autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Uzbudljiv Argentinski roman

Autor: / 3 Comments

Argentinski roman NaslovnicaUzbudljiv “Argentinski roman” Drage Pilsela o njegovoj ideološkoj, profesionalnoj i emotivnoj transformaciji od zagriženog ustaše, antisemita i desničara u “nepokolebljivog novinara”, magistra teologije, ljevičara i borca za ljudska prava po mnogočemu je nesvakidašnja pojava na hrvatskoj publicističkoj i književnoj sceni.

 

Naime, Pilsel je u toj knjizi na 250 stranica istresao doista burnu povijest svoje obitelji, a zatim se obračunao s vlastitom prošlošću i političkim i ideološkim zabludama. Na kraju nas je poučio kao sljedbenik teologije oslobođenja o snazi i moći ljubavi, ali i praštanja. Također nam je pokazao da je moguća osobna transformacija, bez obzira na rigidnost stavova, dugotrajno lutanje i traženje identiteta, da je moguće, kako je zapisao, “postati slobodan čovjek, slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su ga opteretili.”

Pilsel je u knjizi na 250 stranica istresao doista burnu povijest svoje obitelji, a zatim se obračunao s vlastitom prošlošću i političkim i ideološkim zabludama. Na kraju nas je poučio kao sljedbenik teologije oslobođenja o snazi i moći ljubavi, ali i praštanja. Također nam je pokazao da je moguća osobna transformacija, bez obzira na rigidnost stavova, dugotrajno lutanje i traženje identiteta, da je moguće, kako je zapisao, “postati slobodan čovjek, slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su ga opteretili”

 

Ukratko, Pilsel je u toj knjizi surovo iskreno i na trenutke strastveno, u skladu sa svojim latinoameričkim temperamentom, pogotovo u drugom poetičnijem i refleksivnijem dijelu knjige, opisao “godine ludosti i fanatizma”, svoj put od Pavelića do Tita, “od nasilnog karaktera do mira” koji bi mogao biti idealan predložak za hollywoodski politički triler.

 

U knjizi su izneseni nevjerojatni biografski podaci, dovoljni da popune nekoliko života. Tako saznajemo da je Pilsel, nabrojimo nasumce tek nekoliko stvari, rođen u Buenos Airesu i odrastao u Patagoniji, da ga je pas ugrizao za nos i da je zbog toga dobio brojne šavove na licu, naučio slagati pakleni stroj u ranoj mladosti, bacao kamenje na sinagoge, plesao folklor, pjevao i svirao, radio kao poslovođa u konzorciju “Sanym-Cotenor” u odjelu izgradnje remorkera i ribarica, studirao strojarstvo, novinarstvo, teologiju, nabavljao ljevičarsku literaturu u ambasadi tadašnjeg SSSR-a, živio godinu dana u Brazilu, preživio očev bankrot i rastavu roditelja, bio voditelj i govornik prvog Zagreb Pridea, suosnivač HHO-a, savjetnik Vlade Gotovca…

 

U tom bi se trileru nadopunjavali avanturizam i ljubavne epizode, strast i borba za političke ideale, ali i teološka evolucija i duhovna transformacija, što je posebno zapazio rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič okarakteriziravši Pilsela kao čovjeka koji “pokreće druge i budi pozaspale”.

 

Knjiga “Argentinski roman”, objavljena u izdanju Profila, po mišljenju urednika Miljenka Jergovića nije ni klasična autobiografija, a ni memoari, nego je riječ o autorefleksiji, što je “za hrvatsko društvo i kulturu dragocjeno jer je izuzetno usamljeno i stoji protiv onoga što je masovno raspoloženje i ‘duh nacije’, koji je predugo i prečesto bio taj da se odsustvo tolerancije i razumijevanja za druge smatrao jedinim obrascem hrvatskog patriotizma”. Usto, po njemu je to knjiga o “potrebi da se bude Jovan u vrijeme kad progone Jovane”.

 

Napisana je na temelju istinitih događaja, kako je Pilsel ustvrdio, “bez preuveličavanja i izmišljanja, dobro promislivši, i to tek nakon više od četiri godine psihoterapije”, kada je ustvrdio da sa svojom pričom mora izaći van, da je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mu je naložio da se ispovjedi i razgoliti do bola, jer će jedino tako to imati smisla.

 

Ključan motiv za pisanje knjige bilo je, kako Pilsel navodi u uvodu, jedno davno postavljeno pitanje: “Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Pilsel je surovo iskreno i na trenutke strastveno, u skladu sa svojim latinoameričkim temperamentom, pogotovo u drugom poetičnijem i refleksivnijem dijelu knjige, opisao “godine ludosti i fanatizma”, svoj put od Pavelića do Tita, “od nasilnog karaktera do mira” koji bi mogao biti idealan predložak za hollywoodski politički triler

 

“Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače”, stoji u nastavku, “nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja Svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest.”

 

U toj ispovijesti Drago Pilsel otvoreno piše o ideološkim zabludama svoje obitelji i ostalih emigranata u Argentini jasno demistificirajući neke od najvećih hrvatskih mitova 20. stoljeća, kao što su uloga i značaj poglavnika Ante Pavelića i nadbiskupa Alojzija Stepinca, te stradanje na Bleiburgu.

 

Ali istodobno piše i o intimnoj strani života svojih predaka i roditelja, njihovim brakovima, usponima i padovima, profesionalnim uspjesima i bankrotima. Uz sve to svoju neobičnu obiteljsku sagu upotpunjuje slikama argentinskog društva skicirajući pojavu ekstremne desnice i ljevičarskih pokreta, tako da na stranicama knjige defiliraju brojne ličnosti iz jedne važne epohe argentinske (i južnoameričke) povijesti, od Che Guevare do Salvadora Allendea.

 

Tako saznajemo da mu je jedan djed Jakov Pilsel, podrijetlom Nijemac, bio gestapovac, a drugi Erih Pavlinec je tokom tjedna radio kao trgovac, a preko vikenda bio ustaški vojnik. Jakov Pilsel je vjerovao da Hitler može vratiti dostojanstvo njemačkom čovjeku i zato je svog sina, Dragina oca, nazvao Adolf Zvonimir Pilsel. Taj sin je pak u Argentini slučajno postao Pavelićevim tjelohraniteljem, “koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi”. Njegovu majku, “zagrebačku djevojku su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.”

