novinarstvo s potpisom
Predrag Finci, ”Umjetnost uništenog. Estetika, rat i Holokaust”, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.
Predrag Finci (1946.) kao da se cijeli svoj život spremao za ovu i ovakvu knjigu. Kao da mu je za nju trebalo još samo jedno, osobno ratno traumatsko iskustvo. [Read more…]
Alen Kristić, ”Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog’’, Synopsis, Sarajevo–Zagreb, 2015.
Gotovo je cijelo desetljeće, prvo desetljeće dvadeset i prvoga stoljeća, mladi teolog Alen Kristić ispisivao rubriku ”Upoznajmo druge“ u tada iznimno prestižnoj sarajevskoj mjesečnoj reviji ”Svjetlo riječi“. [Read more…]
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.
Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora. [Read more…]
Zoran Grozdanov (ur.): Teologija: silazak u vražje krugove smrti: o četrdesetoj obljetnici Raspetog Boga, Ex libris, Rijeka, 2014.
Čak i neteolozi, u kakve i sam spadam, znaju za Moltmanna i barem dvije njegove kapitalne knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1972). U nas je obje te knjige za riječki Ex libris preveo Željko Pavić. Isti je izdavač 2007. objavio i zbornik u čast Jürgena Moltmanna Bog pred križem, a 2014. pojavio se zbornik rađen u povodu 40. obljetnice Raspetog Boga.
Iza svakog od ovih projekata, kao i inače iza svega što radi Ex libris, urednički stoji Zoran Grozdanov i sâm teolog, koji je osmislio i do kraja izveo i ovaj hommage jednom teološkom klasiku što knjiga Raspeti Bog već odavno jest, premda postoji tek samo skromnih četrdeset teoloških godina. Skromnih, kažem, s obzirom na ovu riječ ”klasik“.
U novom su zborniku, kažem novom jer bi ovdje ”stari“ bio onaj iz 2007., tekstovi Jürgena Moltmanna i četvorice mladih teologa, svih rođenih dobrano nakon objavljivanja Moltmannove knjige koja je predmetom njihova čitanja, trojice urednika hrvatskoga izdanja Conciliuma: Zorana Grozdanova, urednika i duše ovog projekta; Alena Kristića i Entonija Šeperića, te Branka Sekulića.
Moltmannov tekst koji otvara ovu knjigu govori kontekst u kojemu je knjiga Raspeti Bog pisana, te kontekst u kojem je knjiga živjela i proizvodila nove kontekste silazeći u ”vražje krugove smrti“, tj. u nova iskušenja ljudske patnje i traženja na teološki način smislenoga kršćanskoga odgovora na nju.
Sjajni tekst Zorana Grozdanova ”Teologija iz konkretnog“ prvi je teološki tekst ovog teologa s kojim se uopće susrećem. Njegova je temeljna vrijednost što je uvelike korespondentan Moltmannovu tekstu i što doista propituje kontekst u kojemu je djelovala ili mogla djelovati naša teologija, kontekstualno, dakle secundum loca et tempora, sukladno vremenu i prostoru na kojemu je mogla, da ne kažem i bila dužna odčitavati svoje vrijeme, ateizma npr. kao mogući joj zadani milieu.
Iz ateizma življenu joj marginalizaciju ili bilo koji drugi aspekt kojim bi se odgovorilo izazovu, iz kojega bi se razvijala kontekstualna teologija. Jer, Moltmannova knjiga ili knjige nisu samo teološki, teorijski poticajne, nego su i djelatno poticajne na što posebno ukazuje južnoamerička teologija oslobođenja. No, naš ambijent se bavio teologijom ”čuvanja božanskosti Boga od konkretnih povijesnih zbivanja“, sterilizirajući i Boga, i misao o Bogu, i svaku odgovornu akciju.
Tekst Alena Kristića ”Razvoj demokratske političke kulture: religije kao čimbenik političkog oslobođenja?“ upravo pokazuje što je sve teologija mogla činiti ili što danas ima činiti govoreći iz konkretnoga, mijenjajući ili utječući na promjenu političke kulture, ponajprije u smislu oslobađanja religijskog od njegove vulgarne političke instrumentalizacije, kojom se čovjek, unatoč promjeni političke paradigme još uvijek politički porobljava.
Gotovo je obeshrabrujuća spoznaja da je proročanskije, kako bi to rekla teologija, tj. istinskije, autentičnije teološki govorio civil i sociolog religije Željko Mardešić od sve sile hrvatskih katoličkih teologa koji svoj konformizam jednako žive sad u tranziciji kao što su nekoć u ateizmu. Otuda Kristićev govor u povodu Moltmanna ohrabruje.
