Iznimno mi je zadovoljstvo što se mogu obratiti ovome skupu i s vama podijeliti svoja razmišljanja o temi na kojoj, sada sam svjesno dramatičan, pada ili opstaje Europska unija. Riječ je o masovnom kretanju stanovništva, o migracijama i o izazovima pred koje nas one stavljaju. [Read more…]
Dosta je bilo!
Govor počasnog predsjednika SABARH i bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića na nedjeljnoj komemoraciji za sve žrtve ustaškog terora i osobito logora smrti Jasenovac:
”Čast mi je obratiti vam se danas, prigodom komemoriranja obljetnice proboja jasenovačkih logoraša. S dubokim poštovanjem klanjam se uspomeni na sve one koji su nevini, a svi su bili nevini, pobijeni u najvećem i najstrašnijem od nekoliko desetaka koncentracionih logora ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. [Read more…]
Lažu da 1945. nije bilo oslobođenje
(Opaska uredništva: Forum.tm je donio a mi prenosimo, kao i kolege iz Foruma, u cjelosti, govor bivšeg predsjednika Stjepana Mesića s proslave obljetnice rođenja Josipa Broza Tita održane u Kumrovcu u subotu 23. svibnja 2015.).
Dragi prijatelji, poštovani gosti iz Hrvatske i susjednih zemalja, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi,
Formalni povod našega okupljanja je podsjećanje na nekadašnji Dan mladosti kojim se u vrijeme Jugoslavije obilježavao rođendan njezinoga predsjednika Josipa Broza Tita. Kažem: to je formalni povod. [Read more…]
Grabar Kitarović bez kompasa
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas.
Nemam drugoga objašnjenja za njezinu izjavu da će “rehabilitirati” skupinu generala koje sam na samome početku mojega predsjedničkog mandata umirovio po kratkome postupku. Pa još i to da će generalski zbor (naravno, s tim generalima) angažirati kao skupno savjetodavno tijelo.
I moram se upitati, a vjerujem da se isto pita i nemali dio hrvatske javnosti: kakvu to viziju predsjedničke funkcije ima KGK, kakve to ona (i zašto) savjetnike namjerava angažirati?
Predsjednička kandidatkinja HDZ-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u SAD-u te sadašnja (jer, samo je na neplaćenom dopustu) visoka dužnosnica Atlantskoga pakta Kolinda Grabar Kitarović, čini se kao da se u predizbornoj kampanji što službeno još nije ni počela, mada se intenzivno vodi, malo pogubila. Ili, preciznije rečeno: sve govori u prilog zaključku da je izgubila kompas
Kao prvo, da razjasnim neke stvari koje njoj, a vjerujem da je u pitanju doista samo ona, ni danas nisu jasne.
Ne može se rehabilitirati one koji su umirovljeni. Rehabilitirati se može nečasno otpuštene, što ja s njoj tako milim generalima nisam učinio, mada su postojali itekako opravdani razlozi za posizanjem i za takvom mjerom.
Jer, ti su generali – u osnovi – učinili četiri stvari: prvo, izjasnili su se protiv suradnje s Haaškim sudom, na koju se Hrvatska obvezala Ustavnim zakonom, dakle ustali su protiv ustavnog poretka zemlje koju su branili u Domovinskom ratu.
Drugo, ustvrdili su kako kritičko vrednovanje toga rata “vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije”, čime su htjeli zatvoriti usta svakome tko bi se usudio ozbiljno istraživati ratne zločine počinjene na hrvatskoj strani (mada su “velikodušno” dopustili mogućnost da se kažnjavaju počinitelji “pojedinačnih zločina”, što će se kasnije – i to pred hrvatskim sudom – dogoditi upravo jednome od njih).
Treće, ustvrdili su kako se s pravom nadaju da govore “ne samo u svoje ime nego i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine”.
I četvrto, s takvim su se političkim pamfletom, ponavljam: u svoje ime, u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja te svih hrvatskih građana koji su … bili na braniku Domovine, obratili šefu države i Vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga, ali i cijeloj javnosti.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO
Sažeto u jednu rečenicu: pozvali su na državni udar, jer se – poručili su – dovode u pitanje “temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske”.
Nisam ih optužio za ono što je očito bila njihova intencija, nisam ih nečasno otpustio, uzeo sam u obzir njihove ratne zasluge, ali sam ih hitno poslao u mirovinu, uz poruku da se politikom mogu baviti tek kada obuku civilna odijela. I time sam udario temelje početku depolitizacije vojske, što je jedan od nezaobilaznih uvjeta za vojsku svake demokratske zemlje koja ulazi u NATO.
I sada se nađe gospođa koja je (još uvijek!) na visokoj poziciji upravo u NATO-u i krene u pecanje glasova na predstojećim predsjedničkim izborima čvrstom najavom rehabilitacije upravo tih generala i pretvaranja tzv. generalskog zbora u kolektivno savjetodavno tijelo čelnika države.
Pa još u državi koja je teškom mukom i daleko kasnije, nego što je objektivno bilo moguće, ušla u Evropsku uniju i zbog bijega jednoga od generala s “njezinoga popisa” – koji je, i to treba reći – nakon što je uhićen i nakon što mu je u Haagu suđeno, oslobođen i koji se, za sada i do sada, upadljivo kloni bilo kakve politizacije, odnosno izbjegava da ga se instrumentalizira u političke svrhe, ma s koje strane to bilo.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila.
Sama mogućnost da se u Evropskoj uniji pojavi šef države s ekipom generalskih savjetnika nešto je od čega će se svima u Bruxellesu dići kosa na glavi. Sjećam se dobro nekih veleposlanika zemalja EU-a koji su me krajnje dobronamjerno upozoravali kako “nije u skladu” s evropskom praksom da se nekoga tko dolazi iz aktivne vojne službe postavlja za ministra obrane, baš u vrijeme kada je Hrvatska to radila
Ne, nisu pravili probleme, ali jasno su dali do znanja da im se to ne sviđa, odnosno da je u raskoraku s evropskim standardima. Baš me zanima što bi rekli da je nekome tada palo na pamet angažirati skupinu generala u ulozi (neka je i samo počasna, mada sumnjam u to) savjetnika šefa države. To definitivno nije evropska praksa. Američka – jest, ali Hrvatska je ipak u Evropi i u Evropskoj uniji, to KGK valjda ipak zna.
Tu treba reći još nešto. Svjedoci smo sve učestalijeg zloupotrebljavanja uniforme, u posljednje vrijeme i usred glavnoga grada Hrvatske. Onaj tko nije u aktivnoj službi, bio on prije toga obični vojnik ili general, savršeno je svejedno, ne može odijevati vojnu odoru kako i kada mu se svidi i paradirati (ili demonstrirati) u njoj.
Zakon jasno propisuje da bivši vojnici imaju pravo nositi uniformu samo prigodom obilježavanja državnih blagdana, odnosno u onim prilikama kada su nekamo pozvani, a na pozivu je naznačeno da ih se očekuje u odori. Inače – ne!
Visoka dužnosnica NATO-a mora, naprosto mora znati da je tako i u svim zemljama Atlantskoga pakta. Pa je li onda, kada je otišla podržati krajnje diskutabilno protestno okupljanje pred Ministarstvom branitelja, našla za shodno da demonstrante i one koji ih (također u uniformama) dolaze poduprijeti, na to upozori?
Ako i jest, nitko nije za to čuo, pa bih bio sklon povjerovati da nije. Ma naravno da nije, i tamo je otišla u lov na glasove. A pri tome je pokazala zamjerno nepoznavanje stvari o kojima govori, jer je – da bi prirasla srcu organizatorima mini-puča usred Zagreba – izjavila kako pozna niz zapadnih, demokratskih zemalja i ni u jednoj se s veteranima ne postupa tako kao u Hrvatskoj.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike
Htjela je reći: tako loše. I zaboravila pri tome na “veliki uzor”, Sjedinjene Američke Države, gdje su gomile veterana vijetnamskog rata godinama bile prepuštene ulici, drogi, kriminalu, bijedi i siromaštvu.
Populizam je ponekada neizbježan u političkoj borbi, pogotovo u borbi za glasove uoči izbora. Ali, populizam se ne smije temeljiti na neznanju i – teško mi je naći prikladniji izraz – političkoj nepismenosti koja može, u krajnjoj liniji, biti pogubna za cijelu Hrvatsku.
Koketiranje s onima koji dovode u pitanje ustavni poredak Republike Hrvatske (Vukovar i table na kojima su i ćirilićni natpisi), onima koji inauguriraju smjenu vlasti pritiskom ulice (Zagreb) i onima koji su prije više od jednoga desetljeća pokušali reći legalno izabranim predstavnicima države: mi smo ovu državu stvarali, mi ćemo odlučivati kakva će ona biti, sve se to u zbroju može pretvoriti u bumerang koji će nas bolno pogoditi. Neće pogoditi samo KGK, pogodit će Hrvatsku i ugroziti još uvijek krhke temelje demokracije u našoj zemlji.
Zato sam na izjavu predsjedničke kandidatkinje HDZ-a reagirao. Ne zato da se miješam u predizbornu kampanju, koja – ponavljam – službeno još i nije počela, nego da upozorim kako smo već u predigri te kampanje suočeni s najavom poteza i potezima koji su potencijalno pogubni za Hrvatsku kao demokratsku, civiliziranu državu. A samo takvu Hrvatsku želim i samo sam se za takvu Hrvatsku borio u svojih deset godina na čelu države.
Je li KGK izgubila kompas, ili ga nikada i nije imala, pri tome je najmanje važno. No, važno je shvatiti, i to na vrijeme, kamo i kako bi “ona i generali” vodili ovu zemlju da joj uspije domoći se položaja Predsjednice Republike.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Tito je omogućio Hrvatsku
Izjavio je nedavno u programu javne televizije koja mu velikodušno ustupa prostor iz dana u dan, čelnik Hrvatske demokratske zajednice, Tomislav Karamarko, da bi, kada bi postao šef države, kao prvo iz Ureda Predsjednika izbacio bistu Josipa Broza Tita.
I zbog te izjave koja je prošla sramotno nezapaženo, bez reagiranja onih koji su morali, doista: morali reagirati, zbog tih riječi u kojima je sadržan sukus povijesnoga revizionizma s kojim nas desnica bombardira već više od dva desetljeća, zbog toga pišem ove retke. I kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i kao čovjek koji kroz deset godina na položaju predsjednika Republike nije propuštao ni jednu priliku da reafirmira antifašizam kao jednu od temeljnih vrijednosti na kojima bi moralo počivati naše društvo, ne zaobilazeći pri tome – naravno – ni ulogu onoga koji je poveo antifašističku borbu na tlu bivše Jugoslavije, maršala Josipa Broza Tita.
Izjava g. Karamarka kao da sugerira da je sve što sam poduzimao bilo uzalud, da naše društvo nepovratno skreće udesno, odričući se ideja i ideala koji su nosili generacije naših očeva i djedova u epskoj borbi za slobodu što je i danas priznaje i cijeni cijeli svijet.
Izjava g. Karamarka kao da sugerira da je sve što sam poduzimao bilo uzalud, da naše društvo nepovratno skreće udesno, odričući se ideja i ideala koji su nosili generacije naših očeva i djedova u epskoj borbi za slobodu što je i danas priznaje i cijeni cijeli svijet
U prilog tome kao da govore i brojne publikacije, od knjiga što se prodaju po sumnjivo niskim cijenama, preko dnevnika i tjednika i više nego diskutabilne vrijednosti, pa do komentara koji se od vremena do vremena pojave i u ono malo preostalih medija što zaslužuju da im čovjek posveti pozornost, a u kojima se Tita po kratkome postupku otpisuje kao zločinca i diktatora.
Odbijam prihvatiti da je zaokret Hrvatske udesno nepovratan. I siguran sam da u tome imam potporu većine građana naše zemlje. Jer bitno je shvatiti jedno: nije u pitanju Tito, ili da budem precizniji, nije u pitanju samo Tito. On je simbol, uništavajući kojega desnica želi uništiti i antifašizam kao podlogu društva što bi ga trebalo graditi u današnjoj Hrvatskoj.
Pokušaj g. Karamarka da to sakrije izjavom kako je “Tito ukaljao antifašizam svojim zločinima” i više je nego jeftin i proziran, ako znamo da dolazi od čovjeka koji je ne tako davno izjavljivao kako bi smatrao uvredom da ga se nazove antifašistom. I sada bi on branio antifašizam, i to od Tita? Smiješno i žalosno.
No, u svemu tome ima i logike, koliko jasne, toliko i opasne. Na području bivše Jugoslavije antifašističku su borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj zemlji okupirane Evrope, komunisti. Tito je bio komunista. I jedno, i drugo, činjenice su koje čak ni g. Karamarko ne bi mogao zanijekati.
Doduše, on će vjerojatno reći da je antifašistička borba bila pobuna protiv hrvatske države, što je omiljena teza današnje hrvatske desnice preuzeta od ekstremne ustaške emigracije koja se uspješno integrirala u tkivo Republike Hrvatske. Međutim, tu već imamo problem.
Odbijam prihvatiti da je zaokret Hrvatske udesno nepovratan. I siguran sam da u tome imam potporu većine građana naše zemlje. Jer bitno je shvatiti jedno: nije u pitanju Tito, ili da budem precizniji, nije u pitanju samo Tito. On je simbol, uništavajući kojega desnica želi uništiti i antifašizam kao podlogu društva što bi ga trebalo graditi u današnjoj Hrvatskoj
Ako je NDH bila hrvatska država, a svakome kome je stalo do časti hrvatskog imena jasno je da nije, niti je smijemo takvom smatrati, onda koji je to antifašizam što ga g. Karamarko brani od mrtvoga Tita? Jer, antifašistički su se borci digli kako protiv nacističko-fašističke okupacije, tako i svih koji su je – objektivno – pomagali i podržavali, a to su u Hrvatskoj nedvojbeno bili ustaše (u ovome kontekstu ne zanimaju me ni četnici, ni belogardejci, ni balisti, govorimo o Hrvatskoj).
Iz antifašističke borbe proizašla je federativno uređena Jugoslavija u kojoj je Hrvatska bila federalna jedinica s nekim bitnim atributima države, da i ne spominjem to da je i u prvome poslijeratnom ustavu, kao i u onome iz 1974. bila izrijekom priznata kao država.
Dakle, još jednom, jer povjesničar Karamarko očito nikako da nauči lekciju: antifašisti su stvorili hrvatsku državu koja je bila dijelom jugoslavenske federacije. I još jednom: na čelu antifašista bili su komunisti čiju je partiju vodio Josip Broz Tito. Ako je, dakle Tito za nešto kriv, onda je kriv za to što je Hrvatska u novoj Jugoslaviji, za razliku od one monarhističke, dobila atribute države i – u krajnjoj liniji – pravnu mogućnost da iz federacije izađe.
Ili, da još malo pomognem g. Karamarku u svladavanju povijesnog gradiva koje mu nikako “ne ide”: Tito i komunisti koje je vodio krivi su što su postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti današnju samostalnu Republiku Hrvatsku. E pa ako šef HDZ-a misli da zbog toga Titovu bistu treba izbaciti iz Ureda Predsjednika, slobodno mu bilo; ali uz jedno pitanje: a za kakvu se to politiku zauzima g. Karamarko i gdje je u toj politici samostalna Hrvatska, odnosno država Hrvatska uopće?
Da, znam, sada će doći na red famozni “komunistički zločini iz rata i poraća”.
Pokušaj g. Karamarka da to sakrije izjavom kako je “Tito ukaljao antifašizam svojim zločinima” i više je nego jeftin i proziran, ako znamo da dolazi od čovjeka koji je ne tako davno izjavljivao kako bi smatrao uvredom da ga se nazove antifašistom. I sada bi on branio antifašizam, i to od Tita? Smiješno i žalosno
Kao prvo, nitko pametan ne poriče da je zločina bilo, ali za razliku od NDH čija je politika bila zločin, u poslijeratnoj Jugoslaviji, uključujući Hrvatsku, pogotovo u prvim mjesecima nakon završetka rata, ti zločini nisu bili politika, nego – usudio bih se reći, imajući u vidu iskustva drugih okupiranih zemalja – neizbježni pratitelj pobjede.
Stradali su i nevini, ni o tome nema dvojbe. Ali, dok su u NDH Srbi, Židovi, Romi ubijani samo i isključivo zato što su bili Srbi, Židovi i Romi, a Hrvati zato što su bili antifašisti, za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije nitko nije ubijen samo i jedino zbog toga što je bio Hrvat. Ako g. Karamarko to još nije naučio, bilo bi vrijeme da nauči.
Hrvat nije isto što i ustaša. Hrvat nije isto što i šovinista, klero-nacionalista. Hrvat nije spreman diskriminirati, maltretirati, pa i ubijati zbog razlike u nacionalnosti ili vjeri, niti se zbog svoje nacionalnosti ili vjere smatra boljim od svih drugih. I to samo zbog toga. To su ustaše, ali to nisu Hrvati.
Osim toga, da pokušamo još jednom (mada se bojim da će i sada biti bezuspješno) razjasniti ulogu Tita u likvidacijama poslije završetka rata. Postoje dvije (!) njegove pisane naredbe da treba “pod svaku cijenu spriječiti likvidiranje zarobljenika”. Nikakvu naredbu koja bi upućivala na zaključak da su bilo on, bilo vrh tadašnje države, naredili nešto drugo, nitko do dana današnjega nije uspio pronaći.
Dakle, nema zapovijedi s Titovim potpisom: ubijte zarobljenike, nego naprotiv postoje dvije zapovjedi s njegovim potpisom u kojima se zabranjuje ubijanje zarobljenika.
Što ne znači da ubijanja nije bilo. Bilo je, kao i u svim do tada okupiranim zemljama Evrope u kojima je osvetnički duh tražio zadovoljštinu nakon negdje četiri, a negdje šest godina nepojmljivih stradanja i terora. I nitko to ne odobrava.
Dakle, još jednom, jer povjesničar Karamarko očito nikako da nauči lekciju: antifašisti su stvorili hrvatsku državu koja je bila dijelom jugoslavenske federacije. I još jednom: na čelu antifašista bili su komunisti čiju je partiju vodio Josip Broz Tito. Ako je, dakle Tito za nešto kriv, onda je kriv za to što je Hrvatska u novoj Jugoslaviji, za razliku od one monarhističke, dobila atribute države i – u krajnjoj liniji – pravnu mogućnost da iz federacije izađe
No, za mene je relevantno ono što je rekao general Charles de Gaulle, legendarni vođe Slobodne Francuske. Govoreći o sudbini bez suda likvidiranih poslije rata u Francuskoj, izjavio je: “S obzirom na ono što su radili u vrijeme rata, Francuska s time može živjeti.” I nikada nitko u Francuskoj nije postavio pitanje odgovornosti za te likvidacije, a još manje optužio de Gaullea, ili mu zanijekao mjesto u francuskoj povijesti. Imao je sreću što nije bio Hrvat. G. Karamarko bi s njime drugačije rješavao račune.
I drugo, što se nikako ne smije ispustiti iz vida, jer u tome i jest logika svega čemu svjedočimo. Obračun s Titom (pa i njegovom bistom u Uredu Predsjednika) obračun je s idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske krize sve zanimljivija i privlačnija ljudima koji do sada o njoj ništa nisu znali. I ne smeta pri tome povjesničara Karamarka činjenica da povijest vrlo jasno kaže kako je sustav prakticiran u Jugoslaviji pod Titovim vodstvom (samoupravni socijalizam), mada jednopartijski i autoritaran, bio daleko liberalniji i otvoreniji prema svijetu, nego onaj što je ostvarivan u zemljama istočne Evrope kojom je dominirao Sovjetski Savez.
I nikako da nauči lekciju da je ta socijalistička Jugoslavija (sve do pred kraj) imala gospodarstvo u kojemu su uspješno bili spojeni elementi planske privrede i slobodnog tržišta, gospodarstvo koje je nalazilo svoje mjesto na nemilosrdnom svjetskom tržištu; a da je sa svojom vanjskom politikom Jugoslavija izborila za sebe mjesto na međunarodnoj sceni, nesrazmjerno važnije i utjecajnije, no što bi joj pripadalo na osnovi veličine, broja stanovnika ili ekonomske moći. I to sve pod vodstvom toga Tita, čiju bi bistu g. Karamarko odmah izbacio iz Ureda Predsjednika, kada bi postao šef države.
A egzaltirani televizijski voditelji, na tragu njegove idejne baruštine, već poručuju kako “svi jedva čekamo ilustraciju”.
Eto, možda će šef HDZ-a (i njegovi epigoni) ipak na kraju krajeva nešto naučiti. A kada smo već pri učenju, dat ću mu i jedan savjet. Nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere, a još je manje dobro da veže ruke predsjedničkom kandidatu svoje stranke. A g. Karamarko je učinio upravo to.
Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina. Prerano ste otkrili karte, gospodine Karamarko
Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uopće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina. Prerano ste otkrili karte, gospodine Karamarko.
I sasvim na kraju primjedba osobne prirode. U istome je razgovoru u programu HTV g. Karamarko izjavio kako se i on, poput mnogih, u meni razočarao, ali da je i naučio. O tome jesu li se u meni mnogi razočarali, najbolje govori činjenica da sam dva puta na slobodnim i demokratskim izborima pobjeđivao kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske.
Inače, ja sam taj koji bi u odnosu na njega s punim pravom mogao izjaviti isto. Naime, g. Karamarko je bio moj šef kabineta dok sam obnašao dužnost predsjednika Sabora, a vodio je i izborni stožer uoči predsjedničkih izbora godine 2000. I to je bio jedan drugi Karamarko, mada je i tada bila primjetna doza nerazumijevanja zbivanja iz naše novije povijesti. Tako da ja zaista s punim pravom mogu reći kako sam se u g. Karamarku razočarao, ali sam iz toga i naučio.
A naučio sam u prvome redu to, da on nije ništa naučio, niti je – čini se – sposoban išta naučiti, dapače da svojim neznanjem i uskogrudnošću izravno šteti interesima države, predstavljajući Hrvatsku takvom kakva ona nije, niti kao članica ujedinjene Evrope smije biti.
Pokušao sam, dakle, pomoći – i znanjem, i iskustvom. Mada – bojim se da neki nikada ne nauče. No, nadam se da će barem naučiti hrvatska javnost, odnosno onaj njezin dio kojemu stvari još uvijek nisu jasne. Toj javnosti, onoj većini koja me dva puta birala za predsjednika Republike, ali i svima drugima, bio sam dužan ovo reći.
(Prenosimo sa službene stranice Stjepana Mesića).
Teška i tužna bilanca
Za čovjeka koji je, voljom građana Republike Hrvatske, proveo deset godina na položaju predsjednika Republike, prilično je težak, ali i tužan zadatak naznačiti glavne karakteristike Hrvatske uoči početka nove godine.
Zašto težak? Pa, zato što bi ponetko mogao shvatiti kako iz udobnog prikrajka mirovine dijelim lekcije onima koji su preuzeli zadatak vođenja zemlje. I koji za to snose odgovornost. Ne pada mi takvo što na pamet, ali ako objektivno pogledam gdje smo, kakvi smo i kakva nam je perspektiva, onda ne mogu, a da ne budem kritičan. Pa ma kako se to shvatilo.
A zašto je zadatak bilanciranja Hrvatske na kraju godine tužan zadatak? Jednostavno zato što je malo, ili nimalo onoga što bi se na prijelazu u novu godinu moglo navesti kao nešto što daje prostora realnim nadanjima i očekivanjima da će nam biti bolje, ali ne samo kroz statističke pokazatelje, nego da će to “bolje” osjetiti većina građana naše zemlje.
Broj nezaposlenih i dalje raste, a iz redova vladajućih možemo čuti samo “utješnu” ocjenu kako je to realna slika stanja hrvatskoga gospodarstva. Da, to je točno, ali zar ne bi od Vlade, dakle od izvršne vlasti, trebalo očekivati i nešto više? Ni Predsjednik, ni premijer, ni ministri nisu na svojim položajima da bi nam rekli kako je ono što vidimo zaista tako, kako vidimo. Za to ih ne trebamo, to je sigurno.
Broj nezaposlenih i dalje raste, a iz redova vladajućih možemo čuti samo “utješnu” ocjenu kako je to realna slika stanja hrvatskoga gospodarstva. Da, to je točno, ali zar ne bi od Vlade, dakle od izvršne vlasti, trebalo očekivati i nešto više? Ni Predsjednik, ni premijer, ni ministri nisu na svojim položajima da bi nam rekli kako je ono što vidimo zaista tako, kako vidimo. Za to ih ne trebamo, to je sigurno
Ali, trebamo ih, svi mi i cijela država, da odrede pravac kretanja Hrvatske, da utru put prema mijenjanju postojećeg stanja, da se ne utapaju u samozadovoljstvu, da misle dalje od idućih izbora, da postave jasne i ostvarive, naglašavam: ostvarive ciljeve, da utvrde rokove u kojima će oni biti ostvareni, da kažu kako će ih ostvarivati i da – što nije nimalo nevažno – kažu koliku ćemo cijenu za to morati platiti. U svakome slučaju, ono što je nezaobilazno, to je da građani znaju na čemu su, što mogu očekivati i kada.
Ljudi znaju da je sadašnja vlast, bez obzira na to što govore čelnici donedavno vladajuće stranke, a sada vrlo glasne, ali u toj galami i sadržajno šuplje oporbe, zemlju preuzela u katastrofalnom stanju. Znaju da se takvo stanje ne može promijeniti od danas na sutra. Ali, ono što definitivno ne žele, to je vlast koja će im – svim realnim pokazateljima unatoč – tumačiti kako izlazimo iz krize i kako treba samo još malo pričekati (ali što i koliko?), pa da nam postane bolje, a gotovo svatko na svojoj koži osjeća da nam je sve lošije.
Premda smo prihvatili pravila igre jednog određenog društveno-ekonomskog sustava, to ne znači da se moramo miriti s njegovim najgorim stranama. To ne znači da moramo prihvatiti, a to je – nažalost – realnost u kojoj živimo, da je sve postalo roba koja se prodaje i na kojoj treba zaraditi – i obrazovanje, i zdravstvo, pa i informiranje. Ne moramo prihvatiti društvo koje nije zasnovano na solidarnosti, nego se tu solidarnost građana budi od slučaja do slučaja kada treba pomoći nekom u ekstremnoj nevolji.
Ne moramo prihvatiti sustav u kojemu su svi samo, naglašavam ovo: samo, najamni radnici: i nastavnici, odnosno profesori, i liječnici, i novinari. Ne trebamo prihvatiti brisanje pojmova opći interes i opće dobro. Čak ni zato što smo sad i formalno u krugu zemalja koje su, čini se, sve to prihvatile, ali koje su zbog toga suočene s valom socijalnih nemira i prosvjeda.
Činjenica da sjedimo za istim stolom s čelnicima zemalja Atlantskoga pakta i Europske unije sama po sebi nije nam donijela, niti nam je mogla donijeti, bilo kakav spomena vrijedan napredak. Da, povlačimo više sredstava iz EU fondova nego što je to radila prethodna vlada, ali – unatoč tomu – proizvodnja koja bi mogla zemlju “povući naprijed” još nije pokrenuta. O reindustrijalizaciji na novim osnovama samo se govori, u praksi od toga ne vidimo ništa.
Ne moramo prihvatiti realnost u kojoj živimo, da je sve postalo roba koja se prodaje i na kojoj treba zaraditi – i obrazovanje, i zdravstvo, pa i informiranje. Ne moramo prihvatiti društvo koje nije zasnovano na solidarnosti, nego se tu solidarnost građana budi od slučaja do slučaja kada treba pomoći nekom u ekstremnoj nevolji
Ima darovitih i sposobnih ljudi, osobito među mladima, ima primjera koji pokazuju da postoje i mogućnosti i resursi, no to ostaju usamljeni primjeri – npr. električni automobil s izvanrednim performansama. No, većina tih mladih ljudi, a poglavito znanstvenici, uglavnom odlaze u svijet. I pita li se itko zašto ne ostaju u Hrvatskoj? Mi smo već više od dva desetljeća suočeni s odljevom mozgova, taj se trend nastavlja, ali – je li išta poduzeto da bude zaustavljen? Pitanje se odnosi kako na dugogodišnji režim HDZ-a, tako i na sadašnju Vladu. A ako jest poduzeto, s kakvim rezultatima? Ja ih ne vidim.
Na energetskom sektoru propustili smo, i prethodna i sadašnja Vlada, kako terminal za ukapljeni plin – koji je mogao biti potpuno katarska investicija, vezana s velikim poslovima za naša brodogradilišta – da bismo sada bili presretni što Katar pristaje da se u Hrvatskoj gradi LNG-terminal za njegov plin, ali nitko ne zna tko će to platiti.
Propustili smo plinovod Južni tok, i to magistralni pravac koji bi ne samo opskrbljivao Hrvatsku, nego donosio i čisti prihod na račun transporta plina prema drugim korisnicima. Umjesto toga, potpisujemo, uz veliku pompu, dokument koji bi nas, uz Albaniju, BiH i Crnu Goru, trebao učiniti korisnicima plinovoda iz Azerbajdžana koji je još u fazi ideje, za koji se ne zna tko će ga i kako financirati i s čijom realizacijom treba računati za nekih desetak godina. A dotle?
Nismo bitno pojednostavili uvjete za strane investitore premda se zaklinjemo da će tzv. strateškim investicijama biti znatno lakše ući u Hrvatsku. Nedavno sam čak čuo podatak – nisam provjeravao, priznajem – da je za otvaranje jedne benzinske crpke potrebno skupiti četrdesetak dokumenata.
Svako-malo vlast izlazi pred građane s grandioznim najavama velikih investicijskih projekata, s pričama o monetizaciji, zapravo davanju u koncesiju još ono malo što nam je ostalo, a što nešto vrijedi. Pa ako se to ostvari, bit ćemo ekonomski potpuno u vlasti stranoga kapitala (financijski sektor to je već danas) i onda ćemo o političkoj samostalnosti, odnosno o onome što nam je od te samostalnosti ostalo nakon ulaska u EU, moći samo sanjati.
Činjenica da sjedimo za istim stolom s čelnicima zemalja Atlantskoga pakta i Europske unije sama po sebi nije nam donijela, niti nam je mogla donijeti, bilo kakav spomena vrijedan napredak. Da, povlačimo više sredstava iz EU fondova nego što je to radila prethodna vlada, ali – unatoč tomu – proizvodnja koja bi mogla zemlju “povući naprijed” još nije pokrenuta
Olako se odričemo prava i mogućnosti da se na međunarodnoj sceni čuje naš glas, da glasno i jasno zastupamo ne samo vlastite interese, nego i da procjenjujemo globalne procese koji – naravno – imaju utjecaja i na nas. Mi jesmo dio Europe, ali svijet nije samo Europa. Previše se bojimo da se naš samostalni stav nekome ne bi svidio, dok se u isto vrijeme ponekad inatimo na sporednim i minornim stvarima.
Pritom i vlast i nevladin sektor, odnosno, da to tako nazovem, civilno društvo, s golemim zakašnjenjem, nejedinstveno i bez dovoljno odlučnosti reagiraju na sve agresivnije nastupanje desnih, klero-nacionalističkih snaga na unutarnjopolitičkoj sceni. Nedavni referendum o ustavnoj definiciji braka dobar je pokazatelj onoga što je propušteno, ali i onoga što još predstoji. Država nije znala, nije htjela ili nije imala hrabrosti obraniti svoj sekularni karakter, nikoga na razini vlasti nema tko bi jasno i glasno rekao da vjerske slobode koje su neupitne ne znače i ne podrazumijevaju pravo Crkve, odnosno bilo koje vjerske zajednice da se miješa u politiku.
Umjesto toga, svjedoci smo neskrivenog izravnog miješanja Crkve u politiku, doslovno s oltara, kroz podupiranje i inicijative za ustavno definiranje braka i tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, nelegalnog i nelegitimnog tijela koji se opet nitko ne usuđuje zabraniti. Time se Crkva svrstava na stranu desnih radikala koji otvoreno žele smanjiti prava manjina, do sada zajamčena našim Ustavom.
Možda će to ipak izazvati reagiranje europskih institucija (za sada postoji tek pismo sedamdesesetak zastupnika Europskog parlamenta) koje su do sada za takve pojave, ne samo u Hrvatskoj, bile i slijepe i gluhe, jer se sve to zaodijeva u ruho antikomunizma i suzbijanja komunističkog mentaliteta od kojega – koliko ja mogu procijeniti – najviše pate upravo oni koji su u kritici i osudi toga mentaliteta najglasniji. Da budem do kraja jasan: referendum o ustavnoj definiciji braka nije se smio dogoditi, a tzv. referendum o ćirilici treba spriječiti.
Obrazovni sustav i mediji, čast izuzecima, odigrali su u tome kobnu ulogu i mi smo danas suočeni s generacijama koje su odrasle zatrovane virusom nacionalizma, u nepoznavanju osnovnih povijesnih činjenica, nesposobne shvatiti kako budućnost nije i ne može biti u getima (a od geta do koncentracijskog logora mali je korak, zar ne?), nego samo u zajedničkom životu
Jednako tako treba postaviti čvrstu branu sve glasnijem i otvorenijem neoustaštvu koje nas zapljuskuje i s dijela političkog spektra, iz nezanemarivog dijela javnosti i iz nekih utjecajnih medija, ali i kroz tzv. znanstvenu publicistiku koja sa znanošću jedva da ima neke veze. Takvu branu nitko djelotvorno ne postavlja.
Neoustaštvo je očito dobilo pravo građanstva na našoj političkoj sceni. Nudim svima koji u to ne vjeruju jednostavan test: izađite na ulicu i vičite da ste ustaša. Možda će vas netko poprijeko pogledati, ali dogodit vam se neće ništa (napokon, ni u jasnom rasističkom vrijeđanju ministra obrazovanja, ni u ustaškome pozdravu na stadionu nisu pronađeni elementi kaznenog djela). I upitajte nekog srednjoškolca što zna o ustašama i njihovim uporno prešućivanim, pa i otvoreno negiranim zločinima.
A pokušajte izaći na ulicu i vikati: ja sam komunist. Vrlo vjerojatno završit ćete prebijeni u bolnici, a kolumnisti zaduženi da brane “našu stvar” – tzv. književnike neću ni spominjati, nisu toga vrijedni – raspisat će se o pogubnosti propusta da se ostaci komunizma zatru u korijenu (zaboravljajući da su baš oni – uglavnom svi – bili revnosni članovi Saveza komunista).
Nećete bolje proći ni ako se glasno legitimirate kao antifašist jer mantra prema kojoj je ovdje kod nas antifašizam inačica za komunizam, a komunizam je – zna se što, gotovo je općeprihvaćena, činjenicama unatoč.
Pa upitajte onda već spomenutog srednjoškolca što uopće zna o komunizmu, o socijalizmu u Jugoslaviji i o mnogo spominjanim zločinima komunista. Rezultati će biti porazni i sve će vam biti jasno. Ali zašto oni koji su pozvani da se tomu suprotstave uglavnom šute, to vam neće biti jasno. Baš kao ni meni.
U Hrvatskoj je na kraju godine 2013. stvorena upravo idealna klima za bujanje desnog ekstremizma i za njezino pretvaranje u državu koja će po formi, doduše, biti demokracija, ali koja će sadržajno biti uz bok desno-konzervativnim, čak i profašističkim porecima
Sve te pojave bujaju na plodnom i marljivo kroz dva desetljeća zalijevanom tlu nacionalizma, pri čemu ove zabetonirane glave pod nacionalizmom ne razumijevaju da se voli ono što je svoje, nego očekuju, pa i traže da se mrzi, i to žestoko, sve što je tuđe (i svatko tko je drugačiji).
Takvim nacionalistima govoriti o tome kako Hrvatska ima budućnost samo kao građanska država u kojoj će svi građani u svemu biti ravnopravni, kao država u kojoj će manjine (sve!) uživati zaštitu i status, primjeren etabliranim demokracijama, da ima budućnost samo kao dio Europe koja bi se trebala graditi na premisi da različitosti obogaćuju, to je uzaludno. Oni to niti mogu, niti hoće shvatiti. Oni su opijeni idejom nacionalne supremacije (“mi” smo bolji od “njih”), poduprte crkvenim blagoslovom, oni se ne žele otvorenih očiju suočiti s istinom o prošlosti vlastite nacije, kako onom iz Drugog svjetskog rata, tako i onom iz Domovinskog rata.
Obrazovni sustav i mediji, čast izuzecima, odigrali su u tome kobnu ulogu i mi smo danas suočeni s generacijama koje su odrasle zatrovane virusom nacionalizma, u nepoznavanju osnovnih povijesnih činjenica, nesposobne shvatiti kako budućnost nije i ne može biti u getima (a od geta do koncentracijskog logora mali je korak, zar ne?), nego samo u zajedničkom životu.
Čak ne i u suživotu, jer taj pojam iskovan i nametnut u vrijeme ratova u kojima se raspala jugoslavenska federacija zapravo sugerira da oni koji su po bilo čemu različiti – po rasi, naciji, vjeri, spolu, svjetonazoru – ne mogu živjeti zajedno, nego samo jedni uz druge – dakle u getima.
Ne, istina je upravo suprotno: naša je budućnost samo i jedino u zajedničkom životu u kojemu se nikoga neće pitati ni za rasu, ni za naciju i vjeru, ni za to komu će dati glas na izborima, ni to s kim spava, odnosno živi, nego će se pitati i procjenjivati samo i isključivo kakav je čovjek. To vrijedi za Hrvatsku, to vrijedi za regiju, to vrijedi za Europu i svijet.
Oni koji nisu htjeli da nam bude lošije, nego bolje, svi bi oni trebali smoći snage i mudrosti da kažu: dosta je! Ne pristajemo na manipulacije s mrtvim i živim braniteljima! Ne prihvaćamo laži! Ne želimo ići u budućnost tako što ćemo postati taoci prošlosti!
Današnja je Hrvatska, i to me vraća na početnu konstataciju da je o njoj tužno govoriti, od takvih ideala još daleko. Mi smo, govorim to sasvim trijezno i objektivno, na rubu socijalnih nemira, jer posve bi glupo bilo očekivati da oni koji ostaju bez posla, bez sredstava za život (prekopavanje kontejnera za smeće postalo je dio naše svakodnevice, dok pučke kuhinje imaju sve više posjetitelja), oni koji nerijetko gube i krov nad glavom, da takvi – dakle – imaju beskrajno strpljenje.
Naći će se Netko, nije teško pogoditi koje političke provenijencije, tko će ih izvesti na ulice, a taj bi dan mogao označiti i definitivni sumrak demokracije što se u Hrvatskoj tek počela razvijati.
Inače, tu demokraciju koči još uvijek stanje u pravosuđu koje je – usprkos pozitivnoj ocjeni Europske komisije – katastrofalno, koči nesposobnost države da se istinski uhvati u koštac s korupcijom i organiziranim kriminalom – svim spektakularnim uhićenjima unatoč.
U Hrvatskoj je na kraju godine 2013. stvorena upravo idealna klima za bujanje desnog ekstremizma i za njezino pretvaranje u državu koja će po formi, doduše, biti demokracija, ali koja će sadržajno biti uz bok desno-konzervativnim, čak i profašističkim porecima kakvi – budimo otvoreni – postoje i na Starome kontinentu.
Oni koji su se borili za Hrvatsku, oni koji su željeli samostalnu hrvatsku državu – ne bilo kakvu, nego demokratsku i europsku – oni koji nisu htjeli da nam bude lošije, nego bolje, svi bi oni trebali smoći snage i mudrosti da kažu: dosta je! Ne pristajemo na manipulacije mrtvim i živim braniteljima! Ne prihvaćamo laži! Ne želimo ići u budućnost tako što ćemo postati taoci prošlosti!
A prije svih bi to trebali reći obnašatelji najviših funkcija u državi, ali i čelnici oporbe; sve to pod pretpostavkom da im je, jednima i drugima, doista stalo do napretka Republike Hrvatske i do boljeg života svih njezinih građana.
Godina u koju ulazimo bit će prijelomna. Kao bivši predsjednik Republike, to mogu samo konstatirati. Ali i moram, jer pravo na šutnju nemam.
(Prenosimo s portala forum.tm)