novinarstvo s potpisom
Nikola Bajto
Foto: Ladislav Tomičić
U nastavku donosimo govor koji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nije održao u srijedu, 29. studenog 2017. godine, nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog tribunala donijelo pravomoćnu osuđujuću presudu u predmetu ”Prlić i drugi”: [Read more…]
Željka Markić
Priopćenje redakcije tjednika Novosti:
Željka Markić piromanka je međunacionalne mržnje. Od objave vijesti da su jedan od stotina požara koji su harali Hrvatskom ovog ljeta zapalili mladići srpske nacionalnosti, razbudili su se različiti nacionalistički piromani kako bi to iskoristili za izazivanje netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj. [Read more…]
Stjepan Mesić
Foto: Novi list
Vladina odluka o ukidanju ureda bivšeg predsjednika počevši od 1. svibnja malo je zapela u Saboru. Danas je 2. svibnja, još ste tu?
Mislim da će to u Saboru proći, jer je to dio plana. Naravno da to nije nikakva ušteda, jer za jednu državu nekoliko stotina tisuća kuna ne znači ništa, pogotovo ako se uzme u obzir koliko svojim aktivnostima doprinesem hrvatskom gospodarstvu. [Read more…]
Novinarski dom
Hrvatsko novinarsko društvo
Poštovani,
ovim putem ne podnosim žalbu na Odluku Novinarskog vijeća časti HND-a broj 33/15 od 10. prosinca 2015. godine. Žalbu koju Središnjem odboru HND-a, kao drugostupanjskom tijelu, ovim putem ne podnosim, prilažem u nastavku. [Read more…]
Naslovnica tjednika Novosti – Alem Ćurin
Žaljenja ste vrijedni, Domagoje Madžaru, huškaću s portala Dnevno.hr. Sve što vi, Domagoje Madžaru, znate napraviti kada se upozori na vaše širenje mržnje, a širite je iz dana u dan svjesno trujući ljude, jest to da dodate svojim potjernicama još jedno ime, u posljednjem slučaju moje. [Read more…]
Naslovnica tjednika Novosti – Alem Ćurin
Rijetko se viđa toliko mržnje na jednom mjestu, koliko se cijedi sa stranica prošlog broja desničarske tiskovine 7Dnevno – mržnje prema novinarima, novinarskoj profesiji i slobodi mišljenja.
Osokoljeni nedavnim čistkama u Slobodnoj Dalmaciji, odakle su radi prilagođavanja gazde nastupajućoj desnici odstranjene kolumne Davora Krile i Borisa Dežulovića, i otkazom Borisu Paveliću u Novom listu, [Read more…]
Foto: Ognjen Alujević
Početkom mjeseca Ruža Tomašić zaprijetila je čišćenjem Srba iz Hrvatske, a Tomislav Karamarko prošlog je tjedna iznio svoj ”antikomunistički manifest”, najavljujući obračun s komunizmom u koji bi upregnuo intelektualce i medije. Govori o ”crvenim vragovima” i ”boljševicima”, najavljuje kaznene progone i reviziju udžbenika, proziva ljude da ne vole Hrvatsku i već upire prstom u pojedince. Još prije toga, u Jasenovcu, vi ste govorili o narastajućoj atmosferi fašizacije i nacizacije? [Read more…]
Različite reakcije uslijedile su nakon što je srpski predsjednik Tomislav Nikolić donirao učenicima u Subotici ćirilične udžbenike za učenje bunjevačkog govora, u suradnji sa zajednicom Bunjevaca koji niječu hrvatsku pripadnost.
Istovremeno, Bunjevci koji se smatraju Hrvatima i drugi srpski Hrvati morali su štampanje udžbenika na hrvatskom jeziku osigurati sami, sredstvima Hrvatskog nacionalnog vijeća i donacijama iz Hrvatske, a njima je Nikolić prilikom susreta početkom godine kazao da država u tome ne može pomoći zbog nedostatka proračunskih sredstava.
Osobnom donacijom Bunjevcima i drugim sličnim potezima srpski je predsjednik pokazao da favorizira razvijanje posebnog bunjevačkog identiteta u odnosu na hrvatski, pa je njegov potez poslužio za novu rundu prepucavanja između Hrvatske i Srbije oko statusa nacionalnih manjina.
Činjenica je, međutim, da su dvije države propustile riješiti ta pitanja putem službene suradnje kroz međudržavna tijela i da se, kao što je nakon Nikolićevog postupka upozorio predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, bilateralna komisija koja bi trebala rješavati probleme manjina u jednoj i drugoj državi nije sastala godinama.
Održavanje takvih sastanaka čak su zajednički tražili predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, koji su takvu suradnju razvili svjesni da su položaji dviju manjinskih zajednica međusobno povezani i da se problemi jedne prelijevaju na drugu, kao što se Nikolićev potez može dovesti u vezu s negiranjem prava Srbima u Hrvatskoj na službenu upotrebu ćirilice u Vukovaru.
Pripadnici manjina najizravnije su pogođeni izostankom rješavanja brojnih otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. Dok se srpskoj manjini u Hrvatskoj uskraćuje pravo na jezik i pismo, hrvatska manjina u Srbiji nema zadovoljavajuću političku participaciju, nije razmjerno zastupljena u tijelima državne uprave, kao ni srpska manjina u Hrvatskoj, neriješena su pitanja udžbenika i statusa učitelja hrvatskog jezika te brojna druga.
Hrvatska i Srbija nisu adekvatno riješile ni pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i procesuiranja ratnih zločina, na kojima je kao uvjetu za povlačenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu inzistirala Hrvatska, niti su riješile pitanja izbjegličkog statusa, mirovina i vraćanja stanarskog prava izbjeglih hrvatskih Srba. Zbog toga nije došlo do najavljivanog povlačenja tužbi u Haagu, a zahtjevno pitanje uređenja granice, koje se neće moći izbjeći, nije ni otvoreno.
Odnosi između dviju država, koji su se od 2000. godine polako normalizirali, sve do zajedničkog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, zahladili su nakon slučaja Tihomira Purde iz 2011. godine, kada je HDZ-ova vlada Jadranke Kosor ograničila pravosudnu suradnju sa Srbijom, a oštri prekid nastupio je sredinom sljedeće godine nakon Nikolićevog izbora za srpskog predsjednika i njegovih spornih izjava o Vukovaru.
Stvari su otada polako pokrenute susretima na najvišim razinama, međutim praktičnog rada na rješavanju pitanja i dalje nema, a nova faza zastoja nastupila je nakon promjene vlade u Srbiji ovog proljeća, što potvrđuje i SDP-ova saborska zastupnica Tanja Vrbat Grgić, voditeljica hrvatsko-srpske međuparlamentarne skupine prijateljstva.
– Mogu se složiti da odnosi dviju zemalja na neki način stagniraju. Vjerojatno su djelom odgovorni izbori u Srbiji i sastav novih organa vlasti. S druge strane, zemlje se bave svojim gospodarskim problemima prije svega, ali ima i dobrih primjera suradnje kao po pitanju poplava i uzajamne pomoći na tom polju. Hrvatska je spremna pomoći Srbiji na praktičnim pitanjima kada se radi o njenom pristupu EU-u. No i tu je došlo do zastoja, ponajprije zato jer se čeka nova Komisija – kaže za “Novosti” Tanja Vrbat Grgić, dodajući da, nažalost, stagnira i međuparlamentarna suradnja.
– Ruke su nam prilično vezane, prije svega zato što Srbija još nije imenovala veleposlanika u Hrvatskoj, a sva službena korespondencija treba se odvijati prvenstveno diplomatskim putem. Koliko sam službeno izviještena, Skupština Srbije je tek sredinom srpnja osnovala skupinu prijateljstva s Hrvatskim saborom, pa ćemo sada odlučiti o budućim aktivnostima, eventualno u suradnji s otpravnicom poslova – navodi ona, ocjenjujući da je pozitivno što se susreti na visokoj razini ipak odvijaju redovito i da je to pokazatelj uzajamne volje za suradnjom.
