Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium u 2014. godini ušao je u pedesetu godinu svoga postojanja, a u petu godinu izlaženja na hrvatskom jeziku (za BiH i Hrvatsku). Entuzijasti uvođenja toga prestižnog svjetskog teološkog časopisa u naš kulturni prostor ujedno su i urednici njegova hrvatskog izdanja – Zoran Grozdanov, Alen Kristić i Entoni Šeperić. Izdavači njegovi, Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva, mali izdavači na našem kulturnom nebu, napravili su nevjerojatan pothvat već i činjenicom da su taj časopis uveli u naš periodikom krajnje osiromašen prostor, a kamoli još činjenicom da već petu godinu ustrajavaju na njegovu izlaženju na hrvatskome jeziku. [Read more…]
Kultura sjećanja obljetnica
Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka svečanost ove zemlje sam ukazuje na tu činjenicu. Nitko drugi, posebno od relevantnih institucija, na to se ni osvrnuo nije. Ni prvi ni zadnji put vezano za Koromana ili bilo kojega drugog živog pisca da sve ostane u privatnoj režiji, a bogme incidentno rijetko i za one koji su odavno i zauvijek preselili iz života u svoja djela. [Read more…]
Tike tike tačke…
Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, o kojemu se pola stoljeća nije smjelo ništa znati, ma ni spomenuti ga se nije smjelo. Ali, i priča o nama, pa i o Sarajevu. [Read more…]
Napiši jednu ljubavnu
Napiši jednu ljubavnu – pjeva Kemal Monteno, a meni jedna vrijedna čitateljica mojih kolumni piše: Proljeće je, napiši nešto nježno i lijepo iz Sarajeva. Možda čak ljubavno, kad već nisi za Valetinovo, kad već nisi za Osmi mart, pa nisi ti samo strogi intelektualac, ti si i pjesnik. Pokaži to. I nije Bosna samo nemirna. I ja, eto, krenuo biti proljetno romantičan… A u mislima mi podsjećanje – točno dvadeset godina kasnije! – na davnašnju priču ‘‘Sarajevsko proljeće 1994.“ iz moje knjige ‘‘Nove priče o ljubavi i smrti“. [Read more…]
Nemirna Ukrajina
Izgleda da se počinje ostvarivati Miloševićeva ideja ‘‘Svi Rusi u jednoj državi“. Nama s ovih prostora dobro poznat scenarij ne tako davno krvavo življen na razvalinama Jugoslavije. [Read more…]
Branko Mikulić, Kobne godine
Početkom travnja će biti dvadeset godina kako je umro bosanskohercegovački političar Branko Mikulić. Danas su gotovo svi suglasni oko toga – najznačajniji političar kojega je BiH ikad imala. [Read more…]
Küng, Wojtyla, Ratzinger…
Negdje istodobno čitam novu, treću knjigu Küngovih sjećanja ‘‘Erlebte Menschlichkeit“, čiji je, usput budi rečeno, prijevod na naš jezik već započet, kad u Jutarnjem listu vidim da je u Poljskoj netom objavljen intimni dnevnik pape Wojtile. Onaj što je tobože trebao biti spaljen u novinama se prikazuje i u fragmentima najavljuje. A na sve to čitam i Pilselovu knjigu ‘‘Argentinski roman“, pa mi, htijući-ne htijući, ponovo u prvi plan izbija recentna, doduše u malom, ‘‘literarna povijest Crkve“. Ma neka knjiga – kažem trijumfalno!
Posumnjah u Wojtylinu istinsku želju da se dnevnik spali, pa rekoh ‘‘tobože“, jer doista ne vjerujem u istinitost želje da nešto takvo bude učinjeno. Onaj tko to hoće sâm to uradi, osim ako nije u pitanju prijeka smrt, koja čovjeku ne da šansu, tako da ne ostavi posao spaljivanja ni svom tajniku Stanislawu Dziwiszu, ni svom prijatelju Maxu Brodu, jer posigurno zna ili se barem intimno, a utvrdo nada da taj to neće učiniti.
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine.
