Čovjek bi trebao srdačno pozdraviti najavu podizanja još jednog kipa Franji Tuđmanu na prilazu užem centru Zagreba, ali pod malim uvjetom da to bude spomenik njegovoj promašenoj politici. Ili, ako hoćete direktnije, propaloj politici, pa i hrvatskoj državotvornoj ideji u cjelini. [Read more…]
Moskovski Brexit
I najljući nogometni navijači priznat će, osim ako im navijačka pretjerivanja nisu oštetila mozak, da Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije donijelo bogzna kakvu igru. Bilo je, istina, solidnih utakmica, od kojih je neke odigrala i Hrvatska, ali generalni domet prvenstva definitivno ne spada u najvišu klasu. [Read more…]
Srbi pod ključem
Jadna je, o kako jadna, hrvatska politička kultura. Kada je svojedobno Zoran Milanović govorio o Hrvatskoj kao ”slučajnoj državi”, napali su ga iz svih desnih busija, iako je čovjek govorio upravo suprotno od onoga za što ga se optuživalo. [Read more…]
Izbori bez izbora
Oh, kako je to napeto, ljudi – kao kišobran. Tjednima se politička Hrvatska grozničavo bavi time kada će parlamentarni izbori, a iz HDZ-a, kojemu se srčano pridružio i dio nezavisnih medija, stižu gromovite optužbe da vladajuća koalicija tu nešto muti. Ali nitko ne izlazi s koliko-toliko suvislim objašnjenjem što. [Read more…]
Badava ti Papa
Otkako su rimski pape počeli devedesetih dolaziti na prostor bivše Jugoslavije – a toga je s ovim najnovijim Franjinim bilo čak sedam puta – ponavljalo se uvijek isto. Očekivanja od tih posjeta i mirotvorne pretenzije papa bili su vrlo veliki, ali se od toga ostvarilo jako malo, jedva išta. Čak bi se moglo reći da što je više bilo prvoga, manje je bilo drugoga. [Read more…]
Triumf nacističkih kolaboranata
Već dugo je u upotrebi narativ da Drugi svjetski rat u bivšoj Jugoslaviji još nije završen i to dosta točno opisuje jadno stanje na ovim prostorima.
Ali tu se barem govori o nekakvom završetku, a najnoviji razvoj događaja upućuje na nešto mnogo gore – da rat ne samo što nije završen, nego se simbolički reprizira, dakle kreće ispočetka. [Read more…]
Plutajući birači
Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ”prvi partizanski odred” u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ”nacizma”.
Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto.
Ali, evo, ima onih kojima se nimalo ne čeka i na Sinčića i njegov Zid od živih ljudi projiciraju nade u prvu pravu antikapitalističko-antifašističku revoluciju. I to što prije, zapravo odmah. Nema veze što te nade nemaju solidnog, solventnog pokrića u onome što su Sinčić i njegov alter ego Ivan Pernar govorili proteklih dana i godina, štoviše oni su sami sebi postavili uže ciljeve.
Među nebrojenim komentarima iznenađujućeg uspjeha Ivana Sinčića i Živog zida u prvom krugu predsjedničkih izbora, ima jedan na tzv. društvenim mrežama koji je prešišao sve ostale. Za nekoliko godina, veli anonimni komentator, Živi zid će biti slavljen kao ”prvi partizanski odred” u porobljenoj Evropi koji je ustao protiv vladajućeg kapitalističkog ”nacizma”. Uh, pomislih, ovaj ga je pretjerao, iako čovjek ne može biti siguran da možda ne bliska, ali ni jako daleka budućnost, neće donijeti i tako nešto
Njihova vatrena povika na Tuđmanovu pljačkašku privatizaciju prestaje i pretvara se u pobožni stav mirno čim se progovori o njemu kao ”stvoritelju” hrvatske državne neovisnosti, a njihov antifašizam na koji ih poziva spomenuti komentator još je kraćeg i sipljivijeg daha. Prestaje već na ustaškim navijanjima na nogometnim stadionima, o čemu se Sinčić u televizijskom sučeljavanju na HRT-u ”hrabro” odbio izjasniti.
Kako je objasnio, tako je učinio jer se Živi zid odbija izjasniti između nametnutih ideoloških podjela, pa sebe ne smatra ”ni fašističkim ni komunističkim”, što je, najblaže rečeno, djetinjasto.
To je kao kada bi netko dokazivao svoju navodnu neovisnost tako što se ne bi izjašnjavao između demokracije i totalitarizma, ili čak između slobode i ropstva.
Uostalom, zna se da je ovo faktičko izjednačavanje komunizma i fašizma došlo iz ideoloških radionica HDZ-a, gdje nisu mogli otvoreno zagovarati ustaški fašizam, pa su odlučili fašistima proglasiti i hrvatske (jugoslavenske) komuniste.
A nije daleko od toga ni ono glavno s čime se pojavio Živi zid. Jer kada ovaj grmi protiv parazitizma i amoralnosti banaka i tajkuna, to ima smisla samo ako se može internacionalizirati, tj. primijeniti u svakoj drugoj zemlji, od Finske preko Srbije do Grčke. A čim se uokviri nacionalnim granicama, kako to rade Sinčić i njegovi, onda to postaje prihvatljivo i Karamarkovoj stranci koja je zbilja smjesta i bacila mamce prema njima.
Ovo ipak ne znači da su u pravu oni koji sada tvrde da je Živi zid zapravo proizvod HDZ-ovog obavještajno-promidžbenog aparata, smišljen samo zato da se ukradu glasovi Josipoviću i u drugom se krugu usmjere prema Grabar-Kitarović. Ili, da to reknemo malo drukčije, kada bi u tome bilo istine, onda bi se moralo zaključiti da u HDZ-u sjede ljudi istančanog političkog njuha koji znaju čitati znakove vremena.
Nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje
Jer, nema sumnje da u Živom zidu značajnim dijelom pulsira autentično antikapitalističko raspoloženje, i to ako ne baš u njegovom vodstvu ono svakako u biračkoj bujici koju su skrenuli na svoju stranu. To zorno da ne može zornije pokazuje činjenica da je u Hrvatskoj pred ovrhama tristo hiljada ljudi, a baš je otprilike toliko glasova dobio Sinčić, pa iako to sigurno nisu baš isti ljudi, isto je svakako ozračje koje ih okružuje.
To je ozračje obespravljenih ili već i sasvim besprizornih građana koji se nemaju više gdje povući, jer ih je sistem gurnuo na zadnju liniju obrane, i sada se mogu održati jedino ako ustanu protiv tog sistema. Najprije ovako na biralištima, a sutra možda, ili i dosta vjerojatno, i drukčije.
Gdje su ti ljudi dosad bili?
O, nisu bili daleko, uvijek su bili tu negdje, čak bi se moglo reći da je to uvijek istih, ili približno istih petnaestak posto birača, samo što su se u različita vremena različito izjašnjavali. I išli su, kao neka vrsta plutajućih glasača, od jednih nestranačkih kandidata i stranaka do drugih, nesigurni gdje da ostanu, ali trajno opredijeljeni da to ne budu ni HDZ ni SDP.
Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo.
Počelo je to još prije deset godina s bogatunom s američkom adresom Borisom Mikšićem, koji je umalo ušao u drugi krug predsjedničkih izbora, ali to je bilo i zadnji put kada su birači povjerovali da ih s ruba ponora može spasiti neka drukčija, bolja vrsta kapitalista od ovih koje imamo. Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova
Poslije toga dolazi vrijeme Lesarovih laburista, pa Holyjinih orahovaca i sada Sinčićevih zidara, pri čemu se vrijeme njihovog pojavljivanja toliko ubrzavalo i zgušnjavalo da se već znaju i razlozi njihovih uspona i padova.
Laburisti su relativno uspješno dijagnosticirali deformacije kapitalizma, ali su se zatim podijelili oko toga da li zbog toga treba napustiti taj sistem i sada su u padu kojem se ne vidi kraja.
ORaH je izašao s alternativom ”zelene ljevice” u kojoj je puno više zelenog nego crvenog i sada traže ravnotežu u reafirmiranju samoupravljanja, ali bježe od tog termina i nije jasno kako će to završiti. Jasniji su u onome što je i dovelo do njihovog visokog uzleta. To je odmicanje od SDP-a kao nevjerodostojne stranke koja jedno govori prije dolaska na vlast a drukčije se ponaša poslije toga.
No zatim su se neoprezno približili Josipoviću, koji se ponaša u dlaku isto, i sada vjerojatno slijedi posustajanje Holyjine stranke, pri čemu je prilično vjerojatno da su njene pristaše već u prvom krugu ovih izbora počele masovnije prilaziti Sinčiću.
I, eto, sada su sve trendovske strelice usmjerene prema Živom zidu kao posljednjoj postaji na kojoj se zaustavila ova putujuća grupacija glasača, pri čemu je samo jedna okolnost manjkala da to već dovede do velikih političkih promjena.
Da su, naime, ovo bili parlamentarni, a ne predsjednički izbori, ni HDZ ni SDP ne bi mogli samostalno formirati vlast i morali bi se podbočiti ciglama iz Živog zida. No, ovaj bi morao odbiti svako takvo koaliranje, zbog tvrdog antisistemskog stava koji ga odbija i od HDZ-a i SDP-a, ali i zato što zapravo ne zna što bi s vlašću ako na nju dođe.
Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike
To je već sada vidljiva klica vjerojatnog osipanja i srozavanja ove najnovije političke inicijative, što znači da bi spomenutih petnaestak posto glasača, a s vremenom vjerojatno i više, nastavilo plutati u potrazi za novom strankom, pokretom, ili nestranačkim ljudima uz koje će baciti sidro.
Izgleda, dakle, da prisustvujemo stalnoj vrtnji u zatvorenom krugu i da će tako i završiti.
Ali, to je i zato što je Živi zid najviše nalik pokretu ”Pet zvijezdica” Beppea Grilla, koji je po sistemu drvenog željeza kombinirao lijeve (antikapitalizam) i desne (mrzovolja prema imigrantima) ideje, i na kraju je, ne znajući što bi sa sobom, počeo venuti.
Tek kada se i kod nas pojave, kao u Grčkoj i Španjolskoj, istinski lijeve stranke i pokreti ova će vrtnja prestati i moći ćemo napokon reći da je Hrvatska postala prostor istinske, prave politike.
(Prenosimo s portala Tjednika Novosti).
Naprijed separatisti!
Zadržite ovo u pamćenju jer se ne događa svaki dan, a takvi iznimni dani i čine povijest. Evropa je posljednjih tjedana pretrnula od straha, da baš ne kažem da je zamalo uneredila donji veš, zbog referenduma o nezavisnosti Škotske.
Doduše, u Bruxellesu su se očajnički trudili da se to ne vidi i da nekom krivom riječju dodatno ne podjare i ne motiviraju škotske nacionaliste i indenpendiste. Ali kada je referendum završio pobjedom unionista, iz svih vodećih kancelarija Evropske unije oteo se uzdah olakšanja kao da je izbjegnuta najveća strahota koju je moguće zamisliti.
Osim u Bruxellesu, taj uzdah bio je najdublji u Španjolskoj, koju uskoro čeka referendum o odcjepljenju Katalonije, a sličnu muku nose i Italija, Belgija, Francuska, sve kandidati da se u dogledno vrijeme i njima nešto slično dogodi.
Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća. Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj
Sada sa svih tih adresa, ali i iz Njemačke koja slovi kao neproglašeni pater evropske familije, stižu radosni usklici kako poslije poraza škotskih separatista Evropa ulazi jača i homogenija u godine koje su pred njom. To ne izgleda bogzna kako optimistički, jer ako je Bruxellesu sada dovoljno za zadovoljstvo i samo izbjegavanje poraza, a ne više pobjede, ne izgleda da tu ima prevelikog kruha.
Uostalom, rezultat škotskog referenduma uskoro može biti glatko poništen ako Velika Britanija na referendumu, koji se također najavljuje, odluči istupiti iz EU-a.
Ali pustimo to. Ovdje nas više zanima nešto drugo, a to je da je EU, koja je toliko zapela da složene evropske države ostanu u komadu, imala sasvim drukčiji odnos prema socijalističkim federacijama potkraj prošlog stoljeća.
Tada nije bilo ni “z” od ovolike zabrinutosti što će biti ako se te federacije raspadnu, a referendumi o državnoj samostalnosti nisu ni izbliza doživljavani kao nešto što vuče natrag kao ovaj u Škotskoj.
Nego ih se, vidi bogati, tretiralo kao velike festivale demokracije koji su štimani po najvišim standardima naprednog zapadnog svijeta. Naravno, nije se na pogrebima tih socijalističkih federacija baš bančilo i bacalo konfete preko lijesa pokojnika, to bi ipak bilo previše, nego se postupalo diskretno i nastojalo se stvoriti dojam da su se te federacije raspale same od sebe.
U velikoj mjeri to je zaista bilo tako. Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula.
Socijalistička Jugoslavija, koja je i po klasnom i po nacionalnom kriteriju bila dovoljno ozbiljna da bude superiorna drugim dvjema evropskim socijalističkim federacijama (Sovjetski Savez, Čehoslovačka), ipak se pred kraj nakrcala tolikim proturječjima po obje te osnove da je pod tim bremenom pokleknula. Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane?
Ali da li baš sama od sebe? Ili je tu bilo i malih, ali važnih, ključnih poticaja sa strane? U prilog ovom drugom dragocjeno je svjedočanstvo ostavio jedan od najkvalificiranijih i najpronicljivijih stranaca koji je u to vrijeme kročio na ove prostore, a to je zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann.
On je bio bijesan na poznatu prognozu CIA-e da će se Jugoslavija raspasti, i to ne zato što ta prognoza ne bi bila točna, nego zato što je bio uvjeren da američke obavještajne i ine službe aktivno rade na tome da se ona ostvari.
Zbog toga se demonstrativno povukao iz diplomatske službe, što u ono vrijeme nije bilo dovoljno shvaćeno, jer među ozbiljnim kritičarima američke politike na Balkanu ni oni najoštriji nisu vjerovali da bi ta politika mogla otići baš toliko daleko.
Ali često se dogodi da neki događaji iz prošlosti postanu jasniji i proničniji kada ih se osmotri iz današnjeg rakursa – izgleda da je to i ovdje slučaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (s tim da tu početna polovica krivice ide SSSR-u), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti, bilo da je riječ o razvijanju specifične vrste afričko-azijskog socijalizma ili o potpadanju pod ruski utjecaj.
U posljednje vrijeme Amerikanci su, uz sve veće sudjelovanje Evrope, razorili ili pokušali razoriti više složenih država u okruženju EU-a, spomenimo samo najgore primjere: Afganistan (…), Libiju, Irak, Siriju i u najnovije vrijeme Ukrajinu. U svakoj od njih pronađen je neki smrtni grijeh koji je trebalo kazniti…
No kako nije uputno o tome otvoreno govoriti, u sve je uvedena priča kako je riječ o nedemokratskim režimima koji, kao, ne slijede volju naroda i slične blablarije.
Istina, nijedna od spomenutih država nije bila cvijet demokracije, ali nisu ni mogle u kratko vrijeme dostići standarde koji su na Zapadu mukotrpno, često i u krvi, građeni stoljećima. Ali u cjelini uzevši, to su bile solidno uređene države, s relativno razvijenim mehanizmima socijalnog uravnoteživanja i međunacionalne i međureligijske snošljivosti.
To se, uostalom, najbolje vidjelo nakon njihovog rušenja. Jer svega toga nestalo je do posljednjeg traga, a scenom su zagospodarili ostrašćeni nacionalisti i vjerski fanatici, od kojih je dobar dio, ironično, smrtno zavađen baš s Amerikancima, čijom su “pametnom” politikom došli u prvi plan.
Ono što su u tom smislu učinili afganistanski talibani udruženi s Al-Kaidom ili u najnovije vrijeme pripadnici Islamske države (ISIL) u Iraku i u Siriji ostat će zapisano u svjetskim analima kao dosad nezabilježeni primjeri rušilačkog terorističkog radikalizma. Ali zar se u krajnjoj liniji isto nije dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji?!
Ovdje ni nepunih dva i pol desetljeća poslije rata ne prestaje vitalna prisutnost političkog, nacionalnog i vjerskog ekstremizma, koja je otišla dotle da se jedino od reformiranih ekstremista može očekivati da skrate spirale mržnje i učine ih kontrolabilnim.
Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju
Ali to još nije toliko osviješteno kao u slučaju drugih spomenutih država, u rasponu od Afganistana do Libije. Kao da se još odgonetava što je mislio američki državni tajnik James Baker kada je, došavši 1990. u Beograd, rekao da je SAD za opstanak Jugoslavije, ali ne putem vojne sile.
Tada je to protumačeno kako je kome odgovaralo, u Srbiji se inzistiralo na prvom dijelu rečenice, u Hrvatskoj i Sloveniji na drugom, a prava je istina, po svemu sudeći, bila ovakva. Tražilo se opstanak Jugoslavije samo zato da jugoslavenska kriza ne bude okidač za masovni krvavi raspad SSSR-a, a kada se vidjelo da je taj raspad prošao bez žrtava, mirno se pustilo niz vodu i Jugoslaviju.
Za to je postojala, čvrsti je dojam, jaka motivacija u tome što je bila riječ o najuspješnijem modelu socijalizma, a nije se željelo da on postane presedan koji će slijediti drugi u Evropi i u svijetu.
I eto, tako se zatvara krug tadašnjih i današnjih događaja. Socijalističke federacije trebale su nestati i kada su osiguravale maksimalna prava svojim članicama, a kapitalističke trebaju ostati i kada ne osiguravaju ni jači minimum takvih prava, pa ih onda treba iskamčiti prijetnjama o odcjepljenju.
I što onda da čovjek poželi nego da sva ta odcjepljenja ubuduće uspiju. Samo naprijed, gospodo separatisti!
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Kvarljivo stranaštvo
Nemamo mi stranačku policiju da znamo jesu li Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo stvarno krivi ili ne. Tako se pojadao Zoran Milanović, pokušavajući obrazložiti zašto stranka čeka s njihovim sankcioniranjem dok ne vidi za što ih terete optužnice.
Odmah se međutim vidjelo da petlja, jer je sadržaj jedne optužnica praktički bio poznat, a uskoro je i objavljen, dok će se druga najvjerojatnije također pojaviti, ali i za nju se manje-više zna što će sadržavati.
Tako se pokazalo da će SDP ipak nešto morati poduzeti, između ostalog i zato što je počeo mrmor nezadovoljstva u inače amorfnoj i klimoglavoj stranci, počevši od Dragice Zgrebec, otprije poznate po tome da je se ne da tek tako glajhšaltovati.
Istodobno su počeli i pokušaji da se napravljena šteta što je moguće više kontrolira, pa je prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci.
Prvi hrvatski ministar u vladi Evropske unije Neven Mimica izjavio da nema nikakvih izgleda da zbog Merzel i Sabe na sudu završi i SDP kao pravna osoba. Time je, jasno, htio podvući da SDP još uvijek, unatoč iznimno lošim odjecima u javnosti, nije isti kao HDZ ili, pravnički rečeno, kod njega ne postoji onaj stupanj kolektivne krivnje kao u najvećoj opozicijskoj stranci
Dobro, to zbilja jeste uglavnom tako, a i vjerojatni sudski procesi Sabi i Merzel to će, po svemu sudeći, potvrditi. Ali onda je šefu SDP-a opet pobjegao jezik. Rekao je da će njegova stranka vratiti “do zadnje lipe” novac koji je Sabo, prema optužnici, prisvojio od vukovarske djece, ako se pokaže da je stvarno tako bilo. Dakle, hvatajući Milanovića za riječ, njegova stranka ipak se u primozgu osjeća suodgovornom za ono što radi član njenog najvišeg rukovodstva i vukovarski gradonačelnik.
I ona zbilja i jeste suodgovorna, jer drukčije ne može biti. Kao što ne može biti da se SDP vadi na HDZ, jer njihove moralne startne pozicije naprosto nisu iste.
SDP se uvijek izdavao za poštenu stranku, što znači da u ovakvim aferama više gubi, jer može se izgubiti samo ono što imaš. Ono što nemaš, a HDZ otpočetka stvaranja hrvatske države nije imao poštenja, ne može se ni izgubiti. I to je suštinska razlika između Milanovićeve i Karamarkove stranke u aferama Merzel-Sabo i onoj koja tereti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića za plagijat.
Druga bitna razlika je ta što članstvo SDP-a po temeljnim vrijednostima koje su mu usađivane teže podnosi ovakve afere, dok su se kod članstva HDZ-a uspjeli gotovo sasvim izbrisati takvi obziri. Ako se Brkiću nešto zamjera, to je prvenstveno, ili jedino, što se dao uhvatiti u plagiranju diplomskog rada. No i članstvo HDZ-a, koliko i ono SDP-a, ima pravo, čak i ako ga izrijekom ne želi, na transparentne i pronične stranke, koje neće biti, barem se to smije htjeti, korumpiranije i lopovskije od prosjeka u društvu. To bi bio minimalni civilizacijski standard.
Da se krivo ne razumijemo, korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina. I postale su, u duhu novih vremena, neka vrsta političkih poduzetnika koji se financiraju iz donacija, a tu ima i mutnog novca i isto tako mutnih načina na koje se do njega dolazi.
Korupcije i lopovluka ima, iako ne baš kao ovdje, i na širem ex-yu prostoru i u političkim strankama drugdje u Evropi i svijetu. Prema jednom mišljenju, korupcija je ušla u političke stranke nakon što su one u drugoj polovici prošlog stoljeća prestale biti ideološki relativno profilirane i masovne, kada su se mogle financirati iz članarina
Zato se pojavila potreba da država regulira pravila igre, jer se smatra da su financiranje i unutrašnje ustrojstvo stranaka previše važni za ukupno zdravlje društva da bi se to prepustilo samo njima.
Upravo od toga pošla je početkom dvijehiljaditih grupa profesora sa zagrebačkih fakulteta političkih znanosti, filozofije i prava, koji su se na inicijativu politologa Ivana Prpića pojavili s prijedlogom zakona o političkim strankama. Njime je trebalo regulirati ne samo financiranje stranaka, nego i minimum demokratskih standarda koje u njima treba poštovati. Trebalo je, ali nije.
Protiv toga su ustali, složno kao što nikada nisu, i tada vladajući SDP i opozicijski HDZ, gotovo uvrijeđeno tvrdeći da je to pačanje u njihovu autonomiju, malne i u političke slobode, tako da od toga na kraju nije bilo ništa. Stranke su se mirno nastavile samoorganizirati kako je njima pasalo, istina uz nešto pooštrene kriterije financiranja, ali ne toliko da se zaustavi njihovo izrastanje u jedan od stožernih punktova korupcije u društvu.
Iz tog vremena pamti se i izlaganje Zorana Milanovića, tada slabije poznatog vanjskopolitičkog aparatčika, koji se na jednoj tribini u Zagrebu također suprotstavio “Prpićevom zakonu”, vadeći iz rukava primjer iz Velike Britanije.
Tamošnje zakonodavstvo poznaje samo državnu kontrolu financija političkih stranaka, a sve ostalo prepušta njima i u to se ne miješa, rekao je. Točka. Možda je ovome trebalo dodati da političke stranke u Velikoj Britaniji postoje nekoliko stoljeća, a u Hrvatskoj tek nešto više od desetljeća. Ali Milanović se u to nije upuštao.
Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost
Danas, kada je višestranaštvo u Hrvatskoj zagazilo u treće desetljeće, pa je poodavno izašlo iz kratkih hlača, vidi se da je nedostatak pedagoškog nadzora u doba dječaštva doveo do teških posljedica.
Političke stranke pokazale su se kao kvarljiva roba, od koje je iluzorno očekivati da iskorijeni korupciju u društvu kada su i same njene kliconoše, usto zaštićene grudobranom presvete autonomije u čiju su obranu, vidimo, svi ustali. U takvoj situaciji velike se afere raščišćavaju samo kada stranački velmože padnu u nemilost, za što je najreprezentativniji primjer Sanader, tako da ovo s Merzel i Sabom čak vrijedi registrirati kao mali pomak naprijed.
Došli su pod udar zakona iako su u punoj političkoj snazi, ali, što je ovdje najvažnije, mehanizmom vanjskog nadzora, jer političke stranke nisu razvile vlastiti.
SDP jeste napravio određeni pomak u unutrašnjoj demokratizaciji. Ali baš ovi slučajevi dokazuju da je to zapravo bio ptičji korak, jer se povodom Merzel i Saba ova stranka pokazala, poput ostalih, kao zatvorena i strogo hijerarhijzirana bratovština koja čuva svoje tajne i onda kada o njima svi sve znaju.
Stvar se pokrenula tek kada je profunkcionirao mehanizam famozne pravne države, nad čijim manjkavostima lamentiraju sve političke stranke, ali je ona ipak superiorna svemu što su one razvile unutar svojih zidina.
I zato, koliko god izgledalo da živimo u vremenu i polit-ekonomskim okolnostima koje ne zaslužuju bolje stranke, društvo ima pravo izvanjskom intervencijom korigirati ono što u njima ne valja. Baš kao što su prije više od deset godina tražili prezreni zagrebački sveučilišni profesori.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
- « Previous Page
- 1
- …
- 10
- 11
- 12