Na istom je kritičkom tragu i tekst Entonija Šeperića ”Vražji krug apatije teološkog diskursa“ kojemu su temeljna polazišta, uz Moltmanna dakako, uvijek inspirativni Metz i Balthasar, te teološki nerijetko zaboravljana epizoda Kristova silaska nad pakao kao moguće inspirativno mjesto teologiji iz ”vražjih krugova smrti“.
Naime, trajni bijeg teologije pred konkretnostima čovjekove patnje i stvarao je visokosofisticiranu teologiju udaljenu od konkretnosti svijeta, teologiju za koju s pravom misli Šeperić da je apatičnošću svoga diskursa nastojala ”Boga uščuvati pred septičnošću ljudskog zla i patnje“, a upravo na tim je (osobnim) iskustvima i tim temeljima Moltmann gradio svoju teologiju križa i teologiju nade.
Na izazove konkretnog, međutim, teologija je odgovarala i još uvijek odgovara šutnjom i zaboravom. Otuda se i događa da je još uvijek veći problem Crkvi jedna Küngova ili Sobrinova knjiga nego sve patnje tisuća pedofilskih žrtava njezina, tj. katoličkog klera.
I tekst Branka Sekulića ”Krabulja kršćanskog vulgarizma. Etnoreligijanska utvara u suvremenom sekularističkom društvu“ govori o političkoj religiji koja vlada u suvremenim društvima, a koju proizvode različite interesne skupine. Tu i takvu religiju autor naziva – religijanstvom.
Tako odčitana politička religija, ustvari, nije ništa drugo nego ”modus operandi pojedinih crkvenih dostojanstvenika“ po kojemu religija postaje ”gramzivi okupator čitavog jednog vrijednosnog sustava“. Čak, moglo bi se reći, vulgarizirajući je jezikom njezinih unutarnjih vulgarizatora, da su crkve i džamije pretvorili u globalne i globalizirajuće brendove visokog profita samo ponešto drukčije od Coca cole ili McDonald’sa, a svoje podanike/vjernike i široku ”potrošačku bazu“.
Ne, neka ne zbunjuje to što se praksa ”političke religije“ realizira na etno razini, jer religijanstvo ima itekako razvijen praktično-profitabilni refleks, čak bi se moglo reći zavodljivi eros da svoje krajnje reducirane identitarne odrednice pretvara u uzvišeni credo podanika.
Govoriti nekoć iz iskustva brojnih smrti, logora, zarobljeništva… književnost ili teologiju ”ruševina“, kao što su to radili jedan Heinrich Böll ili Jürgen Moltmann, mladi su teolozi našeg prostora, obilježavajući obljetnicu jedne kapitalne teološke knjige, pokazuje to ovaj zbornik, razumijeli na pravi, autentičan način.
Ne dizati spomenik knjizi i autoru, nego odgovorno govoriti o svome vremenu i svome prostoru. Na teologiju iz konkretnog, odgovoriti teologijom iz konkretnog. To je, uza sve drugo, uza sve prigodničarsko, uza sav hommage jednoj knjizi i jednom autoru, jedini pravi odgovor na izazove knjige, na izazove vremena i prostora, na izazove vlastite struke – teološke.
Na izazove vlastite moralnosti!
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.
Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora.
Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom ”Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu.
Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko.
Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg i to gotovo istim metodama, kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe.
Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem.
U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transfromacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti.
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora.
Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religizonost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta.
I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći.
Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas.
Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju autor ”profiltrirao“ i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta.
Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu je u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, malo tko pokazao.
Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.
Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura-Synopsis, 2013.
(Ivan Lovrenović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman što se u okviru književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli dodjeljuje za najbolje djelo objavljeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U povodu velikoga priznanja našemu kolegi i prijatelju, ponavljamo članak našega suradnika Željka Ivankovića. Jednom riječu: ako niste, Lovrenovićevu knjigu morate pročitati).
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.
Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i Društvo pisaca. Novi se predsjednik Društva već suočio s njegovom financijskom, tj. društvenom marginalizacijom. Ne treba im njegovo djelovanje, ne trebaju im ni književne manifestacije nazvane ni po najuglednijim bošnjačkim piscima, ako već ne vole one s ”vlaškim imenima”, ne trebaju im, eto, ni Sarajevski dani poezije, institucija koja je desetljećima obilježavala i ovu zemlju i Sarajevo.
No, da sve u književnom životu grada ne bi bila žabokrečina, opet se potrudio, pogodite tko, da – Sidran, čovjek koji svoj ”dugi odlazak” obilježava šminkanjem vlastitog lika i djela u čvrstu uvjerenju da se to radi diskreditiranjem drugih, ponajprije kolega pisaca te stvarnih i simboličkih punktova kulture.
Kako ga nisu smirili, tj. zadovoljili ni svi stanovi koje je dobio, ni sisanje svih mogućih nacionalnih, stranačkih ili tajkunskih sisa, podjednako goraždanskih, tešanjskih, Kusturičinih ili reisovih…, to sad udara na sve živo i izgleda ne misli popustiti ili dok ne umre ili dok mu se barem cijela Kotlina, ako već ne i sâm Nobelov komitet, ne pokloni.
Recentnu stvaralačku impotenciju Abdulah Sidran kompenzira svakodnevnim pisanjem cirkularnih pisama što ih odašilje članovima PEN-a. A kad se toga malo zasiti, onda se bavi ljudima koji su eminentni u svojoj struci i opanjkava ih ili politički diskreditira. Novi je skandal izazvao u vezi s Društvom pisaca BiH gdje je također imao potrebu popravljati noviju povijest i uljepšavati svoju sliku u njoj, pa je za osnivanje Društva pisaca u ratnim godinama, izjavio: ”Napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku…” A onda su to, koji dan potom, neki pisci pročitali i odlučili izaći iz tog i takvog Društva pisaca.
E sad da vidimo kako s tim stvari stoje? Ispod te Sidranove izjave, kako je prenosi Oslobođenje (26. lipnja 2014., str. 26-27), objavljena je i Programska povelja Društva pisaca BiH iz 1993. i odmah sam prepoznao da je to povelja koju sam svojedobno ja pisao. No, nisam shvatio zašto je objavljuju sad i ovdje kad tu stoji upravo sve suprotno od onoga što Sidran tvrdi.
Najposlije, a Sidran to ne zna, jer vjerojatno tada nije bio pri sebi, tj. nije bio trijezan, to nije povelja koju su pisci potpisivali ulazeći u Društvo pisaca, jer takvo što (povelja!) tada nije ni postojalo. To objavljeno je Povelja ratnog kongresa bh. pisaca. No, niti Sidran niti njegovi mediji to ne znaju.
Sidran se u toj stvari, naime u stvari pisanja Povelje, kod Bošnjaka, ako je tada uopće bio trijezan, daleko manje pitao od Alije Isakovića ili Nedžada Ibrišimovića, koliko god da je Sidran sa svojim prijateljima iz podzemlja (o čemu svjedoči i Goran Simić, Oslobođenje, 5. srpnja 2014., str. 29), interesno već bio ”zaklapio” (sarajevski izraz!) atraktivne prostore Doma pisaca.
A što se tiče govora o tome da smo potpisivali da ”mi pišemo na bosanskom jeziku”, to se iz Povelje (dok se pisala zvali smo je i Deklaracija) ne vidi niti bi to dopustili Radanović, Šantić, Vešović, Ivanković, Marjanović, Kordić, sve da su drugi (Bošnjaci) bili i netolerantniji od rigidnog Sidrana. Zanimljivo je da mu jezik Povelje, koju sam ja tada napisao, nije smetao i nije izgledao ”ustašoidan”, kako se poslije izjašnjavao o suvremenom hrvatskom jeziku.
Da, išao sam sve ovo još jednom provjeriti u svojemu dnevniku ”700 dana opsade” i nigdje, u konstruktivnom smislu – nigdje Abdulaha Avde Sidrana. A što se tiče njegova zaplotničkog djelovanja, neka on sam i dalje o njemu govori kao što se, evo, izdao na tribini Društva pisaca, a novine koje ga, za razliku od nekoć – ”sad prate” (podsjećam one sa slabijim pamćenjem da je ranije odbio te nekoć ugledne novine govoreći: ”Oslobođenje me nije dobro pratilo”; usp. Oslobođenje, 11. 4. 2012., str. 3), neka ga samo vjerno prenose. Dragocjeno svjedočenje za definitivnu sliku A. S.
I kad pomislite da se o Avdi Sidranu nema više što reći i kad povjerujete da je sve što vam drugi o njemu kažu mračna istina, npr. da je propio novac koji mu je reis dao da uredi grobove roditelja, on sam o sebi kaže gnusnije stvari nego bi ih bilo tko drugi, pa i najveći njegov dušmanin, a koje on posvuda paranoično vidi, o njemu bio u stanju smisliti.
Premda je cijeli rat bio na stranačko-nacionalnoj sisi, tj. na Marlborou i viskiju dok je zemlja krvarila, on bi sad odaslao u svijet sliku o sebi kao o nacionalnom aktivistu, lideru, angažiranu intelektualcu, nekome tko se pitao i tko je odlučivao. A kad su ga, doživljavajući ga kao takvoga, pojedini ipak zamolili za pomoć i intervenciju, kako to obično bude u ratu, pa i najbliskiji mu predratni prijatelji, bio je bijedna kukavica ili, kako se to u raji kaže, pizda. Uh, koliko samo o tome ružnih svjedočenja ima…
Kolegama koji su zbog Avdine rečenice izašli iz Društva moram reći da se Avdo doista zvanično ništa nije ili veoma malo pitao, ali da je vjerojatno, kao i većina u tadašnjem Sarajevu, vodio neku paralelnu minder-politiku – jest. I važno je da je to priznao (i neka samo nastavi), jer je time objasnio i otkuda mu tolika moć zbog koje je hodao okolo i govorio ”Moćan sam, moćan sam”.
Zamislite tako malog čovjeka koji se najednom osjeća moćnim da ima potrebu svoju moć hraniti jednako tako i istovremeno stihovima posvećenim šefu policije, šefu kriminalnog podzemlja i predsjedniku Stranke. Malo previše, zar ne? Ta ulizivačka njegova moć i okretanje glave od dojučerašnjih prijatelja, te izobilje Marlboroa i viskija vjerojatno su mu za njegovih dugih mamuranja pred vlastitim ogledalom davali lažnu sliku o vlastitoj važnosti i moći. Prvi put, dakle, bilo je dana i dana, čak mjeseci da se nitko nije zajebavao na Avdin račun?!
Danas, kad ne može više pisati, pa vlastitu sterilnost kompenzira etiketiranjem ljudi i kojekakvim objedama, a na plaćenim tv-nastupima zamuckuje i stenje kojekakve gluposti o jeziku npr. usput se pritom, kao nesvršeni student Filozofskog fakulteta, hvali da je diplomirao jezik, jer je jezik koji on zna bio na nižim (prvim) godinama studija; danas kad je u čaršiji manji i daleko nevažniji od vlastite slike o samom sebi, misli da može mijenjati prošlost Društva pisaca, PEN-a ili književnog života u zadnjih 20-ak godina, kao što pred vlastitim ogledalom (pred kim još?) kuša mijenjati sliku o sebi. Proizvođenje ”ljepše prošlosti” nije uspjelo ni mnogo uspješnijim manipulatorima od Avde Sidrana, koji se čak i tu pokazao malim, sitnim, sitno-pilićarskim.
Da, on bi danas, kad nema Nedžada Ibrišimovića i Alije Isakovića, da se ipak nešto pita ili da se u stvari književnosti pita o svemu. Pa, stoga valjda, u ANUBiH opanjkava kolege, potencijalne kandidate; ili – vratio bi se u PEN da odlučuje, a u Društvu pisaca će uskoro prodaja kuće na moru u vlasništvu Društva pisaca, pa bi opet malo (malo više!) da se pita…
Vjerojatno frustracija nekoga tko se nikad i nigdje nije pitao. A i zašto bi? A i otkud mu najednom ta želja? Zar mu je tako malo što je (bio!) dobar pisac nekih scenarija i nekih pjesama… Ne, jer njega zanima novac! Novac u velikim količinama! Onaj koji je pošteno zaradio pišući scenarije za Kusturicu, a danas se mora ponižavati i tog istog redatelja, kad je cijela (njegova, Sidranova) nacija službeno protiv njega, moliti za usluge…
A tako bi taj Avdo, tako uspravno, kao monument, odživio svoje zadnje dane, tako bi uspravno umirao, a… A, vidi vraga… Nije mu dano… I onda su svi, svi osim njega krivi!
Dok čitam knjigu Roberta M. Edsela ”Odred za baštinu”, priču o ratnim podvizima Odjela za spomenike, likovnu umjetnost i arhive u vojsci/vojskama zapadnih saveznika za Drugoga svjetskog rata, pred oči mi dođe i tekst o 70. obljetnici ratnog kongresa kulturnih radnika Hrvatske održanog u Topuskom za Drugog svjetskog rata. A s tim, neizbježno, i silna tuga da je i jedno i drugo bilo moguće nekoć davno, u neka, rekli bismo, barbarskija vremena nego danas… Danas to ni u miru nije moguće zamisliti, a kamoli realizirati.
Ovo bi oboje jedva bilo važnije od kakvog prigodnog podsjećanja na neki daleki povijesni period, na činjenice o kojima smo tako malo znali, pa bi čak u svojoj arhaičnosti zvučalo paradoksalno da nije, nažalost, i Odred za baštinu i Kongres kulturnih radnika nešto i danas tako i toliko aktualnošću poželjno i čak – nužno. Možda čak više za naš sadašnji mir nego za nedavne i memorijski još uvijek neprerađene jugoslavenske ratove.
