autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Oružje za veselje

Autor: / Leave a Comment

Prošli je mjesec na svojemu blogu u Huffington Postu poznati američki politički aktivist Ralph Nader (ondje potpisan kao ‘‘zastupnik potrošača, odvjetnik i pisac“) reagirao na činjenicu da, unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane.

 

Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!? Nader piše kako je američki narod već dugo u kliještima straha i propagande o tobožnjim prijetnjama izvana njihovoj sigurnosti.

 

Ta dugotrajna kampanja koja stalno hrani neman neprekidnog rata omastila je silnim novcem korporativne ugovarače s američkom Vladom poput Lockheed Martina, Boeinga i Halliburtona, koji su poskidali toliko $ vrhnja da to nadmašuje proračun bilo koje zemlje na zemaljskoj kugli.

Unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane. Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!?

 

Ilustracije radi, samo je najnoviji mornarički nosač zrakoplova koji se gradi – Gerald R. Ford – ‘‘težak“ 12,8 milijardi dolara, što je podosta više od polovine iznosa godišnjeg proračuna kifle naše. U američkom će vojnom arsenalu to biti dvanaesti po redu nosač zrakoplova pridodan ostalim aktivnim na svim morima svijeta.

 

Kada već spominjem pridodavanje, spomenut ću i da je istom arsenalu, prema tvrdnjama američke nevladine udruge The Federation of American Scientists (FAS), prošle godine pridodano još 36 novih nuklearnih bojevih glava i to, smijat ćete se – unatoč sporazumu o smanjenju nuklearnog naoružanja potpisanog s Rusijom 2011.

 

Nader se u potpunosti slaže s aktivistom Marcom Dunleom koji politiku koja dodjeljuje toliki iznos novca vojsci naziva zločinom protiv čovječanstva jer ‘‘otima djeci budućnost i tlači ljude diljem svijeta“. Potpisujem.

 

Nije Nader, naravno, prvi koji je uočio opasnost koja se javlja i svake godine prisnažuje sve većim izdavanjima za vojni budžet. Rano je na to upozoravao – pazi sada ovo! – američki predsjednik Dwight ‘‘Ike“ Eisenhower, i to posebice 17. siječnja davne 1961. u svojem oproštajnom govoru, tri dana prije negoli će predati dužnost uvijek nasmijanom i zaigranom JFK-u.

 

Upozorio je on da se moraju čuvati neodgovornog vojno-industrijskoga kompleksa jer ‘‘potencijal za zlokobno bujanje moći u krivim rukama postoji i trajat će i dalje“.

 

Nije ‘‘Ike“ fulao u svojem adresiranju, nipošto! Od njegova su se doba, neovisno tko je bio na vlasti, izdaci za US-vojsku i njene trabante više nego poduplali usprkos tomu što nisu sudjelovali u globalnom ratu, a u međuvremenu je prestao postojati i Sovjetski Savez, taj arhetipski neprijatelj SAD-a, čiju je neprijateljsku ideologiju ‘‘Ike“ opisao kao – globalnu u dosegu, karakterom ateističnu, nemilosrdnu u ostvarivanju svrhe i podmuklu u metodi.

Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“. Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja

 

Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“.

 

Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja. Samo ‘‘Veliki brat”, tzv. Domovinska sigurnost, preživat će ove godine blizu 40 milijardi zelembaća iz tih jasala.

 

Ne čudi stoga da je prema rezultatima nedavnog istraživanja WIN/Gallupa, provedenog na 66 tisuća ispitanika iz 60 zemalja svijeta, SAD zauzeo premoćno prvo mjesto kao zemlja koja je najveća prijetnja svjetskom miru danas… ali i zemlja u koju bi se većina ispitanika najradije doselila živjeti kada bi postojali uvjeti.

 

Evo ti ga na što ti je američki san, svi ti hollywoodi, entertainmenti, disneyji, big macovi, obame…

 

Naravno da Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu.

 

Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.

 

Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi.

Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu. Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi

 

No, dobro. Ne uzrujava me toliko što oni siju instrumente smrti po svijetu i zarađuju na jauku, muci i umorstvu jer, naposljetku, radi se o globalnom licemjerju zabetoniranom u beščašću koje nam se oduvijek perverzno cerilo u facu.

 

Kada u toj zgradurini na East Riveru instaliraju šest novih članica gandijevskog formata – Saudijsku Arabiju, Kinu, Alžir, Rusiju, Kubu i Vijetnam u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, onda vam se još i rugaju.

 

Tu, naprosto, nema pomoći dok se ne dogodi posvemašnje restrukturiranje loše strukturiranog, što bi moglo biti, bojim se, tek na kraju povijesti kada će On ‘‘doći u slavi suditi žive i mrtve“, da potegnem jedno paruzijsko neznanstveno ufanje. Jedino mi ono trenutačno pada na um jer, bojim se, drugoga nema u ovomu zabetoniranom svijetu.

 

Nije nikakva tajna da se i Hrvatska priključila proizvodnji i prodaji oružja od kojega je ukapala u marijansku brazdu svojeg proračuna nemalih 150 milijuna američkih dolara 2012. godine.

 

Naši proizvode ‘‘najbolje jurišne puške na svijetu“, hvaljene ručne bacače granata RBG-6, snajper 20 mm i glasoviti pištolj HS 2000, da spomenem samo neke iz toga asortimana smrtonosnog gvožđa. Umjesto da izvozimo kulturu i znanje, recimo.

 

Navodno je sav izvoz oružja legalan i većina ga se, daleko mu kuća, lifra u SAD, zemlju živućeg rječitog afroameričkog dobitnika Nobelove nagrade za mir, ali bome i u Kazahstan, Kosovo, Nigeriju, Angolu…

Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima

 

No vrag ne miruje: naprijed spominjani FAS upozorava da jednom kada tvrtka izvoznik dobije od State Departmenta komercijalnu licencu za prodaju oružja koja vrijedi četiri godine, nije dužna nikome referirati komu ga je istovarila, odnosno hoće li to oružje biti u službi krvavih dijamanata, krvave nafte, krvave vjere ili nečega drugog, pogađate, krvavog.

 

U nas mediji kao pomamni trube silne nekritičke laude o zaradi koju namičemo prodajom ubojite robe. Kako i ne bi kada i sâm vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, Predsjednik Republike, svako malo iskoristi prigodu da pohvali taj ‘‘izvoz“ kao da izvozimo klavire Steinway & Sons.

 

Pače, znade on otkriti novinarima kako Hrvatska rabi i svoje tradicijske veze iz doba ‘‘nesvrstanih“te kako je siguran da će naši proizvodi pronaći svoje tržište i na Sjeveru Afrike i drugdje.

 

Primjerice, i Libija je na Sjeveru Afrike. Ondje oružje pamte samo po dobru.

 

U redu, shvaćam. Mora se poneki kubik optimizma ušpricati u venu napaćenog naroda i tomu služe vijesti o fantastičnim rezultatima izvoza, oružja dovraga, jer zarada nije zanemariva.

 

Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima.

 

Zar bismo trebali vjerovati na riječ državi, istoj onoj koja je, čuli smo, s Plesa otpravila koliko ono aviona nakrcanih oružjem u ruke šarolikog društvanceta CNN-ovskim eufemizmom nazvanih ‘‘sirijskim pobunjenicima“ o čijim ‘‘veličajnim“ djelima svjedoče tek ruševine i odrezane ljudske glave poslagane u brojnim video-klipovima.

 

Pametnomu na sramotu, budali na veselje. Tako bi se nekako uvezala ta stvar.

A veselja je sve više. Sa svakim novim rafalom.

 

I zato čovjek ne može drukčije nego biti tužan.

Jer mu zemlja pridonosi globalnom veselju.

 

Sve više.

Fleksibilna bijeda

Autor: / Leave a Comment

Nedavno se u ”komšiluku”, Srbiji elem, pojavio Nacrt novog zakona o radu, koji će, prema nekima, srozati položaj tamošnje radničke klase do ispod razine postignute u Francuskoj 1936. godine, za vlade Narodnog fronta.

 

Cijeli zakonski paket mjera − ukidanje naknada za noćni, prekovremeni i smjenski rad, brutalno rezanje isplata trudnicima i radnicima na bolovanju, nemalo povećanje radnih sati u tjednu, neograničeno produžavanje privremenog rada i ničim sankcioniran poslodavčev vritnjak u mršavi radnički tur – podsjetio me na istovjetne regule novog domaćeg prijedloga Zakona o radu (ZOR) koji se, gle, ti, čuda!, zakotrljao nekako istodobno s blizancem s druge strane Dunava.

 

Istinabog, naš je privremeno povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina  nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina.

Prijedlog novog ZOR-a privremeno je povučen iz saborske procedure dijelom i zbog toga što su sindikalci podigli u vis pest protiv tzv. fleksibilizacije radnog tjedna fleksibilno razvučenog do dražesnih 56 odnosno 60 sati rada, premda je ranije bilo dogovoreno da radni tjedan može trajati najdulje do 48 sati tjedno, zatim i da će se dobna granica za odlazak u mirovinu produžiti sa 65 na 67 godina  nakon 2030., uz još mnoštvo drugih naplavina

 

Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”.

 

Zasuzile mi oči kada ga čuh.

 

Događaji s konca lanjske godine − spomenuto naturavanje ZOR-a u nas – odjek je zbivanja s početka iste godine, točnije zaključaka zakucanih u izjavi misije Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) nakon posjeta Hrvatskoj u veljači.

 

Naime, otada ti zaključci poput užarenog trozupca bodu Hrvatsku ispod repa kako bi ubrzala provedbu programa strukturnih reformi presudnih za ponovno pokretanje rasta da bi se, unatoč poteškoćama, nastavilo s provođenjem postupne fiskalne konsolidacije. Ememefdžije kibiciraju i za smanjenje plaća u javnom sektoru jednako kao i za planirane reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, jer su to ”koraci u pravom smjeru”.

 

Čovjek bi rekao da gotovo s nekom perverznom fiksacijom zagovaraju žestoko zatezanje gruboga korzeta oko rebara i struka tobože neodržive potrošnje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje sve do nemogućnosti disanja. Uz to, tvrdoglavo ustraju na nastavljanju postupne, ali trajne fiskalne konsolidacije radi zlatnih jabuka Hesperida zvanih ponovna uspostava održivosti duga i zadržavanje pristupa tržištima.

 

K tomu još podržavaju i planove Vlade da poveća kazne za prijevremeno umirovljenje, povisi dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina za muškarce i žene; naglašavaju da je važno da te reforme stupe na snagu već u drugoj polovici 2013. “kako bi što prije ostvarile koristan učinak”.

Za ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića sve je jasno kao zora ljetnog suncostaja: ZOR treba donijeti jer se moraju sačuvati radna mjesta i otvoriti nova, drukčije rečeno, valja fleksibilizirati tržište radne snage i, dakako, povećati konkurentnost poradi mamljenja investitora u kiflu našu ”da nam konačno krene stvar na bolje” jer ”to je važno za Hrvatsku, važno za reforme”. Zasuzile mi oči kada ga čuh

 

Ono što se našlo u MMF-ovim zaključcima zaudara na “bič Europe”,  austerity– sustav mjera namijenjenih vladama za smanjenje proračunskog deficita tijekom krize. U leksikonu naše turobne stvarnosti prepoznajemo ga u izrazima: fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast.

 

Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju, ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku.

 

Evo, sada znate odakle puše hladan sjeverac koji prijeti smrznuti sve nas gologuze. Hoću reći, nas bez mandata i sinekure. Za kontejner spremne.

 

I prije negoli su članovi delegacije Misije strugnuli iza prvog zagrebačkog ugla, pred mikrofonima se ustobočio ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Branko Grčić, kazavši da su poruke Misije MMF-a iz zaključne izjave suglasne s onim što i Vlada govori, a to je da Hrvatska mora ostvariti tri ključna cilja − fiskalnu konsolidaciju, reforme i gospodarski rast. Drukčije kazano, paket mjera pripremit će državu i gospodarstvo za sljedeću fazu koja će zemlju načiniti “konkurentnom” i stvoriti “rast”.

 

Na taj će način država otplatiti svoj pogolemi dug, uteg koji bismo inače ostavili u amanet još nerođenim naraštajima, jer primarni smisao ”austerity” mjera je učiniti državu sposobnom otplaćivati dug. Stoga samo ljudi s mozgom veličine zrna gorušice mogu dvojiti u opravdanost procesa zvanog “strukturne prilagodbe” i ”konkurentnost” kako bi zaživio “rast”, ta žuđena erekcija gospodarstva iz kojeg bi se, u sličnoj figuri kazano, ejakulirali redoviti obroci otplate.

…fiskalna konsolidacija, restrukturiranje, strukturne prilagodbe ili reforme, fleksibilnost tržišta radne snage, konkurentnost i rast. Jezik je to političara, tehnokrata i bankara cilj kojega je, vjerujte mi na riječ, maškarati politiku koja stvara bijedu i siromaštvo, posvemašnju eksploataciju ukratko, i predstaviti je kao nešto logično i razumno, pače poželjno u takvome trenutku

 

Ne treba posebno naglašavati da je “fleksibilnost rada” jedna od najznačajnijih strukturnih reformi poradi koje su svi ti ZOR-ovi. Znači, ako ste do sada temeljem ugovora uživali zaštićenu plaću, radno vrijeme, beneficije, mirovine… e, bogme, više nećete!

 

MMF-ov britva jezik kaže da će “austerity” biti posebice učinkovit pristupi li se “ambicioznijim” izmjenama Zakona o radu usmjerenim k smanjenju troškova zapošljavanja i otpuštanja, uključujući otpuštanje zbog slabog radnog učinka i omogućavanja poduzećima da se isključe iz primjene “opterećujućih” sektorskih kolektivnih ugovora, i još puno lipih stvari, zapravo amputacija do tada stečenih prava.

 

Ide priča dalje: potrebno je to učiniti jer plaće se moraju smanjiti kako bi se povećala konkurentnost radne snage. Prosta je to logika: što se manje novca utače u rad tijekom procesa proizvodnje, proizvod/usluga će biti jeftiniji na tržištu i, naravno, privlačniji potencijalnom kupcu.

 

Tako će s nižim plaćama nadoći veći profiti, pa će naše gospodarstvo procvjetati kao ruža u svibnju, a miris te ruže unijet će u društvo prosperitet i rast itd., ali ne i bolje plaće. One će, doduše, rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima − političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom.

 

Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika.

Plaće će rasti, i to do nezamislivih visina, ali ne vama nego samo njima – političarima, korporacijskim ceovcima, bankarima, svakojakom soju menadžerskom. Uostalom, tako i mora biti jer oni na svoja pleća preuzimaju rizik, ej, dok, zapamtite to dobro – vi ne preuzimate nikakav rizik, nego tek pasivno ispružite dlan da vam na njega poslodavac sav uzdrhtao od rizika ukapa novčanicu-dvije plaće. Oni imaju mnogo, pa mogu mnogo izgubiti, i to je pravo značenje rizika. Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo

 

Vi ste samo goljo što se rimuje sa sroljo.

