todorova, Wisława Szymborska, Yugoslavia

Za Slavka Goldsteina Jasenovac je bit, mračno srce ustaške države

Autor: Ines Sabalić / 22.09.2017. Leave a Comment

Ines Sabalić

Ines Sabalić

Kampanja antisemitizma nakon smrti Slavka Goldsteina iznenadila nas je i zbog bijesa, ali i podteksta shvaćanja židovstva kao negativnog u odnosu na hrvatstvo. Epitet “mrzitelj svega hrvatskog” uočili su svi vlasnici smartphonea, tako da vjerujem da se mnogima prvo to upali u glavi kad samo pročitaju to ime – Slavko Goldstein. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: antisemitizam, Auschwitz, Czeslaw Milosz, Globus, Hitler, Ines Sabalić, Ivo Korsky, Japan, Jasenovac, Lenjin, NDH, Pavelić, Poljska, Slavko Goldstein, SSSR, Staljin, Tokio, Vlado Singer

Mark Tompson: Najveći grijeh Danila Kiša

Autor: Ines Sabalić / 11.10.2014. Leave a Comment

Piše: Ines Sabalić

 

Mark Thompson VER 1 Foto OSF

Foto: OSF

Mark Thompson, jedan od najtalentiranijih brojnih mladih stranaca koji su za vrijeme rata došli kao novinari u bivšu Jugoslaviju, nedavno je objavio knjigu “Potvrda o rođenju – Priča o Danilu Kišu”, stilski i strukturno vrlo neobičnu, ali izvanredno zanimljivu, čak napetu. U okosnici knjige je kratka, ogoljena autobiografska nota Danila Kiša – nekoliko rečenica u kojima je opisao svoj život. Oko toga, Thompson je organizirao niz produbljenih komentara. Iz njih se slaže slika Srednje Europe i Jugoslavije prošlog stoljeća, od holokausta u kojem je ubijen Kišov otac, do raka od kojeg je Danilo Kiš prerano, pa zato nespremno, zbunjeno, umro.

 

To što je Mark Thompson predstavio, što je izraslo iz njegovih 20-godišnjih istraživanja o Danilu Kišu je jednostavno – točno. Tako je to izgledalo, baš tako. Thompson je 20 godina razgovarao o Kišu s njegovim prijateljima, čitateljima, poznanicima, bivšom suprugom, u svemu posebnom beogradskom intelektualkom Mirjanom Miočinović, te s kasnijom partnericom i prevoditeljicom Pascale Delpeche.

“Razotkrio je srpski nacionalizam još u povojima. To mu nisu mogli oprostiti. Zato su u Beogradu organizirali napad na njega, najveći poznati udar na nekog pisca u Titovoj Jugoslaviji. Molio je za pomoć Krležu, ali on mu je samo hladno odgovorio: Pobrinite se sami!”

 

Autor Kiševe biografije besprijekorno govori jezik i jako dobro poznaje sve što ima veze s bivšom državom, od povijesti preko književnosti, medija, tekuće politike – svega. Kad je prestao biti novinar, 90-ih, radio je za Unprofor, ali duboki interes je vjerojatno motiviran i time što je njegova supruga Sanja iz Vinkovaca s kojom ima dva sina. Thompson je doktorirao književnost na Cambridgeu, tako da je njegova teorijska i književnopovijesna kompetencija izvan rasprave, ali je stvar u tome da je sam Thompson zaista vrlo dobar, odličan pisac. Kao mlad 1992. objavio je “Kuću od papira – Kraj Jugoslavije”, zatim 1999. studiju o medijima u Jugoslaviji “Kovanje rata”. Konačno, 2008. godine, objavio je fantastičnu, nagrađivanu knjigu “Bijeli rat” o talijanskoj fronti u Prvom svjetskom ratu, kad je pročitate, bit će vam drago da je niste propustili.

