Protivim se nasilju, jer kada se čini da je u službi dobra, to dobro je Privremeno, a zlo koje učini je trajno (M. Ghandi)

Čitajući refleksije, komentare, kritike i argumentiranje za i protiv pretvaranja Hagia Sofije (turski: Ayasofya) u džamiju, pitala sam što je u tom činu sveto i mudro. Sam naziv ove monumentalne građevine na grčkom sofia, Σοφία znači mudrost, ali ne bilo kakva mudrost, već sveta mudrost, božanska mudrost, odnosno moć da potvrdimo istinu mudrim argumentima koju smo gnosom intuitivno dosegnuli.

Gnosa, kao duboko znanje o suštini stvari, u gnostičkim tradicijama se odnosila za sveto znanje, objavu i, na koncu, na dušu svijeta u femininom obliku. Iako se veže uz rano kršćanstvo, gnosticizam je ipak još stariji i, kako gnostički znalci vole kazati, mnogo je više od religije: to je način života i bivanja u svijetu.

Koncept sofije nalazimo u većini istočnih religijskih tradicija. U hinduizmu to je shakti (sanskrit: personifikacija ženske mudrosti), u budizmu je to suosjećajna bodhisatva, u kršćanstvu ona je Majka Marija (theotokos), dok se, primjerice, u jungovskoj psihologiji sofija definira kao ujedinjujuća moć maskulinih i femininih arhetipova (anima i animus) i nižeg sebstva s višim spiritualnim sebstvom (gnosis).

Ono što je ključna važna karakteristika sofije u gnosticizmu je to da je ona u stanju shvatiti paradoks i ideju da dva različita stajališta mogu biti istinita.

Argumenti koji se mogu čuti ovih dana među muslimanima: da, i oni (kršćani) su nama oduzeli Alhambru i porušili džamije na Balkanu, pa sada, primjerice, u Beogradu ima samo jedna, ili srušili su stotine džamija u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini, ne mogu biti izgovor za politike polarizacije, izolacije i podjela

Ako je sofija sveta mudrost, kreativnost, inteligencija, božansko, inspiracija i duša svijeta, kako onda razumjeti čin pretvaranja Aja Sofije u džamiju kao mudar čin?

Kako može biti mudro upirati prstom u oko drugome kojem si oduzeo njegovu svetinju, pretvarajući je u svoju svetinju?

Kako nešto može biti sveto ako je osvajački uzeto kao tuđi hak (pravo)?

Ako je poslanik Muhammed (mir neka je na njega) garantirao živote, čast, imetak i hramove kršćana u svom pismu monasima manastira sveta Katarina na Sinaju, onda muslimanima to treba da bude uzor i naputak za sva vremena, jer se pismo upravo tako i završava:

”I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način, ne s onima koji su nepravedni, i recite: ”Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jest – jedan, i mi se Njemu pokoravamo.” (Kur’an, 29:46) … Nitko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje.” (citirano u Rešid Hafizović, Muslimani u dijalogu drugima i sa sobom: svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme, Sarajevo: El Kalem, 2002.,104.).

Velelepna zgrada Aja Sofije koju je car Justinijan sagradio početkom 6. stoljeća, a od Otomanskog osvajanja 1453. godine je korištena kao džamija do 1934. godine, da bi je aktuelna vlast Turske 2020. i zvanično vratila u status džamije, nije prva i jedina građevina i hram koji su doživjeli ovakvu sudbinu.

Muslimani i kršćani su osvajajući određene teritorije mijenjali namjenu crkava i džamija i daleko bi nas odvelo da nabrojimo samo one najveće po Evropi, Aziji i Africi, no to nije namjera ovog teksta.

Argumenti koji se mogu čuti ovih dana među muslimanima: da, i oni (kršćani) su nama oduzeli Alhambru i porušili džamije na Balkanu, pa sada, primjerice, u Beogradu ima samo jedna, ili srušili su stotine džamija u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini, ne mogu biti izgovor za politike polarizacije, izolacije i podjela.

Ako se stalno krećemo u krugu nasilja, prisvajanja i dominacije nikada nećemo biti u stanju dosegnuti Svetu mudrost i nikada nećemo moći očistiti naša sjećanja i povijest od zlopamćenja, jer će se uvijek netko sjećati jednog dijela kruga nasilja.

Ako je Sofija sveta mudrost, kreativnost, inteligencija, božansko, inspiracija i duša svijeta, kako onda razumjeti čin pretvaranja Aja Sofije u džamiju kao mudar čin

Nastojeći razumjeti paradoks da jednu građevinu sa simbolički važnim imenom Sveta Mudrost (Hagia Sofija) svojataju svi i polažu pravo na nju: jedan dio muslimana doživljava je kao svoju zaostavštinu (vakuf sultan Fatiha) i raduju se vraćanju njenog statusa u džamiju, da se s druge strane kršćani osjećaju isprovocirano jer jednom oduzeta crkva sada iznova postaje džamija, i da s treće strane sekularisti ovaj čin razumijevaju kao napad na temelje sekularnog poretka, sjetila sam se kako su Svetu mudrost uprisutnile tri žene.

