”Dok sam pisao ‘Osmog povjerenika’, na svakom drugom retku zaskakalo me pitanje ‘Bože, hoće li to ikome biti interesantno, zašto se uopće toliko gnjavim s time?!’, a sada sam u situaciji da naplaćujem sve te duševne boli. To je lijepa situacija”, rekao je prije nekoliko godina u jednom intervjuu pisac Renato Baretić o brojnim nagradama za svoj roman, koji je u petak u Gavelli imao kazališnu premijeru u režiju Saše Anočića.
Roman ”Osmi povjerenik” iz 2003. izazvao je golem uspjeh. Za to djelo u izdanju zagrebačkog AGM-a Baretić je primio pet važnih književnih nagrada – Matičinu ”August Šenoa”, republičku ”Vladimir Nazor”, Vjesnikovu ”Ivan Goran Kovačić”, strukovnu ”Ksaver Šandor Gjalski” te nagradu “Kiklop”.
Priča je to o mladome Zagrepčaninu Siniši Mešnjaku, ambicioznom političaru koji dolazi na otok Trećić nakon što mu konkurencija smjesti aferu. Zbog toga ga premijer sklanja od javnosti i šalje na udaljeni otok gdje on kao osmi povjerenik vlade treba organizirati izbore i lokalnu vlast. U Anočićevoj viziji djela koje je Baretić nazvao “humorističnim i ljubavnim romanom koji jednostavno hoće zabaviti”, osmog povjerenika glumi Janko Rakoš.
Roman je preveden na slovenski, makedonski, ukrajinski, talijanski i njemački jezik, dok je u Srbiji objavljen u originalu, na hrvatskome, samo što je trećićanski dijalekt u toj knjizi, prema autorovoj želji, otisnut na ćirilici. Trenutačno su u tijeku i završne pripreme za početak snimanja igranog filma u režiji Ivana Salaja.
“Čim sam počeo čitati roman, odmah sam uvidio kako je riječ o nečemu što je vrlo blisko mojem vlastitom izričaju, da je to jedna dobra i lijepa priča koja se može dobro ukalupiti u kazališni izraz”, kazao je Anočić o predstavi u Gavelli.
“Osmog povjerenika” iznimnim čini i čudni, hibridni trećićanski dijalekt sastavljen od dalmatinskih talijanizama i anglizama s australskim izgovorom, što je čitatelju u dešifriranju omogućilo lucidnu jezičnu igru. Baretić se dugo pripremao na pisanje ovog romana – obišao je tridesetak otoka. Pisac je rekao da je na svakome ”slušao, njušio i skupljao” svakakve sitnice koje su mu bile nevažne u trenutku kada su došle, a isplivale bi tek poslije, kada mu je zatrebalo nacrtati svoj otok.
Anočićeva je ideja prvo bila taj jezik pretvoriti u posve izmišljen jezik, ali s vremenom je shvatio kako je za priču potrebno da publika razumije što se govori. “Zato smo se nakraju odlučili za nešto između”, kaže i napominje da se nije savjetovao s autorom, ali je siguran da u autorskoj prilagodbi ničim nije “otišao tamo kamo i sam Baretić ne bi pošao”.
U dramatizaciji romana pomogla mu je dramaturginja Dora Delbianco, koja je taj fascinantni Baretićev ”štreljski” ili australijski engleski, začinjen izmišljenim posuđenicama iz talijanskoga i ostalih jezika, zadržala u predstavi.
“Vengo coj!” ili “Nego što!”, rekao bi Baretić na svom trećićanskom, objašnjavaju da ta jezična sintagma simbolizira pozitivan odnos prema životu.