 

Zašto je napad na Danila Kiša, kad je objavio svoj roman “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bio tako strašan? Što je to Kiš, za kojeg konstatirate u svojoj knjizi da nije bio specijalno politički pisac, bio tako strašno učinio da se skoro cijeli Beograd, gdje je živio i pisao, okrenuo protiv njega? Od početka je bilo jasno da se radi o političkom napadu, ili kontranapadu. Ali, što je to Kiš bio tako napao? Čemu u odgovoru na Kiša, tada, prava hajka, duboka mržnja?

Kiš je objavio “Grobnicu za Borisa Davdioviča” u ljeto 1976. a polemika je počela ujesen. Napadali su ga da je plagijator, da je prepisivao tuđe tekstove te, da je to borgesovskom metodom i tehnikom francuskog “novog romana”, konkretno iz primjera Roberta Pingeta, kompilirao. Ali, najviše da je plagirao Karla Štajnera, kojeg je inače Kiš jako cijenio, i zvao ga jugoslavenskim Solženjicinom. Smatrao je da je Štajnerova knjiga “7000 dana u Sibiru” dragocjeno svjedočanstvo. Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš.

Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš

 

Danilo Kiš bio je kozmpolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Podsjetit ću na slavnu rečenicu T. S. Eliota iz 30-ih godina, a to je da nijedno društvo ne smije imati više od malog broja slobodnomislećih Židova. I Kiš je, sukladno toj rečenici, platio. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine. Kiš je bio međunarodno poznat i priznat, fantastičan pisac, njihov vlastiti jezik pisao je bolje od njih, i to je sve skupa bilo doživljeno kao jedna velika uvreda. I tada su odlučili da mu opale šamar. A Kiš je to odbio prihvatiti, i odgovorio im je istom mjerom.

 

Tako je “Čas anatomije”, u kojem je odgovorio svojim kritičarima, knjiga nastala iz očaja, i siguran sam da ju je doživio kao borbu na život i smrt. Ta knjiga, mislio je, morala je biti pametnija, bolja, duhovitija, bolje napisana od svega što bi njegovi kritčari ikada mogli. Kiš je prezirao mediokritetstvo u kulturi, smatrao je da je mediokritetstvo povezano s nacionalizmom, i kad je bio napadnut, dao je sve od sebe da to razotkrije. Pripremao se za knjigu, i inspiraciju je našao u Krležinoj knjizi polemika “Moj obračun s njima”, i u malo poznatoj knjizi srpskog pisca Laze Kostića “Knjiga o Zmaju”.

 

Danilo Kiš HOR 1 Foto Arhiva MT

Danilo Kiš, Foto: Arhiva MT

Interesantno kako vi i ja, engleski pisac i hrvatska novinarka, toliko godina nakon te polemike, za koju je teško danas objasniti koliko je tresla, razgovaramo o jednom piscu, koji je bio među nekolicinom najboljih u jugoslavenskim književnostima, ali koji je danas gotovo potpuno zaboravljen.

Ali, ta polemika bila je svejugoslavenska, branili su ga u Zagrebu i Ljubljani. Nije bila važna samo onda, nego i deset godina poslije, jer to što je bio razotkrio Kiš pokazuje mjesto kristalizacije nacionalizma i staljinizma. Jedan hrvatski kritičar rekao je, 90-ih godina, da su tri ključna teksta za razumijevanje srpskog nacionalizma. To su “Čas anatomije” Danila Kiša, Konstantinovićeva “Filozofija palanke” iz 1969. godine, i tekst Bogdana Bogdanovića o Osmoj sjednici “Mrtvouzice” iz 1988. godine.

 

Razgovaramo o jednom eminentno jugoslavenskom piscu. Rekli ste za njega, posljednjem jugoslavenskom piscu.

To je Kiš o sebi bio rekao, da je posljednji jugoslavenski pisac. Ali, zavisi što pod tim mislimo. Razgovarao sam jednom o tome s Igorom Mandićem, koji se ne sjeća da se Kiš ikada izražavao ili na aktivno ideološki, politički podržavao jugoslavizam. I to je točno. Kiša aktivni politički angažman, kakav je, na primjer, imao njegov prijatelj Predrag Matvejević, nije interesirao. Kiš nije pisao o jugoslavenskim temama, i u cijeloj njegovoj književnosti riječ Jugoslavija spominje se samo jednom, kao što sam se uvjerio iz CD roma koji je, s Kiševim kompletnim djelima, uredila Mirjana Miočinović. Ali, takav implicitni jugoslavizam jest formalna analogija njegove književnosti. Jugoslavenstvo je trebalo na kraju biti više od sume dijelova, nova kombinacija starih dijelova. Na Zapadu to nije bilo kontroverzno.

Danilo Kiš bio je kozmpolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Podsjetit ću na slavnu rečenicu T. S. Eliota iz 30-ih godina, a to je da nijedno društvo ne smije imati više od malog broja slobodnomislećih Židova. I Kiš je, sukladno toj rečenici, platio. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine

 

Kiš je gradio svoje literarne strukture iz raznih utjecaja, priznavajući ih, ali stvarajući iz njih nešto novo. Tip literature koju je pisao je analogija države i društva u kojem je živio. Zanimljiv je bio njegov stav prema jeziku. Zvao ga je “srpskohrvatski”. Pisao je jezikom u kojem je srpski bio dominantan i kad bi novinari u intervjuu njegov jezik nazvali srpskim, nije se bunio. Ali, naglašavao je i podržavao hibridnu vrijednost jezika, koji je, kako je rekao, “imao u svom malom prstu”. Htio je imati na raspolaganju sve varijante svih književnosti, i vojvođanske srpske građanske književnosti i dubrovačke renesanse, sav vokabular. Vidio je to kao obogaćivanje literarnog standarda. Pojam “jugoslavenski” bilo je nešto najobilnije što je zahvaćalo, i što je on, kao pisac, mogao posjedovati.

 

Jugoslavije više nema. Čiji je Kiš pisac? Apatridski, zapadnobalkanski, srednjoeuropski, europski, židovski, srpski?

Koliko mi je poznato, nigdje se nije proklamirao bilo kao srpski, bilo kao židovski, bilo vojvođanski ili crnogorski pisac, iako su njegovi radovi uključeni u antologije tih književnosti. Mislim da bi se on bunio da bude ekskluzivno srpski ili židovski zato jer bi to za njega značilo da je njegovo pisanje, njegova književnost srpska ili židovska. To bi njemu bilo apsurdno, nezamislivo. Ali, nije se bunio da je pridonio srpskoj literaturi niti da je u njoj bilo i židovskog. Teško je dokazati da je srpski pisac ako se gleda žanrovski ili prema tome koliko je na njega utjecala nacionalna književnost. Glavni utjecaji su drugdje, to su Bruno Schulz, Jorge Luis Borges, Isak Babelj, razni mađarski i ruski pjesnici i – Miroslav Krleža. Volio je i neke srpske pisce, recimo Crnjanskog i Vinavera. Danas ga se naziva srpskim piscem jer jugoslavenstvo znači sve manje i manje. Bilo bi bespredmetno zauzdati Kiša mrtvim identitetom, kad je njegova literatura itekako živa.

 

Kiš je u Beogradu studirao, tamo se oženio, velikom intelektualkom Mirjanom Miočinović, i zanimao ga je urbani Beograd 60-ih i ranih 70-ih, jer to je bio milje iz kojeg su izrasli Vojislav Đurić, Dušan Makavejev, Radomir Konstantinović, Filip David, Vida Ognjenović… Također, izabrao je da bude pokopan po pravoslavnom obredu. Čak i njegovi najbliži prijatelji bili su šokirani time, ali ja ne vidim tu ništa čudno. Kiš se sigurno nije na samrtnoj postelji okrenuo nacionalizmu i klerikalizmu, nego je to bio pozdrav majci, koja je bila Crnogorka i pravoslavna vjernica. To što ga je majka krstila, 1939. godine u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno mu je spasilo život. Njegov otac stradao je u holokaustu. To je bilo davanje prednosti privatnog nad političkim. Naravno, Srpska pravoslavna crkva je to iskoristila i posmrtni obred obavio je Amfilohije, posve protivno Kišovoj želji da bude pokopan “bez govorancija”.