 

Za to vrijeme je iznad kreveta u spavaćoj sobi Drage Pilsela “visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda”.

U tom bi se trileru nadopunjavali avanturizam i ljubavne epizode, strast i borba za političke ideale, ali i teološka evolucija i duhovna transformacija, što je posebno zapazio rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič okarakteriziravši Pilsela kao čovjeka koji “pokreće druge i budi pozaspale”

 

“Njegova fotografija u građanskom odijelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini”, piše Pilsel nastavljajući da su “živjeli u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja”.

 

I još: “Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.”

 

Pilsel je odabrao, kako piše, “istinu koja ga je oslobodila” shvativši da je “NDH bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja…” i da je Ante Pavelić “izdao svoj vlastiti narod i gurnuo ga u novu klaonicu”. Velik dio posvećuje demontiranju “jednog užasno velikog mita – onoga o Bleiburgu”, pogotovo onog dijela koji se odnosi na broj žrtava stradalih na tom polju, te na pitanja izdaje, zločina i žrtve.

 

Govoreći o svom sazrijevanju i formiranju, Pilsel priznaje da ga je paralelno s ustaštvom palio i argentinski nacionalizam, posebno u vrijeme britansko-argentinskog rata za Falklandsko otočje 1982. godine. No donosi i detalje o svom volontiranju u javnim kuhinjama, Caritasu i Amnesty Internationalu, gdje je osvijestio težak položaj argentinskih domorodaca i strahote vojne diktature koja se brutalno obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Također, otkriva podatak da je kao dvanaestogodišnjak bio žrtva pedofilije argentinskog svećenika progovarajući tako o homoseksualizmu među svećenstvom i pedofiliji koja još uvijek ne podliježe odgovarajućim sankcijama.

 

Kritizira i ulogu Crkve u današnjoj Hrvatskoj, posebno njeno poistovjećivanje katoličanstva s hrvatstvom, pa tako piše: “…ne može se činiti ono što čini Glas koncila i ono što čine mnogi vjernici laici u Hrvatskoj, ni ono što čini hrvatski kler, ni ono što čine hrvatski biskupi s kardinalom Bozanićem na čelu, ni hrvatska ustaška emigracija u Argentini koja me je vidjela kako rastem i postajem Hrvatom, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom. (…)

Knjiga je i mali doprinos hrvatskoj povijesnoj građi, isječak za upotpunjavanje slike o životu hrvatske ustaške emigracije koju donosi sudionik te, u Hrvatskoj relativno nepoznate, scene. I zato je knjiga, kako je Pilsel izjavio, upućena ne samo njegovim bivšim prijateljima u Argentini, koji su “zarobljeni u jednoj zabludi iz koje je on, hvala Bogu, izašao” i koji i danas nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova veličajući Pavelića i na rođendanima i dalje pjevajući ustaške pjesme nego i hrvatskom društvu

 

Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega proizlazi jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo, tko nije aktivan i praktički katolik.”

 

Te i slične stavove argumentira citirajući jednog od najboljih, ako ne i najboljeg hrvatskog teologa i Pilselovog profesora, fra Tomislava Janka Šagija Bunića, koji je zapisao da “kršćanstvo ne može biti poistovjećeno niti s jednom nacijom, nego je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcedira) sve narode.”

 

Govori i o pogibiji svog mlađeg, 23-godišnjeg brata Branka Pilsela, hrvatskog branitelja, koji je “branio slobodu običnih ljudi”, a nestao u vodama oko Šipana.

 

Također piše i o “nemalom razočaranju koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast”. U skladu sa svojim idealizmom spominje i Martina Luthera Kinga, koji je u Maršu na Washington rekao da je “pred nama mogućnost da unovčimo jedan ček”, te zaključuje sljedeće: “Kad je stvorena RH u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska vlast je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću”.

 

Po vlastitom priznanju Pilsel je tom knjigom htio “probuditi srce, moje i vaše” i poručiti da je “promjena u osobnoj paradigmi moguća i nužna”. Zbog toga knjiga može bez pretjerivanja poslužiti i kao svojevrsni putokaz svima onima koji imaju slične dileme, odnosno kojima je “puklo u glavi”, kako je puklo i samom Pilselu u doba najžešće krize identiteta.

 

Istodobno je knjiga i mali doprinos hrvatskoj povijesnoj građi, isječak za upotpunjavanje slike o životu hrvatske ustaške emigracije koju donosi sudionik te, u Hrvatskoj relativno nepoznate, scene. I zato je knjiga, kako je Pilsel izjavio, upućena, ne samo njegovim bivšim prijateljima u Argentini koji su “zarobljeni u jednoj zabludi iz koje je on, hvala Bogu, izašao” i koji i danas nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova veličajući Pavelića i na rođendanima i dalje pjevajući ustaške pjesme nego i hrvatskom društvu.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)

“Rat slikama” Sandre Vitaljić

Autor: / Leave a Comment

Sandra Vitaljić, fotografkinja i izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, predstavila je u četvrtak u Novinarskom domu svoju vrlo zanimljivu knjigu “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” u izdanju Algoritma.

 

Knjiga ima 300 kartica analitičkog teksta i oko 200 fotografija i reprodukcija novinskih stranica i snimki, a izdavač je reklamira kao “knjigu koja ne mijenja povijest, nego njezinu interpretaciju”. U njoj autorica razmatra zloupotrebu ratnih fotografija kroz povijest, a posebno se bavi manipulacijom fotografijama tijekom ratova nakon raspada Jugoslavije.

 

Potvrđuje da fotografija može biti opasno oružje, posebno u ratu. Odnosno prikazuje kako se fotografijama manipuliralo masama i stvarao neprijatelj, ali i kako su se s pomoću fotografija zbijali vlastiti redovi.

 

Sandra Vitaljić poznata je kao fotografkinja koju zanimaju kontroverzne teme. Bavila se tako temama genocida i ratnih stradanja (“Neplodna tla”) te nacionalnog identiteta (“Proud to be Croat”). Svojedobno je izložila i seriju fotografija ”Voljena”, koja je nastala nakon dugogodišnjega praćenja novinskih napisa i policijskih izvješća o ubojstvima u partnerskim vezama. Fotografije su prikazivale ozljede na tijelima i organima žena.

 

Knjiga “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” podijeljena je na nekoliko  poglavlja, a posebno su zanimljiva tri – ratna fotografija i mediji, trofejne fotografije te dio o etici fotožurnalizma. U poglavlju o ratnoj fotografiji analizira hrvatske i srpske medije, koji su potaknuli eskalaciju političkoga sukoba u rat i pojačavali ratnu psihozu. Govori i o neprikazivanju slika silovanja u javnosti, iako su masovna ratna silovanja žena, pogotovo Bošnjakinja, bila dio vojne strategije u ratu u bivšoj Jugoslaviji.

 

U poglavlju o trofejnim fotografijama u središtu su pozornosti fotografije i videosnimke koje su snimili sami vojnici, zlostavljači ili egzekutori u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i na drugim bojištima. Tako Sandra Vitaljić komentira fotografije koje su američki vojnici snimili u zatvoru Abu Ghraib te na taj način “pretvarali sam čin snimanja u alat za ponižavanje i mučenje žrtava”.

 

U poglavlju o etici fotožurnalizma bavi se mitom o istinitosti fotografije te analizira odgovornost fotografa u digitalnim manipulacijama i snimanju insceniranih situacija. A posebna se osvrće na prikazivanje ratnih žrtava.

 

Na kraju knjige “Rat slikama – suvremena ratna fotografija” objavljeni su i ekskluzivni razgovori s desetak vrsnih ratnih fotografa koji su snimali rat i ratne posljedice na području bivše Jugoslavije. Govore o okolnostima u kojima su fotografi u to vrijeme radili, s kakvim su se izazovima nosili te što danas misle o svemu tome.

 

Autorica na kraju uvodnog teksta upozorava čitatelje da ilustracije uz tekst “sadržavaju uznemirujuće fotografije i eksplicitne prikaze nasilja”.

 

O tom opsežnom djelu nastalom na temelju autoričina doktorskog rada na praškoj Akademiji za film i TV (FAMU) govorili su teoretičarka Leonida Kovač, pisac i novinar Emir Imamović Pirke, ratni fotoreporter Saša Kralj, urednik izdanja Kruno Lokotar te sama autorica Sandra Vitaljić.

Raos suzavcem po slobodi i demokraciji

Autor: / Leave a Comment

Na konferenciji za novinare, koju su u četvrtak sazvali Hrvatski centar P.E.N.-a i Društvo hrvatskih pisaca na temu referenduma o braku, dogodio se nezapamćen incident. Književnik Predrag Raos, poznat po nesocijaliziranom ponašanju, na samom je početku prekinuo konferenciju, a zatim je prostački vrijeđao članove, posebno predsjednicu P.E.N.- a Nadeždu Čačinovič.

 

Ta tirada trajala je punih deset minuta. Raos je izjavio da strukovne udruge   “ne smiju širiti nikakve vjerske ili ideološke poruke ni pedersku propagandu”. Zbog toga je “nedopustivo da se Društvo i P.E.N. izjašnjavaju o referendumu o braku”. Također ih je ocijenio totalitarnim udrugama, koje ne poštuju demokratska načela.

 

“U svom nerazumljivom solilokviju nazvao nas je fašistima, koji su privatizirali udruge, a zatim je zviždao, skakao i nekontrolirano psovao: ‘Puši kurac, stara babo! Svi ste vi pederi! Možete si međusobno lizati pičke!’ i slično. To je bila užasna homofobna akcija iz koje je izlazilo strukturirano ludilo”, izjavio je za Autograf Nikola Petković, predsjednik Društva, dodavši da mu nije palo na pamet organizirati zaštitare jer nitko nije očekivao takav ispad.

 

Raos je potom suzavcem pošpricao Petkovića, kojem je pri nagurivanju vratima ozlijeđena šaka, te Vjerana Zuppu. Najgore je prošla tajnica P.E.N.-a Klaudija Brnad, koja je zbog suzavca ostala bez zraka, pa je kolima hitne pomoći prevezena u bolnicu. Pisci su pozvali policiju, koja je Raosa privela u postaju.

 

“Mislim da je on klinički slučaj. Ne znam je li njegov istup bio instrumentaliziran ili nije, no njegov je napad izveden s namjerom: došao je s oružjem – suzavcem te prostački uzurpirao konferenciju. Važno je naglasiti dvije stvari. Prvo, obraćao nam se homofobnim uvredama, kao da smo svi mi u Društvu i P.E.N.-u pederi i lezbijke. Drugo, svi članovi dobili su poziv za konferenciju na kojoj su mogli izreći svoje mišljenje. Prema tome, ne može se govoriti o manjku demokracije i totalitarizmu naših udruga,” istaknuo je Zuppa.

 

“Hrvatska se u ovome trenutku nalazi u vrlo teškoj političkoj situaciji u kojoj s jedne strane raste homofobija i tzv. ‘narodsko bjesnilo’, a s druge postoji samo sramota i strahota u kojoj živimo te vlast bez ideja i ideologije”, nastavio je Zuppa.

 

“U takvoj situaciji posebno je opasna kršćanska moralka, koja se želi sprovesti sredstvima državnoga prava, a vidljiva je na svim razinama. Homofobno i nacionalističko pumpanje počelo je čuvenom izjavom pomoćnoga biskupa Pozaića, koji je rekao da se neki od tih zastupnika ‘revolucije – prevrata’ pozivaju čak i na Bibliju, kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu! Zatim se nastavilo zabranom plakata za Gavellinu predstavu ‘Fine, mrtve djevojke’ i podjelom na vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku, a eskaliralo je referendumom o braku te najavom mogućeg referenduma o ćirilici. Nisam siguran može li se ova vlast nositi s tom situacijom, ali ako nastavi ići istim putem kao dosad, završit ćemo u užasu”, zaključio je Zuppa.

 

Konferencija je nastavljena nakon provjetravanja prostorije, a na njoj su govorili Nadežda Čačinovič, Velimir Visković, Damir Karakaš, Nikola Petković i Vjeran Zuppa. Također, Upravni odbor i Predsjedništvo strukovnih udruga objavili su u svoje ime priopćenje u kojem su se izjasnili protiv promjene ustavne definicije braka.

 

Predsjednica P.E.N.-a Nadežda Čačinovič izjavila je da ne misli da je Predrag Raos predstavnik inicijative ”U ime obitelji”, ali su njegov nastup i cijela inicijativa oko referenduma i promjene ustavne definicije braka vrlo indikativni.

 

“Time je pokazana netrpeljivost prema svima onima koji su različiti, bez obzira na to radi li se o manjinama ili homoseksualcima. U osnovi referenduma je nedemokratska inicijativa, koja bi dovela do još veće obespravljenosti manjina, koje bi te posljedice osjećale desetljećima. Taj njegov ispad simptom je te homofobne atmosfere. No u svemu je najgore to što se umjesto demokratske rasprave o temi nameće histeriziranje, što sprečava daljnji dijalog”.

 

Petković je izjavio da su se u priopćenju oštro suprotstavili ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene s obrazloženjem da se  brkaju kategorije obitelji i braka.

 

“Licemjerna inicijativa ‘U ime obitelji’ tvrdi da ako homoseksualni parovi mogu stupiti u brak, tada je ugrožena obitelj. Od čega? Od nasilja u obiteljima, od patrijarhata, od kršćanske dogme po kojoj žena mora biti reproduktivna mašina? Oni se pitaju kako će se osjećati posvojeno dijete u homoseksualnom braku. A pitaju li se kako se osjećaju heteroseksualni parovi, koji nemaju novca za život i odgoj vlastitog djeteta? Dakle, fokus je premješten sa stvarnog na simbolički problem”, zaključio je Petković.

 

Kako doznajemo, protiv Raosa podignut će se prekršajna prijava zbog korištenja suzavca na javnome mjestu, kao i za remećenje javnog reda i mira.

Roman majstora krimića Thomasa Engera

Autor: / Leave a Comment

Norveški autor kriminalističkih bestselera Thomas Enger, kojega mediji predstavljaju kao novog Joa Nesboa i ”norveškim odgovorom na Stiega Larssona”, predstavio je ovih dana u Zagrebu svoj roman ”Opečen”, objavljen u izdanju Fokus komunikacija.

 

Thomas Enger bivši je novinar, čiji su romani prevedeni na više od dvadeset svjetskih jezika, a uz pisanje bavi se i glazbom. Roman ”Opečen” prvi je u serijalu o spretnome novinaru crne kronike Juulu Henningu, a odlikuje ga napetost i fin humor te neki autobiografski elementi.

 

”Iako nisam oduvijek znao da želim biti pisac, znao sam da želim pisati, imao sam potrebu za tim. Zato sam i studirao novinarstvo”, izjavio je Enger na predstavljanju knjige u Knjižnici Tina Ujevića, koje je organizirala njegova hrvatska nakladnička kuća i Hrvatsko-norveško društvo prijateljstva.

 

”Kad sam s dvadesetak godina prošao kroz težak prekid s djevojkom, trebao mi je razlog za ustajanje iz kreveta ujutro i zato sam počeo pisati, shvatio sam da je to ono što želim raditi u životu”, objasnio je Enger početak svoje književničke karijere.

 

Kako je rekao Davor Uskoković, urednik u Fokus komunikacijama, ideja je bila da se hrvatskoj publici predstavi još jedan zanimljiv skandinavski autor nakon Joa Nesboa, kultnog autora krimića koji je i u Hrvatskoj doživio veliku popularnost. Otkrio je da će serijal o novinaru Juulu Henningu imati pet nastavaka, a autor sada dovršava četvrtu knjigu. Također je izrazio nadu da će biblioteka Fokus predstaviti hrvatskoj publici sva djela tog autora.

 

U romanu ”Opečen” Juul Henning prati istragu o ubojstvu mlade žene čije je osakaćeno tijelo, napola zakopano, policija pronašla na osami u šatoru. No roman ne ostaje samo na razini crne kronike nego oslikava i suvremeno norveško društvo i osobnu tragediju glavnog junaka. Također, i okružje gdje živi, pa tako glavni junak voli nogomet i svirati klavir, a tu je negdje i njegova bivša supruga.

 

Kako je autor istaknuo na predstavljanju knjige, važan je element u romanu odnos norveškog društva prema useljenicima jer je žrtva ubijena po šerijatskom ritualu. Međutim, nije namjeravao politizirati, nego samo, kako je naglasio, informirati čitatelje.

 

S druge strane, Henninga progoni njegova vlastita prošlost. Naime, prije dvije godine u požaru je izgubio sina, što je na njemu ostavilo duboke emocionalne i fizičke ožiljke. Bez obzira na to, on se vraća na posao i počinje pratiti priču o monstruoznom zločinu, intuitivno naslućujući da situacija nije tako jednostavna kako se čini na prvi pogled.

Kazališnim aktivizmom protiv nasilja

Autor: / Leave a Comment

Potkraj prošloga tjedna u dvorani Gorgoni u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti prvi put izvedena je dokumentarna drama “Seven” u režiji Anice Tomić. Predstava je to o važnosti borbe za ljudska prava i smatra se jednom od najvažnijih aktivističkih predstava današnjice.

 

Projekt “Seven” inicirala je i režirala švedska književnica, glumica i producentica Hedda Krausz Sjögren prije šest godina, a praizvedba je bila u Švedskoj. Do sada je “Seven” izveden u 13 zemalja, među ostalim i u Afganistanu, a predstava je stigla u Zagreb uz pomoć nevladine udruge Domino, koja organizira i festival Perforacije i Queer Zagreb. U isto vrijeme, tijekom vikenda, održana je i međunarodna dvodnevna konferencija o traffickingu, na kojoj su švedski stručnjaci govorili o tome kako se oni bore protiv trgovine ženama.

 

Predstava “Sedam” temelji se na potresnim ispovijestima žena iz cijeloga svijeta, od Pakistana i Kambodže do Sjeverne Irske, koje su digle glas protiv svih vrsta diskriminacije te spolnoga i obiteljskog nasilja, a potom su neustrašivim aktivističkim radom promijenile svijet oko sebe. Njihove priče literarno su potom oblikovale književnice, a projekt je podržala i švedska vlada. Dodatna važnost i snaga predstave jest u tome da je u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, podupiru političari, umjetnici, novinari i drugi aktivisti, koji javno čitaju priče tih hrabrih žena.

 

Do sada je u projektu sudjelovalo 500 političara, umjetnika, ljudi iz svijeta filma i teatra, među ostalima i članice Europskoga parlamenta, njih sedam, švedska ministrica pravosuđa Beatrice Ask te oskarovka Meryl Streep. I u Hrvatskoj su neke političarke i aktivistice te ostale osobe iz javnog života rado prihvatile poziv za sudjelovanje u predstavi. Među njima su prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, aktivistica i predsjednica udruge B.a.b.e. Sanja Sarnavka, glumica Ksenija Pajić, novinar Aleksandar Stanković, prva intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta Mani Gotovac te član kraljevske obitelji iz Nigerije princ Wale Soniyiki, azilant u Zagrebu, koji je nakon što su mu u domovini ubijena dvojica braće također dignuo glas protiv nepravde.

 

Svi su oni vjerodostojno interpretirali priče aktivistica, koje su često riskirale i život kako bi se izborile za pravdu i istinu, a među tim hrabrim ženama su i Mukhtar Mai iz Pakistana, Farida Azizi iz Afganistana, sindikalistica iz Sjeverne Irske Inez McCormack, Annabelle de Leon iz Gvatemale, Hafsat Abiole iz Nigerije, Mu Sochme iz Kambodže te mnoge druge.

 

Možda su najsnažnije ispovijesti Pakistanke Mukhtar Mai, Afganistanke Faride Azizi i Kambodžanke Mu Sochme. Naime, Mukhtar Mai postala je uzor mnogim Pakistankama jer se nije predala zloj sudbini nakon četverostrukog silovanja, već je učinila sve da silovatelje dovede pred sud. Afganistanka Farida Azizi oduprla se marginalizaciji žena pod talibanskim režimom, a nakon prijetnji smrću u svojoj domovini aktivistički rad nastavila je u Americi. Mu Sochme, bivša ministrica u kambodžanskoj vladi, koja je 2005. bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir, poznata je po borbi protiv trgovine ženama u Kambodži i na Tajlandu.

 

Iako će projektu “Seven” možda mnogi prigovarati zbog izvedbi u formi statičnoga scenskog čitanja, valja reći da ovdje u prvome planu nisu teatralnost i glumačka izvedba, nego promicanje poruke – teatrom protiv nasilja i diskriminacije. Što je tema itekako aktualna i u Hrvatskoj uoči referenduma.

 

Nažalost, predstava “Seven” izvedena je samo jednom pa je mnogo zainteresiranih nije uspjelo pogledati, no nadamo se da će udruga Domino uspjeti organizirati bar još jednu izvedbu te na taj način prikupiti više novca od prodaje ulaznica (a sav prihod namijenjen je u dobrotvorne svrhe) te poruku mira i nenasilja poslati i dalje i šire.

Garcíjina predstava ”Psima ulaz zabranjen”

Autor: / Leave a Comment

Subotnje gostovanje Narodnog kazališta iz Temišvara s predstavom “Psima ulaz zabranjen”, u režiji jedog od najprovokativnijih redatelja današnjice, Argentinca Rodriga Garcíje, u Zagrebačkom kazalištu mladih, izazvalo je oprečne reakcije gledatelja, od oduševljenja do negativnih kritika i dosade, no nikoga nije ostavilo ravnodušnim.

 

Dramatičar, vizualni umjetnik i redatelj Rodrigo García u svjetskim je razmjerima poznat kao šokantan, čak skandalozan redatelj, koji kritizira kapitalizam i društveno licemjerje. Kao mesarev sin, odrastao u predgrađu Buenos Airesa, osnovao je kazališnu grupu “Mesnica” i počeo pisati o životu koji ga okružuje bez imalo uljepšavanja, kritizirajući neoliberalizam i konzumerizam. Zbog tih politiziranih tekstova, u kojima se miješaju brutalnost i apsurd, ali i radikalnoga redateljskog postupka, kritičari ga stavljaju u rang Becketta, Arrabala i Mullera, smatrajući ga jedinstvenim glasom suvremenoga kazališta.

 

Kad su ga jednom pitali, je li nužno u kazalištu praviti skandale, odgovorio je da su skandali u politici i neravnomjernoj podjeli svjetskoga bogatstva, a ne u teatru, koji danas ne može nikoga ničim skandalizirati. Time je iskazao svoj osobni i kazališni svjetonazor kojim dominiraju angažiranost i kritika društvenih klišeja i predrasuda. Naime, prema njegovu mišljenju, kako je ustvrdio, “napravi li predstavu oko koje će se svi složiti, onda je u društvenome smislu nepotrebna i neuspjela”. Međutim, za razumijevanje njegova grubog i radikalnog, često šokantnoga kazališnog jezika i surovih, izvrnutih tekstova potrebna je velika koncentracija i predznanje te otvoren um, što je, čini se, manjkalo hrvatskoj publici, koja je odgojena više ili manje na teatru 19. stoljeća.

 

U svom autorskom projektu “Psima ulaz zabranjen”, prikazanom u sklopu ciklusa Europsko kazalište u ZKM-u, García objedinjuje sve dosadašnje preokupacije i donosi na scenu, bez imalo uljepšavanja i emocija, izobličen i moralno unakažen svijet današnjega vremena. U tom svijetu dominiraju nasilje, nesnošljivost, moralne devijacije, perverzija i licemjerje, a osobito su opasni ponižavanje, zanemarivanje i indiferentnost. Za gradnju toga svijeta inspiraciju je crpio, kao i u ostalim komadima, kako je svojedobno izjavio, u životu, likovima i retorici slamova Buenos Airesa, želeći svojom radikalnom i direktnom kritikom uzdrmati pragmatično suvremeno društvo.