Međutim, za Milorada Pupovca ti susreti i iskazivanje volje nisu dovoljni. Iako je, uskoro nakon Nikolićevog postupka s udžbenicima, potpredsjednik srpske vlade Ivica Dačič izjavo da su odnosi Srbije i Hrvatske ključni za regiju, Pupovac kaže da predugo radi na tim odnosima da ne bi znao razlikovati puste riječi od ozbiljnih poruka.
– Unatoč deklariranju opredijeljenosti za regionalnu suradnju i razvijanje dobrosusjedskih odnosa i unatoč postojanju više organizacija za suradnju, ta suradnja na političkom planu zapravo stagnira. Otvorena pitanja nisu predmet kontinuiranih i praktičnih razgovora, ni pitanja izbjeglica, ni manjina, ni povratnika, ni granica, a druga pitanja, kao što su ona zaštite okoliša, energije, infrastrukture i ekonomskog razvoja regije, nažalost, ni ne dospijevaju do onih koji bi o njima trebali razgovarati – konstatira Milorad Pupovac.
On navodi da dvije države ne uspijevaju načelna opredjeljenja pretvoriti u praktične politike i da se ne snalaze u globalnim i evropskim političkim okolnostima jer ne uspijevaju dogovoriti pozicioniranje koje će zaštititi njihove specifične i zajedničke interese. Drugi razlog za izostanak suradnje vidi u tome što je regija još uvijek nepopularna kao domaća politička tema, s jedne strane zbog rata, a s druge “zbog političkog provincijalizma koji zaboravlja da se na velikim adresama rješavaju velika pitanja, a pitanja relevantna za život država u regiji se rješavaju unutar regije”.
Svi bježe od otvorenih pitanja i njihove potencijalne konfliktnosti, napominje Pupovac, dodajući da se zahvaljujući i politici dijela evropskih i svjetskih zemalja prestalo raditi na obnovi povjerenja i suradnji.
– Svi znaju da je suradnja neophodna, ali nitko ne želi raditi ono što je neophodno – kaže Pupovac, napominjući da je tri godine trebalo da se počnu trošiti sredstva iz programa stambenog zbrinjavanja koja je osigurala međunarodna zajednica, da se pitanje mirovina raspravlja, ali da bez uključenja dviju država i međunarodne zajednice nema izgleda, a da je raspravu o granici u okolnostima kampanje protiv ćirilice veoma teško i zamisliti.
– Zato se meni čini da kampanja protiv ćirilice, da li smišljeno ili slučajno, onemogućava raspravu o tome i rješavanje niza drugih pitanja – granice, mirovina, povratka izbjeglica – jer je ona zapravo jedna nova forma ratnog stanja u mirnodopskim uvjetima, o čemu, nažalost, nema ozbiljne rasprave među zemljama kojih se to tiče, ali ni u zemljama EU-a kojima je stalo do regionalne suradnje. Ne znam je li takve rasprave bilo na sastanku kod Angele Merkel i postoji li tamo svijest da je uz tu vrstu kampanje regionalna suradnja teško moguća – kaže Pupovac, aludirajući na susret hrvatskog premijera Zorana Milanovića i srpskog premijera Aleksandra Vučićas njemačkom kancelarkom koncem kolovoza, na kojem su dobili naputak da se konačno prihvate rješavanja problema granice.
Politolog Branko Caratan kaže da su se, gledano u dužem vremenu, mnoge stvari normalizirale, prije svega ekonomska razmjena i putovanja. Dodaje da su tome pridonijeli i politički potezi, od vlade Ivice Račana do sadašnje Milanovićeve vlade, i od bivšeg predsjednika Stjepana Mesića do sadašnjeg Josipovića, dok se sa srpske strane, nakon kraćeg zastoja neposredno nakon izbora Nikolića, pokazalo da bivša Dačićeva i sadašnja Vučićeva vlada imaju kao primarni cilj evropsku orijentaciju Srbije, što podrazumijeva drugačiji odnos prema susjedima.
Jedan razlog za to što suradnja nije bolja, dodaje Caratan, taj je što su politička vodstva u objema zemljama zauzeta aktualnim gospodarskim problemima, a drugi to što je potezanje neriješenih pitanja politički osjetljivo i oni koji ih otvaraju mogu se dovesti u poziciju da na njima gube rejting, pri čemu zbog međunarodne zajednice “nije baš popularno svirati u nacionalne note”.
– Opterećena atmosfera oko tih pitanja je velikim dijelom naslijeđe rata, a drugim dijelom radi se o tome da u vrijeme recesije radikalne političke snage dobivaju na težini, a njima su takve teme uvijek dobrodošle – kaže Caratan, pitajući se bi li bilo toliko problema s uvođenjem ćirilice u Vukovaru da je HDZ na vlasti.
Na taj način, smatra Caratan, nije došlo ni do povlačenja međusobnih tužbi za genocid. Hrvatska je to uvjetovala rješavanjem pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i suđenja za ratne zločine, što su, po Caratanu, suvisli zahtjevi. No s druge strane, procesuiranje ratnih zločina odvija se s velikim teškoćama i na hrvatskoj strani, a gotovo polovica s popisa nestalih odnosi se na hrvatske Srbe nestale nakon vojnih operacija Hrvatske vojske.
– Strana koja bi odustala od tužbe bila bi dovedena u nepriliku kod kuće, a kod Hrvatske je bilo moguće ili da Srbija ispuni zahtjeve ili da se stvar prepusti sudu. Jedan dio tih zahtjeva se ispunjavao, za dio nije postojala politička volja, no dio nije bio jednostavan za ispunjavanje, jer kada se radi o ratu jako je teško priznati činjenicu da je jedna strana bila pokretač ratnih događaja. Ali i na drugoj je strani zbog unutarnjopolitičke konstelacije bilo otpora da se prizna da su postojali i vlastiti politički zločini – kaže Caratan, koji smatra da se situacija ukupno ipak polako mijenja i da odnosi napreduju.
– Progres postoji i ne smije se zaustaviti. Tu postoje i ekonomski imperativi, a s evropskom orijentacijom Srbije i drugih zemalja regije te s Hrvatskom i Slovenijom u članstvu situacija je puno bolja nego ranije. Zajednički projekti koji su danas nezamislivi sutra će biti sasvim normalni jer, kada racionalno pogledamo ta pitanja, jasno je da je stanovita mjera kooperacije svima u interesu – kaže Caratan, navodeći da je i skandinavski model suradnje uspostavljen nakon što je ratno naslijeđe prebačeno u povijest.
Milorad Pupovac napominje da su direktni gubitnici zbog ozbiljnog zastoja u odnosima, koji postoji unatoč povremenim naporima da se to promijeni, oni čija prava ovise o rješavanju otvorenih pitanja, kao što su izbjeglice, penzioneri, ljudi koji žive uz granicu, pripadnici manjina s obiju strana, a onda i cijeli narodi i društva koja žive kao zatočenici zaostale ratne politike i ratnih posljedica.
– Svatko je zaokupljen sobom i usmjeren prema velikome svijetu, a opredijeljenost za regionalnu i uzajamnu suradnju kao pretpostavka ozbiljnije participacije u tom svijetu ne ostvaruje se. Kao da se sva energija Hrvatske i Srbije potroši nakon što se vrate iz Bruxellesa, Berlina, Pekinga ili Moskve – kaže Pupovac.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Piše: Nikola Bajto
Foto: Novi List
Na internetu se još uvijek mogu pronaći videosnimke iz rata na kojima Marko Skejo, zapovjednik 9. Bojne, kojeg gradonačelnik Ivo Baldasar danas naziva antifašistom, u crnoj ustaškoj uniformi drži vatrene ustaške govore pripadnicima “Rafaela viteza Bobana” postrojenima pod slikom Ante Pavelića. Prvi zapovjednik bojne Jozo Radanović i njegov nasljednik Skejo razgovarali su 2000. s Nedjeljnom Dalmacijom zajedno s bojnikom Ivanom Perkušićem Barbom, kojeg Tonči Majić u ovom razgovoru spominje, po čemu se vidi kako je bila riječ o istaknutom zapovjedniku u postrojbi. Skejo je tom prilikom ispričao kako je svoju tvrtku nazvao “Za dom”, kako na svojem mercedesu za oznaku države ima naljepnicu NDH i kako mu je crna omiljena boja. Na izravno pitanje odriču li se 10. travnja i Ante Pavelića trojica su odgovorila: ”Ne, ne odričemo se ni 10. travnja, ni Pavelića, niti išta znamo o njegovim navodnim zlodjelima”.
Nakon sramotnog suučesništva splitskog gradonačelnika Ive Baldasara u postavljanju spomenika 9. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, koja je osnovana na dan uspostave NDH uzevši ime po ustaškom generalu i ratnom zločincu, pojedini su glasovi u javnosti prenosili tvrdnju da ta postrojba Hrvatske vojske, za razliku od nekih drugih, ipak nije osuđena ni za jedan ratni zločin. Po tome bi HOS-ovci ispali momci koji su se malo igrali ustaškom ikonografijom, ali su, eto, bili časni vojnici koji su jedino htjeli braniti domovinu. To je bio povod za naš razgovor s predsjednikom Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Tončijem Majićem, čovjekom kojeg su pripadnici 9. bojne premlatili i prijetili mu oružjem jer ih je ratnih godina pokušavao spriječiti u progonu brojnih splitskih obitelji nepoželjne nacionalnosti u čije su stanove provaljivali.
Ti hrvatski vojnici otvoreno su tijekom rata sebe nazivali ustašama, ustaškim sinovima i nasljednicima Crne legije. Jasno su isticali da se bore za NDH, ne samo protiv četnika nego i protiv antifašista, da svoje crne odore nose kako bi utjerivali strah. Oni nisu provaljivali u prazne stanove. Razbijali su vrata dok su obitelji bile unutra, upadali naoružani, prijetili ženama i djeci, mlatili svakoga tko je, a takvi su bili rijetki, imao petlje da im se suprotstavi. Tonči Majić bio je takav, ustao je protiv fašista u vrijeme dok je Ivo Baldasar, koji danas HOS-ovce naziva antifašistima, s obitelji mirno živio u Italiji.
Pokušali ste tijekom rata spriječiti u Splitu mnogobrojne deložacije koje su pripadnici Hrvatske vojske provodili nad nehrvatima?
Da pojasnim, nitko od nas nije mogao spriječiti nijednu deložaciju. Iza provalnika u uniformama stajali su cijela vojska, Vojna policija i, od vrha do dna, kompletan državni aparat. Provalnici su na terenu provodili službenu državnu politiku, a to je bila politika etničkog čišćenja. Jedino smo brzo stekli bogato iskustvo, te smo mogli pružiti korisne savjete žrtvi o tome što uraditi, a što ne, kako prije deložacije tako i nakon nje. Prikupljali smo mnogo podataka i dokumenata, te ih prosljeđivali na one inozemne adrese od kojih smo očekivali intervenciju kod hrvatske vlade.
Kakva je u tome bila uloga 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”?
Ta se bojna istakla nasiljem i efikasnošću prilikom izbacivanja nehrvata iz stanova tijekom 1993. i početkom 1994., kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile. Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu.
Pripadnici bojne prilikom jedne od takvih deložacija u veljači 1994. godine premlatili su i vas, slomivši vam nos?
Zapovjednik grupe HOS-ovih nasilnika bio je sada već pokojni Ivan Perkušić. Naizmjence je koristio dva nadimka – Barba i Ustaša. Samo u jednom ulazu u Splitu, Poljička 29, u svega nekoliko dana njegovi HOS-ovci izbacili su čak tri porodice i sve im pokrali. Posebno je bilo kukavički što su i taj put deložirali žene koje su živjele same ili s manjom djecom. Odraslih muškaraca su se plašili. Pokušao sam pomoći jednoj od tih porodica, ali su me HOS-ovci – koji nisu imali pojma da sam aktivist nevladine organizacije – najprije prebili, a potom za ruke i noge iznijeli te bacili na hodnik. U tren su izbacili i legalnu stanarku. Vojna policija odvela nas je i zadržala u Lori. Zapovjednik Lore Mihael Budimir dezinformirao nas je da će zbog visoke intervencije iz MORH-a biti napravljen presedan i da se deložirana žena može vratiti kući. Međutim, pred zgradom nas je dočekao Barba s njegovima, izvadio i repetirao pištolj te mi, držeći mi ga uperenog u lice, održao jedan od onih vatrenih rodoljubnih govora. Da bi me na kraju svom snagom raspalio drškom po glavi. U tom je trenutku bio okružen istim onakvim crnokošuljašima kao i SDP-ov gradonačelnik nedavno, prilikom otkrivanja njihova spomenika.
U toj zgradi u Poljičkoj bojna je izbacila ljude iz niza stanova?
U zgradici od pet katova u svega nekoliko dana ispražnjena su od ”Srba” čak tri stana. Ženi koja se prva našla na udaru prethodno smo bili savjetovali da nipošto ne izlazi iz stana, jer se više neće moći vratiti i ona je bila riješena da tako postupi. Međutim, provalili su oko 23 sata i kada je crnokošuljaš prislonio pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, žena se slomila, pokupila djecu i spustila se na ulicu. U stan se uselio upravo Barba i ostao godinama živjeti u njemu. Tih dana isti su izbacili na ulicu i porodicu Lunić. Jedan se HOS-ovac kod provale porezao, pa je svoju krv pokupio nožem da bi takav, krvav nož stavio pod grlo sedmogodišnjoj curici govoreći da je krv na nožu ustaška i da je sada vrijeme da se napije i četničke krvi. Djevojčici koja je samo nekoliko mjeseci ranije postala ponosni prvašić nisu dozvolili da ponese sa sobom školsku torbu s knjigama i tekama. Njena majka bila je tada trudna; nekoliko mjeseci kasnije izgubila je to dijete.
Takvih deložacija je bilo i u Ulici Ruđera Boškovića, baš tamo gdje je podignut spomenik HOS-ovoj bojni?
Dobro izabrana lokacija. To je etnički najtemeljitije počišćena ulica u Splitu, tako da je ispravno ovaj spomenik shvatiti kao spomenik kojim se odaje počast etničkom čišćenju i brutalnim vojničkim deložacijama kojima se HOS tako proslavio. Što deložacijama, što pritiscima ili prijetnjama koje su rezultirale ”dobrovoljnim odlascima”, iz pojedinih je ulaza desetokatnica, kakve u Boškovićevoj prevladavaju, počišćeno između deset i dvadeset stanova. Sistematski je čišćen upravo kvart Blatine, odnosno ulice Boškovićeva, Šimićeva i neke u neposrednoj blizini.
Jesu li u stanove u Boškovićevoj upadali i HOS-ovci iz bojne “Rafael”?
Da. Dio onih koji su došli na svečano otkrivanje spomenika svojoj bojni zacijelo se trebao samo spustiti liftom iz tih stanova. Prema obimnoj dokumentaciji o deložacijama nehrvata u Splitu proizlazi da nijedna ulica nije stradala toliko koliko Boškovićeva, pa je umjesno što su je odabrali kao mjesto za spomenik koji ih, za razliku od nas koji smo ih tmurnih devedesetih pobliže upoznali, prikazuje kao junačku postrojbu bez mrlje.
Kako ste doživjeli postavljanje spomenika i dolazak Baldasara na otkrivanje? Je li vam to bilo gnjusno?
Skandalozno je i drsko da čovjek koji je devedesete proveo u Italiji dolazi nama, koji smo se sve vrijeme ovdje tukli protiv fašista, docirati što je i kakva je zapravo 9. bojna HOS-a ”Rafael vitez Boban”.
U medije je potom plasirana teza da HOS-ovci, eto, barem nisu osuđeni ni za jedan ratni zločin?
Nisu osuđene ni ubojice iz Lore i tu smo već došli do priče o hrvatskom pravosuđu. Samo na splitskom sudu suci su stotinama uniformiranih provalnika izrekli tek uvjetne presude. Znate ono: ako isto djelo ponoviš u roku od dvije godine, ići ćeš šest mjeseci u zatvor. Glupost, osvojio je tuđi stan, zašto da upadne u još jedan? To, dakle, što je netko osuđen ili nije osuđen na hrvatskom sudu ne znači apsolutno ništa. Zato što ni hrvatski sudovi ne znače apsolutno ništa. To je vidljivo čak i na slučaja mog premlaćivanja. Splitski sudac Stanko Grbavac oslobodio je HOS-ovce samo nekoliko dana prije isteka apsolutnog zastarnog roka kako se na tu presudu ne bismo mogli žaliti. Zato nije teško uz takve suce dobiti potvrdu o nekažnjavanju, samo što ona niti što vrijedi, niti što dokazuje.
Foto: Ivana Ivanović-PIXSELL
Upravo su HOS-ovci bili glavni u tim deložacijama?
Radije bih kazao da su bili veoma aktivni u provalama i pljačkama. Da, moja se organizacija u Splitu posljednjih mjeseci otimačine tuđih stanova s HOS-om vrlo često sretala. Oni su tada već bili dio 114. brigade, bili su dio vojne hijerarhije, a nipošto ne odmetnuta horda. Iza njih je stajala državna politika, što se – i to na čitav niz načina – potvrdilo i nakon nasilja u Poljičkoj i domino-efekta njegovih posljedica. Nakon što je incident izazvao reakciju više bitnih međunarodnih organizacija, uključujući UN, i bio opširno popraćen u utjecajnim europskim medijima, dogodio se novi incident s hapšenjem grupe švicarskih TV novinara. Oni i ja uhapšeni smo i odvedeni u Loru, ali oni ni po koju cijenu nisu htjeli predati snimljeni materijal, od kojeg su za nekoliko dana, kod kuće, montirali dokumentarac.
Što se tada dogodilo?
Dalmatinski komitet je godinama na dnevnoj osnovi surađivao s UN-ovim centrom za ljudska prava i utjecajnim subjektima vani. Detaljno i dokumentirano izvještavali smo o nasilju ili zločinima iz domene našeg djelovanja. Zato ne čudi da je specijalni izvjestitelj UN-a za bivšu Jugoslaviju Tadeusz Mazowiecki odmah intervenirao kod hrvatskih vlasti tražeći prekid nasilja. HOS-ovci su napravili veliku glupost: odjeknulo je da su pripadnici regularne Hrvatske vojske teško ozlijedili predsjednika jedne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ne može se baš reći da je moje ranjavanje zaustavilo brutalne vojničke deložacije nakon veljače 1994. u cijeloj Hrvatskoj. Pridonijeli su tome, možda i više od nas, svojim dotadašnjim angažmanom brojne moje kolege i kolegice širom zemlje, ali je činjenica da su nakon toga događaja takve deložacije prestale. Država koja je bila opsjednuta etničkim čišćenjem nastavit će to činiti nekim drugim metodama, no nakon početka veljače 1994. zabilježili smo u nekoliko mjeseci ukupno onoliko deložacija koliko ih se do tog datuma znalo odigrati za jednog jedinog vikenda.
Kako se postavljala Vojna policija?
Dok su trajale deložacije, na snazi je bilo naređenje generala Mate Laušića o postupanju u takvim situacijama. Vojna policija imala je tek zapisati imena prisutnih u stanu ne istražujući tko je legalni stanar, a tko je upravo provalio. Potom su trebali otići. Legalni stanari izletjeli bi iz stana u roku od pola sata. U svibnju 1994. isti je zapovjednik zamijenio to naređenje novim, kojim je mogućnost deložacija u dotadašnjem obliku bila definitivno osujećena. To pokazuje da su nasilne deložacije bile sve vrijeme pod kontrolom. Bilo je, naime, dovoljno ispisati pola stranice papira i progoni bi bili prekinuti. Vojna policija je imala odlučujuću ulogu i bila je glavna transmisija političke volje, koja je od ministra obrane Gojka Šuška išla preko Laušića na zapovjednike bojni. Bilo je tako u vrijeme dok su sjedišta Vojne policije u raznim krajevima Hrvatske funkcionirala kao logori, poput Kulina ili Lore, na primjer, a ista transmisija bila je ključna i za osiguranje nečasne uloge Vojne policije prilikom vojničkih deložacija.