Teško je dokazati da je srpski pisac ako se gleda žanrovski ili prema tome koliko je na njega utjecala nacionalna književnost. Glavni utjecaji su drugdje, to su Bruno Schulz, Jorge Luis Borges, Isak Babelj, razni mađarski i ruski pjesnici i – Miroslav Krleža. Volio je i neke srpske pisce, recimo Crnjanskog i Vinavera. Danas ga se naziva srpskim piscem jer jugoslavenstvo znači sve manje i manje. Bilo bi bespredmetno zauzdati Kiša mrtvim identitetom, kad je njegova literatura itekako živa

 

Tako velik pisac, tako malo čitan. Ima li šanse da se zanimanje za njega obnovi?

Za pisca kao što je Kiš situacija nije posebno povoljna. Jugoslavija je nestala, Hladni rat je prestao, nije imao priliku pisati nakon rata. Šteta da nije stigao napisati roman o Didaku Piru, koji je najavljivao i za koji je imao potpisan ugovor. Didak Pir bio je portugalski Židov koji se skrasio u Dubrovniku. Da je to napisao, a tema mu je bila bliska, egzil, osjećaj nepripadanja, mogao je stvoriti neku poveznicu latinskog i slavenskog svijeta. Ali, umro je prije toga. On je svoju međunarodnu slavu doživio početkom osamdesetih. Tada je bio priman u krugovima uglavnom američke literarne elite, otvorio mu se New York Review of Books, s njim su prijateljevali Susan Sontang i Josif Brodski, bio je pozivan na konferencije PEN-a. Postao je stalni gost u tom krugu, neka vrst anegdotske figure. Kiš je napadao staljinizam iz antistaljinističke zemlje i to je bilo pozdravljeno. Kiš je bio antikomunist. Nije imao nikakvih iluzija oko revolucionarne ideologije, bio je briljantan stilist i nije imao veliko povjerenje u to da društvo napreduje. Nije bio ni antistaljinistički ljevičar. Bio je liberalni pesimist. Taj pesimizam izazivao je uvredu.

 

Mark Thompson HOR 1 Foto Faber.co.uk

Foto: Faber.co.uk

Interesantno kako se tema Srednje Europe, nekada tako važna, a koja je Kiša izbacila, gotovo više ne spominje.

Jer više nije važna. Početkom osamdesetih stvorila se svojevrsna antikomunistička kulturno popularna fronta malih zemalja od Baltika do Jadrana, ta Srednja Europa. György Konrád, Milan Kundera, Danilo Kiš, ta “tri K” i danas prepoznajemo kao ključne pisce Srednje Europe. Kiš je bio bilingvalan u mađarskom. Kad je Berlinski zid pao, njihova uloga je jako smanjena. Ti su se pisci vratili u okvire svojih jezika. No, “srednjoeuropski pisac” bila je značka koju nije odbijao nositi. Inače, takva Srednja Europa nije imala ništa zajedničko s germanskom Mitteleuropom, na koju je Krleža bio alergičan.

Kiš nije bio angažirani intelektualac, nije imao izrazitu, robustnu javnu personu. To Kišu nije bilo ugodno, nije mu odgovaralo to što je mislio da pisac treba. Njegov odnos sa svijetom bilo je pisanje. Kad je ušao u polemiku, učinio je to vrlo teško. Otišao iz Jugoslavije 1979. zbog niza razloga. Brak mu je bio u krizi, i on i Mirjana Miočinović su se složili 1981. da će se razdvojiti. Ali nije htio da ga se zove disidentom, bio je to “džojsovski egzil”, koji se na kraju nije pokazao previše kreativnim. Danilo Kiš jest pobjegao iz klopke malog jezika, to se vidi po strasnoj odanosti njegovih štovatelja posvuda

 

Cijeli razgovor potrošili smo na temu koja je ključna u postjugoslavenskim društvima, a to je identitet. To nas dovodi do toga da je Danilo Kiš imao neku vrst opsesije dokumentima, potvrdima, pečatima, oni su vrlo bitni u njegovoj literaturi, a i vi ste na temelju toga strukturirali biografiju o Kišu.

