Odakle toliko i takvo svrstavanje u krvaviji koja je na Bliskom istoku započela 7. listopada? Ljudi vide žrtve samo na jednoj strani, a zlo samo na drugoj strani. I onda su u stanju racionalno i emocionalno opravdavati i nešto što nikad dosad nisu opravdavali. [Read more…]
Zašto se Žižek bori za obje strane
Najvažnija rečenica tog Žižekovog frankfurtskog govora glasi: “Znači, trenutak u kojem prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane istovremeno, izgubili ste dušu!” Boriti se, naravno, u svom slučaju ne znači ratovati, ginuti, umirati. Ni stvarno, ni metaforično. Premda, recimo, znači izgubiti sve beneficije koje proizlaze iz angažmana u tom ratu, svejedno angažirate li se u javnosti i u novinama, ili se angažirate u blebetanjima i nadglasavanjima po kavanama i stadionima.
Ako ste na strani Palestinaca, koje izraelske vojne snage ubijaju po Gazi, ruše im domove i nastoje ih trajno protjerati, i na strani Izraelaca, koje palestinske vojne snage ubijaju po Izraelu i nastoje ih trajno protjerati, nema nikakve sumnje da ćete biti dočekati istim prijezirom vatrenih zastupnika obje strane.
Ako je vođa partije Židovska moć Itamar Ben Gvir, ministar sigurnosti Izraela, kojeg je izraelski sud prethodno osudio zbog terorizma i rasizma, koji se otvoreno zalaže za fizičko istrebljenje Palestinaca iz svoje zemlje, za vas, ipak, najsličniji Ismailu Haniji, vođi Hamasa i bivšem premijeru Palestinske samouprave, današnjem rezidentu Katara, koji se isto tako otvoreno zalaže za istrebljenje Izraelaca iz svoje zemlje, s posve jednakim antipatijama ćete se sresti i među onima koji smatraju da je Izrael civilizirana demokratska zemlja čiji građanski sklad i procedure remete palestinski teroristi, i među onima koji smatraju da je riječ o arapskom teritoriju koji su uzurpirali Židovi.
Naravno da je Slavoj Žižek, dok pred vrlo nemirnim frankfurtskim skupom govori u ulozi slovenskog pisca, sasvim u pravu: ako se u ovoj stvari ne izložite potpunom prijeziru i nerazumijevanju, izgubili ste dušu.
Žižek više ne govori kao filozof, premda mu je to zvanje. Ne govori ni kao klaun i zabavljač, premda mu je to već godinama zanimanje, od kojega izvanredno dobro živi, nastupajući po hotelskim risortima i na priredbama bogatih i mondenih.
Dok govori o duši, on govori s one pozicije s koje je u povijesti slovenske književnosti posljednji govorio Edvard Kocbek. Taj je u jednoj puno intimnijoj, ali s povijesnog i s dušinog stanovišta jednako važnoj i gotovo jednako krvavoj raspri imao birati između partizanstva i kršćanstva, pa mu je, doista, bilo od volje da po duši izabere jedno ili drugo. On je, međutim, znao da bi izabravši izgubio dušu.
Nekakav Uwe Becker, njemački državni tajnik za europske poslove i povjerenik za antisemitizam, vikao je na Žižeka, ometao ga u njegovim nastojanjima da govori i da govorom sačuva dušu, izlazio je pa opet ulazio, dobro svjestan da je pobjeda na njegovoj strani.
Ovo je, doista, jedinstvena prilika u kojoj Žižek gubi.
Već sutra, kada opet negdje bude nastupao s desnim selfhelp debilom Jordanom Petersonom, Žižek će, kao i taj Peterson, biti nepobjediv. I bit će globalni fenomen, kao coca-cola, a ne mali iritantni Slovenac, kao što je sad, za njemačkoga državnog tajnika. Stjenica koju, ostalom, treba zgaziti.
Uwe Becker će tu stjenicu gaziti kao antisemita, dok bi je, recimo, manje značajni sarajevski arabist i akademik Esad Duraković gazio kao cionista. Taj Duraković, kako kaže, “ne odobrava” Hamasov masakr izraelskih civila po Izraelu, “ali ga razumije”. Kao i Becker što razumije izraelski odgovor. Ravnoteža svijeta trenutno je u tom posvemašnjem bezdušnom razumijevanju.
Oni kažu da su strane u ovom sukobu apsolutno neusporedive. Žižek se, naravno, slaže. Općenito, nitko ni sa kim i ništa ni sa čim usporedivo nije. I obično onda dođe riječ kako je i kada sve ovo počelo. I dođe riječ o tome čija je to zemlja. Čitajte Bibliju, veli veleposlanik države Izrael u Zagrebu, na proslavi 75. godišnjice države Izrael, održanoj u Dvorani Vatroslava Lisinskog, u Bibliji piše čija je to zemlja. A gradonačelnica Sarajeva mu onda iz daljine govori da je sve i počelo prije 75 godine, progonom Palestinaca s njihove zemlje.
Obje strane imaju svoju publiku i svoje vjerne poklonike, koji nimalo ne sumnjaju u ono u što vjeruju. Je li sve bilo onako kao što piše u Bibliji; ako jest, čemu služi historiografija i koja je razlika između vas i vjerskih fanatika s one druge strane?
Zašto je baš 1948. početak svega i je li, možda, postojalo nešto prije 1948? Na primjer, postojao je Muhamed Amin el Huseini, jeruzalemski muftija i palestinski nacionalist, koji je u Hitleru našao saveznika za svoj projekt, dok je Hitler u njemu vidio svog najmilijeg duhovnika među vjerskim monoteističkim vođama. Zašto vremena Drugog svjetskog rata, po potrebama, malo ima, a malo nema?
Slavoj Žižek u svom je govoru triput osudio Hamasov napad na Izrael i triput je ponovio svoje pristajanje uz pravo Izraela da se brani. “Istina, Izrael ima puno pravo na protunapad”, rekao je. I nije tu bilo: ali ovo, ali ono… On, međutim, misli da je njegovo pravo, i da je pravo svakog građanina koji se usuđuje išta o svemu tome reći, da ulazi u način na koji se Izrael brani.
“Mnogi moji prijatelji kažu: ‘Da, Palestinci imaju pravo biti pomalo antisemiti jer, vidiš što im rade Izraelci’. Ili, s druge strane: ‘Izraelci imaju pravo biti malo nasilni jer, vidi što smo mi njima radili u holokaustu…’ Mislim da se tu nema što razumjeti. Treba ići do kraja u oba smjera. Stati u obranu palestinskih prava, kao i u borbi protiv antisemitizma.”
Stvar koju Žižek zastupa jednostavna je, ali je i iritantna u svojoj jednostavnosti. Toliko iritantna da je gotovo nitko više ne zastupa. Pritom, čak će se i naći onih koji će pristati na konstataciju da odustajanje od “borbe za obje strane istovremeno” donosi gubitak čovjekove duše.
Ali što je duša i kolika je, zapravo, njezina vrijednost? Na sveopćem tržištu vrijednosnica, duša nešto vrijedi samo u pjesništvu i u lijepoj književnosti, u zastarjeloj metafizici, do koje ni sam Žižek ne drži kada se bavi strukom, i u Jungovoj psihologiji. Jung, pak, kaže da duša u sebi sadrži “nešto sukladno Božjem biću”. Bez duše, po njemu, nema ni kontakta s Bogom. Interesantno je da se rat na Bliskom istoku uvijek vodio, pa se i sad vodi, oko Boga, a da o duši nekog računa vodi ateist Žižek.
Za svog junaka Slavoj Žižek izabrat će Mareka Edelmana, posljednjeg preživjelog među vođama ustanka u Varšavskom getu i sudionika u Varšavskom ustanku. Po zanimanju liječnik, kardiolog – naravno, vazda je riječ o srcu, jer srce je drugo ime za dušu! – Edelman rodio se 1919. u Homelju, u Bjelorusiji, ili 1922. u Varšavi. Prešao je dug put, od židovskog aktivista do aktivista sindikata Solidarnost, kojeg je internirao i režim generala Jaruzelskog. Godine 1993. pratio je humanitarni konvoj u opsađeno Sarajevo. U ratu u Bosni, Marek Edelman vidio je “odgođenu Hitlerovu pobjedu – pobjedu iz groba”. Borio se protiv antisemitizma, za palestinsku stvar.
Kada su 1968. njegovi žena i djeca iz Poljske emigrirali u Izrael, pred jednom od finalnih antisemitskih kampanja u ovoj zemlji, koju je bio poveo ministar unutarnjih poslova Mieczysław Moczar, nakon izraelske pobjede u Šestodnevnom ratu, Marek Edelman ostao je u Poljskoj, izgovarajući rečenicu: “Netko treba ostati sa svima onima koji su ovdje nestali.”
To je rečenica o duši, i o postupanjima da bi se spasila duša. Čim pristane uz argumente duše, čovjek pristaje na vlastiti potpuni poraz. I na to da će on i njegov slučaj uskoro biti zaboravljeni, ili da će ga se u budućnosti sa suzama ganuća prisjećati upravo oni koji o duši nikada nisu vodili računa.
Doista, ali doista, između Mieczysława Moczara, koji je 1968. vodio kampanju pod sloganom “Cioniste u Sion”, Itamara Ben Gvira, izraelskog rasista i terorista, i Ismaila Hanije, vođe palestinskih terorista i antisemita, ne postoji nikakav suštinski nesporazum. Marek Edelman sa svom je trojicom u stanju trajnoga nesporazuma, koji ne može ni smrt pomiriti.
Slavoj Žižek je, koliko jučer, prekjučer, bio ikonična figura hrvatskih fanzin-ljevičara i lijevih aktivista. Bio je to još u vrijeme kada su se Senf i ekipa valjali po Varšavskoj, tobož da Horvatinčić i Karamarko ne bi gradili podzemnu garažu na javnoj površini, pri privatnom trgovačkom centru.
Kasnije se, međutim, Žižek odao zabavljačkom biznisu, a oni su se etablirali kao mainstream političari, menadžeri i savjetnici za kolektivnu samopomoć. Plitki u duši, slabe ili nikakve imaginacije, lako su se stopili s okolinom i s nacionalističkim elitama.
Ali prema Žižeku stvorili su otpor. Dojučerašnji idol najednom im je postao šarlatan. Njega, pak, nije bilo briga. Ionako je Hrvatska manja od Slovenije. Naravno, ako govorimo o poslovima u kojima je Žižek stručan i vješt, te ako govorimo o kulturi i književnosti.
Ove je godine Slovenija bila zemlja gost na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Hrvatska to, srećom, nikada neće biti, jer zamislimo tu nevolju: tko bi to bio svijetu dovoljno poznat da u hrvatsko ime govori o gubitku duše u Frankfurtu?
(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Slavoj Žižek i bjesovi onih koji umiju proslaviti baš svaku odgođenu Hitlerovu pobjedu, pobjedu iz groba) [Read more…]
Aleksandra Prijović, i što donosi hrvatskoj kulturi
Pamtim, nije bilo ni tako davno, kada je unuka jednoga vrlo uglednoga i bogatog Zagrepčanina, Hrvata do u sedmo koljeno, išla u Ljubljanu, na koncert Cece Ražnatović. Gimnazijalka, hereditarna multimilijunašica, zlatna budućnost hrvatska, upravo se prvi put otkidala od roditelja, prvi put odlazila od kuće, da uživo posluša svoju božicu. U firmi tog bogatog i uglednog čovjeka, u kojoj rade uglavnom visokoobrazovani građani, vladala je blaga zabrinutost, hoće li sve biti u redu, hoće li se djevojčica snaći, i nitko naglas da izrazi zapitanost barem nad time što je nasljednica zaluđena Cecom. [Read more…]
Je li baš Livaja kriv što su nas pregazili Turska i Wales?
U prvom intervjuu koji je nakon poraza od Turske i Walesa dao Novoj TV, Zlatko Dalić na pitanje “Je li Livaja poremetio atmosferu u momčadi?” odgovara ovako: “Žao mi je što se dogodilo ovo s Livajom. Poslao sam mu poruku prije okupljanja, zvao sam ga, nije mi se javio, ne znam zbog čega. Ne vjerujem da je razlog za odlazak iz reprezentacije par povika s tribina jer po tom kriteriju nikada ne bi igrao za reprezentaciju. Žao mi je zbog toga. Možda bismo s njim osvojili Ligu nacija.” [Read more…]
Navijanje u ratu na Bliskom istoku je duševna bolest
I opet isto, već mnogo puta ponovljeno, na Bliskom istoku, pa u glavama, srcima i riječima naših ljudi. I opet valja ponoviti nešto što je u različitim varijacijama toliko puta rečeno. Ubijanje civila i djece u Gazi, rušenje njihovih domova, protjerivanje iz kraja u kojemu ionako žive kao izbjeglice, stegnuti u najvećem koncentracijskom logoru na svijetu, manjem od otoka Krka, u kojemu je prije ovoga rata boravilo dva milijuna ljudi, zločin je bez presedana i ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom samo pod jednim uvjetom: da je zločin bez presedana i bez ikakvog opravdanja, koji razdire savjest svijeta i svakoga od nas čini saučesnikom kada ispaljuju rakete po izraelskim gradovima, ubijaju civile, žene i djecu, upadaju u omladinske klubove, masakriraju stotine mladih ljudi, otimaju djevojke, žene, djecu i muškarce kao taoce. [Read more…]
Drago Hedl, najvažniji slavonski pisac i intelektualac
Čovjek je grdna zvijer. I sigurno se bezbroj puta zbilo da čuvar reda, žandar, policajac usmrti nedužnu djevojku, i da to učini službenim oružjem, kopljem, bodežom, službenim pištoljem.
Osječki policajac Marko S. nije, dakle, učinio ništa što nisu činili drugi u mračnoj i krvavoj povijesti naše civilizacije. Ono, međutim, što se nije događalo, čega nema i što je doista nezamislivo, jest da je osječka policija čin Marka S. prihvatila kao svoj vlastiti, pa je učinila sve da ga zaštiti, najprije tvrdeći da je nedužna djevojka tvornom radnjom otuđila policajcu pištolj, da bi se njime ubila, a nakon što je potvora žrtve propala, nadrealnom konstrukcijom, karakterističnom za bolesna društva i bolesne policijske sustave, prema kojoj je pištolj sam opalio, ubojica je na neko vrijeme oslobođen odgovornosti.
Tek pod pritiskom javnosti, hrabrih odvjetnika, čestitih ljudi i novinara, došlo je do preokreta, pa je sustav počeo djelovati protiv ubojice.
Ali čak i ako osječki policajac Marko S. bude osuđen po pravdi i zakonu – u što nemamo previše razloga vjerovati – neće biti osuđeni oni koji su ga pokušali zaštititi. I samim tim ubojstvo djevojke neće biti doživljeno kao ubojstvo, a robijanje Marka S. bit će prihvaćeno tek kao formalni dug pojedinca prema zakonima i pravilima koja baš i ne prihvaćamo kao okvir za pravdu, moralnost i čovječnost. Na neki način, u kolektivnom doživljaju Marko S. ostat će upamćen kao žrtva, a ne kao zločinac. I to najgnusniji zločinac.
Zašto je tomu tako? Zato što se osječki zločin nad nedužnom djevojkom nije odvio u trenutku u kojem je policajac pucao u nju. Nije se odvio ni u trenucima u kojima se osječka policija, ili pojedini njezini dijelovi, upregla u nastojanjima da zločin učini nezločinom, da ubojstvo učini neubojstvom. Ono što je u Osijeku neki dan ubilo, odvilo se mnogo, mnogo ranije. Onoga dana kada je ubijen, a ustvari neubijen, Josip Reihl-Kir, pa nakon što su poslije po osječkim garažama ubijani-neubijani ljudi za koje se pretpostavljalo da su Srbi.
Tada je započelo nešto što je posve logično moralo da svoje dramske vrhunce dosegne tridesetak godina kasnije, u policijskim nastojanjima da kolegu oslobode uzročno-posljedičnih kauzaliteta povlačenja otponca na ledenoj metalnoj spravi, usmjerenoj prema nedužnoj djevojci.
Osječko ubojstvo, i sve što je dalje uslijedilo, podsjeća na romane i televizijsku seriju Drage Hedla. Taj autor mračne, depresivne i duboko beznadne kriminalističke proze danas je nesumnjivo najznačajniji slavonski prozaist i javni intelektualac.
U toj povijesnoj hrvatskoj pokrajini, u toj silnoj zemlji hrasta, vjerojatno žive i rade sveučilišni profesori, znanstvenici i dezangažirani intelektualci pametniji, upućeniji i raskošnije obrazovani od Hedla, ali ako živi život određuje mjerila zajednice, a pogotovo ako njezina kultura i civilizacija nije u folklornim i fosilnim preostacima prošlosti, a ni u polupijanim narodskim terevenkama pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, o kojima nas iz Slavonije revno izvještava Turalija-Kurtak, koja, čuli smo, odnedavno i nije Kurtak, ako je, dakle, mjera intelektualne i kulturne autentičnosti u nuždi ljudskoj da se ne laže o metku koji probija djevojačko tijelo, tada je Hedl nesumnjivo najvažniji slavonski pisac i intelektualac, danas.
Osječko ubojstvo kao da je prethodno bilo napisano u njegovom romanu. Ali ne baš ovako kako se odvilo u stvarnosti. Stvarnost je, naime, pretjerana. Da je u romanu osječka policija učinila ono što je učinila u životu, moglo bi se reći da romanopisac pretjeruje. Jer ne može tako biti, premda, uvjerili smo se, u životu u Osijeku i u Slavoniji tako jest.
Osim što je ovaj već sedamdesettrogodišnjak najvažniji živi slavonski romanopisac i javni intelektualac, on je najutjecajniji i najmoćniji istraživački novinar otkako je hrvatske samostalnosti. Koji je najvažnije i najveće svoje radove oposlio po Slavoniji.
Vrijedi baš o njemu ovih dana, ali ne samo zato što je stvarnost u policijskom ubojstvu djevojke preticala imaginaciju romanopisca. Vrijedi o njemu zato što ćemo se s istinskim jezom zapitati kako bi to u Osijeku i u Slavoniji bilo da svih ovih godina nije tamo bilo Drage Hedla? I što bi sve u tom rubensovskom pokolju nedužnih i progonu ispravnih bilo moguće i vjerojatno, da se Hedl povukao u vrijeme kada bi se svatko razuman povukao?
One ratne 1991. naoružani stranački odred oslobađao je i trajno oslobodio Glas Slavonije od Drage Hedla. Ta akcija provedena je uz ozbiljnu prijetnju smrću, kao i neke druge akcije koje su protiv ovog novinara provođene u sljedeća tri desetljeća.
Nakon što nije popustio pred oružanom brutalnošću, nasrnulo je na njega lokalno i nacionalno pravosuđe. Vucarao se po sudovima kao bijesno pseto, ali krajnji učinak opet je bio negativan po progonitelje: zahvaljujući Hedlu, najprije njemu i prije svih njemu, raskrinkana je fascinantna mreža kvarnih, korumpiranih i kriminalnih pravosudnika, te je na kraju stvorena megaafera, koju nijedna vlast neće moći ugasiti za života naše generacije, sa Zdravkom Mamićem i njegovim privatnim potplaćenim kadilukom.
Da nije bilo Hedla, u Hrvatskoj se, naročito u Slavoniji, baš i ne bi poznavala razlika između prava i pravde, pa bi na kraju pravedno bilo i da nestane uzročnoposljedične veze između policajca i otponca nad kojim se zgrči policajčev kažiprst.
Dragi Hedlu nisu više mogli ništa nakon što je u jednom trenutku pokazao da ih se ne plaši. Pokazao je savršenu ravnodušnost prema mogućnosti da ga ubiju. To više nije bila hrabrost, nego nešto sadržajnije i kompleksnije od hrabrosti. Hrabar je bio Reihl-Kir.
Hedl je bio ravnodušan prema smrti, bio je neubiv. I to je zbunilo one koji su bili spremni da ga ubiju. Sve što im je dalje bilo na raspolaganju, ticalo se moralnoga, duhovnog i fizičkog komfora Hedlovog. Naokolo su ga vrijeđali, govorili mu stvari koje čovjek ne može ponijeti na svom srcu i želucu, te ga, ponovimo po stoti put, vucarali po sudovima diljem Lijepe naše.
Tko je samo jednom kao novinar doživio blagodati hrvatskog pravosuđa, tko je tužen zbog istine koju je napisao (jer zbog laži se pred hrvatskim sudovima rijetko novinarima sudi), zbog stava, mišljenja i onoga famoznog vrijednosnog suda, nužno se suočio s besmislom vlastitoga posla, kao i općenito novinarstva u Hrvatskoj. Hedlu, međutim, nikad nije bilo teško da protiv sebe ima cijeli sustav, a ne samo jednoga lošeg suca u tom sustavu.
Nemoguće ga je bilo ucijeniti i pokolebati. Ono što je njega vodilo, i što ga još uvijek vodi, bilo je očito čvršće od svih argumenata koje bi sustav ili pojedinci mogli upotrijebiti protiv njega. A to bi se, ovaj je njegov čitatelj i poštovatelj uvjeren, moglo svesti na sljedeće: čovjek, da bi bio čovjek, mora imati jasan stav prema metku koji policajac uputi nedužnoj djevojci. Zahvaljujući Dragi Hedlu, više nego ikome drugom u ovoj zemlji, taj metak ni ovaj put neće tek tako ubiti.
Franjo Lucić, ugledni lokalni čelnik Hrvatske demokratske zajednice, saborski zastupnik, pokušao je podmititi Hedla, a sudu je trebalo sedam godina i da pravomoćno presudi da je bilo upravo tako. Toliko dugo stvarnost je izmicala nastojanjima vlasti da promijene suštinu onoga što se dogodilo. Vjerojatno bi im i uspjelo, da Hedl nije ostajao uporan.