Koliko je bilo vojnih stanova i kako je tih godina bilo živjeti u njima?
U cijeloj Hrvatskoj bilo je oko 35.000 stanova Vojno-stambenog fonda. Čak i da ih je nekoliko tisuća napušteno, ostaje ih 20 do 25 tisuća. Važno je uočiti da nitko u njima tih godina ni na tren nije bio siguran. Stanari nisu znali hoće li baš tu noć doći vojnici i istjerati ih na ulicu. Ako dođu, ni Bog im ne može pomoći. Gotovo 100.000 stanara takvih stanova živi i spava u strahu. Sistem ih ne brani, prepustio ih je nasilnicima, kao što su naši HOS-ovci. Jasno je da je za mnoge to bilo neizdrživo te ih je natjeralo da odu iz Hrvatske i bez toga da su fizički bili izbačeni.
Koliko je takvih stanova bilo u Splitu?
Obično se spominje brojka od nekih 6000. Dio njih stanari su napustili početkom rata i otišli iz Hrvatske. No postojala su tri načina osvajanja stanova. Najprije, do kraja 1992. godine, vojnici, policajci i civili provaljuju u prazne stanove, potom od početka 1993. do veljače 1994. HV provaljuje u vojne stanove i nasilno izbacuje legalne stanare, nehrvate, dok od svibnja do zime 1994. na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju Hrvate. Deložacije u kojima su akteri HOS-ovci pripadaju ovoj drugoj vrsti, a Dalmatinski komitet se njima posebno bavio. Prema podacima koje je tada medijima dao Mladen Bajić splitskom tužilaštvu prijavljeno je 270 takvih deložacija, a poslije ih je bilo još tridesetak, te je procijenio da prijavljene deložacije predstavljaju tek trećinu stvarne brojke. To znači da ih je samo pod Marjanom bilo barem 800. Toliko ih je bilo i u Zagrebu, a mnogo ih je bilo u Osijeku, Karlovcu, Sisku i drugdje. Tako dolazimo do procjene od oko 10.000 osoba izbačenih na ovaj način tokom 1993. i početkom 1994. iz 3000 stanova.
Foto: Ivana Ivanović-PIXSELL
Kakva je bila uloga tužilaštva?
Više stranaka nam je tih godina opisalo kako su ih vojni tužioci nagovarali da ne prijavljuju da su deložirane. Iako se vremenom pokazalo da je Hrvatskoj nanio veliku materijalnu štetu te bio svojevrsni suučesnik ratnih zločina, tadašnji zamjenik vojnog tužioca Mladen Bajić jedini je tada žrtvama deložacija savjetovao suprotno, da ostanu u Hrvatskoj i bore se za svoja prava, odnosno stanove iz kojih su silom bili izbačeni. Njegovi pravni savjeti deložiranima bili su dragocjeni.
HOS-ovci nikada nisu bili kažnjeni?
Tatiana Termačić, voditeljica UN-ovog centra za ljudska prava u Zagrebu, dobila je nakon incidenta u Poljičkoj obećanje ministra Šuška da će osujetiti ponavljanje vojničkih deložacija i kazniti aktere napada na mene, osobito Barbu. Iz MORH-a su obavijestili UN da je Ivan Perkušić kažnjen, ne sjećam se više je li izbacivanjem iz vojske ili suspenzijom, uz zabranu nošenja uniforme i oduzimanje oružja. No malo nakon toga stranke s Blatina prijavile su da paradira po kvartu u uniformi i okićen svim vrstama oružja.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
