Put u pakao popločan je najboljim namjerama…

Imali smo najbolje namjere. Nismo ih htjeli gledati ponižene, zaleđene u pognutom stavu, glupava izraza lica ispred ploče, školske ploče na koju nisu znali napisati formulu vode, riješiti kvadratnu jednadžbu, nacrtati elipsu ili odgonetnuti koje je godine, potpisivanjem kapitulacije (čije?!) okončan Prvi svjetski rat.

Bilo nam je možda i neugodno, pa smo im došapnuli točne odgovore, dopustili im neka od nas prepišu lektire, radne bilježnice.

Završili su škole. Neki čak i s odličnim uspjehom, jedva, ali uspjeli su. Uspjeli su upisati fakultete koje su uspjeli završiti ponekad kupujući ”u paketu”, ne ispit po ispit, nego sve ”u komadu”.

Nekima ni to nije bilo dosta, pa su si kupili doktorate. Bez inteligencije i temeljne, osnovne kulture, urođenim lukavstvom su dokučili kako u vakuumu nema otpora, ni trenja.

Zato su stvorili kanale, mreže kanala ispunjenih vakuumom, zapravo interesnim skupinama potkupljivih i kvarnih, uključili se u politiku, naučili pregovarati isključivo u vlastitu interesu, nabiti si cijenu čak i ako stranka u čijem su krilu na izborima osvaja promile.

Zavladali su državnim tvrtkama, sveučilištima, preplavili ministarstva, u svoje ruke uzeli zakonodavstvo, sistematizacije, planiranja, ustrojstva, zadali si okvire terena na kojem će igrati i biti nepobjedivi.

Mi smo šutjeli. Bilo nam je neugodno. Neugodno nam je vidjeti nekog poniženog. Čak i ako je uhvaćeni i poniženi lopuža, da ne kažem lopovčina.

Samo smo potiho rogoborili gledajući ih kako betoniziraju obalu, prenamjenjuju zemljišta, peglaju službene kartice, nekažnjeno, pijani gaze našu djecu, u najprimitivnijim, nepotističkim manirima preuzimaju temelje društva: od visokog obrazovanja do prometa i energetike.

Malo smo se, doduše, rugali njihovim nepismenim, prepisanim doktoratima, njihovim glupim izjavama.

Imali smo najbolju namjeru biti pošteni. Čak i dok nas je podsvijest upozoravala kako će trulež ”s visoka” preliti i dolje, do nas, da će njihovim primjerom okuražena ”sitnež” početi primjenjivati isti pristup.

Sad u čudu gledamo sitnije krađe sitnijih, tuče na parkiralištima, bježanje s mjesta prometnih nesreća. Trpimo i dalje to novo društveno uređenje koje ne samo da smo dopustili, nego smo mu omogućili da se ostvari.

Učenici bez znanja, s kupljenim diplomama su taj ”papir” učinili najvrjednijim ”pokazom” i doveli do toga da bi Krleža, kad bi se ponovno rodio, mogao biti samo portir na ulazu u Leksikografski zavod koji nosi njegovo ime. Tesla bi eventualno bio monter u HEP-u. Eventualno. Ako bi našao vezu preko nekog iz HNS-a.

Pristojno, s najboljim namjerama smo došli do toga da živimo u državi koju krasi daleko više spomenika s likom političara, nego s likom znanstvenika ili (ne daj Bože) umjetnika, kulturnog djelatnika.

Došli smo do društva u kojem moraš biti pristojan ako umireš, ako trebaš pomoć.

Novinar, britko pero hrvatskog istraživačkog novinarstva, Vladimir Matijanić, je bio pristojan u svojoj agoniji. U telefonskim razgovorima s medicinskim osobljem koje je vodio (čije snimke možemo poslušati) je bio izrazito pristojan, učtiv, staložen. Dok se gušio i kopnio. Nije htio nogom, nije htio biti grub, bahat. Htio je do kraja biti pristojan i ići ”službenim”, civiliziranim putem.

Taj put, takav pristup ga je odveo u smrt. Njegova smrt, njegov strašan kraj rječito, bolno, čudovišno progovara o društvu u kojem živimo, o njegovim temeljnim postavkama…

A imali smo najbolje namjere. Dobili smo pakao.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.