Srpskim je nacionalistima sasvim sigurno bilo toplo oko srca. Prema riječima Aleksandra Vučića, Srbija će ove godine prvi put u povijesti imati veći bruto domaći proizvod od Hrvatske i to u apsolutnom iznosu. Usporedba je pažljivo odabrana. Ne od Rumunjske ili Bugarske (koga to zanima), već baš od Hrvatske. I normalnim ljudima to bi morao biti krunski dokaz da vlast u Srbiji radi dobro. [Read more…]
Pad američkog carstva
Je li moguće da je sav taj kaos u kojem se danas koprca Amerika, pa i dobar do svijeta, djelo jednog čovjeka? Ako jeste, onda s odlaskom Donalda Trumpa prolazi i bolesno razdoblje, a s Joeom Bidenom sve se vraća u normalu. Ako nije, budućnost ostaje u gustoj magli, usprkos svim Bidenovim dobrim namjerama i lijepim planovima. [Read more…]
Tko umjesto Sandersa?
Što je odgovor? Ne znam. Ali vjerujem da to nisu Bernie Sanders i slični… To je ovih dana napisao jedan izrazito liberalni autor, zabrinut zbog naglo rastuće nejednakosti u svijetu, pa i u Americi, koja je bila žarište skoro svih ekonomskih promjena u posljednjih stotinjak godina. [Read more…]
Nijemci drugog reda
Nije istina da su se prije trideset godina ujedinile dvije njemačke države, kako se ovih dana tvrdi u brojnim tekstovima i govorima povodom proslave pada Berlinskog zida. Tada se zapravo dogodilo nešto drugo. [Read more…]
Veži konja gdje gazda kaže
Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.
Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.
Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće
Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.
U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.
U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.
Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?
Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije
Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.
U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.
Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.
U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.
Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon
Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.
Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.
Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.
Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.
(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)
Vrlo zanimljivo vrijeme
Tjerajući lisicu tvrdnjom kako je “Vraga prije bilo bolje”, premijeru Zoranu Milanoviću desilo se da je i on istjerao King Konga. Samo otvaranje te teme dovodi, naime, do bogohulnih pitanja. Ako Milanović nije u pravu, a nije, ako je ipak prije bilo bolje, a jest, što smo radili proteklih četvrt stoljeća? Od tranzicije, dakle prelaska na kapitalizam, ljudi su očekivali bolji život i rast društvenog bogatstva, a dobili su nezaposlenost i siromaštvo. Kako se to moglo dogoditi? Jesmo li za promašaj krivi sami ili ni kapitalizam više nije što je nekad bio?
Postavljanje tih pitanja nosi rizik optužbi za jugonostalgiju i komunjarstvo. Ali ako se i ubije glasnik, vijest koju on nosi ostaje ista. Hrvatski bruto domaći proizvod u prošloj, 2013. godini bio je realno ogromnih 7,1 posto manji nego davne 1986. Dr. Tihomir Domazet nije bez razloga za polaznu točku svojih izračuna uzeo upravo tu godinu.
Već sljedeće, 1987., izišao je na političku scenu Slobodan Milošević donoseći nevrijeme koje je poremetilo politički i ekonomski sustav Jugoslavije. Ali hrvatski ekonomski brod počeo je ubrzano tonuti tek poslije osamostaljenja, torpediran gubitkom yu-tržišta i ratom, te mnogo više onim što se dešavalo daleko od fronte.
Hrvatski bruto domaći proizvod u prošloj, 2013. godini bio je realno ogromnih 7,1 posto manji nego davne 1986. Dr. Tihomir Domazet nije bez razloga za polaznu točku svojih izračuna uzeo upravo tu godinu
Nema potrebe ponavljati svima poznate priče iz ciklusa privatizacijskog horora. Bitno je, zapravo, samo jedno: da ono što se događalo u Hrvatskoj nije uopće bila tranzicija. U godinama koje su pojeli tadašnji HDZ-ovi skakavci smišljeno i planski krenulo se drugim putem.
O tome je, na primjer, svjedočio akademik Dušan Bilandžić, koji je kao predstavnik SDP-a na prvim višestranačkim izborima bio izabran u Predsjedništvo Hrvatske. Jednom prilikom ušao je u Tuđmanov kabinet i tamo zatekao na okupu cijeli stranački vrh HDZ-a. Njihov “politbiro”, kako je on to formulirao. U toku je bio dogovor o budućoj privatizaciji koji je bez suvišnih dvojbi završio zaključkom da svu privredu treba dati u ruke 150 do 200 obitelji.
Bilo je to godine 1990., kad je dr. Franjo Tuđman još bio predsjednik kolektivnog Predsjedništva, a Hrvatska još uvijek republika u sastavu Jugoslavije. “Ja sam ih uzalud upozoravao kako u prvom redu moraju voditi računa da privatizacija poveća efikasnost i konkurentnost hrvatskih poduzeća, jer od njih živi cijela zemlja”, kaže Bilandžić. Uzalud, jer kako se ubrzo pokazalo, njih je zanimalo samo tko će zgrabiti postojeću imovinu, tko će biti gazda i tko će se obogatiti. To je za njih bila tranzicija.
Za pravu tranziciju, međutim, privatizacija je bila manje važna. Bitno je bilo da se uspostavi puni tržišni sustav kojem će se morati prilagoditi sva poduzeća bez obzira na oblik vlasništva i da se omogući stvaranje novih, privatnih tvrtki. (Nešto slično je napravljeno u Kini i to u uvjetima državnog vlasništva, što je bila znatno lošija polazna pozicija nego u Hrvatskoj). U takvoj tranziciji svi bi sudjelovali i imali svoje mjesto i ulogu, i radnici i novi poduzetnici. To znači da se ne bi mogla uništavati privreda, samo da bi se napunili vlastiti džepovi.
Tuđman je gradio strogo centraliziranu stalešku državu u kojoj će on biti kralj, a ispod njega njegovi velikaši. Bio je uvjeren da to garantira vječnu vlast. Glave koje su tada vodile zemlju bile su pune svakakvih, najčešće paranoidnih magli, ali sve su imale vučje zube i bile gladne bogatstva, a dobrim dijelom i žedne krvi
Ali tada vlast ne bi donosila bogatstvo, a to novi vlastodršci nisu mogli ni zamisliti. Tuđman je osim toga gradio strogo centraliziranu stalešku državu u kojoj će on biti kralj, a ispod njega njegovi velikaši. Bio je uvjeren da to garantira vječnu vlast. Glave koje su tada vodile zemlju bile su pune svakakvih, najčešće paranoidnih magli, ali sve su imale vučje zube i bile gladne bogatstva, a dobrim dijelom i žedne krvi.
Činjenica da se dvadesetak godina poslije stanje u zemlji nije popravilo, već da iz dana u dan postaje sve gore, pokazuje da se ni kasnije političke garniture, bile one iz HDZ-a ili SDP-a, nisu uspjele osloboditi lažne tranzicije i njenih posljedica. U međuvremenu je stasao i novi sloj dobitnika, koji uspješno zaustavlja svaku promjenu. I ekonomski model zemlje, koji pogoduje bankarima, uvoznicima i trgovcima, prilagođen je bogaćenju na račun stanovništva i već stvorenih vrijednosti, a ne novoj proizvodnji i stvaranju. Dok se to ne promijeni, ne može se pokrenuti ni novi val zapošljavanja.
U kapitalizmu koji je nastao na taj način svi novi bogataši, kapitalisti i poduzetnici nisu ništa pridonijeli bogatstvu zemlje. Naravno, riječ je o svima zajedno, a ne o pojedinim slučajevima u kojima je sačuvana stara proizvodnja i pokrenuti novi projekti. Ali promatrano u cjelini, oni su postali bogati, a zemlja siromašnija.
To znači da su njihova bogatstva samo rezultat preraspodjele. Koliko su oni bogatiji, toliko su svi drugi siromašniji. Pa i više od toga jer je, kako smo vidjeli, BDP znatno manji nego prije. Dobro se sjetiti onih slika iz 1990-ih kad su navodni zaštitari, a zapravo privatne vojske, grubo tjerali radnike iz njihovih tvornica. Sada smo suočeni s posljedicama. Pa ipak, uz određeni cinizam, može se reći da to samo po sebi nije bilo najgore. Prvobitna akumulacija uvijek je i svugdje gruba i okrutna.
Oslobođen straha od komunizma kapital je poremetio dotadašnju društvenu ravnotežu i zagrabio znatno dublje u zajednički lonac. Prigrabio je sav porast BDP-a, pa se udio radno ovisnog stanovništva nije povećavao već punih 30 godina
U Škotskoj su, što je najčešće spominjani primjer, neki ondašnji zaštitari tjerali seljake sa zemlje, palili im kuće, a najupornije čak i ubijali, jer je rastuća industrija trebala vunu, pa je uzgajanje ovaca donosilo mnogo veći profit. Kod nas, međutim, cilj nije bilo pokretanje neke nove proizvodnje, već vile i jahte novih vlasnika te izvlačenje ogromnih iznosa na razne inozemne račune.
Po društvenom raslojavanju Hrvatska je na tragu onoga što se sada događa u razvijenom svijetu. Oslobođen straha od komunizma kapital je poremetio dotadašnju društvenu ravnotežu i zagrabio znatno dublje u zajednički lonac. Prigrabio je sav porast BDP-a, pa se udio radno ovisnog stanovništva nije povećavao već punih 30 godina. Istovremeno se brišu troškovi socijalne države i usprkos rastućoj nezaposlenosti produžava radno vrijeme i radni staž potreban za mirovinu.
U Americi svaki drugi od 300 milijuna stanovnika prima neki oblik državne pomoći, a svaki šesti ima prihode ispod granice siromaštva. Pola nacije je uspješno svedeno na minimalac, a najveći dio prihoda nalazi se u rukama samo nekoliko postotaka stanovništva. Što će im toliki novac? Nije riječ o novcu, već o moći. A kapital koristi moć uvijek na isti način: da jača svoj ekonomski i politički monopol.
Neki pametni ljudi tvrdili su još prije četvrt stoljeća da će se s promjenama na Istoku promijeniti i Zapad. Da s padom socijalizma nestaje i kapitalizam kakav smo poznavali. Ali malo je tko pretpostavljao da će promjene biti toliko duboke. Živimo u vrlo zanimljivom vremenu.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)