 

Takvu crnu sliku stvarnosti uobličio je s pomoću često snažne, ali  povremeno neprohodne i neslušljive bujice vlastitoga teksta, u kojem se miješaju uspomene iz djetinjstva, brutalne slike i apsurdne situacije s filozofskim i književnim citatima. Tu gomilu teksta izgovaraju glumci na sceni u formi monologa, bez međusobnih interakcija, a često i bez emocija.  Zbog toga nakon određenog vremena gledanje predstave postaje napornim i zahtijeva snažnu usredotočenost na tekst, koji bi bilo lakše čitati ili slušati u formi dijaloga.

 

García je rabio radikalni redateljski postupak u kojem se prepliću tekstovi, glazba, svirka, pjevanje, performans, elementi pop-kulture i ne baš prihvatljivo korištenje životinja, u ovom slučaju hrčka, zečeva i ribe. Glumci su odjeveni u trenirke ili čudne kostime, koji asociraju na cirkus ili neki horor-SF film, koji zatim izlaze u središte pozornice i izgovaraju svoju priču, ili pjevaju, ili sviraju, a njihove radnje snima kamera emitirajući sliku na velikome platnu.

 

Bez obzira na to sviđala nam se predstava “Psima ulaz zabranjen” ili ne, Garcíji se mora priznati da je uspio osvojiti ničim opterećenu slobodu umjetničkog izražavanja i prodrmati gledatelje iz autističkog odnosa prema svijetu. Jer predstava možda jest zahtjevna, naporna i teška, no pruža prilično materijala za razgovor. Zbog toga ne iznenađuje što je García dobitnik brojnih kazališnih nagrada, a među njima i ugledne Europske nagrade za novu kazališnu realnost 2009. godine te je čest gost međunarodnih festivala, od Avignona do Venecije.

 

Sajam knjiga u Puli

Autor: / Leave a Comment

Na ovogodišnjemu, 19. sajmu Sa(n)jam knjige, koji se održava od 5. do 12. prosinca u Puli, 250 domaćih i stranih nakladnika izložit će više od 15 000 naslova, a prvi put obrađivat će se paralelno tri teme – ”Socijalizam na klupi”, ”Izlet u Rusiju” i ”Vojvodina – regija u regionu”, rečeno je u petak na konferenciji za novinare u Puli.

 

U sklopu teme ”Socijalizam na klupi” održat će se međunarodni skup ”Socijalizam na klupi: kulturološke i povijesne interpretacije jugoslavenskoga i postjugoslavenskih društava” na kojemu će sudjelovati gotovo 90-ak znanstvenika, povjesničara i teoretičara iz Hrvatske i bivših jugoslavenskih republika, od Damira Agičića i Lade Duraković do Igora Dude i Reane Senjković.

 

O socijalizmu raspravljat će se i na okruglom stolu ”Cenzura i autocenzura u socijalizmu i danas” te na tribini Trećega programa Hrvatskog radija ”Medijska spektakularizacija socijalizma”. Također, bit će predstavljena knjiga ”Socijalizam na klupi: jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike”, koju su uredile Lada Duraković i Andrea Matošević.

 

U sklopu programa ”Izlet u Rusiju” predstavit će se suvremena ruska književna scena, a o društvenim, političkim i filozofskim pitanjima postsocijalističke Rusije govorit će pet važnih ruskih autora: Ljudmila Ulickaja, jedna od najprevođenijih i najnagrađivanijih ruskih prozaistica, Tatjana Tolstaja, najvažnija predstavnica ruske postmodernističke proze, Aleksandar Genis, poznati književni kritičar, esejist, filozof i pisac koji se afirmirao u Sjedinjenim Američkim Državama, Oleg Kašin, novinar i publicist, posebno osjetljiv na socijalnu zbilju današnje Rusije, i Sergej Birjukov, avangardni pjesnik i performer.

 

Treći program, ”Vojvodina – regija u regionu”, ugostit će najveće vojvođanske književnike: dobitnika NIN-ove nagrade, prozaista, pjesnika i ikonu novosadskog rock’n’rolla Slobodana Tišmu, europski poznatog pisca Lasla Vegela, koji je već bio gost pulskog sajma, te pisce mlađe generacije Lasla Blaškovića, Tomislava Žigmanova, Srđana Srdića, Srđana V. Tešina i Miću Vujičića. U Pulu dolaze i kultni filmski redatelj Želimir Žilnik i skladatelj, multiinstrumentalist i multimedijalni umjetnik Boris Kovač, a vrhunac vojvođanskog programa bit će predstavljanje tzv. bunkerskih pisaca i njihova časopisa ”Severni bunker” te okrugli stol pod nazivom ”Regija u regionu: Vojvodina – Istra”.

 

U Puli će se još održati međunarodna konferencija ”Nakladništvo – trendovi i konteksti”, na kojoj će se raspravljati o poziciji suvremenog nakladništva i knjige u skladu s trendovima ”e-stvarnosti”.

 

Prvi put na sajmu i prvi put u Hrvatskoj bit će i program za knjiške profesionalce ”Fellowship: Kumpanija od libra”, koji otvara nove mogućnosti poslovnih suradnji između organizatora poznatih književnih manifestacija, književnih agenata, prevoditelja, urednika i izdavača iz Hrvatske, Europe i svijeta.

 

Slojevitost sajamskog programa uz sadržaje posvećene središnjim temama čine i tri nova modela predstavljanja autora. ”Autor čita autora” program je u kojemu dva autora predstavljaju jedan drugoga (Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, Milana Vlaović i Mirjana Dugandžija te Luko Paljetak i Tonko Maroević). ”Trenutak za prijatelja” program je organiziran u spomen na tri važna imena hrvatske kulturne i umjetničke scene (Mirko Kovač, Ćićo Senjanović i Predrag Spasojević). ”Sljedeća stanica Paradiso” neuobičajeno je predstavljanje knjiga i autora u underground-prostoru pulskoga kluba Monteparadiso u Rojcu (Marko Pogačar i Benjamin Perasović) uz koncert punk/rock-sastava Cherkezi United i DJ večer (DJ Bebetto i DJ Benjamin).

 

Literarni početak svakoga sajamskog dana povezan je s programom ”Doručak s autorom”. Na njemu će moderator Vojo Šiljak ugostiti ruske autore Tatjanu Tolstaju, Aleksandra Genisa i Ljudmilu Ulickaju, turskoga književnika Ahmeta Ümita, vojvođanske autore Slobodana Tišmu i Želimira Žilnika, talijanskoga književnika Flavija Sorigu, Ivana Lovrenovića i Ivu Štivičića, i na kraju ovogodišnjeg dobitnika ”Kiklopa” za životno djelo – Milivoja Solara.

 

Održat će se i humanitarna akcija ”Biblioteka snova”’, kojom Sa(n)jam knjige u Istri, Monte Librić i Viktorov Group doniraju biblioteku pomno odabranih naslova Dječjem domu ”Ruža Petrović”, Domu za odgoj djece i mladeži ”Pula” i Down syndrom centru ”Pula”.

Naknada piscima za posuđivanje knjiga

Autor: / Leave a Comment

Nakon pet godina pregovaranja Ministarstvo kulture i Društvo hrvatskih književnika (DHK) napokon su potpisali ugovor koji će hrvatskim autorima – književnicima i piscima, omogućiti isplatu naknade za posuđivanje knjiga u knjižnicama, priopćeno je iz Ministarstva kulture.

 

Tako je inicijativa pisca Roberta Perišića “Pravo na profesiju”, koja je pokrenuta kako bi se popravio položaj hrvatskih pisaca i pisanja, napokon urodila plodovima. Njegova je inicijativa polazila od teze da su pisci među rijetkim kulturnjacima prepušteni tržištu, a kako je ono premalo, pisci od svog rada ne mogu živjeti. Potrebna je stoga državna intervencija, među ostalim i zato da se definira književni minimalac, koji bi bio oko 7500 kuna. A to još nije učinjeno.

 

Ministarstvo kulture izdvojilo je iz proračuna dva milijuna kuna za to. Dvadeset posto, oko 400 000 kuna, bilo bi namijenjeno za manipulativne troškove DHK-u kao koncesionaru toga prava, koji je sklopio ugovor s Udrugom za zaštitu prava nakladnika (UZPN) o obavljanju poslova. Deset posto, oko 200 000 kuna, bilo bi namijenjeno za poticanje autorstva i čitanja. Ostatak, dakle 1,4 milijuna kuna, dijelio bi se između pisca, prevoditelja i ilustratora, a naknada bi trebala biti 50 lipa po knjizi posuđenoj u javnim knjižnicama. Za posuđivanje knjiga u školskim knjižnicama ta odluka ne bi vrijedila.

 

Ministarstvo kulture plaćat će piscima naknadu jednokratno za prethodnu godinu, a od tog će se iznosa u Fond za poticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva uplaćivati deset posto. Novac prikupljen u tom fondu raspodijelit će njegov odbor, u kojem će biti po jedan predstavnik DHK-a, Hrvatskoga društva pisaca, Društva hrvatskih književnika za djecu i mlade, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i ULUPUH-ove sekcije za ilustraciju, karikaturu, strip, animirani film i primijenjeno slikarstvo.

 

Društvo hrvatskih književnika izradilo je pravilnik koji bi regulirao raspodjelu novca, a piscima će se naknada obračunavati i isplaćivati jednom godišnje za prethodnu godinu najkasnije do 1. listopada, i to najmanje 50 kuna, a najviše 40 000 kuna. To znači da će se manji, odnosno veći iznosi uplaćivati u Fond.

 

Podatke o posuđivanju knjiga prikupljat će i obrađivati Nacionalna i sveučilišna knjižnica, koja će ih zatim objaviti na svojoj internetskoj stranici. Pisci će dobivati dva i pol puta veću naknadu od prevoditelja i 10 puta veću naknadu od ilustratora, osim ako je ilustrirano 50 posto knjige, tada će pisac dobiti dvaput veću naknadu od ilustratora. No takav sustav ima nedostataka, na koje su već upozoravali pisci, a riječ je o tome da se obrađuju samo podaci iz županijskih knjižnica, ali ne i iz školskih knjižnica, što ide na štetu autora dječje književnosti.

 

U većini zemalja EU-a autorima se isplaćuje naknada za posuđivanje knjiga u knjižnicama, a visina naknade ovisi o kulturnoj politici svake države. Međutim, za razliku od Hrvatske, u ostalim europskim zemljama u raspodjelu novca uključeni su i strani autori, koji također dobivaju naknadu. Tako, primjerice, u Irskoj pisci po posuđenoj knjizi dobiju 0,66 kuna, u Nizozemskoj 0,86 kuna, u Engleskoj 0,54 kune, a u Norveškoj 2,01 kunu.

 

Tko su najposuđivaniji pisci u Hrvatskoj? Prema podacima Knjižnica grada Zagreba za zadnjih nekoliko mjeseci, među 50 najposuđivanijih knjiga, uključujući i lektirne, bili su roman “Kalendar Maya” Zorana Ferića, zatim autobiografska proza “Fališ mi: Jesen – ljeto” i “Zima – proljeće” Mani Gotovac, “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, a slijede “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić, “Smogovci” Hrvoja Hitreca, “Srebrne svirale” Dragutina Tadijanovića i “Strah u Ulici lipa” Milivoja Matošeca.

 

Može se zaključiti da se ni najposuđivaniji pisac neće obogatiti od naknade za posuđivanje svojih knjiga u knjižnicama jer u najboljem slučaju neće dobiti više od nekoliko tisuća kuna na godinu, najviše oko tisuću eura. U toj priči najbolje će proći najposuđivaniji autori, dakle oni lektirni, jer tih knjiga ima i više u sustavu, a djeca ih moraju čitati.

Novi roman Mirka Kovača ”Vrijeme koje se udaljava”

Autor: / Leave a Comment

Do početka pulskoga sajma knjiga Fraktura će objaviti posljednji, nedovršeni roman Mirka Kovača ”Vrijeme koje se udaljava” s podnaslovom ”Roman, memoari”, na kojemu je Kovač, čovjek od riječi kojemu su riječi značile sve, radio do posljednjeg dana – najavio je u dirljivom govoru Seid Serdarević, urednik i prijatelj Mirka Kovača, na komemoraciji velikom piscu, koja je održana u ponedjeljak navečer u Novinarskom domu.

 

”To je autobiografski roman, koji govori više o Kovaču nego što itko drugi može reći o njemu. Prateći događaje od pedesetih do danas, Kovač je u tom romanu stvorio jedinstven svijet u kojem se miješaju i prepliću brojni ljudi, karakteri i mjesta od njegove rodne Hercegovine, preko Beograda i Zagreba sve do Rovinja, gdje je živio zadnjih 20-ak godina”, naglasio je Serdarević.

 

Serdarević je također najavio da Fraktura, s Kovačevom udovicom slikaricom Bobom Matić, priprema pokretanje Dana Mirka Kovača te izbor iz njegove bogate ostavštine.

 

”Kovač je bio vrlo pedantan i precizan pisac, koji je stalno mijenjao, dopisivao i redigirao svoje tekstove, uspijevajući reći upravo ono što je htio izreći, bez obzira radilo se o novinarskim, publicističkim, proznim ili scenarističkim djelima, te je iza sebe ostavio respektabilnu ostavštinu. Namjeravamo je detaljno pregledati i zatim objaviti izbor iz tih zapisa”, zaključio je Frakturin urednik te dodao da je njegovim odlaskom izgubio prijatelja i uzor te možda posljednjeg pisca s ovih prostora koji je mogao stvoriti univerzalnu priču koja se tiče svih nas.

 

Na komemoraciji, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog novinarskog društva, govorili su još Nikola Petković, DHP-ov predsjednik, Nadežda Čačinović, predsjednica Hrvatskog centra P.E.N.-a, Velimir Visković i Predrag Matvejević.

 

Matvejević se prisjetio svojih susreta s Kovačem, posebno njegovih početaka u Beogradu, kada je objavio zbirku pripovjedaka ”Rane Luke Meštrevića”, koja je usprkos nagradama poslije dvije godine povučena iz knjižnica. Knjiga je osuđena ”kao crna slika stvarnosti”, a pisac proglašen ”perjanicom crnoga vala”, što je tada smatrano opasnim skretanjem u kulturi. ”Kovač je u Beogradu bio između egzila i azila, što nije bilo nimalo lako ni ugodno”, definirao je Kovačevu poziciju Predrag Matvejević.

 

Visković je pak podsjetio da je riječ o transnacionalnom, južnoslavenskom piscu, koji je funkcionirao kao zajedničko vlasništvo svih južnoslavenskih književnosti. ”Kovač se potkraj 80-ih, užasnut rastućim nacionalizmom i šovinizmom u Srbiji, angažirao protiv Miloševićeva režima i s Filipom Davidom i istomišljenicima osnovao Nezavisne pisce distancirajući se od Udruženja književnika”, izjavio je Visković.

 

”Kao mjesto azila Kovač je odabrao Rovinj, kamo se preselio nakon što mu je na jednom političkom skupu u Beogradu doletio fotoaparat u glavu iz skupine Šešeljevih pristaša, te je nastavio pisati kritično o nacionalizmu, no ovaj put hrvatskom”, nastavio je Visković, koji je zaključio da mu se uvijek činilo kako Hrvatska nije bila svjesna koliko velikoga i važnog pisca ima, no nakon njegove smrti pokazalo se da se Hrvatska više ne boji Mirka Kovača.

Prikazan film Jasmile Žbanić o silovanjima u Višegradu

Autor: / Leave a Comment

U sklopu programa 7. Vox Feminae festivala, koji se ove godine bavi propitivanjem feminističkih teorija i praksi, u nedjelju navečer u kinu Europa prikazan je novi film proslavljene bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić ”Za one koji ne mogu da govore”.

 

Jasmila Žbanić, autorica filmova ”Grbavica” i ”Na putu” i dobitnica ”Zlatnog medvjeda”, i u ovome se filmu bavi ratnom tematikom i mučnom temom silovanja žena u BiH. Film se temelji na istinitoj priči, a glavna je junakinja Australka Kym Vercoe, koja dolazi na godišnji odmor u Bosnu, u Sarajevo, i zatim poželi posjetiti Višegrad da vidi Andrićev most te rezervira sobu u hotelu Vilina kosa. Tek poslije povratka u Australiju otkriva da su se u tom hotelu tijekom rata događala masovna silovanja Bošnjakinja i da je ondje 1992. godine ubijeno 1757 ljudi.

 

Iskustvo s tog putovanja, koje je trebalo biti idilično turističko razgledanje Bosne, toliko je bilo intenzivno da joj je zauvijek promijenilo život. Putovanje po Bosni inspiriralo ju je da realizira kazališnu predstavu ”Sedam kilometara sjeveroistočno”, a kada ju je redateljica Jasmila Žbanić pozvala da sudjeluje u njezinu novom filmskom projektu, spremno je pristala na suradnju.

 

Scenarij za film ”Za one koji ne mogu da govore”, inače Andrićev citat, napisali su Kym Vercoe, Jasmila Žbanić i Zoran Solomun, a film je sniman u Sarajevu, Višegradu i Sydneyju. A glavnu ulogu glumi Kym Vercoe.

 

Kako je rečeno nakon projekcije filma u diskusiji ”Pravda za one koje ne mogu da govore”, kada je predstavljena i Inicijativa za ženski sud – feministički pristup pravdi,

film je podsjećanje na žene kojima spomenik nikada nije podignut.

 

Kako na čitavom području nema nikakva spomen-obilježja, Jasmila Žbanić izjavila je da je ona zbog toga filmom ”Za one koji ne mogu da govore” silovanim Bošnjakinjama i žrtvama rata podignula svojevrsni spomenik. Govoreći o tome može li umjetnost mijenjati stvarnost, Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, podsjetila je da su žene silovane u ratu nakon filma ”Grbavica” Jasmile Žbanić u BiH dobile zakonski reguliran status civilnih žrtava rata.

 

No film ”Za one koji ne mogu da govore” nije samo film o silovanjima u ratu nego i o prešućivanju, negiranju i prepravljanju povijesti, što nije povezano samo s ratom u BiH nego s ljudskim rodom općenito. Uz to, film postavlja pitanje može li u današnje vrijeme humanost mijenjati svijet.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt