novinarstvo s potpisom
Ivana Šojat
Čupamo se na mitologiju, iz dreka u kojem jesmo se čupamo utjehama, pričom o Pandori, kutijici na čijem je dnu ostala hantrava, vjerojatno ekstremno introvertna i iskompleksirana nada ili Nada.
Nadamo se da će sve na kraju dobro završiti, da ćemo karmički naposljetku srećom biti nagrađeni za dobrotu. Jer, svi smo, naravno dobri. Sami sebi. Sami za sebe. [Read more…]
Ivana Šojat
Civilizacije su živa bića koja niču na prostoru u danom trenutku najpogodnijem za život. One rastu, šire se, apsorbiraju okolna bića i pojave, hrane se svojim podanicima, žeđaju za prostorom, s jedne strane gaze i pokoravaju, s druge uzdižu razinu spoznaje – svaka nova do nekih vlastitih, njoj dokučivih razina. [Read more…]
Ivana Šojat
”Nešto se grdo događa”, sve češće pomišljam. Padamo. To se događa. Civilizacijski se obrušavamo u ambis. Taj pad zapažamo zahvaljujući vertikalnim miljokazima sitnih, ali i bitnih gnjusnih pojava koje naše zgražanje nikako ne može zaustaviti, obustaviti.
I nije toliko problem u nama koji se zgražamo, koliko u pomami moralnih nakaza da postanu moralne vertikale, u ograničenima koji nesvjesni vlastite intelektualne skučenosti odgovornosti prihvaćaju bez srama i straha. [Read more…]
Ivana Šojat
Put u pakao popločan je najboljim namjerama…
Imali smo najbolje namjere. Nismo ih htjeli gledati ponižene, zaleđene u pognutom stavu, glupava izraza lica ispred ploče, školske ploče na koju nisu znali napisati formulu vode, riješiti kvadratnu jednadžbu, nacrtati elipsu ili odgonetnuti koje je godine, potpisivanjem kapitulacije (čije?!) okončan Prvi svjetski rat.
Bilo nam je možda i neugodno, pa smo im došapnuli točne odgovore, dopustili im neka od nas prepišu lektire, radne bilježnice. [Read more…]
Ivana Šojat
Povijest je materijalni trag što ga iza sebe ostavljaju najružnije ljudske odlike. Ona je slinavi trag puža golaća vođenog pohlepom, egomanijom, željom i voljom za moć.
Na prste jedne (i pol) ruke možemo nabrojati prosvijetljene vladare, one koji su gradili zbog opstanka civilizacije, a ne iz straha od smrti, one koji nisu rušili i klali pod krilaticom ”viših ciljeva”, a zapravo samo kako bi nahranili i napojili vlastite porive za posjedovanjem i moći. [Read more…]
Ivana Šojat
Možemo li se nadati nečemu drukčijem u svjetonazorskim okvirima okruženja u kojem živimo? Teško. Odavno su se monstruoznosti zacementirale kao predlošci stavova o svijetu i drugima.
Romi su tako već stoljećima Cigani koji su iskovali čavle kojima je Krist pribijen na križ. Čak i ako se malo nas još sjeća te čudovišne priče o čavlima. Čavli su ostavili trag na kolektivnoj svijesti. [Read more…]
Ivana Šojat
Na pamet mi je danas pao Momo Kapor. Zapravo, više jedna njegova rečenica koju sam sjećanjem iščupala iz nekog njegovog romana i ne znam je više locirati, smjestiti u romanesknu cjelinu, koju ne znam točno citirati, nego samo parafrazirati: ”Ja sam samome sebi, sopstvenim rukama iskopao put do dna.” [Read more…]
Ivana Šojat
Smrt dođe, unakazi nas, nastavi dalje, ode. Krajolik se oporavi, život nadjača. Ljudi pamte, nose u sebi u tuzi učahurenu traumu. Kao paralelna stvarnost, usprkos životu koji se kad-tad vrati, užas ostaje lebdjeti ponad prostora kojeg zadesila je mnogostruka smrt. [Read more…]
Ivana Šojat
Ništa se ne događa preko noći. Stanja nisu zrna graha koja isklijaju u čaši vode, dok spavamo. Dugo se društvena ledina pripremala za ovo u što smo zagazili. Dugo se oralo, tanjuralo, drljalo. Jer, tihom, potmulom nezadovoljstvu dugo treba da stasa u bijes. [Read more…]
Ivana Šojat
Da, živimo u psihozi već gotovo dvije godine i naravno da smo u podmuklome strahu. Čak i oni koji taj strah ne žele priznati.
Smrti se boje i najhrabriji. Smrt je domena nepoznatog koje nas neminovno čeka. Nepoznato izaziva strah. Strah, međutim, sve nas ne potiče na istovjetnu reakciju. [Read more…]
