Neobičan kamen iz svemira tema je danas astrofizičarskih seminara, tekstova i salonskih afterwork partija. [Read more…]
Ne vidim razlog zašto bi znanost i religija bile u suprotnosti
Godine 1935. Einstein je s dvojicom kolega objavio svoj rad kojim opovrgava eksperiment iz kvantne fizike, zapravo proglašava kvantnu fiziku nepotpunom teorijom. U tom eksperimentu se dvije čestice koje su nekad bile jedna pošalju na dvije udaljene točke planeta, u različita jata čestica. Kad se na njihova jata djeluje elektromagnetnim poljem, sve čestice u jatu okrenu svoj spin u pravcu polja, osim one jedne koja svoj spin okrene onako kako ga ima njena čestica-partner. [Read more…]
Hajde, druže Papa…
“Ako kažem Papi kako večeras izlazim da pomognem siromašnima, on mi odmah odgovara: ‘Dolazim s tobom'”, kazao je mons. Krajewski i time pokrenuo niz novinarskih pitanja o tome napušta li Papa tajno Vatikan. Pitanja se dakako postavljaju iz razloga sigurnosti, no Tiskovni ured Svete Stolice demantira da papa Franjo radi takvo što.
Ajde, gospodine Papa, druže Papa, daj…
Neka te vide noću na ulicama Rima, u tajnoj misiji grljenja beskućnika; neka te slikaju dok preskačeš ogradu vatikanskoga zida i bacaš njihove ukrase i ogrlice Romima; neka te uhvate kako poskrivećki novac s njihovih računa prebacuješ onima koji ga trebaju; neka te mrze dok raskrinkavaš njihove tajne, beskrupulozne planove moći; neka te pamte kao čovjeka koji je uništio njihova zdanja od licemjerja i laži – i stao, konačno, na našu stranu!
Neka se, nakon tebe, još jednom zapitaju; čiju su to riječ trebali prenositi na Zemlji? Jesu li stvorili bolji svijet? Je li ih dovoljno boljela tuđa bol? Jesu li im oči sasuzile od tuđih suza?
Naravno, nitko manje od mene nema pravo nazvati nečiju stranu ”našom” ni sebe tu staviti. Ja sam nekrst, odgojena u tvrdo ateističko-partizanskoj obitelji, a sve i da se vratim kakvim korijenima do prababe, bila bi to jedna druga crkva, ona koja Papu ne priznaje i koja u Vatikanu vidi sve zlo ovoga svijeta.
Postojala je jedna priča. Čudna i stara priča o jednom čovjeku iz Galileje, koja je uporno privlačila moju pažnju. Tako sam sa 35 godina počela čitati Bibliju. Prilaziti crkvama iz daljine, kao divlja životinja koja s brda promatra seoske vatre
Mislim da sam imala dvadesetak godina kada sam saznala datume Božića, i jednoga i drugoga, datume koji se u našoj kući nikada nisu spominjali. U školi sam na priredbama recitirala partizanske poeme, nosila kapu s petokrakom i, zbilja, od srca vjerovala u te simbole, voljela tu zemlju. Rasla sam u okružju u kojemu nitko nikada nije suzu za crkvom pustio, niti je bilo kakva prisila nad nama u tome bila potrebna. To da je tzv. religija bila ”opijum za narod”, potrošena stvar u koju vjeruju samo glupi i neobrazovani, bilo je sasvim jasno.
A naročito nešto što se, puno godina poslije, čuveni Richard Dawkins u svojih desetak knjiga trudio dokazati. Da je priroda u glavnoj ulozi, da ne postoji nikakav kreator, da je jedino Darwinova evolucija ta koja je diktirala tijek događaja i da samo luđaci mogu vjerovati u Svemogućega koji sve stvori za sedam dana. Zapravo, šest, jer eto, i on se mora odmoriti…
No postojala je jedna priča… Čudna i stara priča o jednom čovjeku iz Galileje, koja je uporno privlačila moju pažnju. Tako sam sa 35 godina počela čitati Bibliju. Prilaziti crkvama iz daljine, kao divlja životinja koja s brda promatra seoske vatre. Kao netko tko nije pozvan na zabavu i tu ne pripada. Za mene, za dijete došlo niotkuda, siroče čija mati nije bila Crkva, sve to imalo je dozu misterija, nepoznatoga, fascinantnoga i egzotičnoga. Željenoga…
Ali konfuzija i razočaranje došli su ubrzo nakon upoznavanja…
U Zagrebu su djevojčice, godišta moje kćeri, kupovale štikle da bi primile ”sveti sakrament krizme”. Danima su spremale crne minisuknje, slikale se u odjeći za ”krizmu” na Jarunu, pa te slike stavljale na Facebook. Velika većina njih nije točno znala kakav je to čin koji se sprema, a u crkvu nisu odlazile, osim nekoliko tjedana prije. Mrzile su to, ali morale su istrpjeti. Prvo, zbog petice iz vjeronauka, a drugo, jer je nagrada, osim štikli, bila i popriličan broj darova koje su za krizmu dobivale.
Postojala je, nekada davno, ideja da će neki izabrani ljudi tu riječ na Zemlji širiti. Za one koji ne znaju čitati; za gladne, umorne i bolesne. Za ateiste. Nevjernike i krivovjerce. Za dobro svih nas, pa i njih; širiti, a ne zloupotrebljavati
Ljudi iz Crkve, osim rijetkih izuzetaka, na televiziji su često govorili gorljivo protiv nekoga. U njihovim riječima nije bilo mirnoće, ni poštovanja života. U njihovim pogledima nije bilo blagosti, tolerancije, dubokog razumijevanja. Nisam u njihovoj pojavi nalazila ni mrvu svetosti kojoj sam se nadala. Naprotiv…
A oni koji su doista nedjeljom odlazili u crkvu, malo su toga znali o Isusu. Varali su u braku, služili se financijskim malverzacijama i lagali, ali odlazili su na ispovijed, pa su tu konstrukciju tako zatvarali. Svako moralno pitanje, koje ih je pomalo mučilo, riješili bi sa desetak ”Zdravo, Marijo” i sve je bilo u redu. Nije bilo potrebe da se previše ispituju Kristove riječi. Osim toga, za to i tako nisu imali vremena…
Hm…
A meni su se sviđale te ideje. Pročitavši ih puno puta ispočetka, počela sam ponešto i razumijevati. Zašto treba okrenuti drugi obraz. Zašto ćeš ispustiti svoj život ako ga pokušaš uhvatiti. Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a ne vidiš brvno u svom. Pa čak, nakon nekoliko mjeseci razmišljanja, čemu su nas trebali naučiti oni koji su tek predvečer stigli u vinograd…
No nešto je bilo trulo u državi Danskoj, i bolesno.
Negdje je nešto otišlo ukrivo, odavno. Kao u onoj dječjoj igri kad se nekom nešto šapne, pa ovaj šapne drugom, drugi trećemu i sve do šestoga, sedmog djeteta koje to kaže naglas. I tada se sva djeca smiju, jer to što je rečeno nema nikakve veze sa onim što su jedan drugom šaputali.
A ta prva, početna riječ bila je lijepa. Trebala je donijeti mir i poštovanje među ljudima. Ljubav, suosjećanje, razumijevanje. Trebala je biti jednostavan recept za život, za društvo sretnijih nekih ljudi.
I postojala je, nekad davno, ideja da će neki izabrani ljudi tu riječ na Zemlji širiti. Za one koji ne znaju čitati; za gladne, umorne i bolesne. Za ateiste. Nevjernike i krivovjerce. Za dobro svih nas, pa i njih; širiti, a ne zloupotrebljavati.
Pa tako, papa Franjo, ipak postoji strana na koju možete prijeći.
Naša strana.
Uštedimo na drveću i na konopu
Vjerujem da postoji prilično ”opravdan” razlog zašto se nas Beograđane smatralo nacionalnim izdajicama. Dobro, ne baš tako grubo, više kao ”neke s manjkom nacionalnog osjećaja”. Naravno, bilo je to, s druge strane, malo nezgodno reći, Beograd je bio glavni grad, najvažnije mjesto. Ali taj nekakvi ”sumnjičavi” pogled ovih ”autentičnijih” Srba, a osobito Srba ”od preko” nije se mogao sakriti…
Mi, pravi Beograđani, oni koji smo rođeni i proveli život u njemu, bar od Konjarnika do Petlova brda, zbilja smo imali stanovitih problema s tzv. nacionalnim osjećajem. To je, vjerujem, sindrom ljudi rođenih u velikom gradu, kulturni urbanizam. Nama je bila važna muzika, teatar, jezik; ulice grada, miris Ušća, zidine Kalemegdana. Kiosk s pljeskavicama u 3 ujutro…
Kada bih mogla, ipak bih za nacionalnost izabrala – Beograđanka. To bi bilo najiskrenije. Vjerujem da me zbog svih tih okolnosti, ovdje u Zagrebu, svih ovih godina nisu vrijeđale ni posebno dirale njihove izjave mržnje. Recimo, ”Ubij, ubij Srbina!” iz hiljada grla na maksimirskom stadionu… Pa Thompsonove pjesme. Grafiti po gradu u kojima se, kako kažu novinari, ”vrijeđa” Zdravko Mamić. Svuda piše: ”Mamiću Srbine”
Veliki grad i sloboda dobro se slažu. Nismo voljeli grupe, ni pripadanja. U gradu smo se mogli identificirati samo samima sobom, pokriti se samo ispod vlastitog imena. Oslobođeni, ili uskraćeni, običaja, tradicije, familijarnih ručkova; romantičnog djetinjstva, poetičnih noći uoči nekog važnog dana, visokih seoskih vatri koje se pamte cijeli život…
Nacionalno se, zapravo, i prenosilo kroz tradiciju, uspomenama iz djetinjstva koje vas vezuju za taj rod, to pleme.
A mi ih nismo imali. Imali smo samo grad. I on je imao nas. Navikli na beton.
Zato nas je vrijeme odlučivanja o pripadanju zateklo nespremne i zbunjene. Htjeli smo se izjasniti kao Beograđani. Ali to nisu dali. Pa smo se, po prirodi stvari, izjasnili kao Srbi. Iako nismo bili sigurni što to točno znači…
Sudbina, ili Sava nizvodno, donijela me 1994. u Zagreb. Nikada moji razlozi dolaska, a poslije ostanka, nisu bili ni u čemu politički ili nacionalni. Sasvim lični, osobni.
Danas, gotovo dvadeset godina poslije, malo sam se bolje suživjela s nacionalnim identitetom. Da li zato što sam ovdje, da li zato što je ovih dvadeset godina to bilo popularno i u modi, ili čovjek s godinama to drugačije vidi i doživljava, ne znam. Upoznala sam, također, i Srbe i Hrvate, shvatila njihove muke i njihove tuge. No i sad bih, kada bih mogla, ipak za nacionalnost izabrala – Beograđanka. To bi bilo najiskrenije.
Vjerujem da me zbog svih tih okolnosti, ovdje u Zagrebu, svih ovih godina nisu vrijeđale ni posebno dirale njihove izjave mržnje.
Recimo, ”Ubij, ubij Srbina!” iz hiljada grla na maksimirskom stadionu… Pa Thompsonove pjesme. Grafiti po gradu u kojima se, kako kažu novinari, ”vrijeđa” Zdravko Mamić. Svuda piše: ”Mamiću Srbine”.
Ne znam, nekako je to sve prolazilo pokraj mene. Nisam nikad osjećala da je to bilo meni upućeno. Kakve ja imam veze s navijačima, nogometom?
Nisu me vrijeđale ni poneke političke izjave, suđenje ili nesuđenje nekakvim zločincima, odluke o ćirilici ili nećirilici, sve su to, smatrala sam, političko-stranačke igre, kakvih ima svuda. Samo smo mi trenutačno u modi…
S druge strane, u Zagrebu sam provela najljepše godine svog života…
Ali, eto, poslije dvadeset godina jedna sasvim mala vijest duboko je povrijedila moj nacionalni, ili moj osobni, ili onaj urbani identitet. Ili samo identitet. Jedna vrsta jeze, tuge i razočaranja razlila se mojim tijelom.
Poslije dvadeset godina jedna sasvim mala vijest duboko je povrijedila moj nacionalni, ili moj osobni, ili onaj urbani identitet. Ili samo identitet. Jedna vrsta jeze, tuge i razočaranja razlila se mojim tijelom. Bila je to vijest koju čovjek pročita u novinama, a onda dođe doma i sjedne za kuhinjski stol da ”svede crtu”. To je bio maleni plakat, osvanuo na Trgu, s tekstom ”Serbian family tree” i crtežom obješenih ljudi
Bila je to vijest koju čovjek pročita u novinama, a onda dođe doma i sjedne za kuhinjski stol da ”svede crtu”. Na papiru olovkom počne računati vrijednosti svojih nekretnina, godine do kraja školovanja djece te alternativne smjerove kretanja budućeg života, prema pozicijama svoga ujaka ili strica…
To je bio maleni plakat, osvanuo na Trgu, s tekstom ”Serbian family tree” i crtežom obješenih ljudi.
Moram, možda također zbog svog urbanog odgoja, i svoj jezi unatoč, odati svaku počast autoru.
Prvo, nije mala stvar zgroziti čak i mene, u koju odavno sumnjaju moji sunarodnjaci zbog premalo nacionalne strasti. A drugo, ima u tom plakatu nešto kreativno. Također i nešto urbano. To više nisu prostote s nogometnog terena, ni polupismene izjave koje me nisu doticale. To je diskretno, elegantno, na engleskome, ali takvo da Englezi to razumjeti neće. Sreća njihova, i ne mogu. Razumijemo samo mi, Srbi i Hrvati koji znaju engleski, a to manje-više znači urbani ljudi, kulturološki slični.
Pa, nekako mi je onda postalo jasno da ako je došlo dotle da mi pravimo ovakvo obiteljsko stablo, onda treba ozbiljno razmisliti gdje ja to živim i zašto. Bez pretjeranih emocija i bez patetike, bez pozivanja na povijest, svođenja računa i sličnih gluposti, valjalo bi samo priznati da je možda došlo vrijeme za preseljenje.
Ja sam jedno urbano biće koje je jedan grad izabralo za svoj život. Ali niti ima ikakve potrebe, niti je pristojno, da svojim ostankom uznemirujem ovdašnje stanovnike.
Uštedimo na drveću i na konopu.