Da, to ima veze s identitetom, ali i s literarnim prosedeom. Kišova odanost važnim dokumentima proizašla je iz skepse čitaoca koji ne može vjerovati u nedokumentiranu fantaziju. Izmišljanje razočarava, on hoće da mu čitalac vjeruje da se nešto stvarno dogodilo. Dokumenti nisu bilo kakvi, nego važni – o rođenju, vjenčanju… Kad je njegova majka nakon rata povela njega, Danila, i sestru Danicu iz Mađarske u Jugoslaviju, sve što je ostalo od oca bili su dokumenti. Kiš ih je spasio i čuvao – službenu korenspondenciju s Jugoslavenskim željeznicama, na primjer. To je bio i dokaz da je otac, koji je stradao u holokaustu, bio stvaran, za to je imao pisane potvrde i dokaze, dokumenti su imali svoj vitalitet i Kiš je bio fasciniran njihovom snagom. Tako je imao i potvrdu krštenja u pravoslavnoj crkvi. Nije bio vjernik, ali to mu je spasilo život. Također, to je i židovski, i srednjoeuropski motiv, emigrantski motiv, koji je prisutan i kod Josepha Rotha, ta neprekidna bitka s dokumentima.

 

Rekli ste da je ključan utjecaj na njega imao Miroslav Krleža.

Kiš je idolizirao Krležu. Kad se odlučio pisati o svom djetinjstvu, jedina knjiga na svom jeziku koja mu je bila o tome korisna i dragocjena kao uzor i inspiracija bilo je Krležino “Djetinjstvo u Agramu”. Krleža je volio Kiša, smatrao ga je, kad se pojavio, vrlo talentiranim, najtalentiranijim, kao što je rekao Predragu Matvejeviću. Ali, kad mu je Kiš, u doba kad je bio meta napada, pisao i molio za savjet, Krleža mu je odgovorio dosta hladno, u smislu – pobrinite se sami.

 

Koliko je Danilo Kiš jedinstven? Svakako, manje je poznat od Kundere ili Konrada.

“Tri K” povezaju ih zajedno, ali nisam siguran da se to drži, kad se malo bolje pogleda. U Konradu ne vidim takvu literarnu inteligenciju kakvu je imao Kiš. Zatim Kundera i Kiš – prilično su različiti. Kiša odlikuje stilistička delikatnost. Savršen osjećaj za detalj u naraciji. Fluidni, neuhvatljivi kulturni identitet. Također, Kiš nije bio angažirani intelektualac, nije imao izrazitu, robustnu javnu personu. To Kišu nije bilo ugodno, nije mu odgovaralo to što je mislio da pisac treba. Njegov odnos sa svijetom bilo je pisanje. Kad je ušao u polemiku, učinio je to vrlo teško. Otišao iz Jugoslavije 1979. zbog niza razloga. Brak mu je bio u krizi, i on i Mirjana Miočinović su se složili 1981. da će se razdvojiti. Ali nije htio da ga se zove disidentom, bio je to “džojsovski egzil”, koji se na kraju nije pokazao previše kreativnim. Danilo Kiš jest pobjegao iz klopke malog jezika, to se vidi po strasnoj odanosti njegovih štovatelja posvuda. Ali, Kiš ne može biti široko popularan, previše je elitističan. Prezahtjevan, težak pisac. Nije za masovno tržište.

 

(Intervju je preuzet u originalnom obliku iz tjednika “Globus”, iz broja od 24. srpnja 2013.).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: autograf.hr, avangarda, Beograd, Boris Davidovič, Danilo Kiš, Francuska, Globus, grijeh, Ines Sabalić, intervju, Jugoslavija, Karlo Štajner, Mark Tompson, Miroslav Krleža, Pinget, plagijat, politika, tjednik

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT