– Jadno dijete – uzdiše žena, uvijek istom potištenosti, prilazeći dječaku koji sjedi u hladu ispred njihove kuće, velikih, zaobljenih ušiju čije resice strše na rubovima kape ispod koje istom zatupljujućom silinom bubri njegova ogromna glava, i čekinjasti čuperci poput mladih povijuša izbijaju iz balavih nosnica i okruglih ušiju.
– Bok, Borise! – pozdravlja ga pokroviteljski, prikrivajući nelagodu izazvanu njegovom pojavom.
– Bok, bok – meškolji se Boris.
– Gdje je mama? – pita ga žena.
– Gdje je mama, mama, gdje je mama…? – ponavlja dječak makinalno rukom dodirujući šilt kape. – Mama je kod kuće, kod kuće je, mama… – ponavlja odsutno Boris, sada već zaokupljen kopanjem nosa.
– To jadno dijete jedino je biće što navraća do nas – pomisli Nabukodonozorova žena. – Onoga dana kada bude ponestalo ušećerenih malina, ostat ću bez svoga jedinog gosta – nasmiješi se gorko.
Njih dvoje sada sjede jedno pored drugoga, pogleda uprtih preko plota na praznu ulicu.
Omara prekriva naselje. U daljini jedva primjetno čuje se lajanje maloga psa i umorni ženski glas čije naredbe sve više blijede zaglušene bukom velikih pasa, razdraženih i prenutih iz popodnevna drijemeža.
Ulicom pirka lagani povjetarac, grane lipa sporo se njišu, i njihovi se listovi, svijetlih i tamnih tonova, iskričavo ljeskaju, čineći krošnju življom, zamalo nasmiješenom, umivenom zrakama sunca na zalasku…
Oboje šute, kao uvijek, u zajedničkom prepuštanju odsutnosti, dijeleći naklonjeno im vrijeme, bez suvišnih zapitkivanja, bez nepotrebna pametovanja, oboje udišu nabujalu nesvjesnost koja ih osvaja, nečujnost i nepokretnost vlastitih tijela.
Onaj čudesni predio što se otkinuo na nebu kao slatkasti plod, kotrljajući se odnekud, ni iz čega, više se ne vidi, razmišlja Nabukodonozorova žena, i kao da sebe više ne prepoznaje, promatrana iz nečije druge perspektive, poput navještenja vlastita uzašašća, blaženo sklopi oči, omamljena mirnoćom vlastite unutrašnjosti, tonući u sveprožimajući mir.
To stanje apsolutnog blaženstva ipak ne potraje dugo, zapravo sve do trenutka kada dječak, ulovivši se iznova za šilt kape, dubokim glasom sada odrasla muškarca, kao da deklamira nečiju napamet naučenu rečenicu, rečenicu koja nije njegova, razbija popodnevnu tišinu pitanjem.
– Ti djecu loviš dok spavaju? – obraća se Boris Nabukodonozorovoj ženi. – Tvoj je Bog zločest! On nije dobar! – zaključuje dječak svečanim glasom, vidno zadovoljan izborenom pažnjom.
– Istina je, najprije ih skuham, pa pojedem – suho odgovara žena prekriživši ruke, ali dječak već gleda onim odsutnim, dobroćudnim pogledom, u kojemu nema zloće, ni trunke neprijateljstva.
– Može jedno slatko, Borise? – pomirljivim glasom zahtijeva Nabukodonozorova žena.
– Može, tvoje slatko je najbolje – dodvorički se smiješi dječak, prebacujući težinu s noge na nogu, prateći ženine pokrete poput dobro odgojena kućnog ljubimca, osjećajući da je iznova sve u najboljem redu.
Napomena autora: Tekst naslovljen ”Boris”, ulomak je iz romana ”Sakramenti i kotlovina”, objavljenog 2019. godine u izdanju izdavačke kuće Sandorf, Zagreb.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Slabovidni je isprva vjerovao da mu vid propada, jer je u mladosti ”trošio” oči sjedeći u stiješnjenoj kabini dizalice, buljeći u sićušne ljude i teret koji je milimetarskom točnošću prenosio s jednog mjesta na drugo, stalno na oprezu, pazeći da nekoga ne prignječi i povrijedi.