Zastupnici teorije sekularizacije i modernizacije bili su uvjereni kako će ponajviše tehnološki razvoj društva dovesti ne samo do gubitka značenja religije u društvu nego čak i do njezina nestanka.

Svjedoci smo, međutim, da se krajem 20. i početkom 21. stoljeća događa ”povratak religije” u društvo i nastanak novih religijskih pokreta. Bez religija i religijskog gotovo ništa nije moguće učiniti.

Religije, religijske zajednice i njihovi čelnici nastoje imati što više utjecaja u suvremenome društvu. I to čine na veoma različite načine: preko udruga civilnoga društva, humanitarnih organizacija ili, pak, kroz djelovanje političkih stranaka utemeljenih na religijskim načelima. Sve je više primjera politizacije religije, ali i religizacije politike.

Tako i ”naše” balkanske religijske zajednice (Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica) svakim danom zauzimaju sve više društvenoga prostora. Žele sudjelovati u donošenju veoma važnih odluka po društvo.

U stanju su mobilizirati svoje vjernike i na vlast dovesti onu političku opciju preko koje će ostvarivati utjecaje na najvažnije društvene, političke, svjetonazorske, zdravstvene, obrazovno-odgojne prilike.

Zahvaljujući nesposobnim, strašljivim i time u svoju političku opciju nesigurnim političkim liderima, religijske zajednice sve više oblikuju društveni, ali i politički život zemalja ”brdovitoga Balkana”. One su si zapravo uzele pravo biti nositeljice ispravne nacionalne politike među svojim vjernicima, ali i u društvima u kojima djeluju

Zahvaljujući nesposobnim, strašljivim i time u svoju političku opciju nesigurnim političkim liderima, religijske zajednice sve više oblikuju društveni, ali i politički život zemalja ”brdovitoga Balkana”. One su si zapravo uzele pravo biti nositeljice ispravne nacionalne politike među svojim vjernicima, ali i u društvima u kojima djeluju.

Tako ni sama inicijativa pomirbe Hrvatske i Srbije koju su, osim predstavnika vladajućih političkih elita, pozdravili predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve u Srbiji, nije izazvala oduševljenje u svim religijskim zajednicama u regiji, odnosno na prostorima bivše države.

Svoje negodovanje zbog inicijative o hrvatsko-srpskoj pomirbi na način kako su je zamislili u Hrvatskoj i Srbiji nisu izrazili politički predstavnici vladajućih bošnjačkih stranaka u Bosni i Hercegovini nego, što je jako zanimljivo i neshvatljivo, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.

Svojim osvrtom na inicijativu srpsko-hrvatskog pomirenja, objavljenim 11. kolovoza 2020. na stranicama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reis Kavazović preuzeo je ni manje ni više nego ulogu svebošnjačkog nacionalnog lidera.

Zašto takav osvrt nisu uradili predstavnici Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića koja pretendira biti zastupnica svebošnjačkih nacionalnih interesa, nije poznato.

Uradio je to glavni čovjek balkanskih muslimana. On, naime, otkako je na poziciji reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH znao je i do sada veoma često ”uskočiti” u prazni politički prostor kako bi donekle ispunio onu zadaću koju su trebale ispunjavati političke stranke koje zastupaju interese bosanskohercegovačkih Bošnjaka. A one to nisu učinile.

O čemu se, naime, radi?

Svoj osvrt na već iskazanu inicijativu srpsko-hrvatskog pomirenja ef. Kavazović čini uime bošnjačkog naroda, a ne uime bosanskohercegovačkih muslimana. Iako je osvrt ”debelo” političke naravi, reis kao vjernik musliman započinje ga riječima: ”U ime Boga, Milostivog, Samilosnog! Zatim iz Svete knjige (Kur’ana, op. I. M.) koju slijedimo, kao narod koji je predan Bogu”, dalje navodi: ”O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo, na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali”.

A sve to ef. Kavazović spominje da bi kazao da su svi ljudi braća i sestre te da Bog ne voli one koji stvaraju nered na zemlji pa stoga upućuje molitvu Svevišnjem ”da uputi ljudski rod i pomogne nam da uspostavimo red među ljudima kako bi se upoznali i pomagali, a ne jedni drugima zlo činili, što iz ljudskog neznanja, što iz ljudske pakosti”.

Govoreći potom uime svih balkanskih žitelja, ef. Kavazović navodi, kao prvo, da smo svi mi koji stoljećima, od pamtivijeka, živimo na prostoru Balkana pripadnici različitih naroda koji se ”izgleda nismo dovoljno upoznali“, drugo, da je 60% stanovnika Bosne i Hercegovine preživjelo posljednje ledeno doba i, treće, da su ti stanovnici, bez obzira na narodnosnu pripadnost, odlučni da i dalje žive u Bosni i Hercegovini, uz napomenu da su ovdje ”ljudi živjeli, a onda su se i drugi doseljavali, i stanovništvo se miješalo. Sve su to historijski procesi koji su nas oblikovali”.

Ef. Kavazović potom kazuje ono što ćemo čuti i od drugih koji polažu pravo na Bosnu: ”Ovaj narod je uvijek bio vezan za svoju rodnu grudu i tražio je uvažavanje od raznih imperija koje su privremeno boravile na ovim prostorima”, da bi potom poučio mnoge kako se odnositi prema vlastitoj prošlosti koja postaje ne samo hrvatska i srpska nego i bošnjačka.

”U srednjem vijeku Bosna je imala svoje banove i kraljeve koji su uspješno vladali stotinama godina. I ne samo Bosnom! Svi znamo za naše pretke, Kulina bana, kralja Tvrtka, Tomaševića i druge. Kasnije, pod osmanskom vlašću Bosna je s Huseinom kapetanom Gradaščevićem dizala glas i borila se za svoje mjesto pod suncem. Dok je buktio Drugi svjetski rat, žitelji Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeru i narodnu pripadnost, bili su dio antifašističkog pokreta koji je uspostavio tadašnju Jugoslaviju, i Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu republiku.”

Unatoč svim tim navodima o časnoj i lijepoj prošlosti i etničkom i političkom podrijetlu, ef. Kavazović navodi da se veoma često događalo da se stanovnici Bosne nisu uvijek zajednički borili protiv vanjskih neprijatelja, nego, nažalost, veoma često su se ”okretali jedni protiv drugih”.

I potom slijedi ono što će kod njega biti podloga sumnje u dobre posljedice inicijative hrvatsko-srpskog pomirenja:

”Još uvijek su friške rane posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su susjedne zemlje (Srbija i Hrvatska, op. I. M.) pokrenule vojne i političke mašinerije kako bi podijelile našu domovinu. Rat je počeo kao sukob između Srbije i u početku Slovenije, a kasnije Hrvatske, i on se iz Hrvatske prenio na Bosnu i Hercegovinu koja je platila najveću cijenu, naročito njen najbrojniji narod, Bošnjaci. Obje države (Hrvatska i Srbija, op. I. M.) su tokom četiri godine agresije, nerijetko zajedničkim naporima, pokušavale podijeliti Bosnu i Hercegovinu i pripojiti njene ”etnički očišćene” teritorije vlastitim nacionalnim državama.”

Religije, religijske zajednice i njihovi čelnici nastoje imati što više utjecaja u suvremenome društvu. I to čine na veoma različite načine: preko udruga civilnoga društva, humanitarnih organizacija ili, pak, kroz djelovanje političkih stranaka utemeljenih na religijskim načelima. Sve je više primjera politizacije religije, ali i religizacije politike

Ima li od ove izravnije optužbe o umiješanosti ne samo Srbije, što se stalno želi navesti, nego i Republike Hrvatske u agresiju na Bosnu i Hercegovinu i u njezinu podjelu na nacionalnoj osnovi?

Sve što se kasnije događalo – posebno zločin genocida u Srebrenici i u drugim dijelovima BiH koji su počinili ”vojska i policija Republike Srpske uz pomoć vojnih jedinica iz Srbije”, bilo je, navodi Kavazović, posljedica tih dviju agresija – hrvatske i srbijanske – čiji su rezultati, prema njegovim riječima, bili katastrofalni: ”Preko stotinu hiljada mrtvih, stotinama hiljada raseljenih, desetinama hiljada ranjenih, kao i hiljadama silovanih.”

Nakon toga ef. Kavazović izlazi s tvrdnjom da je taj pohod skupo koštao sve pa i one – Hrvatsku i Srbiju – koji su pokrenuli agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Nakon opisa stanja stvari s Bosnom i Hercegovinom, Bošnjacima kao najvećim žrtvama posljednjega rata, te Hrvatskom i Srbijom kao izvršiteljima agresije i podjele Bosne i Hercegovine, ef. Kavazović ističe da se danas, dvadeset i pet godina nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma ”čuju glasovi pomirenja koji dolaze iz Beograda i Zagreba”.

On tu inicijativu o pomirenju pozdravlja, posebno stoga što dolazi iz dviju ne samo najvećih zemalja bivše države nego i iz dviju zemalja koje su ”i najodgovornije za sve što se dešavalo devedesetih, naročito u Bosni i Hercegovini”.

Međutim, smatra ef. Kavazović, to nije dovoljno za stvaranje mira na Balkanu. Da bi se to ipak dogodilo potrebno je imati dva osnovna temelja učinkovitih pomirenja: PRAVDA I ISTINA. Bez tih dviju komponenti trajnoga primirja, svaka inicijativa, pa zasigurno i ova koja dolazi iz Zagreba i Beograda, sasvim jasno poručuje ef. Kavazović, ”znači pusto spletkarenje koje donosi nove probleme”.

Kavazović smatra da se o trajnome primirju može govoriti tek onda ako se zlo koje se dogodilo na prostoru bivše države, a bilo ga je jako puno, identificira i nazove pravim imenom.

Sluteći da iza inicijative hrvatsko-srpskog pomirenja stoje neke zle namjere da se to pomirenje događa na štetu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, ef. Kavazović sasvim jasno upozorava: ”Historija nas uči da, kad god su se dvije strane dogovarale na račun treće, sve je kretalo naopako za svaku stranu, i za dvije koje se dogovaraju, i za treću koja se nije uzimala u obzir.”

Što to znači u našim prilikama?

Iako je za stanje mira na ovome prostoru od presudne važnosti odnos Hrvatske i Srbije, ipak, smatra ef. Kavazović, ”bilo koji pokušaj dogovora bez Bosne i Hercegovine ili bilo koji pokušaj mirenja na račun Bosne i Hercegovine, vodi u nove probleme. To nikad do sada nije prošlo drugačije, a uvjeren sam da neće proći ni u budućnosti. Smatram da bi u ove procese obavezno trebali biti uključeni predstavnici Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Narod kojem pripadam je miroljubiv i to je pokazao bezbroj puta do sada.”

A kada je o Bošnjacima riječ, ef. Kavazović ističe da su Bošnjaci uvijek spremni biti dio prosperitetnih inicijativa zasnovanih na istini i pravdi, i nikako drugačije.

Svi koji se dogovaraju i mire trebaju znati, navodi ef. Kavazović, da s velikom pažnjom pratimo takve inicijative te nastavlja s golemom dozom prkosa: ”Uvjeravamo svoje komšije, a poučeni dogovorima i događajima iz bliže i dalje prošlosti, da bilo kakav dogovor, koji je na štetu Bosne i Hercegovine ne može proći. Posebno ne na račun onih koji su spremni i umrijeti za svoju domovinu, kao i mnogo puta do sada.”

Da ovo ne bi bio pucanj u prazno nekoga tamo nadobudnog bosanskog hodže, ef. Kavazović svojim komšijama Hrvatima i Srbima poručuje kako je Bosna i Hercegovina tijekom posljednje agresije na njezin teritorij digla cijeli svijet na noge i da danas ”ne postoji niti jedan pedalj na planeti gdje ne žive naši ljudi, da Bošnjaka ima u svim zemljama svijeta”, uz napomenu da Bošnjaci uživaju ”duboko razumijevanje u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji, koji su svjesni da se remećenjem mira u našoj zemlji dovodi u opasnost mir na Balkanu pa i šire.”

Na kraju svoga osvrta ef. Kavazović gotovo ultimativno poručuje: ”Zato još jednom pozivam sve one koji idu u smjeru pomirenja, što pozdravljamo, da računaju da bilo koji razgovori o zdravim odnosima na Balkanu, ne mogu proći bez Bosne i Hercegovine i onih bez kojih se u Bosni ništa riješiti ne može. Također, uvjeravamo sve lidere koji i dalje pokazuju aspiracije prema našoj domovini, na šta smo posebno osjetljivi poučeni iskustvom, da smo vrlo odlučni živjeti i opstati na ovom prostoru.”

Međutim, smatra ef. Kavazović, to nije dovoljno za stvaranje mira na Balkanu. Da bi se to ipak dogodilo potrebno je imati dva osnovna temelja učinkovitih pomirenja: PRAVDA I ISTINA. Bez tih dviju komponenti trajnoga primirja, svaka inicijativa, pa zasigurno i ova koja dolazi iz Zagreba i Beograda, sasvim jasno poručuje ef. Kavazović, ”znači pusto spletkarenje koje donosi nove probleme”

Jasno da jasnije ne može biti!

No koliko sam pratio vijesti iz zemalja kojima je upućen ovaj apel i ovaj prijedlog i prijekor, nema uopće nikakvih službenih reakcija ni iz političkih ni iz crkvenih krugova.

Je li ovaj Kavazovićev iskorak najava nekih novih zbivanja oko Bosne i Hercegovine i Bošnjaka uokviren u oblandu pomirenja Hrvatske i Srbije za koje ne znamo?

Ili je ovo inicijativa za stvaranje mira na račun Bosne i Hercegovine i pokušaj njezine konačne podjele između Hrvatske i Srbije ostavljajući Bošnjacima Tuđmanovu ”Zemljicu Bosnu” stiješnjenu između tih dviju država i na respiratoru da konačno izdahne i nestane?

Vrijeme će pokazati koliko u tim slutnjama ima istine?

Zasigurno, smireni, staloženi i međunacionalnoj pomirbi naklonjeni reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović ne bi tek tako i iz puke želje za političkim publicitetom izišao s tako jasnim i preciznim opisom prijetećeg stanja prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.

Možda je bio prisiljen to učiniti u vrijeme kada su bošnjački politički lideri međusobno razjedinjeni i posvađani i okupirani prevladavanjem problema izazvanih trenutnom pandemijom. A sve kako politički predstavnici u Bosni i Hercegovini, kao i sami Bošnjaci, ne bi bili uskraćeni za informacije koje im je bilo potrebno saopćiti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.