Tomislav Tolušić, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar poljoprivrede, bio bi i danas ministar, dobro zaštićen od oka i uha europskih istražitelja i tužitelja, da se tu nije našao Hedl. Gabrijela Žalac bila bi ministrica, da nije bilo Hedla…
U povijesti hrvatske demokracije, nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, pa je dužnosnicima malo teže baviti se kriminalnom ili djelovati protiv europskih pravnih standarda i društvenih ideala, više je ministara smijenio i dužnosnika ozloglasio jedan Drago Hedl, nego cijela demokratska opozicija.
Upečatljivije je, dakle, djelovanje jednoga romanopisca, scenarista i javnoga intelektualca, te samuraja među istraživačkim novinarima, nego cjelokupne hrvatske demokratske strukture.
S jedne strane, to je onespokojavajuće – jer kakva je to demokracija, kakve su to sloboda i istina, ako su uvjetovane oponirajućem djelovanju jednoga čovjeka? – ali je s druge strane i prirodno.
Svaka zajednica, od one mitske biblijske, do idealnih demokracija sa sjevera Europe, uvijek ovisi o časnim, poduzetnim, mudrim autsajderima. A katkad, tu kod nas na Orijentu i Levantu, južno od Thomasa Bernharda, i o pravednicima i svecima, koji su halalili vlastiti život i sreću, ne mireći se s tom fantastičnom uhodanošću zla.
Uostalom, zašto bismo željeli biti sretni tamo gdje policajac ubija nedužnu djevojku, a policija bi da odgovornost za taj čin rasporedi na sve nas?
(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Drago Hedl, novinar koji poučava da smo za ubojstvo odgovorni svi ukoliko odgovoran nije ubojica).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Darko K. i Damir H.
Danas ljudi nemaju previše prilike, a ni razloga, da se lažno predstavljaju tako što bi nekome drugom krali identitete. Svakoga se zna po fotografiji, otisku prsta, profilu na društvenim mrežama, pa ti onda ne bi bilo lako reći da si on, ako nisi baš on. Ali postoji i nešto važnije: u svijetu u kojem više ne moraš nešto umjeti ni znati da bi bio ono što se predstavljaš, nije ti ni potrebno da kradeš identitet onoga tko nešto umije i zna. Mnogo je važnije savladati vještinu samog predstavljanja. [Read more…]
Kratka napomena o izgledu, sadržaju i smislu pješačkih zona
Kada je u travnju i svibnju neprijatelj opsadio grad, preuzevši od JNA sve dominantne kote po okolnim planinskim vrhovima, i zauzevši neke kvartove u blizini njegova središta, spontano se mijenjala regulacija prometa, same od sebe formirale su se nove pješačke zone, promet pješaka, bicikala i automobila potekao je tamo gdje ga ranije nije bilo. Neprijatelj je, u skladu s vojnim doktrinama, koje, istina, nisu u skladu sa Ženevskom konvencijom i međunarodnim provom, terorizirao građane iznenadnim granatiranjima i neprestanim snajperskim nadzorom svakoga pogledu otvorenijeg prostora. [Read more…]
Zagreb najbolje vide dostavljači hrane iz Azije i Afrike
Dostavljače hrane i njihove čudne četvrtaste ruksake – čuvare temperature onoga što se u njih stavi – počeo sam primjećivati kratko prije nego što će naići epidemija koronavirusa. Tada su to bili domaći mladići u dvadesetim i ranim tridesetim, te poneki stariji. Naokolo su jurili na biciklima i mopedima, po pločniku, biciklističkoj stazi i kolovozu, uglavnom ignorirajući sva prometna pravila i propise. Ruksaci su im tad bili žute boje, s logotipom jedne od tih krajnje sumnjivih međunarodnih korporacija koje iza ovakvih poslova stoje. Uskoro su se, za epidemije, pojavili i plavi, pa je tako stvoren privid konkurencije. [Read more…]
Facebook i smrt
Moja majka bila je dijete Facebooka. Pojavila se tamo 2009, kad joj je bilo šezdeset i sedam. Malo prije pošla je u mirovinu, pa je mogla noći provoditi na mreži, i ići na spavanje tek kada se razdani. Susretala se s prijateljima i prijateljicama iz djetinjstva, koje nije vidjela po pola stoljeća, a sad su živjeli u Kanadi, Americi i Australiji… [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- 2
- 3
- 4
- 5
- …
- 53
- Next Page »