U posljednjoj strofi posljednje Matoševe poetske konstrukcije ”željeznicu guta već daljina”. Ta daljina uvijek je mitski u ravnoj plohi rastegnuta u beskraj, pod kupolom neba koje smračeno, u sumrak preko ravnice zalegne onako kako tišina svoje tijelo u san položi na mjestima gdje nema ljudi.

U Slavoniji je malo ljudi, manje ljudi no ikad, pa su slavonske tišine guste poput bazgina slada u točki loma između lipnja i srpnja. U Slavoniji su vlasničko-pravni odnosi i njihovi prijepori tim bolniji. [Read more…]