Na sličan način, asociram ovdje, progovorit će, doduše u posve drukčijem kontekstu, i Pilsel u svojoj knjizi (poglavlje XXXV, str. 218-225) u povodu moguće kanonizacije Stepinca, premda je to u njegovoj knjizi o vlastitoj metanoiji, tek usputna epizoda…
No, vraćam se Küngu. Za njega sam već navikao da me katolički ortodoksi uvjeravaju kako on nije ni teolog ni katolik, a kamoli to dvoje zajedno. I uvijek im je za to argument isti: tako je rekao papa. Roma locuta, causa finita.
A da kojim slučajem barem ponekad i iskreno vjernički kažu što je rekao Isus Krist, vidjeli bi da ponešto i s Wojtylom i Ratzingerom nije uredu. Nešto? Küng je napisao i objelodanio sve što misli o ‘‘problemu“ koji traje više od pola stoljeća. Wojtyla se, pak, u mrvici dnevnika koji je do nas dopro, pokazuje kao vjernik, pa čak i žalosno-smiješni mistik, da ne kažem pučki – praznovjerac, što će reći nevjernik, kad ‘‘meditira“ kako su njegovi poljski prijatelji, a potom kardinali Jaworski i Deskur, platili svojim nesrećama (otkupljenje?) Wojtylino uzdignuće na kardinalsku čast, a potom i na papinski tron.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ne stoji bitno drukčije ni s Ratzingerovom autobiografijom koju bi čovjek, zarad imena autora, poželio pročitati. No, tamo nema ni spomena o onome što je radio kao prvi čovjek Propagande ili kao papa, a to su ipak ponajvažniji dijelovi njegova života, pa vjerojatno i (izostavljene ili nenapisane) autobiografije. Nema, jer bi morao, u svetoj revnosti, barem ponešto progovoriti i o zataškavanju i skrivanju zločinâ učinjenih u ime Crkve u posljednjih 20-30 godina, koliko je tomu sam akter i(li) svjedok.
Ali, zato mi katolički revnosnici nabijaju na nos kako je Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ skromna (opsegom) u odnosu na Küngovu, pa je i to, kao, dokaz o Küngovoj taštini. Pritom se ne usude ni misliti, a kamoli pitati, jer oni nikad ne postavljaju pitanja, kakva bi i kolika morala biti (jer i to je njegov život, zar ne?) da je progovorio o egzekucijama u inkviziciji (Propaganda fide) 20. stoljeća ili o barem nekim oblicima skrivanja i zataškavanja masovne pedofilije ili financijskih malverzacija, o gay lobiju u Vatikanu, o gaženju temeljnih ljudskih prava, ali i o brižnom skrivanju svojih žena-ljubavnica i svoje djece, ali ne djece kao u Brešanovu filmu, nego prave pravcate svoje djece. One za koju npr. u katoličkoj Hrvatskoj i katoličkoj BiH znaju i zadnje seoske babe, a kamoli crkveni insajderi.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
Ljubav mora biti sveobuhvatna kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj
A kako tek nedemokratskim, da ne kažem drastično inkvizitorskim ili čak staljinističkim metodama djeluju prema vlastitim mislećim ljudima, intelektualcima u Crkvi. Zašto? Jer je njihov grijeh mišljenja opasan, dakle i nedopustiv, u stadu u kojemu se odgovori na sva pitanja znaju i prije nego što su postavljena, u stadu u kojemu je ‘‘njegova ekselencija nezabludivost“ vrhovni čoban!
Suludo je i da nije istinito, čovjek bi mislio da je to djelo nečastivog (strukturalno – unutarnji neprijatelj), a ne nekoga tko će uskoro postati čak i – svet. Nevjerojatno je da se štiti one koje je trebao progoniti i crkveni i civilni zakon, a žestoko napada one koji su znanstveno (ili samo teološki!) mislili povijest Crkve, tradiciju, Svetu knjigu, suvremeni život ‘‘podanika“ i sl.
Je li zbog tih razloga i Ratzinger ostavkom na svoju Stolicu plaća skoro Wojtylino uzdignuće ‘‘na svetost oltara“ kao što su to nekoć za njegovo kardinalstvo i papinstvo platili njegovi prijatelji? Vjerojatno sad Wojtyla na nebu sa svetim Petrom to u još jednom mističnom transu raspravlja, pa je moguće da štogod uskoro i o tome doznamo…
Kod Wojtyle koji toliko voli Boga i čovjeka da bi odmah mogao biti svet, međutim, nigdje nema konkretnog čovjeka.
Ljubav mora biti sveobuhvatna, kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj. Zašto to njih Wojtyila ne voli i ne grli kao tolike ‘‘narodne mase“, zašto ih ne želi vidjeti i čuti nadam se da sada ‘‘gore“ ispovijeda onome o kome je tako ‘‘skrušeno“ meditirao.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja
Pa, pobogu, Isus je, katolici dragi, hodao s Marijom Magdalenom, a s Judom se susreo samo nekoliko sati nakon što ga je ovaj već izdao i prodao, ali santo subito, tj. sveti Wojtyla – jok. Zanimljivo je da on ‘‘Božju filantropiju“ nije imao ni želju ni potrebu pokazati prema katoličkim teolozima koji su mislili ponešto drukčije ili se samo naglas usudili razmišljati i o njegovoj nepogrešivosti. Možda nam je tako Wojtyla svima pokazivao da se čak i u Boga smije sumnjati, ali u papu i njegov status ne.
Ono što je tražio za Crkvu u komunističkoj Poljskoj (slobodu!) to u svojoj Crkvi nije dopuštao nikome ni sanjati. Javno je demonstrirao da se ne smije misliti o onome o čemu papa ne želi da se misli.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja.
A u sjećanjima čitamo i Küngove tvrdnje da Wojtyla još od vremena kad je bio krakovski nadbiskup važi za lošeg upravitelja, da nerado proučava akte, te da, uz beletrističko pisanje, preferira javne nastupe i spektakularna putovanja, a Ratzinger mu je u svemu tome, izgleda, trebao da proučava akte dok on putuje, a Kurija vlada (str. 82).
Rezultati tog vladanja vidljivi su zadnjih desetljeća. Da nikako drukčije – u skupim plaćanjima pedofilijskim skandalima oštećenih, financijskim malverzacijama koje se i u nas svako malo očituju, ali i svim onim na što ukazuju Küng ili Sobrino ili što novi papa svojim djelovanjem kuša sanirati. A njihove će se još uvijek nesagledive posljedice još desetljećima očitovati.
Psi rata i ostali psi
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji da se ne bismo bavili…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
Sarajevo, dan deseti
Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se zove Arhiv BiH da barem pozdravi zaposlene i kurtoazno se raspita o razmjerama štete jedne od rijetkih institucija koje još uvijek imaju atribuciju BiH.
A BiH je nažalost, zemlja relativno skromnih ‘‘resursa“ kulturno-povijesne naravi, pa je već i samo nagoreni Arhiv šteta nesamjerljivih razmjera, a kamoli s ovolikom štetom. Uostalom, bilo gdje u svijetu ‘‘važni“ bi se ljudi barem formalno zainteresirali za instituciju takvog renomea i potrčali se slikati uz takvo što, osim… Osim ako se nisu sobom zabavili… A u Bosni postoji nimalo lijepa kletva ‘‘Dabogda se o sebi zabavio!“
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“… Nije samo paljevina Arhivu nanijela štetu, nego i gašenje, voda… Valjda je trebao cijeli i do temelja izgorjeti (kao Vijećnica) da bi se na to smjelo ukazati i da bi to bio dokaz nekome i nečemu?!
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“…
A i kako bi, a i zašto bi kad oni koji najviše cvile nad tobožnjim uništavanjem bh. kulturnih dobara nijednom se u zadnjih godinu, godinu i pol nisu ni očešali o Zemaljski muzej (da ih otuda ne bi zapahnuo stoljetni mem!), a kamoli se zeznuli pa ušli u njega kad su riječi poput arhiv, galerija, muzej, kazalište strane i nepoznate u njihovu rječniku…
Ma zapravo, nisu oni ušli u Muzej od vremena kad ih je ono ‘‘sa školom“ vodilo u njega! A i tada je vjerojatno većina njih bolovala od zaušnjaka ili malih boginja, pa su srećom tu mučnu obvezu izbjegli… Oni su tu, naime, samo da bi rekli da sarajevska Hagada ne može u New York na izložbu ili da Povelju Kulina bana treba vratiti u Bosnu…
A nikako da nam, pritom, još i objasne zašto Hagada nekamo ne može ili zašto bi pismo koje je Kulin-ban ili bilo tko iz BiH napisao Dubrovčanima, Vatikanu, Baracku Obami ili bilo kome drugome pripadalo BiH, a ne onome kome je napisano? Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
No, tek tu počinje problem, veliki problem, cijeneći barem po udžbenicima povijesti u dijelu bh. osnovnih škola, koji su, ti udžbenici i to posve naprasno, zaboravili tu invokaciju. Jer bi se, u protivnom, valjda đacima moralo nekako (teško!) objašnjavati kako je i zašto je nešto drugačije od onoga u što ih udžbenici uporno uvjeravaju…
Ne tako davno u BiH su bili spremni ‘‘na nož“ od Haaga tražiti da se baš BiH i nikome drugome ustupi Arhiv haškog tribunala. Pa pobogu, kome on više pripada nego nama, koji smo žrtva? Pa, žrtvi pripada sve. Sva prava. Bez izuzetaka i, dakako, bez obveza! A eto, pokazali smo i na vlastitom, već postojećem Arhivu, koliko nam je važan, kako ga i koliko znamo čuvati, pokazali smo i kako se i koliko ljudi uopće čude (grupa bojovnih studenata u kavani se čudila i opravdavala da nije znala da je tu Arhiv) da imamo Arhiv i da je tu gdje jest (bio)…
Nitko uopće i ne zna i ne želi znati u kakvom su stanju arhivi (državni i Grada Sarajeva), u kakvom su stanju muzeji (Zemaljski, Historijski, Sarajevskog atentata, Književnosti), u kakvom galerije, Kinoteka (pa i to je nekakav arhiv – zar ne?), pozorišta, u kakvom su stanju biblioteke, univerziteti, uz njih vezani instituti ili klinike…
Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
Pa, ljudi moji, u mostarskom su, čujte mu samo imena, Sveučilišnom kliničkom centru pred koji dan osudili, doduše nepravomoćno, troje liječnika, jer nisu znali/htjeli poroditi ženu, jer su skrivili njezino mrtvorođeno dijete! Troje ginekologa ne znaju ono što je nekoć zadnja seoska babica radila na livadi ili u štali… Nije ni čudo što onda jedan sarajevski profesor koji je dolje prije koju godinu predavao kaže kako je taj medicinski fakultet bio nešto dok su na njemu predavali profesori iz Zagreba, Splita i Sarajeva, te kako je sad ‘‘seoski fakultet“ otkako ga je preuzela ‘‘naglo obahatjela domaća pamet“.
Možda nas još jedino može spasiti Ganićev medicinski fakultet kad već ne mogu postojeći sarajevski, fočanski ili mostarski?! Šala Ante, šala – rekla bi Severina! Ne uzdajmo se, jer u BiH više ni Bog nije svemoguć, a kamoli…
Da, da, moglo bi se, s obzirom na odnos prema kulturi, uskoro dogoditi da se netko iznenadi da u BiH uopće postoji Zemaljski muzej (više se govori o Muzeju Tunel nego o Zemaljskom muzeju!) koji čuva još ponešto osim Hagade (Hagadom se maše zarad multi-kulti priče i sličnih gluposti tipa da je BiH preteča Europske unije, a Sarajevo europski Jeruzalem!?), da Galerija čuva slike… Ma kakve slike, reći će jedan od bojovnika, to je u islamu zabranjeno… (Da, da – čitao sam „Crvenu“ Orhana Pamuka…)
A što tek reći za potencijalni Muzej suvremene umjetnosti iz sadašnje zbirke Ars aevi (oni ovo ne znaju ni pročitati, čujem ih svaku večer na tv!) koji bi mogao privući više gostiju iz Europe nego svi toliki mastodontski trgovački centri u kojima, usput budi rečeno, domaći posjetitelj ili strani turist uz obično jelo ne može dobiti čašu piva ili vina, jer je to, pobogu, alkohol… (Vidi, kao gore, uz Galeriju i slike!)
Da bi Sarajevu, ako već hoće iskoračiti iz čvrsta zagrljaja balkanske kasabe u kakav-takav europski (glavni) grad, trebala i moderna nacionalna biblioteka i koncertna dvorana, a bogme i ambijent koji njeguje kulturu, te da bi, osim redkarpetovskog SFF i kič-kulture tipa Ajvatovice naša ministarstva kulture mogla dati novac i još ponekome… Dotada slušajmo kako bh. izdavači jadikuju da im još nije dan, premda su ugovori davno potpisani, ni novac za 2012. godinu.
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“! I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Godina koja je počela mogla je u Sarajevu biti godina kulture, mira i tolerancije, otvorenosti, buđenja pozitivnih europskih naboja, a počela je i završit će, plašim se, kao Sarajevska zima! No, ne kao ona privatizirana od strane jednog čovjeka! Nego Sarajevska zima kao manifestacija društvene zebnje, koja je, budući da ove kalendarske zime nema snijega – poranila, jer je, sudeći po najavama, trebala biti – Sarajevsko proljeće.
A evo, deset dana poslije, po dosad viđenom, pretvara se u nekadašnju (ima li to i danas?) radijsku emisiju ‘‘Po željama slušalaca“ u kojoj su slušatelji (koliko slušatelja – toliko želja) pozdravljali ‘‘sve u studiju“ i željeli ovo ili ono, da bi onda netko svirao i pjevao po njihovim (poželjenim) notama… S tim da je u tim emisijama bilo i nekog reda, a ovdje već danima gledam kako 150-200 ljudi na ulici drži u talačkoj krizi jedan, kako ovdje vole reći, polumilijunski grad. Jer Sarajevo, za razliku od nekih drugih gradova, ima samo jednu ulicu i ako u njoj na tramvajske šine sjedne 50 ljudi, a policija odluči da se ne brine o javnom redu i miru, ostalih 500.000 građana Sarajeva mora cijeli dan pješačiti… I tako svaki dan i sve će tako biti dok se ne završi emisija ‘‘Po željama slušalaca“…
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje je pokazalo čuđenje ukrajinskih novinara koji su požurili u Sarajevo vidjeti svoje ‘‘kolege u pobuni“ i razočarano rekli ‘‘Zar vas je samo ovoliko?“ A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“!
I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Ne, ne izrugujem se čestitom, vrijednom, običnom malom bosanskom čovjeku. Dapače, njemu je odavno svega preko glave. Ne, ne rugam se čak ni onima koji u toj gužvi traže mjesto za sebe, poput jednog koji se nudi: ‘‘Evo uzmite mene, školovan sam, a i znam dosta ljudi“. No, promjene se ipak rade na izborima. A taj isti obični, mali, pošteni i nadasve izvarani i nezadovoljni bosanski čovjek, a čuo sam ga na stotine puta uoči svih postdejtonskih izbora, kako svaki put s punim srcem ponavlja: ‘‘Svi će biti za svoje, pa moram i ja za svoje. Evo, pravo reci, za koga bih?!“
Rekli smo historijsko ‘‘Ne“ arhivu, muzeju, galeriji, biblioteci, koncertnoj dvorani…! Gladnome to ne treba. Jer, evo, ni policija nema kacige i štitove, ni vatrogasci vatrogasna vozila, ni bolnice citostatike… No čemu onda reći ‘‘Da“ ako ne kulturi? Čemu…?
Kultura je, sve sam sigurniji, najisplativija i najpostojanija društvena investicija.
I obnašanje vlasti i oblikovanje socijalnog bunta je – kultura!
Sarajevo, dan nulti
Gledao sam svojim očima kako specijalna policija bije nogometne navijače ili ‘‘samo“ huligane uoči nikad održane utakmice Željezničar – Hajduk. Na televiziji sam nerijetko vidio i višak policijski upotrijebljene sile, pa i za prvog dana socijalnih nemira u Tuzli. Ali sam u petak, vraćajući se s posla oko pet popodne, u Sarajevu vidio potpuni izostanak policije dok je pet-šest huligana, naočigled stotina Sarajlija koji su mobitelima snimali taj huliganski happening, uporno kamenovalo zgradu Predsjedništva BiH prije nego će je i s glavnog ulaza zapaliti.
I malo im je bilo to, nego su porazbijali i opljačkali i okolne trafike (na FB se čak slikali s trofejima – štekama cigareta) te bankomat iz nedaleke banke. I pritom nije bilo nigdje nijednog policajca, a već i najmanja količina suzavca bi ih otjerala i zapriječila razbijački pohod, a time bi i policija pokazala da jest ono za što je plaćena: čuvar reda, ljudskih života i imovine.
Isto sam poslije vidio i na televiziji kao reprizu i u Mostaru, gdje su nekolicina huligana i tv-kamere bili jedini akteri ‘‘nemira“! U Sarajevu ono što sam ja sa stotinama građana gledao kamere nije zanimalo! Već su bile umorne od borbe i vatre.
Ljudi, čak i oni koji su navijali za socijalni bunt građana diljem bh. gradova, najednom su shvatili da je stvar otišla k vragu i da vam huligani ujutro mogu doći na vrata, jer su ohrabreni višesatnim izostankom policije… Oni mudriji, međutim, domišljali su da su nemiri istina ‘‘spontani“, ali da je huliganizam itekako organiziran, kontroliran i plaćen. Huligani su, dakako, najčešće mobilizirani među maloljetnicima, onima koji za učinjeno mogu najviše jednu noć prenoćiti u zatvoru.
Ljudi, čak i oni koji su navijali za socijalni bunt građana diljem bh. gradova, najednom su shvatili da je stvar otišla k vragu i da vam huligani ujutro mogu doći na vrata, jer su ohrabreni višesatnim izostankom policije… Oni mudriji, međutim, domišljali su da su nemiri istina ‘‘spontani“, ali da je huliganizam itekako organiziran, kontroliran i plaćen
Običnom Sarajliji koji je mobitelom za svoju arhivu snimao atmosferu kakvu Sarajevo nije vidjelo od 1992. kad je od upada četnika na Skenderiji obranjeno Predsjedništvo i kad nije bilo mobitela da se to snimi, nije ostalo nezamjetljivo ni to da se sve događalo nakon što su ‘‘džumaši“ i ‘‘džipaši“ otišli sa svojih radnih mjesta. Naime, ‘‘džumašima“ Sarajlije zovu muslimane koji petkom odu na molitvu (džumu) i ne vraćaju se više na posao, a ‘‘džipaši“ su dužnosnici koji tu priliku iskoriste, pa u isto vrijeme upale svoje džipove i krenu iz Sarajeva put RS-a ili Hercegovine.
Ponetko bi u hodu, u strahu i tiho dobacio i ovo: opet će se ovo preko naše grbače obnavljati, zašto ne idu na Poljine paliti… A na Poljinama je, Sarajlije to znaju, nakon rata naglo izraslo elitno naselje sarajevskih političkih i gospodarskih moćnika… Ponetko bi rekao da je ovo izvlačenje na ulicu problema koji se mjesecima ne mogu riješiti u kantonalnim i federalnim skupštinskim klupama…
Ponetko da je počela predizborna kampanja i da nas sve do izbora čeka nemirna Bosna… Ponetko bi spomenuo arapsko proljeće, ponetko Ukrajinu, Husinsku bunu, psovku ili anarhistički povik, ali užitak snimanja mobitelima bio je jedina konstanta. Uz užasnu vatru na Općini Centar, destrukciju onog dijela zgrade u kojemu je Kantonalna vlada vidio sam i požar u zgradi Predsjedništva, tamo gdje je Arhiv BiH… Užas. Prva misao, nakon Vijećnice i Orijentalnog instituta koji su zapalili neki drugi, sad gori (koliko?) Arhiv BiH!
I to bi bilo sve što sam izbliza, na licu mjesta, u tih pola sata ja i vidio i čuo, sve ostalo vidio sam poslije na tv-u.
Dobra ili loša režija, kako tko voli: no, nigdje suzavca, nigdje vodenih topova kojima bi se stvar riješila brže i vjerojatno bi bilo spašeno više toga. Ili policija toga nema ili to nije koristila – ne znam, no na televiziji čujem kako kantonalni ministar policije kaže da policija neće ići na demonstrante… A na huligane? Kao na one kad je Hajduk trebao igrati na Grbavici?
Ne, nitko nije blesav da ne razlikuje opravdani socijalni bunt onih koji su gladni, poniženi, opljačkani, čak se svijet pita kako to da bunt nije počeo i ranije, godinama ranije, i huliganizam kao nešto što se tu brzo infiltriralo u pokušaju da se sve čestito, a socijalno tako bolno – diskreditira… No, kod onih koji demonstriraju nisam vidio jasno formulirane ciljeve, a kod onih koji ruše i pale – ciljevi su više nego očiti…
Kako god, no zabrinjavajuće je da nakon ubojstva dječaka u tramvaju, hiljada ukradenih automobila, česte pucnjave i ubijanja po sarajevskim kafićima, drogerskih obračuna, prepada na žene koje imaju zlatne naušnice ili lančiće, na djecu koja imaju mobitele ili malo skuplje tenisice, nakon ataka na profesore u školama sad imamo i masovnu eskalaciju huliganizma na ulicama s iznimno skupim posljedicama…
Ne, nitko nije blesav da ne razlikuje opravdani socijalni bunt onih koji su gladni, poniženi, opljačkani, čak se svijet pita kako to da bunt nije počeo i ranije, godinama ranije, i huliganizam kao nešto što se tu brzo infiltriralo u pokušaju da se sve čestito, a socijalno tako bolno – diskreditira… No, kod onih koji demonstriraju nisam vidio jasno formulirane ciljeve, a kod onih koji ruše i pale – ciljevi su više nego očiti…
Zabrinjavajuća je, jednako tako, i utrka medija da ‘‘pokriju“ svoj prostor i ponude što više površnosti, panike, dezinformacija i zapaljive retorike. Njihove kamere i izvjestitelji često nisu htjeli vidjeti ni ono što sam ja, zajedno sa stotinama drugih vidio, nego su izvještavali iza nekog zida i uporno nas uvjeravali da se čuju sirene hitne pomoći, da vatrogasci ne mogu prići, da…
Smirivajuće je tek, doduše post festum i nakon što su gotovo cijeli dan, u zemlji koja gori uzduž i poprijeko izostali čelni ljudi države, federacije, kantona, grada, čelnici sindikata, djelovalo u središnjoj informativnoj emisiji gostovanje kardinala Puljića i reisa Kavazovića, ljudi koji predstavljaju ipak društveno najbrojnije i najutjecajnije institucije u BiH.
No, otkud oni i zašto oni sad kad su vjerske zajednice godinama onkraj svake ozbiljne zauzetosti za socijalno obespravljene? One su izgubile kompas pred rat i u ratu i nisu ga pronašle još ni dvadeset godina nakon rata, osim jednog načelnog stidljivog spominjanja ‘‘grijeha struktura“. Što su ta dva dostojanstvenika u tom trenutku, kad je noć već učinila svoje, imali i mogli reći osim, ponavljajući moralizatorske fraze, opravdavati vlastitu savjest za višegodišnju šutnju!?
Znan je dabome, i iz naših post-jugoslavenskih iskustava, njihov problem. No najpreciznije je ipak iskazan riječima A. Máté-Tótha: ‘‘Naime, određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No, one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike.“
Znan je dabome, i iz naših post-jugoslavenskih iskustava, njihov problem. No najpreciznije je ipak iskazan riječima A. Máté-Tótha: ‘‘Naime, određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No, one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike.“
Crkva, vidimo to, pritjerana uza zid (i od UN-a konačno!) zbog nedjelovanja ili krivog djelovanja za prethodnih papa, tek s papom Franjom kuša nešto učiniti, no svi oni na nižim razinama, od Kurije do biskupa i kardinala na hrvatskom crkvenom-jezičnom području, još spavaju svoj srednjovjekovni zimski san.
Oni još ne znaju i ne vide ono što je još prije dvadeset godina vidio kao dolazeću opasnost iskusni Branko Mikulić, tj. da se narodima u BiH ‘‘manipulira, obećava im se ‘med i mlijeko’ u ‘nacionalnim torovima’, a izgubit će sve i biti tlačeni od nacionalnih oligarhija u njihovim nacionalnim posjedima”. Ne vide ni ono što piše Chomsky da ‘‘politika danas služi za bogaćenje pojedinaca”. Ni ono što kaže papa Franjo da djeca današnjih političkih moćnika jedu korupcijskim novcem ukaljan kruh.
Crkva namjerno godinama zaboravlja i salvadorskog biskupa Romera, koji je ubijen zbog svoga beskompromisnog i nenasilnog angažmana za socijalnu pravdu upozoravajući: ‘‘Čuvaj se Crkve koja ne trpi zbog progona i uživa u povlasticama i potpori zemaljskih vlastodržaca! Crkva mora trpjeti zbog govorenja istine, zbog ukazivanja na grijehe, zbog njihova iskorjenjivanja. Društvo, svećenici, biskupi i svi kršćani moraju se obratiti i izabrati solidarnost sa siromašnima. Moraju raskrinkati sve idole društva. Crkva mora biti na strani siromašnih, ali mora na obraćenje neposredno pozivati i bogate i siromašne.“
Crkva nije čula ni za D. Bonhoeffera koji trajno upozorava: ‘‘Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje? Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog nasilja, neovisno o tome tko su oni; neizostavno ih mora pomagati bez obzira jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.“
Obećanje raja i slično nije jedino što bi narodu trebali nuditi, to je znao još i F. Bacon: ‘‘Nada je dobar doručak, ali vrlo loša večera“. Više od metafizičke sreće narodu bi trebali pružati zemaljsku pomoć i utjehu, no, nažalost, jedino na što su se spremni dići i angažirati ‘‘vjerničke potencijale“ je seks, pa i to samo tad kad je izvan njihovih institucija. O svemu ostalome samo brbljavo fraziraju zaklonjeni u svoje srednjovjekovne utvrde
Crkva nije čula i ne želi čuti ni za Sobrinovu knjigu ‘‘Izvan sirotinje nema spasenja“; Crkva, najposlije ili prije svega, nije čula i ne želi čuti ni za nauk Isusa Krista!
A i kako bi kad joj strah od “lijevog”, od “seksualnog” zasljepljuje pogled na cjelinu ljudskog…, pa i ako se bavi “socijalnom politikom”, bavi se posljedicama, a ne uzrocima… Ona se uvijek i samo bavi posljedicama, a dijagnozama i prevencijama samo načelno, deklarativno, frazeološki, bljutavo…
O, kako je u pravu mladi teolog Alen Kristić kad kaže da su vjerske zajednice u nas ‘‘utvrde nedemokratske političke kulture“, pa čak da ‘‘igraju jednu od ključnih uloga u procesu političke socijalizacije nedemokratske političke kulture“. A socijalna pravda jest i trebala bi biti jedan od temeljnih njihovih nauka i prostora djelovanja. Treba li ih podsjećati na ta mjesta u njima svetim knjigama?
Obećanje raja i slično nije jedino što bi narodu trebali nuditi, to je znao još i F. Bacon ‘‘Nada je dobar doručak, ali vrlo loša večera“. Više od metafizičke sreće narodu bi trebali pružati zemaljsku pomoć i utjehu, no, nažalost, jedino na što su se spremni dići i angažirati ‘‘vjerničke potencijale“ je seks, pa i to samo tad kad je izvan njihovih institucija. O svemu ostalome samo brbljavo fraziraju zaklonjeni u svoje srednjovjekovne utvrde.
Hoćemo li ih ikad vidjeti uz one koji traže socijalnu pravdu? (Ni sindikat nije bio!?) Siguran sam da tada i uz takvo njihovo sudjelovanje ne bi bilo previše prostora za huligane, a uz svoje metafizičko poslanje, pokupili bi i simpatije svekolikih svojih ‘‘stada“… Zar se, uostalom, ne hvale da su pastiri, čobani? Pa zar nije normalno da su čobani uz svoja stada, čak da idu za onom jednom izgubljenom, jadnom ovcom?
No, bi li, nakon toga, od ‘‘moćnika ovoga svijeta“ dobili sve te silne novce ili ordenja, ili mig da će im biti vraćena imovina, ili garanciju da im neće biti poslani financijski inspektori od kojih strepe čak i oni koji plate svaku marku poreza…? Hoće li se ikad pojaviti uz one koji pate, trpe, koji su poniženi?