Naši ratni i poratni skorojevići i mrzitelji kulture, silno udaljeni od svakog angažmana vezana uz bilo koji spomenik kulture, galeriju, arhiv, muzej, biblioteku, kinoteku, park prirode, oko takvog čega se, ali ne i načelno oko ”ideje kulture”, okupe samo kad se u najjeftinije politikantsko-manipulativne svrhe treba sjetiti da su porušeni spomenici kulture: Stari most, Aladža džamija, Vijećnica ili Orijentalni institut. No, ne, naravno, i da bi se nešto od toga obnovilo. Da bi se, primjerice, otvorio muzej, izgradila galerija Ars aevi, koncertna dvorana ili da bi se ušlo u potragu za u ratu otuđenim kulturnim dobrima ove zemlje, da bi se zaštitili spomenici od devastacije već i samim neadekvatnim tretmanom…
Za njih je spomenik kulture manje važan od nekog netom probijenog tunela na auto-cesti, premda se i po kilometrima izgrađenih auto-cesta nalazimo na zadnjem mjestu u Europi.
No, da, doći će možda na otvorenje muzeja u samostanu u Fojnici, ako tamo bude i neki politički čelnik iz susjedne zemlje ili reprezentativna delegacija diplomatskog kora… No, nema veze, ni Mussolini nikad svojevoljno nije kročio ni u jedan muzej kaže nam autor ”Odreda za baštinu” Robert M. Edsel.
Teško je razumjeti, dakako da je teško, da Tito s partizanima nakon četiri godine dolazi iz šume i ima ministre i veleposlanike kakvih se ni Churchill ne bi postidio, da Francuska cijelih deset godina za ministra kulture ima jednog Malrauxa, kao i to da je većina naših ministara i veleposlanika svjetlosnim godinama udaljena od svake ”ideje kulture”, kao da se BiH u svijetu ima ičim legitimirati osim kulturom… No, za većinu tih ljudi osjećaj za umjetnost i kulturu jedva da bi se mogao iskazati i metaforom koju na jednom mjestu u ”Odredu…” koristi Edsel kad za neke od svojih junaka kaže da im se: ”… arhitektura svodila na pribijanje dasaka na bočni zid kuće, a umjetnost je bila tek odraz neba u prljavoj kišnoj lokvi”.
Ma ”oni ti, prijatelju”, što bi rekao netom pred rat moj prijatelj Muhamed Kondžić, ”ne vole ni musaf, a kamoli naše knjige”, a sad bi čovjek još htio da razmišljaju u kategorijama u kojima razmišljaju aktivisti u ”Odredu…”: ”Spašavati kulturu saveznika nije osobita stvar, cijeniti kulturna dobra neprijatelja, riskirati život da bi ih spasio – bilo je nečuveno”. Ne, do tih uzvišenih ideja se na našem prostoru nitko dovinuo nije.
Opljačkan je barokni Vukovar, rušen Dubrovnik, srušeni Stari most, džamije Ferhadija ili Aladža, zapaljeni Vijećnica i Orijentalni institut, a obnovljeno (domaćom voljom i novcem) nije ništa. Jedva da bi što uopće bilo u funkciji da nije bilo političkog i financijskog angažmana stranaca.
Naša se pamet prema kulturnim vrijednostima u ratu, u najboljem slučaju, odnosila kao sovjetska Trofejna brigada koja je pljačkala, tj. transportirala sve što može poslužiti ”kao neslužbena odšteta za nacističku devastaciju SSSR-a”, a u našem slučaju i po našem principu ”ako to nije moje, neće biti ni komšijino”. I kako u ratu, tako i poslije rata.
Od tolikih ministara kulture u ovoj zemlji još nisam čuo da su obnovili neku biblioteku, otvorili neki muzej, objavili neke kapitalne knjige, sredili kinoteku, opremili arhiv, na tržištu kulturnih vrijednosti nabavili nešto što bi logično pripadalo BiH, investirali u park prirode, uredili cestu do npr. Bobovca, ama barem obnovili jednu od zgrada tobože pod zaštitom države. Primjerice onu što kao ruglo i opasnost za građane stoji uz katedralu ili jednu od onih u ulici Kotromanića.
Ne, čak tamo, ni stotinu metara zračne linije od Parlamenta BiH i jednako toliko od najmodernijeg u državi Sarajevo City Centra, stoji ruglo. Naime, Cigani su u središtu grada razapeli čerge i to mjesecima nikome iz Kantona i Grada ne smeta, a kad samo na sat-dva parkiraš auto tu gdje su sad parkirana tri-četiri ofucana auta tih čergaša, eto policije da naplati kaznu. Baš sreća za turiste – kad je već Zemaljski muzej zatvoren, da se ipak ima što fotografirati…
Ma i zadnje je provincijsko mjesto nekoć, sjećam se iz djetinjstva, imalo neki prešutni dogovor gdje Cigani preko ljeta mogu podići čerge… A danas? Čerge je na jednoj od najelitnijih lokacija i to mjesecima i sa svim što uz to ide: smeće, prljavština, razapeto rublje, plastične folije, fekalije, smrad… Neka se samo odgovorni ne pravdaju kako je to njihov prilog rješavanju pitanja ”Sejdić-Finci”!
Ovoj zemlji i njezinoj kulturi umjesto sadašnjeg Odreda za nered trebao bi doista samo jedan čovjek koji zna i hoće raditi svoj posao u kulturi. Neki naš Malraux…
Mi se ne moramo sekirati kao ljudi iz “Odreda za baštinu” koje je mučio problem: ”Što ako dobijemo rat a izgubimo petsto godina svoje kulturne prošlosti za koju smo sad mi zaduženi?” jer mi, koliko se god hvalili nekim svojim tobožnjim kontinuitetom i unutar tog kontinuiteta nekom kulturom, nemamo ni jedno ni drugo, a i ne osjećamo se zaduženima ni za što.
Mi odgovaramo jedino ”sudu svoje partije”, a partija je uvijek slika i prilika svoga naroda i svoje kulture. A koliko vidimo narodima ne trebaju nikakvi odredi, nikakvi kongresi kulturnih radnika, nikakve kulturne asocijacije, knjige, književni časopisi, nikakve izložbe, otvoreni muzeji u turističkoj sezoni, gradnja objekata kulture…Baš ništa!
Doduše, ”Odred za baštinu” i jest bio ekscesna kulturološka pojava. Da mi sad ne mislimo da su ti zapadnjaci nešto bolji od nas. Da, nažalost, tako je. Istina je. Ali je zato naš ”Odred za nered” neekscesna pojava, on je višestoljetno pravilo. On je jedini naš kontinuitet.
Ili, recimo to drukčije: mi nemamo Louvre, Michelangela, Rubensa, Rembrandta, van Eycka, Cranacha, katedralu u Chartresu ili Kölnu, crkvu u La Gleizeu ili Gentski oltar, a tamo npr. neko kamenje po šumama ili uz putove (odnedavno su to stećci za koje se otimaju sve tri nacije, a nijedna ih ne čuva), kome je to važno? Kome je važna umjetnička kolekcija Ars aevi (još nismo naučili ni kako se to čita!) kad znamo da je Hitler i mnogo vrednija umjetnička djela proglašavao dekadentnima i spaljivao ih…
Doduše, taj je Hitler poražen, ali svakako ne i njegove ideje, pa i ova, kod nas trajno teorijski i pragmatično prisutna: ”Masa uspijeva zapamtiti samo najjednostavnije pojmove, pogotovo ako im se ponove tisuću puta”. A pogotovu kad su izbori, poplave i slične elementarne nepogode…
Dakle, ”Odred za nered” jaše i dalje. On je, ako ne inkarnacija svih jahača apokalipse nad Bosnom, onda barem jednog od njih… Kojega?
Već dulje vremena traju udari na PEN Centar BiH, a ovih su dana kulminirali. Zašto? Zato što onaj koji te udare predvodi – Abdulah Sidran – nije primljen natrag u PEN BiH. Njemu blizak dio medija neće, ne može i ne želi vidjeti bit problema, nego, kako to inače biva s novinarima u svoj njihovoj površnosti, uhvate se na prvu, najprizemniju i grizu ko pit bul, unatoč svakom zdravom, logičnom rezonu.
Sidran, čovjek koji je svojedobno izišao iz PEN-a, tobože ili stvarno nezadovoljan njegovim radom, sad bi se najednom, nakon desetak godina, vratio kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da sve te godine nije iznapadao i izvrijeđao kroz te iste medije koji ga sad ”prate” (nekad ih je bojkotirao jer ga ”nisu pratili” – njegov izraz) sve i svakoga u tom istom PEN-u i to na najgori mogući način, onaj koji je direktno u suprotnosti s temeljnim aktom PEN-a – Poveljom PEN-a.
Zašto sad hoće unutra? Je li se to promijenio PEN ili on? Ili mu je pod starost došlo iz guzice u glavu, kako se to kaže u BiH? PEN se nije promijenio, a nije ni Sidran, jer životni ”račun svodeći” i dalje kleveće, laže, etiketira, optužuje…, ali bi ipak da ga negdje ima, da ga se negdje i za nešto pita…
Goran Simić je nedavno u polemičkom tekstu svekolikoj javnosti zorno pokazao kako su npr. Sidranove optužbe na njegov račun, a ”za krvno srodstvo”, iz arsenala metoda koje je koristio Hitler (a treba reći i Staljin!), dok bi brojne druge Sidranove optužbe protiv kolega i etikete na njihov račun ispunile cijelu jednu ovakvu kolumnu, a Sidrana pokazale onakvim kakvim ga u moralnom smislu desetljećima doživljava ogroman broj kolega i intelektualno Sarajevo.
O čemu je, dakle, riječ? Na nedavnoj je Skupštini PEN-a posvećenoj prijemu novih članova uredno apliciralo 17 potencijalnih kandidata. To znači da su imali ono traženo: prijavu i preporuku najmanje tri člana. Sljedeća je proceduralna instanca bila tajno glasovanje svih Skupštini nazočnih članova PEN-a i onih koji taj dan nisu mogli biti nazočni, ali su svoje glasove ranije zapečaćene deponirali u PEN-u.
Od tih je 17 kandidata 15 primljeno jer su dobili natpolovičnu većinu glasova nazočnih, tj. onih koji su pristupili glasovanju, što je taj dan značilo imati najmanje 21 glas od 41 nazočna člana PEN-a.
Demokracija je procedura, zar ne? A Sidran i njemu slični, koji se bore za demokraciju i demokratske procedure, nisu mogli prihvatiti činjenicu da je ”najveći živi” (misli se u Bošnjaka!), kako mu laskaju njegovi novinari i mediji u sve tješnjoj Dolini Miljacke, dobio manje od trećine glasova. Računica je beskrajno jednostavna. Taj dan ogromna većina članstva njega nije htjela imati za sudruga u PEN-u.
No, taj dan nisu prošla ni druga četiri kandidata, kao što neki raniji put nisu prošli neki drugi. Zašto? Trebalo bi pitati one koji nisu glasovali za Abdulaha Sidrana i Džemaludina Latića, a koja su dvojica u svom nezadovoljstvu neizborom uz svoje ime počeli upotrebljavati i ime Amira Brke i otpočeli novu medijsku hajku protiv PEN-a. Zašto upotrebljavaju samo Brkino ime kad taj dan u PEN nije primljeno ukupno 5 ljudi?
Nijedan od izabranih, jasno je, kao i ni jedan od neizabranih kandidata nije izabran ili neizabran iz istih razloga. Ali da Sidran ili Latić ne bi bili ”sami” protiv PEN-a, sami protiv svih, pridodali su svome imenu i ime Amira Brke, a začudo namjerno propustili uopće spomenuti da postoje još dva člana koja nisu prošla. Istina, s mnogo više glasova od njih, ali, eto, nisu…
Čak mislim da Brki nije nimalo prijatno što ga Sidran i Latić uzimaju uza se, ali on šuti i ne javlja se, osim ako njegovu priču ”O jednoj drevnoj igri” iz knjige ”Crna sveska” koja je kolala internetom baš nekako uoči te ”sporne” Skupštine PEN-a ne uzmemo kao jasno distanciranje od Sidrana, kako je to prikazivala, strasno likujući, sarajevska intelektualna čaršija. No, priča je ipak i ”samo” priča…
Ne iznenađuje nastavak Sidranova ”pljuvanja” po PEN-u, jer on neće vidjeti ono što vide svi – da ga PEN (još uvijek) neće i ne želi upravo stoga što je na najogavniji način etiketirao mnoge od svojih kolega s kojima bi, kao, sutra trebao sjediti u tom istom PEN-u. Čak se medijski hvali da se sa 17 tih kolega-u međuvremenu ”obračunao”.
K tomu je uoči Skupštine PEN-a u intervjuu sklonim mu novinama rekao da je ”PEN otet bh. piscima i da im treba biti vraćen”?! Treba biti blesav, pa ne vidjeti da je Sidran taj koji se nudi za Mesiju, spasitelja i izbavitelja (a znamo što je uradio Društvu pisaca!), a eto ti isti pisci, beznačajni i anonimni, trebali bi ga sad primiti da im on kaže tko su, što su, čiji je i kakav je PEN te kakav bi trebao biti…
A njegov je sudrug Džemaludin Latić u svome inače legendarnom neznanju osnova logike to još jednom demonstrirao, pa je otišao toliko daleko da je pozvao kolege da izađu iz PEN-a. Zamislite, pozvati one koji u PEN-u nisu bili za tvoj izbor da, nakon što te nisu izabrali, izađu iz tog istog PEN-a! Ludilo! Normalnije bi, valjda, sudeći po broju glasova koje je dobio, bilo očekivati da oni izađu iz PEN-a da je on kojim slučajem primljen ili ušao u tu instituciju, jer su ne glasujući za njega penovci pokazali da odbijaju sjediti u društvu s nekim tko je svojim pisanjem i djelovanjem širio netoleranciju i ideje suprotne Povelji PEN-a!
Iz PEN-a je, zbog toga što u njega nisu izabrani Sidran i Latić, nekoliko dana potom istupio Esad Duraković. I to razumijem. To je gesta neslaganja i solidariziranja, ali ne razumijem i odbijam ne samo sve silne insinuacije i etikete njegove i onih koji su se potom oglasili, pokazujući da nisu u stanju prihvatiti demokratske uzance izbora ili neizbora… Jer da su kandidati koje oni preferiraju izabrani, poštovali bi demokratski izbor, a kad nisu – ne poštuju, pa čak i kleveću i optužuju… Čudno poimanje demokracije!
A tek druge insinuacije drugih ”sidranobranitelja”. Jedan od njih, očito iz sarajevske nelogičke škole, kaže kako Sidran tobože nije primljen zbog ”sporne ratne prošlosti”. Smiješno, pa već je bio član i iz PEN-a je izišao 2000., kako sam kaže i Sidran i taj smiješni autor! Čudno da čovjek ne vidi koliziju između svoje dvije rečenice, dvije tvrdnje!
Drugi, pak, kaže da je ne primanje Sidrana i Latića ”inkvizicijski postupak” i da npr. Latića PEN nije primio jer je profesor na Fakultetu islamskih nauka. Glupost, jer je u PEN-u već Enes Karić, također profesor tog fakulteta, koji je i sam bio na ”spornoj” Skupštini te i sam glasovao i očigledno prihvatio i demokratsku proceduru i rezultate glasovanja.
Vrijeđa, međutim, i moral i zdravu pamet da ”sidranobranitelji” pritom i ne spominju ostale taj dan neprimljene kandidate, svoje potencijalne PEN-kolege, a koji su, sva trojica (!), imali više glasova i od Sidrana i od Latića; čudno je da ne spominju ni njihovu ”ratnu prošlost” ni rad na ”fakultetu”…
Bezobrazna je neodgovornost; ako već misle da imaju ”argumente” (tj. objašnjenje) za ne primanje Sidrana i Latića, neodgovorno je ne biti principijelan, pa ne reći koji su to ”argumenti” protiv Brke ili se barem ne zapitati zašto nisu prošli i drugi kandidati… Čak im ni imena ne spominju!? Ili zašto se nakon nekih prethodnih skupština ”principijelno” nisu pitali za neizbor nekih drugih kandidata, nego su baš sad udarili s najjeftinijim etiketama… Valja ovdje, zarad radoznalih, reći da doista neki koji su ranije imali manje od natpolovične većine glasova i koji nisu tada bili primljeni, ovaj put jesu…
Da, o etiketama je riječ. Da, baš ih sve te nove etikete, i Sidranove i Latićeve, ali i ”sidranobranitelja”, daleko od bilo koje logične razložnosti, etikete gluposti i mržnje kandidiraju za neki novi prijem kad se opet kojim slučajem predomisle i odluče ponovno biti ”unutra”, a kad bi ponovo trebali aplicirati i dobiti natpolovičan broj glasova?! I onda bi se ponovo ista ta čaršija, čaršija kratke pameti, uspravila na tren na zadnje noge i jednako zapitala: ”Tko se to i zašto urotio protiv Sidrana”!?
Pa, pobogu, ima li išta normalnije nego da ljudi, ako već imaju priliku birati – biraju. I što je tu sporno? Izabrali su! I kad su izabrali, oni bi onda one koji su sebi izabrali društvo optužili što baš njih nisu izabrali. Pa ne žele ih! A ako te netko ne želi, koji je to đavo koji čovjeka još uvijek tjera da pošto-poto želi s njima? Suludo! Da ti i takvi imaju imalo dostojanstva i samopoštovanja, rekli bi: ”O.K. Hvala i zbogom”.
Ali ne. Oni sve te ljude koji za njih nisu glasovali bezobrazno nastavljaju vrijeđati i pritom inzistirati da sami unutra pripadaju, jer su značajni ili veliki pisci. A zaboravljaju, uporno zaboravljaju da PEN nije udruga ”velikih i najboljih pisaca”, nego samo onih pisaca koji, uza sve ostalo, prihvaćaju i Povelju PEN-a. Sitnica? Neće biti!
A da samo malo, za promjenu, razmisle zašto ih netko ne bi želio, ako prije toga to nisu debelo nečim zaslužili, da ne kažem isprovocirali?
Do te i takve jednostavne demokratske matematike, ustvari demokratske tablice množenja, Sidran i Latić te njima sklon dio novinara koji, kao i većina novinara, inače ima ozbiljne obrazovne defekte nisu u stanju dobaciti? Kako tim vrlim ”matematičarima” nije jasno da vas manje od trećine dobivenih glasova, koliko su dobili Sidran ili Latić, ne kandidira nigdje i nizašto, taman da ste i nobelovac!? Uostalom, zašto bi neki akademik ili nobelovac bilo gdje nužno bio i član PEN-a, Društva pisaca ili bilo koje instance?
I onda još poneki od njih kažu kako će o svemu biti obaviještena i centrala u Londonu. Ma, super! Baš je to dobra prilika da se toj istoj centrali i svjetskom PEN-u pokaže debeo dossier koji brojni pojedinci i neke od ovdašnjih instanci kulture imaju o intenzivnoj ”demokratskoj” djelatnosti nekih bh. pisaca u zadnja više od dva desetljeća.