Prije deset godina sam upoznala tri žene, liderice u svojim vjerskim zajednicama koje su pokazale kako se Sveta mudrost zrcali u praksi.

Rabinku Miriam Hamrell sam prvi put srela u Novom Sadu kada je gostovala u sinagogi na jednom seminaru. Zajedno s profesorom Milanom Vukomanovićem i profesoricom Zoricom Kuburić iz Beograda sam otišla u sinagogu zainteresirana da upoznam ženu koja je rabin.

Znala sam da još 1972. godine kada je Sally Priestand zaređena za prvu rabinku, u reformiranim jevrejskim zajednicama u Americi postoji takva praksa, ali je ovo prilika i da se i sretnem s jednom od njih. Nakon toga sam, tijekom mog boravka u Americi imala priliku gostovati u njenoj sinagogi i svjedočiti Svetoj mudrosti na ženski način.

Jedne subote sam u Santa Monici (dio Los Angelesa) otišla na Šabat molitvu u sinagogu Ahavat Torah koju vodi rabinka Miriam. Dok sam sjedila i uživala u molitvi i pjevačkim sposobnostima njenog kantora (slično kao mujezin u islamskoj tradiciji) koji je bio profesionalni operni pjevač, netko me je potapšao po ramenu i rekao Selam alejkum (mir neka je na tebe).

Prijatno iznenađena sam u redu iza sebe vidjela muslimanku s hidžabom na glavi koja mi je došapnula: ”Dolazim često ovdje da uživam u ovoj divnoj molitvi”.

Kada se molitva završila uslijedio je ručak na kojem su dominirali veliki lonci supe i paprikaša na mađarski način koje rabinka Miriam priprema skoro svake subote za svoje članove. Objasnila mi je da su njeni roditelji za vrijeme Holokausta protjerani iz Mađarske i da je od njih naučila kuhati mađarska jela. Svojim propovijedima i ukusnim paprikašom Miriam nadahnjuje i hrani svoje članove i članice sinagoge. Kad su srce i duša ispunjeni, valja i trbuh nahraniti, uz osmijeh pojašnjava Miriam.

Mahnula je rukom i pozvala dvije žene da nam se pridruže. Predstavila mi je Sorayu Frysinger, voditeljicu Nakšibendijske sufijske zajednice i Janet Bregar, pastoricu Janet Bregar, sljedećim riječima: ”Draga moja Zilka, ove dvije hrabre žene zajedno sa mnom vode ovu Božju kuću”.

Zaprepašteno sam gledala i ništa mi nije bilo jasno.

Miriam je nastavila objašnjavati da je njena zajednica mala i da u Los Angelesu ne mogu sami kupiti ili iznajmiti zgradu jer su nekretnine preskupe, pa se onda dogovorila s muslimankom i kršćankom da udruže snage i sredstva i zajedno iznajme zgradu koja će služiti kao džamija petkom, sinagoga subotom, a crkva nedjeljom.

Ako se stalno krećemo u krugu nasilja, prisvajanja i dominacije nikada nećemo biti u stanju dosegnuti Svetu mudrost i nikada nećemo moći očistiti naša sjećanja i povijest od zlopamćenja, jer će se uvijek netko sjećati jednog dijela kruga nasilja

Ostalim danima tijekom sedmice po dogovoru je koriste sve tri zajednice za različite obrazovne programe.

Na moje ushićenje nastavila je dalje objašnjavati da se pozornica i molitveni prostor preuređuju tako što svaka zajednica postavlja svoju scenografiju i popratne sadržaje koje zahtijevaju jevrejski, kršćanski i muslimanski obredi.

Primjer malih vjerskih zajednica koje su se iz ekonomskih razloga udružile, a onda shvatile koje koristi imaju od toga – upoznavanje drugih religijskih tradicija, otvaranje dijaloga, zajedničke obrazovne i humanitarne akcije i njegovanje komšijskih i prijateljskih veza u ovim zajednicama.

Tri žene su uspjele napraviti multireligijski model sinagoge-crkve-džamije koje kreiraju specifičnu sinergiju jedinstva u različitosti. One nas mogu podučiti Svetoj mudrosti zajedništva i dijaloga, i da kada smo spremni da otvorimo srce prema drugome istovremeno otvaramo vrata kozmosa za Milost i Svjetlo.

Ovo su uradile tri žene, pa se pitam bi li Sveta mudrost na ženski način mogla biti model za Aja Sofiju i da se tako razriješi navedeni paradoks: da ona petkom bude džamija, subotom sinagoga, nedjeljom crkva, a tijekom sedmice da bude muzej?

Iako nisam sklona rodnom esencijalizmu, ipak mislim da bi Sveta mudrost ženskog roda mogla biti rješenje za Aja Sofiju, ali i druge građevine koje su osvajači u različitim dijelovim svijeta pretvorili u objekte svoje sujete, veličine ili nacionalnog ponosa, što je sve karakteristika idolopoklonstva.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.