 

Analizirajući jezik političara, Andrew Marshall, kanadski analitičar i pisac, veli da je pravo značenje maškarane izjave “treba nam obuhvatan paket mjera podržanih strukturnim reformama, kao što je fleksibilnost rada, namijenjenih povećanju konkurentnosti i omogućavanju rasta”, zapravo: “moramo što prije osiromašiti naš narod, koji ćemo eksploatirati do kosti, stvarajući jeftinu radnu snagu, što će pospješiti jačanje elite i gomilanje privatnog profita”.

 

Jezik europskih političara, kaže on, izraz je “dijalektike moći” cilj koje je dati još više onima koji ionako imaju previše, uzimajući od drugih. Oteti, osiromašiti, eksploatirati, ujarmiti… pravi su infinitivi toga jezika razobliči li ga se. Stoga ne čudi da Marshall “program strukturnih reformi” naziva društvenim genocidom.

 

Podsjeća me on na Georgea Orwella, koji je u eseju Politika i engleski jezik, napisanom godinu dana poslije Drugog svjetskog rata, krasno zaokružio semantiku jezika političara, napomenuvši da je stvoren “kako bi laži zvučale istinito, a ubojstvo bilo vrijedno poštovanja” te kako bi naoko dao čvrstoću “čistom vjetru”.

 

I ćoravi valjda sada mogu vidjeti da se takozvana kriza kapitalizma, kako su to globalno pretumbavanje počeli nazivati prije šest godina, brzo premetnula u krizu rada.

 

Financijski kapital, taj pravi detonator sloma i kriza, oporavio se, a kapitalistička se klasa, u cjelini, osnažila i, što je važno, iskoristila je lukavo političke, društvene i ideologijske uzde, koje joj je kriza ugurala u šake, kako bi učvrstila svoju dominaciju nad ostatkom društva.

 

Iz toga su istisnuli obilje ploda: uvećanje profita, veću koncentraciju vlasništva, produbili jaz između rada i kapitala i stvorili neiscrpne zalihe jeftine radne snage kako bi i dalje šopali svoje profite.

 

Novi zakoni o radu s ove i one strane Dunava, majke mi moje, služe isključivo tim ciljevima.

 

Jer neki drugi ciljevi, u ovom i ovakvom svijetu, jednostavno, ne postoje.

Hrvatski grah 2014.

Autor: / Leave a Comment

Prije pedeset godina, 1964., kada je Nelson Mandela u Pretoriji na svojem suđenju održao antologijski trosatni govor ”I am prepared to die”, a filozof i pisac Jean-Paul Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost jer nije želio biti ”transformiran” njome, New York je bio domaćin Svjetskoga sajma.

 

Iskoristivši prigodu, Isaac Asimov, predavač biokemije na bostonskom sveučilištu i plodni autor žanra znanstvene fantastike, predvidio je kako će svijet tehnološki izgledati za pola stoljeća, dakle 2014., naravno, izbjegne li se pogibelj tada prijetećeg nuklearnog rata.

 

Vidio je on svojim dalekovidnim okom tostere, satelitske komunikacije, e-čitače, LED svjetiljke, bežične veze… ali i to da će psihijatrija postati najvažnijom granom medicine u 2014. jer će nas opsjedati dosada koja će u našem duševnom tkivu ostavljati ozbiljne mentalne, emocionalne i društvene posljedice.

Nisam se nikada mogao dovoljno iščuditi tomu žilvernovskom duhu posađenom u rijetkim pojedincima koji su u eteru vlastite vizije nepogrešivo risali inovacije kojima u njihovu dobu još nije bilo ni traga, znajući na vlas točno kako će izgledati pola stoljeća poslije. Za mene je ta zadivljujuća sposobnost bila ravna jednom delfskom tronošcu ili nizanju mračnih centurija. Pače i više od toga…

 

Nisam se nikada mogao dovoljno iščuditi tomu žilvernovskom duhu posađenom u rijetkim pojedincima koji su u eteru vlastite vizije nepogrešivo risali inovacije kojima u njihovu dobu još nije bilo ni traga, znajući na vlas točno kako će izgledati pola stoljeća poslije.

 

Za mene je ta zadivljujuća sposobnost bila ravna jednom delfskom tronošcu ili nizanju mračnih centurija. Pače i više od toga jer profesor Asimov, uvjeren sam, nije se nadnosio nad otrovna isparenja iz tektonskih pukotina i žvakao ne manje otrovno bršljanovo lišće, niti se bavio divinacijom kako bi “vidio” budućnost.

 

No dopuštam si mogućnost da je u prigodi Sajma čvaknuo jednu pilulu za lilulu zvanu “morfogen”, o kojoj je znao reći da bistri um i čisti iz njega mentalno smeće. Da bi bolje vidio u budućnost, dakako. Samo to i ništa više.

 

Nove 2014. dotaknula se i Baba Vanga, slijepa bugarska proročica, pravim imenom Vangelija, i prezimenom Gušterova, koje kao da je ispalo iz košarice proskripcija jednoga Davida Ickea. Rastegnula je ona svoj slijepi pogled sve do 3797. godine, kada će na zemlji potpuno izumrijeti život, a ljudi se preseliti na druge zvjezdane sustave. Premda je navodno prorekla smrt princeze Dijane, rušenje njujorških “blizanaca”, Lepoj Breni brak sa Slobodanom Živojinovićem itd., nisam bio posebno impresioniran njezinim “proroštvima” za 2014., uvertira kojih je trebala biti započinjanje Trećeg svjetskog rata u studenome 2010. te njegov završetak u listopadu 2014.

 

Posljedica rata te godine, napose kemijskog, navodno će biti pojava boleštine gore od kopnice, uz neizbježne poplave koje će nositi “rijeke leševa”.

 

Trabunja baba so far.

 

Iako sam nevježa za predviđanja dalje budućnosti – razdoblja od pol stoljeća kao Asimov ili do potkraj sljedećeg tisućljeća kao Baba Vanga – nije mi teško zanijeti se u duhu i uz malu pomoć internetske arhive kvalitetno proricati barem kada je riječ o kiflici našoj u A.D. 2014. Toliko se makar mogu propeti na prste i nadviriti iznad ograde.

Kao što se pouzdano dade predvidjeti, ah!, pusta željo moja, da na pjesmi Eurovizije neće nastupiti hrvatski predstavnik/ica jer to je obznanjeno od HRT-a i općepoznato, i da će izmučen višemjesečnom kaznioničkom torturom, s još svježim žuljevima od palice golfa, k nama ponovno i Radimir doći, jednako je lako predvidjeti da će se dogoditi nastavak masovnog odleta naših mladih obrazovanih ptića u tuđa gnijezda na Zapadu. Dok će s nama ostati razbijene ploče i glave

 

Nije nužno posjedovati sibilinske moći da bi se predvidjelo, primjerice, da će ministar financija u nekoliko navrata tijekom 2014. javno poručiti građanima da ne budu zabrinuti glede novog zaduženja jer “sve je to u sklopu proračuna i znači redovito zaduženje” ili da je plasirao obveznice “po relativno povoljnim uvjetima, bez obzira na pad kreditnog rejtinga zemlje” jer u veljači sljedeće godine na domaćem tržištu dospijeva obveznica u iznosu od 667,9 milijuna eura (glavnica i kupon), a u travnju će državi za isplatu kupaca euroobveznica trebati 512,5 milijuna eura, i tako dalje, nizbrdo.

 

Kao što se pouzdano dade predvidjeti, ah!, pusta željo moja, da na pjesmi Eurovizije neće nastupiti hrvatski predstavnik/ica jer to je obznanjeno od HRT-a i općepoznato, i da će izmučen višemjesečnom kaznioničkom torturom, s još svježim žuljevima od palice golfa, k nama ponovno i Radimir doći, jednako je lako predvidjeti da će se dogoditi nastavak masovnog odleta naših mladih obrazovanih ptića u tuđa gnijezda na Zapadu. Dok će s nama ostati razbijene ploče i glave.

 

Neizbježno, kao i Mundijal.

 

Da bismo ondje naše “herojima” zvali, one koji za novac neizbrojiv tek okruglu, kožnatu mješinicu po tratini zelenoj gone kao da novu kozmičku igru stvaranja kroje.

 

Zaboravit ćemo k’o od šale u toj histeriji piva i urlika nacionalnoga heroje neke prave, samozatajne do iznemoglosti, poput Vinkovčanke Dubravke Glavaš koja je u veljači 2013. preuzela otkaz svoje prijateljice s posla u Unidalu d.o.o. jer je znala da je samohrana majka s dvoje male djece, da je opterećena otplatom kredita i da će zbog toga otkaz za nju značiti puno više nego za nekoga tko nema obitelj.

 

Nju bez posla sada nitko neće premda njezin čin iz najčišćeg naslijeđa je Krista, za kojeg je osamdeset i šest posto domaćih potpisom vlastoručnim zajamčilo da se u nj vruće ufa.

 

Stoga će oniksa, zlata i prelature biti sve više, duha sve manje. Jao si ga drukčijim i drugim!

 

Bit će igara 2014., predviđam, mnogo, i još više. Kruha sve manje.

Nije potrebna kristalna kugla za saznanje da će nam i 2014. korporativni marketing i dalje brendirati duše konzumentske posvojnim zamjenicama “moj”, “tvoj” i “vaš” ili prilogom “zajedno”, iako ništa od svega toga neće biti vaše niti će oni išta dijeliti s vama dok će reklame, kao i do sada, biti jedino mjesto gdje će se moći vidjeti ljudi zadovoljni i nasmijani. U trajanju od desetak sekundi

 

Zato i nije teško pogoditi da će i dalje ostati iznimno popularna nacionalna prehrambeno-sportska disciplina “pregib u pâsu” koja korisnicima donosi niz blagodati zbog gipkog lakopasnog savijanja gornjeg dijela trupa preko strane kontejnera i uranjanja u Ali-babinu špilju boja, mirisa i okusa bez straha od razbojnika.

 

Niti je potrebna kristalna kugla za saznati da će nam i 2014. korporativni marketing po tko zna koji put brendirati duše konzumentske posvojnim zamjenicama “moj”, “tvoj” i “vaš” ili prilogom “zajedno”, iako ništa od svega toga neće biti vaše niti će oni išta dijeliti s vama dok će reklame, kao i do sada, biti jedino mjesto gdje će se moći vidjeti ljudi zadovoljni i nasmijani.

U trajanju od desetak sekundi.

 

Koliko će trajati i najavljen izlazak iz recesije.

 

Stavio bih ruku u vatru da će i u godini novoj premijer i dalje ostati pod hipnozom snažnom nepomično zagledan u vlastiti odraz, njemu najmiliji, na površini mirnog jezerceta. Možda se i nagne nad vodom dubokom i pokuša poljubiti svoj lik.

 

To bi silno razveselilo vođu oporbe koji strahuje da bi nesposobna premijerova vlada mogla mijenjati identitet “hrvatskog čovjeka”. Ja, pak, ne mislim tako jer radi se o tvrdom dijamantu, najtvrđem.

 

Tri dimenzije toga dijamantnog identiteta, prostornu (do Drine), vremensku (od stoljeća sedmog) i transcendentnu (do Rajske Djeve), nitko još nije uspio ni načeti a kamoli promijeniti. Geni su to kameni. Mogu se multiplicirati, ali ne i transformirati. I Sartre je, izgleda, učio od nas.

 

Lako je biti prorok i vidjeti kroz hrvatsku 2014. Jednostavno, futur nove ispisan je slovima perfekta stare, bagaža iz stare samo prekrcana u novu. Slijed već viđen iz godine u godinu. Nepodmazan optimizmom.

 

Tako nam je pao grah.

 

Hrvatski kobno.

Daleki spas

Autor: / Leave a Comment

Tek letimično liznuvši pogledom naslov i podnaslov na portalu, tu sam vijest odmah svrstao u novinsku kozeriju jer, uostalom, bila je nedjelja i takvi infotaintmentski sadržaji lako se lijepe za dan trudbeničkog počinka. Stoga sam je popratio s jednakom pozornošću kao ”vijest” na dva prsta iznad nje: Hoće li američki predsjednik Barack Obama u svojem drugom mandatu konačno u javnost pustiti dokaze o postojanju izvanzemaljskog života (na Zemlji)?

 

Poduhvatio sam se zato čitanja sljedećeg članka ”Kako postati fleksibilniji čak i u srednjim godinama života” koji je započinjao ofucanim vademekumom ”prema najnovijim američkim istraživanjima”, ali nije bitno, jer što sve čovjek u srednjim godinama ne čini da bi spasio poneki svoj zglob od artroze i mišić od distrofije.

 

I onda, dok sam žedno širio zjenice i požudno se kljukao informacijama neophodnim za spas svojeg lokomotornog sustava, nešto je kliknulo, pokrenulo u meni i naglo mi okrenulo glavu za 360, kao da sam nedajbože pacijent za egzorcizam spreman. Smisao toga kiropraktičarskog ekshibicionizma vlastitog mi vrata i glave bio je vratiti se unatrag i ponovno baciti oko na onaj članak otprije koji sam krstio kozerijom, a sada mi se ovako zavrnute glave nije uopće činio takvim jer – već nakon što sam pročitao uvodni pasus – postalo mi je jasno da je to nucleus nuclei svih zemaljskih eskapizama, intrigantan nadjev vješto utisnut među oblatne nedjeljnog izdanja.

Veli Riječanka Marta u naslovu članka: ”Želim biti prva na Marsu i ne bojim se što se nikad više neću vratiti na Zemlju”. Ona je Marta Velnić (26), doktorandica lingvistike na norveškom sveučilištu Tromso, najmlađa je od sedmero Hrvata, od kojih su dvije žene, među 200 tisuća kandidata koji su se prijavili na natječaj nizozemske organizacije Mars One, koja 2023. planira na Marsu napraviti prvu ljudsku koloniju

 

Veli Riječanka Marta u naslovu toga članka: ”Želim biti prva na Marsu i ne bojim se što se nikad više neću vratiti na Zemlju”.

 

Ona je Marta Velnić (26), doktorandica lingvistike na norveškom sveučilištu Tromso, najmlađa je od sedmero Hrvata, od kojih su dvije žene, među 200 tisuća kandidata koji su se prijavili na natječaj nizozemske organizacije Mars One, koja 2023. planira na Marsu napraviti prvu ljudsku koloniju. Za bespovratni put na Mars traže se različiti tipovi ljudi. Izbor kandidata započet će sljedećih mjeseci, a do konca 2014. popis će biti sužen na četrdesetak imena.

 

Prijava se plaća najviše 75 dolara, a uz nju valja poslati i videosnimku s odgovorima na pitanja zašto žele na Mars, što ih čini prikladnima za taj put i kako bi opisali svoj smisao za humor. Marta želi ići na Mars jer misli da je to početak nove ere za čovječanstvo i stoga želi biti ondje, objašnjava u svojem videu. Slušajući je, prisegnuo bih da je neka svojta pokojnog Arthura C. Clarkea.

Izabrani će proći sedmogodišnju obuku da bi, naposljetku, najbolji – dvije žene i dva muškarca – zaplovili u rujnu 2022. prema Marsu, gdje će stići u travnju 2023. Isti scenarij ponovit će se 2025. Nitko od njih nikad se više neće vratiti na Zemlju (sic!).

 

Znao sam da mladi vole otići iz zemlje, politici majci sirotinje hvala, ali otići sa Zemlje i to s jednosmjernom kartom u džepu, nisam mogao ni pretpostaviti. Sada kada sam to čuo, ćopio me neki strah ili je to, možda, više strahopoštovanje prema svemiru, njegovoj neiskazivoj dubini, koji Bowiejev Major Tom motri ispavši iz svemirske kapsule nemoćan išta učiniti… and the stars look very different today…

Zaledila me je do dna duše pomisao da se izabrani nikad više neće vratiti nego zauvijek ostati na crvenom, prašnjavom planetu bez života i površinske vode, i da će ondje brojiti godine, svih onih 687 dana koliko traje jedna, u nezamislivoj pustoši s atmosferom nakrcanom ugljičnim dioksidom iznad koje plove dva Marsova satelita, ljupko nazvana Strah i Užas, dok je Zemlja tek jedna svjetlucava točkica na nebu s mirijadom sličnih. To je odluka!

 

Zaledila me je do dna duše pomisao da se izabrani nikad više neće vratiti nego će zauvijek ostati na crvenom, prašnjavom planetu bez života i površinske vode, i da će ondje brojiti godine, svih onih 687 dana koliko traje jedna, u nezamislivoj pustoši s atmosferom nakrcanom ugljičnim dioksidom iznad koje plove dva Marsova satelita, ljupko nazvana Strah i Užas, dok je Zemlja tek jedna svjetlucava točkica na nebu s mirijadom sličnih.

 

To je odluka, jest bogami!

 

No, kada stvari posložim razložno, hoću reći kada na miru odvagnem proetkontra ne pretežući namjerno ni na jednu stranu nego se ponesem isključivo prema težini argumenta, onda opažam i neke prednosti koje ta odluka promiče napose u odnosu na hrvatsku zbilju.

 

Jer: bolje gledati ravnice izravnate lavom nego u kiflici nam od domovine nabildane govedine izbrijanih šija u crnim majicama, vječne posjednike copyrighta doma i žrtve; bolje se diviti površini izrovanoj kraterima i rupama nego adorirati takozvane duhovnike nenapojene žive vode duha, gramzivu sljedbu što svetim se kiti, duše pohlepnika kojima sudit će, velim, ušica igle.

 

Nedvojbeno, manje je stresno motriti ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željeznim oksidima nego tupe mase u čije prazne duplje utaču likere od modrića i mandžukića, krnje patriote, iškarijote, duše šibicara i kokošara u palačama od obilja, hulje lapoguzne sa zubima od porculana, intelektualce u mekim dušecima sinekura daleko od ulice i gnjevna povika, ljevičare iz kojih bazdi salon kao memla iz groba duboka, desničare koji bi grobnicu od zlata nasred Trga bana, samoljubive narcise u skupim odijelima politike, lažljiva usta bez imalo stida, kastu izabranih koja svake četiri godine med vlasti iznova kuša kada parije u kutiju s tankim otvorom papiriće gurnu misleć’ bit će bolje… dok u kutu postojano kao Andersenov kositreni vojnik kontejner jedan stoji i jeftinu životu svoj nutritivni sadržaj jeftino nudi.

Manje je stresno motriti ravnice prekrivene prašinom i pijeskom bogatim crvenkastim željeznim oksidima nego tupe mase u čije prazne duplje utaču likere od modrića i mandžukića, krnje patriote, iškarijote, duše šibicara i kokošara u palačama od obilja, hulje lapoguzne sa zubima od porculana, intelektualce u mekim dušecima sinekura daleko od ulice i gnjevna povika, ljevičare iz kojih bazdi salon kao memla iz groba duboka, desničare koji bi grobnicu od zlata nasred Trga bana…

 

Mars je azil s obećanjem početka, nova era, kaže Marta. To je šambala kojoj valja uteći unatoč studeni goroj od sibirske i ugaslim vulkanima visokim 27 kilometara.

 

Bliže je dostojanstvu čovjekovu obitavati u posebnim uvjetima u surovom krajobrazu toga, četvrtog po redu od Sunca nebeskog tijela, nego nemoćno srkati globalno licemjerje koje neće prezati utrpati Kinu, Kubu, Rusiju i Saudijsku Arabiju u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, zemlje gdje kundak, pendrek i sablja trojstvo sveto jesu iz kojeg samo jauk se cijedi, dok će širitelji demokracije poput SAD-a, Njemačke, Francuske i Velike Britanije proširiti više od svih svoje džepove zaradom od prodaje ubojita oružja diljem jadnog li nam svijeta.

 

Istodobno će Nobelova nagrada za mir  biti uručena  i za golo obećanje (tko još mari za djela?) crnoputom jednom, slatkorječivom što riječ ga lako vodi dok, s druge strane, projektile i dronove navodi.

 

Pa će zatim dvije godine za redom Nobel u šape pasti buljuku debeloguzih zaštićenih i enormno preplaćenih birokrata dok će herojski, samozatajni pojedinci, ti veličanstveni prkosi naše savjesti, koji vlastitom krvlju svjedoče svoje humano poslanje, u pravilu, biti sklonjeni od oka i uha globalnoga puka.

 

I sve to dok nam monsanto u gredici vrta cvate, a bilderberg ga s ljubavlju zalijeva da bi eugenika neka nova kao samar našoj vrsti nametnuta bila jer magarac je ona oduvijek bila.

 

Zato, odmaknut se valja od zemlje takve. Gledati je iz visa i reći kao Major Tom da je plava, i da ne postoji više ništa što se dade učiniti.

 

Pa zatim valja otići dalje, još dalje.

 

Na Mars.

I ne vratiti se nikada više.

 

Sretno ti bilo, Marta!

Sućut u doba klanja

Autor: / Leave a Comment

Bez obzira na međusobne različite doktrinarne prijepore svi se budisti slažu u jednom – da je roditi se kao čovjek neobično rijetka i dragocjena posljedica zasluga iz prijašnjih života jer postoje, navodno, živa bića različita od ljudskih u bezbrojnim drugim svjetovima, egzistirajući u mnogo nepovoljnijim uvjetima za oslobođenje od patnje i postignuće nirvane. Roditi se kao čovjek, vele oni, ne znači nužno i ostati čovjek tijekom života jer pojedincima, a takvih je, nažalost, većina na ovome našem plavom dragulju, već činom rođenja iscure zasluge iz prethodnih života. Oni nastavljaju živjeti vođeni životinjskom sviješću koja je, dakako, niži oblik od ljudske. Prepoznatljiva značajka takvih umova je tupost i okrutnost, a ne aktivan odnos i sućut prema drugim živim bićima. Tako to mniju budisti.

 

Znao je to i podrugljivi Voltaire kada je odapinjući žaoke prema Bourbonima kazao da vlastima trebaju oboje, i pastiri i mesari. Prvi su vođe tupima, a drugi su okrutni.

 

Pozabavimo se ovim potonjim.

Prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva ”značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja, tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti 

 

Da je ljudska okrutnost oduvijek “in” i da svakodnevno producira raznovrsne modalitete izopačenoga, svijet nam je svjedok. Primjerice, mladi nogometaš iz Brazila Gabriel de Oliveira Domingos Costa ubijen je, a njegovo je raskomadano tijelo bačeno svinjama koje su se nahranile njime. Pa još: Francesco Raccosta, mafijaški šef iz Italije, pretučen je i živ bačen među svinje, koje su ga takva i pojele, priopćila je nedavno talijanska policija. Okrutno ubojstvo počinio je suparnički gang.

 

Svinje, naravno, nisu krive. Što njima znači ljudski gnjat, bok ili džigerica? Životinje su, nisu sućutne. To je nagonski trajno zašarafljeno u njihovoj životinjskoj svežderskoj naravi, nemaju izbora.

 

Ljudi imaju, ali su svejedno okrutni.

 

Jedu oni i svinje, ne zato da bi im se osvećivali što one u prismoku s mekinjama povremeno smažu nekoga od njih, nego zato što su im delikatesne. A sada je upravo vrijeme priprave tih delikatesa jer iz nemalog se broja domaćih dvorišta ovih dana čuje cvilež i hropac kao posljedice svinjokolje. Znajući da su ljudi okrutni, prije tri godine doneseni su u EU-u Zakon o provedbi uredbi Europske unije o zaštiti životinja i Uredba Vijeća EZ-a o zaštiti životinja u vrijeme usmrćivanja, koji su postali zakonskom osnovom Upute što ju je Ministarstvo poljoprivrede netom objavilo glede postupanja sa svinjama prije klanja, a zbog zaštite dobrobiti te domaće životinje.

 

Dakle, prije samoga klanja preporučuje se uporaba pištolja za omamljivanje s penetrirajućim klinom koji, upucan između očiju kroz lubanju životinje, izaziva “značajno i nepovratno oštećenje mozga izazvano šokom i prodorom klina pištolja u mozak”. Životinju je nakon omamljivanja potrebno zaklati odmah, a najdulje za 20 sekundi od početka omamljivanja tako da iskrvari do smrti prije nego što se vrati k svijesti.

Kada ”baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti

 

Bojim se da je izričaj “omamljivanje” ovdje očito u svojstvu eufemizma, jer bi ono pristajalo bolje uz, recimo, morfij, kloroform, pa i hipnozu, nego klin u mozak. No što je, tu je.

 

Razumijem ja i prijatelje životinja kada rečene Upute uspoređuju s uputama iz nacističkih logora, smatrajući da humanoga klanja nema i da životinje od rođenja trpe bol i patnju u uzgoju u suvremenim logorima, a završavaju nasilnom smrću, brutalno zaklane. Naime, kada “baja” u seoskom dvorištu primi nož u ruke i zarine ga u vrat prestravljene životinje turpijajući dugo po njezinoj karotidnoj arteriji, on nerijetko ne kolje svinju, nego, moguće, punicu, ženu, pedera next door, bahatog motorista koji koji mu buči pod prozorom, komplet Banske dvore, nepoznatoga koji mu je napumpao kćer – sve to “u đuture”, ili susjeda koji se drukčije krsti od njega kao i onoga drugog koji se uopće ne krsti. Nije isključeno da tako obnavlja uspomene iz prošlog rata jer, božemoj, povremeno valja razgibati zglob radi magle, noći… i slično. Ukratko, probuđena zvijer u njemu kolje životinju pod njim.

 

Onda iskače Ministarstvo, koje s Europom kliče koljaču – stop! Prvo klin u mozak pa nož pod vrat! To bi trebao biti suvremeni sućutni logos klanja. Ali niz je tu nedostataka, počevši od toga da klanje mogu provoditi svi oni koji se smatraju stručnima, a u tomu će im pomoći upravo objavljena Uputa. Nije poznato, doduše, tko će kontrolirati jesu li svi uistinu pročitali propisane upute (nemali je broj nepismenih koljača), jesu li dovoljno stručni i krše li zakone prilikom baratanja pištoljem i nožem. Ispada da je bitno samo službeno objelodaniti Upute, kako bi nam Europa ispod tagova “Croatia”, “mučenje životinja” i “klanje svinja” upisala kvačicu da smo položili ispit.

 

Ništa drugo nego činovnički javašluk.

Kako vrijeme odmiče, sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta. U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih. Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale…

 

Okrutnost, kao i ostale ljudske izopačenosti, ne zahtijeva motiv izvan nje same, nego tek prigodu. Godišnje doba kada se svinju vezanu žicom oko njuške izvlači iz svinjca u krvavo blato dvorišta, gdje se u hropcu koprca tek zaklani njezin svinjski drug, kada je maljem za razbijanje kamenja udaraju u čelo da bi je “omamili”, a nekoliko se ljudeskara zatim baca po njoj dok je jedan bode nožem u grlo, upravo je takva prigoda. U pravilu, neopisivo bolna i mučna za životinju. Ali tko nju pita?

 

Jednostavno, neće nas sućut. Klanje svinja tek je sporadični, aktualni indikator toga.

 

Mogu se složiti s Freudom da je sadizam, kojemu je kolinje festival, rezultat miksa seksualnih žudnji i agresije u podlozi kojih je biološko i psihološko određenje, i da sve to opstoji kao prirodni dio ljudske naravi koju bi morali znati kontrolirati. A većina nas to ne zna ili neće. Svinjama svejedno, patnja im ne gine. Čak i u danima kada slavimo rođenje boga u jaslicama koji je ljubav sâma.

 

Vele neki da je sve to zbog duboke zjapeće praznine u nama koja bi da je ispuni smisao, ali neće smisao, nego srdžba, bijes, mržnja i okrutnost, koji tako olovni i teški najlakše propadaju u praznomu. Ako štos doista leži u ispunjavanju praznine, zašto je ne bismo napunili do vrha sa sućuti prema drugim bićima, veličanstvenim načinom za ispunjavanje te entropijske rupe usred vlastitog nam bića.

 

Bojim se da kako vrijeme odmiče sve manje sućuti ostaje na dnu posude svijeta.

 

U ovomu društvu biti okrutan, pa makar to bilo prigodno projicirano kroz ubod na svinjskom vratu, znači zadobiti identitet, biti prihvaćen. Tu nikakva uputa ni jednoga ministarstva ne može biti od pomoći. Samo ona koja se obznani iznutra, iz nas samih.

 

Bez te “upute” (p)ostajemo zvijer u čoporu koja s neopisivim užitkom zabada očnjake u tuđa prava, živote, ideale… i trgamo ih jer zvijeri to čine. Okrutno, kako drukčije? Etika je to čopora.

 

Sve dok ne raširimo krug svoje sućuti tako da u njega stanu sva živa bića, jasan je bio dr. Albert Schweitzer, čovjek neće naći spokoj.

 

Krug o kojemu dobri doktor govori krug je našega srca. U nj valja, kao nekoć u Noinu korablju, ukrcati sva bića ovoga svijeta. I spasiti ih od očnjaka vremena.

 

To ne piše ni u jednoj uputi ministarstva.

Digitalnom bukom do ekstremnoga otuđenja

Autor: / Leave a Comment

Prije desetak godina pokojni je papa Ivan Pavao II. poručio u svojem angelusu da je tišina sve rjeđe blago i da odmor može pomoći u ponovnom otkrivanju i njegovanju te nužne unutarnje dimenzije ljudskog postojanja te da će višestruke mogućnosti odnosa i informiranja oduzeti sav prostor nužan za mir, toliko da će ljudi postati ”nesposobni za molitvu i mir”.

 

Bilo je to vizionarski izrečeno na početku ere u kojoj je sintagma ”konvergencija medija”, proces digitalne integracije teksta, slike i zvuka na različitim medijima, dobivala na globalnom zamahu.

 

Ostavimo li po strani molitvu kao nešto specifično pripadajuće i strukturirajuće za vjernički um, ne možemo zaobići fenomen mira koji nam vješto izmiče kao Kairosov čuperak kada god ga želimo uhvatiti. Uživanje u miru, u pravilu, znači uživanje u tišini, daleko od buke. Međutim, konvergencija označuje proces, nipošto završeno stanje, i to proces smisao kojeg je proizvodnja buke, i to ne samo metaforičke.

Slijepa privrženost pozadinskoj buci s vremenom će toliko otupiti njene konzumente da će naraštaji koji dolaze biti potpuno neuki začeti suvislu komunikaciju u sebi sa samim sobom… Neće im doći do srca da je tišina u nama prozor u beskonačno, našu istinsku narav

 

Toj se digitalnoj ”buci” – procesu u kojemu slike, zvuk i informacije bivaju pretvorene u bitove informacija koje mogu teći kroz različite medijske platforme i preoblikovati se u različitim kontekstima – pridodala prošli tjedan i Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM) odlukom o dodjeli radiofrekvencijskog spektra preostale digitalne dividende, radiofrekvencijskog područja koje se donedavno koristilo za analognu televiziju, dvama najvećima mobilnim operatorima – VIPnetu i Hrvatskom telekomu. Pribroji li se tomu i prošlogodišnja dodjela spektra digitalne dividende, državna bi proračunska guska trebala biti našopana s više od milijardu kuna.

 

Digitalna dividenda, frekvencijsko područje od 800 MHz, idealna je za razvoj LTE mreže, standarda mobilnih komunikacija sljedeće generacije, poznatijeg pod kraticom 4G jer zbog prirode valova osigurava veći domet nego one koje rade na višim frekvencijama.

 

Prošle godine, kada je prvi put 4G uspješno penetrirao u kiflicu od domovine nam, na britanskom je otoku završilo zanimljivo istraživanje započeto pet godina prije. Donosi to časopis britanskih sveučilišta The Conversation, u kojemu Bruce Fell, predavač sa Sveučilišta Charles Sturt, prepričava rezultate istraživanja provedenog na 580 studenata o tzv. pozadinskoj buci i reakcijama ispitanika na nju, a one su podržavajuće za buku, ne za tišinu.

 

Jedne je plašila odsutnost buke u njihovoj sobi, drugima se činilo da ne mogu podnijeti tišinu. Buka na koju se referiraju prvi, odnosi se na pozadinsku buku uključenih televizora, radija, glazbenih gadgeta, plus mnoštva raznih online-”lizalica”. Tišina onih drugih odnosi se na svijet bez te buke. Studente je plašilo čak i učenje u tišini knjižnice, pa bi svako malo zbrisali do sobe i spasonosnog svojeg iPoda, a tišina doživljena u prirodi bez iPoda za neke je poprimila elemente horora. Postala je bauk.

Gašenje izvora pozadinske buke, ono što su prethodni naraštaji zvali običnim ”ištekavanjem”, sve će se rjeđe događati jer će stalno prisutna vibracija iz pozadine biti za život nasušna. Kao i pozadinsko zračenje svemiru, postat će konstitutivnim elementom bića pa će njeno gašenje biti ravno gašenju života

 

Da se nadovežem na ovo: omogućivanjem uporabe digitalne dividende za pokretne komunikacije i raspisivanjem javnog poziva HAKOM, među ostalim, želi ostvariti niz ciljeva, na primjer osigurati dostupnost brzog širokopojasnog pristupa internetu što većem broju građana na cjelokupnom području države, što znači da će doći do punog procvata LTE-a. Konkretno, značit će to da ćete moći gledati filmove i videoisječke u visokoj rezoluciji, igrati online-igre s niskom razinom kašnjenja, brzo preuzimati velike datoteke te surfati u pokretu dok se, recimo, vozite u autu, itd.

 

U onomu britanskom istraživanju pokazalo se da žudnja za medijski generiranom pozadinskom bukom nije novonastala pojava povezana s korištenjem društvenih medija, nego da je stečena u roditeljskom domu, u većini kojih je bio uključen televizor ili radio tijekom cijelog dana neovisno o tomu je li ih tko gledao i slušao. Započevši u ranom djetinjstvu, stalno titrajući medijski soundscape provlačio se kroz uši djece od jaslica, vrtića, škola, sve do fakulteta.

 

I sada ne mogu više bez toga. Za njih je pozadinska buka, kako je istaknuto u istraživanju – ”treći roditelj”, taj zuj sladak kao bradavica majčine sise. Stasaju nam, očito, novi naraštaji, ovisnički. Kubik pozadinske buke u špricu pa u venu svake sekunde 7/24. Uvijek ”on”, nikad ”off”.

 

Možda je o tomu nešto naslutio i zagrebački gradonačelnik Bandić. Početkom prošlog mjeseca raspisao je natječaj za nabavu prijeko potrebnih više od šesnaest stotina mobilnih uređaja, od čega 677 smartphonea, za ravnateljice i tete u zagrebačkim vrtićima, uz usluge mobilne telefonije pride, za što će nekom delboyu izmućkati sitnicu od šest milijuna kuna iz tuđeg džepa. Tako će mlada, tek progledala ljudska mladunčad u samome startu života naučiti gradivo zarana, imajući prigodu čuti sirenski pozadinski zuj čim se teta nadnese nad kolijevku ili ih stavi na tutu.

Uživanje u miru, u pravilu, znači uživanje u tišini, daleko od buke. Međutim, konvergencija označuje proces, nipošto završeno stanje, i to proces smisao kojeg je proizvodnja buke, i to ne samo metaforičke

 

Ovisnost o stalno tinjajućoj vibraciji iz pozadine postat će sve izraženijom kako vrijeme bude galopiralo progresivno k uvijek novim, uzbudljivim digitalnim rajevima iz kojih će stalno istjecati nove rijeke gadgeta, aplikacija, programa, sučelja…

 

Gašenje izvora pozadinske buke, ono što su prethodni naraštaji zvali običnim ”ištekavanjem”, sve će se rjeđe događati jer će stalno prisutna vibracija iz pozadine biti za život nasušna. Kao i pozadinsko zračenje svemiru, postat će konstitutivnim elementom bića pa će njeno gašenje biti ravno gašenju života.

 

Nema sumnje da će sa svakom novom generacijom komunikacijske tehnologije ta vrsta buke postajati sve slađom i delikatesnijom žednomu uhu i srcu, koji će je apsorbirati kao puk izraelski manu u pustinji. Slijepa privrženost pozadinskoj buci s vremenom će toliko otupiti njene konzumente da će naraštaji koji dolaze biti potpuno neuki začeti suvislu komunikaciju u sebi sa samim sobom u aplikaciji zvanoj ”ucjeljivanje u se” e da bi se tako ucijeljeni iscijelili zato što se taj proces događa jedino u tišini, njihovu bauku.

 

Niti će im doći do srca da je tišina u nama prozor u beskonačno, našu istinsku narav koju, na nesreću, od pamtivijeka mrve, trančiraju i sakate ini različiti ideološki vjerski i politički, komercijalni, trendovski, telekomunikacijski mesari, pakirajući je u prigodnu ambalažu ljudske otuđenosti.

 

Svaka nova generacija G-a koliko god išla niz dlaku ljudske potrebe, koliko god donijela novih obećanja komfora, u svojoj će naravi biti samo ruka koja virtualno nježno zatvara spomenuti prozor u čudesno.

 

I otvara vrata buci.

Snažan udarac komunikativnom beščašću

Autor: / 1 Comment

Bio je to nastupni intervju objavljen na jednom domaćem portalu u povodu znanstvenog skupa ”Vizualni studiji danas – Moć slika” što se održava od 7.  do 10. studenoga. On je, kako ga je najavila novinarka intervjuistica, jedan od najproduktivnijih i najagilnijih hrvatskih znanstvenika – politolog, magistar filozofije i doktor sociologije, pjesnik i teoretičar vizualne kulture, koji već desetak godina radi na promociji nove znanstvene discipline – vizualnih studija. Doktor Žarko Paić, da ne duljim.

 

Priča on, češljajući s novinarkom sudionike i teme skupa, o fenomenu bujanja novih interdisciplinarnih pristupa digitalnom svijetu, o premještanju žarišta znanstvenog uvida sa svijeta koji više ne postoji kao nepokretni objekt, o nužnosti pronalaženja misaonog alata za vrli novi poredak u kojem umjetnost sa znanošću sudjeluje u proizvodnji čak i umjetnoga života, o radikalnom zaokretu od jezika k slici, toj složenoj strukturi preobrazbe svijeta teksta u vizualni kontekst mreža, iz čega izranja zadaća da se medijskoj matrici događaja odrede granice između ideologije, vizualnosti i estetike u virtualnoj stvarnosti. Pitanje (ne)moći umjetnosti i moći tehno-znanstvenoga mišljenja, smatra Paić, povlači pitanje ima li više mogućnosti mišljenja s onu stranu politizacije umjetnosti i estetizacije svijeta u dizajnu novoga života bez radikalnoga obrata ideje čovjeka kao subjekta.

 

Ukratko: intervju s povodom, elitno informativan, s visoko podignutom letvicom htijenja i intelektualnog razumijevanja, neopisivo rijedak iz kaljuže sperme i krvi suvremenih medija izvađen čudnovati kljunaš.

 

No kako su portali interaktivni mediji, pa tako i rečeni, prikrpeljilo se Paićevu intervjuu i nekoliko ”komentara”. Počelo je s nekim anonimusom skrivenim iza spasonosnog ”nicka” o ”četnicima koji su se propeli na stražnja kopitašca”, na što se nadovezao drugi ”nick” da ”čim je u pitanju ‘neki Žare’…….odmah kilometar hvalospjeva”, e da bi u sljedećem objasnio da ”uopšte ne sumnja”, kako je, ”lik delovao u klasi profesora Pupovca”.

 

Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati.

 

Takvih je primjera cijeli niz koji ne završava. Zauvijek se gubi u magli ispunjenoj gakanjem gusaka. Onih koje ne spašavaju Rim, nego nas vode u propast.

 

Nevažno je tko se gujinje sklupčao ispod tih ”nickova” – probisvijeti, provokatori, mudomrsci, pljuvači, zlurade duše, podstrekači, loši nabijači, baljezgari, manični depresivci, dokona zjala…?, ni zašto u pojedinim slučajevima redakcijski administratori žurno ne skidaju te omče što ih svako malo netko anoniman zaklatara o grani vrbe, ni zašto s punim imenom i prezimenom ne bismo stali iza svojeg mišljenja, ljudski pošteno. Zapravo, takvi  ”nickovi” koje smo redovito viđali i viđamo (i futur je njihov potpuno izvjestan), jesu tek utjelovljena vibracija jednog te istog domaćeg deseterca koji svojom oporom metrikom isključivo prijeti i odriče – jednima brak, drugima ćirilicu, trećima dijete u njima…

 

Svekoliki Paićev znanstveni mâr kojim je on obremenio sociologiju kulture, semiotiku i vizualne komunikacije, između ostalog, nepoznati je netko iza štita ”nicka” stopio u jedan mrziteljski amalgam. Špatula netrpeljiva jezika učas ga je razmazala po medijskome ziđu i sa zluradom lakoćom zatrpala gnojem stereotipa sve godine znanstvenoga znoja iscijeđenog s njegova čela. Jer ime je znak, a ono veli da njegovo nije od onih čija je kraljica rajska djeva, a ban pokojnik kojeg poput Lazara vabe ustati

 

Odraz je to ”kulture” koja se duboko zakorijenila u fertilnom humusu predrasuda i mrkih prijekornih pogleda, kao britva oštrim razdjelnicama ”mi” – ”vi”, anakronim mitologemama, guslama identiteta čija poetika balansira od mizoginije do homofobije, i natrag.

 

Ugrozite li im gumno na kojemu plešu u transičnom tribalističkom ritmu, učas će na vas iskesiti očnjake, bezbroj puta proslavljene u desetercima kolektivnog mementa, i zabiti ih u vašu renegatsku dušu, bolno, penetrirajući kroz u vama  naslagane habituse uljudbe. Kultura ”nicka” mržnje u svojoj je naravi nekrofilna jer vitalnost srče iz groba, iz mrtvoga tkiva. Zato su joj komemoracije okrjepa. Na njima se bez prestanka sole još žive, nikad zacijeljene rane, da bi tako otvorene prizivale krv, i samo krv. Izraz je to animalnog, marvinskog, tupog, slijepog, divljeg i agresivnog, svega onog što nagonski vodi čopor (uz malu pomoć licemjerne manipulacije). Iz te maternice okoćeni jesu svi ti referendumi, maskirne paralelne institucije vlasti, otpori obrazovanju… sve ono što bi gazilo drukčije.

 

Posve je razvidno da postoje dvije Hrvatske: jedna koja bi dala i dopustila i ona koja ne bi dala ni mrvu ni dopustila milimetar. Potonja je naoružana ne samo riječima. Ždere onu prvu poput kiklopa Polifema drugare Odisejeve zatočene u špilji, na izlaz koje je navaljena golema stijena. Pa nitko ne može uteći… i ponovno zaploviti. Nejasno je tko će i kada zašiljiti kolac i, još važnije, zabiti ga u kiklopovo jedino oko. Odisej se izgubio iz špilje, iz mraka iz kojeg dopire poneki krik, zatim zvuk mljaskanja i podrigivanja.

 

U žilama zebnja i tjeskobno iščekivanje.

 

Dok se ”nickovi” mržnje nezaustavljivo množe.

 

Krvotok internetskih portala zatvoreni je sustav cirkulacije između njihovih posjetitelja i sadržaja portala. U idealnim bi uvjetima ta interakcija trebala podrazumijevati iskrenu uzajamnost obiju strana – posjetitelji bi svojim suvislim, kritičkim, za temu vezanim komentarima i sugestijama mogli u velikoj mjeri pridonijeti poboljšanju sadržaja portala, dok bi portal trebao biti prijemljiv za sve konstruktivne prijedloge koji stižu od njegove publike i postupno se transformirati prema njihovim zahtjevima.

 

No, to je tek udžbenička definicija koja je, kao i sve od te fele, tek puka želja jer praksa je nešto posve drukčije. Ona je čisto komunikativno beščašće u rasponu od poziva na pogrom do zazivanja fizičke likvidacije pojedinaca ili skupina, i sve to pod obrazinom ”nicka”. Ne slovi stoga kao iznenađenje vijest da je početkom ovog mjeseca portal net.hr ukinuo komentiranje ispod tekstova uz obrazloženje kako je, nažalost, postalo gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova čitatelja koji su iskazivali frustracije ne štedeći pritom nikoga i ništa, kojima je portal služio kao mjesto ispucavanja mržnje i agresije doslovno prema svemu i svima koje su smatrali drukčijima. Odlučili su zato, snažnim udarcem, oskatiti se da bi bili zdraviji. Poput Angeline Jolie.

 

Ta bahata neukost što se ceri iza ”nicka” u svojoj slijepoj reduktivnoj mahnitosti sposobna je s neviđenom lakoćom u trenu sabiti u hračak olakog prijezira mukotrpan rad umjetnika, filantropa, znanstvenika, tih samozatajnih graditelja iz svih razdoblja kojima je gradnja monumenta kulture bila misijom. Obrasci iz kojih su izvaljeni takvi komentari poput gnoja su iscijeđeni iz različitih ”struktura grijeha” koje tendenciozno emitiraju fantazme što lako prianjaju uz pneumu naroda upravljajući njihovom imaginacijom. Da bi ih se tako neuke poživinčilo, unagonilo te da bi marvinski poslušno otkasali u tor među svoju subraću koja ne znaju za bolje, ne umiju bolje, ne daju drugima bolje.

 

I da bi zatim skriveni iza ”nicka” – ”komunicirali”.

 

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt