Direktor Instituta za hrvatski jezik najavio je za ovu jesen izradu prijedloga zakona o jeziku. Na čemu se temelji navodna potreba za takvim zakonom? Na strahu da se jezik kvari. Doduše, svatko u Institutu za hrvatski jezik bi morao znati da je takav strah neopravdan jer u lingvistici u svijetu je odavno poznato da se jezik ne kvari i da bojazni oko toga mogu imati samo lingvistički neobrazovane osobe. Pa ipak baš jezikoslovci kod nas već desetljećima prave moralnu paniku da će jezik propasti ako ga ne spase, naravno, oni. Ne spominju da homo sapiens govori već 100.000 godina iako čitavo to vrijeme nisu postojali instituti za jezik, akademije i spašavalačke ekipe jezikoslovaca.

 

Umjesto toga kažu da treba jezik u Hrvatskoj štititi od prodora stranih, engleskih riječi. Međutim tu se prešućuje jedna ključna stvar, a to je da engleske riječi nisu živa bića i ne mogu one sebe nametati. Nego ljudi u Hrvatskoj samoinicijativno i dobrovoljno uzimaju te riječi i koriste ih. Razlozi su raznorazni, a najčešći su: ljudi se rukovode prestižem tih riječi, računaju na pozitivne efekte kad ih koriste; ukratko, da će postići veći uspjeh govorenjem, ako upotrebljavaju te riječi. To znači da jezikoslovci koji žele zakonske mjere protiv riječi iz engleskog jezika time ustvari ograničavaju Hrvatima slobodu korištenja jezika.

 

Tko tvrdi da štiti čistoću jezika, taj misli da postoji neko idealno stanje jezika za sva vremena i da je jezik nekada bio čist. Međutim u lingvistici je poznato da u prošlosti nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da nijedan jezik nije čist. I engleski se sastoji osamdeset posto od stranih riječi. Tako da je tvrdnja o nekadašnjoj čistoći jezika običan mit, dio onog poznatog mita o zlatnom dobu, uvjerenja da je nekad postojalo idealno stanje koje treba ponovno uspostaviti. Činjenica je da ne postoji idealno stanje jezika za sva vremena. Naprimjer, u 19. stoljeću jezik je bio idealan za potrebe ondašnjeg vremena, a kad su se potrebe dijelom izmijenile s njima se izmijenio i jezik da bi ih zadovoljio, pa je stoga opet idealan. U budućnosti će također dolaziti do promjena i jezik će se donekle razlikovati od današnjega kako bi bio što bolje prilagođen potrebama novog vremena. Lingvisti znaju da se ne može govoriti o kvarenju jezika, nego o tome da se jezik stalno mijenja, i da se to ne događa po naredbi, ne dolazi to po zahtjevu nekog profesora, akademika ili lektora, nego taj proces uzrokuju temeljne ljudske potrebe, on dolazi iz mase govornika.

 

Sve ovo znači da zakon o jeziku nema nikakvo lingvističko uporište. Domaći jezikoslovci navode kao primjer pojedine susjedne države, poput Mađarske, koje su u naletu nacionalizma donijele takve zakone. Bolje bi bilo pogledati učinak takvih zakona. Francuska je usamljen primjer među zapadnoevropskim državama, a na njen zakon o jeziku gleda se u lingvistici kao na društvenopolitički fosil. Nedavno je i francuska ministrica kulture taj zakon nazvala reliktom iz prošlog stoljeća koji je internacionalno napravio veliku štetu francuskoj kulturi na raznim planovima, a u samoj Francuskoj masovno je ignoriran, te je ostao bez učinka.

 

Naši jezikoslovci tvrde da bi zakon o jeziku poboljšao situaciju radnika i drugih uposlenika u Hrvatskoj. Je li zaista tako? Pogledajmo primjer najprestižnije evropske zemlje: da bi Njemačka i dalje bila zemlja blagostanja, njene brojne kompanije ‒ kako bi preživjele u surovoj borbi s konkurencijom na svjetskom tržištu ‒ prešle su u samoj Njemačkoj na to da je službeni jezik za njihove zaposlenike engleski. Riječ je o izvorno njemačkim tvrtkama, a ne o nekim stranima: npr. metalna industrija i mašinogradnja koje su okupljene pod koncernom Thyssen-Krupp i koje su simbol snage njemačke industrije. Zatim, njemačka banka Deutsche Bank, trenutno treća po veličini banka u svijetu. Nadalje, jednako su postupili i njemački koncerni Daimler, Siemens, Tui, Metro, Aventis… Želimo li im zakonom otežavati poslovanje u Hrvatskoj? I što je bolje: ako je zaposlenik u Hrvatskoj spreman koristi engleski na poslu, da zauzvrat prima plaću i uplaćuje porez u Hrvatskoj ili da mora otići za poslom u Njemačku, tamo koristiti engleski, tamo plaćati porez i da mu se tamo školuju djeca na drugom jeziku (djeca, koja teško da će se ikada vratiti)?

 

To su veliki koncerni, a kako stvari stoje s manjim i srednjim poduzetnicima pokazala je EU-studija Elan. U ispitivanju koje je obuhvatilo 2000 takvih poduzetnika, deset posto je reklo da im često propadne posao ili izmakne narudžba zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika njihovih uposlenika. Istraživači su na osnovi toga izračunali da u EU najmanje 945.000 manjih i srednjih poduzetnika izgubi godišnje svaki prosječno 108.000 eura. Samo zbog nedovoljnog znanja engleskog jezika.

 

Ne treba se zavaravati: iza forsiranja zakona o jeziku ne stoji ništa drugo nego želja određenog broja kroatista da sebi daju veću važnost, da budu jezični policajci, prisutni u svakoj pori društva.