”Balota i ja išli smo u Labinštinu u potrazi za rodnim mjestom Matije Vlačića – Flaciusa Iliricusa. Tako smo došli u selo Frančići i umorni smo i oznojeni stali da se odmorimo. Balota je izvadio svoje tek kupljene dvojnice (kupljene u Rijeci prije polaska) i sjeo na kamen te zasvirio.
Nakon kratkog vremena iz obližnje kuće istrča starčić i slušajući svirku Balote donese svoje dvojnice, sjede i on na kamen i zasvira. Po svirci upita ga Balota da kako se zove, a on mu odgovori da je on Mate, a kako se prezivaš, on reče Vlačić. Tad je bilo gotovo sve jasno, jer je potpuno nalikovao na Matiju Vlačića. Tako smo bili gotovo sigurni da smo u rodnom selu Matijinom.”
Tako u jednoj od svojih popularnijih knjiga pripovijeda sjajan pisac i vrhunski znanstvenik, akademik Branko Fučić. Ukratko: dva velika Istranina u potrazi za trećim, zapravo najvećim.
A najveći Istranin svih vremena je nedvojbeno Matija Vlačić Ilirik (latinizirano Matthias Flacius Illyricus), najpoznatiji hrvatski reformator, istaknut protestantski teolog i pisac (oko 200 spisa) međunarodno afirmiran i višestruko hvaljen crkveni povjesničar, pionir hermeneutike i filolog svjetskog glasa.
Rođen je 3. ožujka 1520. godine u Labinu, gdje se zbog pandemije nije mogao održati planirani međunarodni simpozij povodom 500. obljetnice njegova rođenja, ali je otvorena impresivna izložba njegovih djela praćena posebnim prikazom njegova burnog i produktivnog života.
Najveći Istranin svih vremena je nedvojbeno Matija Vlačić Ilirik (latinizirano Matthias Flacius Illyricus), najpoznatiji hrvatski reformator, istaknut protestantski teolog i pisac (oko 200 spisa) međunarodno afirmiran i višestruko hvaljen crkveni povjesničar, pionir hermeneutike i filolog svjetskog glasa
A o njegovu zanimljivom životu i impresivnom djelu je najopširnije pisao jedan od naših najsvestranijih intelektualaca, akademik Mijo Mirković, čije je pjesničko ime Mate Balota. Ovaj intelektualni vizionar se osim velikom biografijom Matije Vlačića (višestruko izdanje JAZU) ipak najviše istakao na području ekonomije.
Istrani su mu se pristojno odužili jer su najveću sastavnicu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli nazvali Fakultet ekonomije i turizma ”Dr. Mirković”.
Ovih dana smo obilježili stotu obljetnicu rođenja legendarnog Branka Fučića (8. rujna 1920. – 31. siječnja 1999.), višestrukog akademika, vrhunskog znanstvenika i povjesničara umjetnosti, paleografa, arheologa te izvrsnog poznavatelja i proučavatelja glagoljizma.
Naš prvi susret dogodio se uz posredovanje i u uredu Josipa Turčinovića na tada kultnoj adresi Kršćanske sadašnjosti na Marulićevom trgu 14. Ja sam u to vrijeme površno znao ponešto o tome da je proučavao Bašćansku ploču, ali mi je bio nepoznat opseg i značaj njegova sveukupnog znanstvenog rada i zanimanja.
Kada mu je Turčinović spomenuo moje podrijetlo i akademsku povijest, Fučić mi je s oduševljenjem pričao o svojim putovanjima između Istre i Slovenije te kako je doktorirao u Ljubljani pod mentorskom palicom glasovitog akademika Francea Stelea.
”Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri” je bio naslov disertacije koja govori o njegovu temeljnom, ali ne isključivom znanstveno-istraživačkom radu.
Susretali smo se i kao članovi Teološkog društva Kršćanska sadašnjost te kasnije u kontekstu njegova proglašenja doktorom teologije honoris causa na Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Zagrebu 1986. godine.
Pokojni fra Vlatko Badurina, glavni urednik sjajnog Leksikona ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (više izdanja) rekao mi je jednom zgodom da Branka Fučića treba smatrati suurednikom i suatorom Leksikona jer bi bez njegova ogromna znanja i požrtvovnog doprinosa taj jedinstveni pothvat bio nezamisliv.
Za svoj znanstveni i stručni rad Branko Fučić je osim počasnog doktorata dobio druge brojne nagrade i priznanja.
Papa Ivan Pavao II. ga je 1983. godine proglasio vitezom komendatorom reda Sv. Grgura (Commendator Ordinis Sancti Gregorii Magni).
Za glasovite Glagoljske natpise i sveukupan istraživački i publicistički rad na polju srednjevjekovnog zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafike je 1985. primio prestižnu Herderovu nagradu Bečkog sveučilišta.
Za svoje monumentalno djelo Glagoljski natpisi (1982.) primio je Republičku nagradu za znanstveni rad. U toj knjizi na 420 stranica objavljuje više od 500 natpisa, uglavnom na temelju vlastitog istraživanja.
Tipično za metodu ovog znanstvenika koji želi obrazovati širu populaciju, on već sljedeće godine objavljuje i sažeti rad o glagoljskoj epigrafici i njezinim kulturno historijskim vidovima.
Za svoje monumentalno djelo Glagoljski natpisi (1982.) primio je Branko Fučić Republičku nagradu za znanstveni rad. U toj knjizi na 420 stranica objavljuje više od 500 natpisa, uglavnom na temelju vlastitog istraživanja
Osobno sam ponosan za svoj skromni poticajni doprinos da se priredi i tiska englesko izdanje Croatian glagolitic epigraphy. Branko je znao da se to priprema te je proširenjem nekih tekstova doprinio konačnom izdanju, ali samu knjigu na žalost nije vidio jer je umro nekoliko mjeseci prije objave u Londonu (1999.).
Bilo mi je neizmjerno žao što 2009. godine, zbog neodložnih prekomorskih obveza, nisam mogao sudjelovati na međunarodnom znanstvenom skupu koji je u organizaciji HAZU i drugih pod naslovom ”Az grišni diak Branko pridivkom Fučić” održan prigodom desete obljetnice smrti. Naslov skupa i istoimenog sveobuhvatnog zbornika je samokritični autogram kojim se Fučić povremeno i rado koristio.
Fučić je, po vlastitom svjedočenju, bio vjernik i svoju vjeru nije skrivao ni u vrijeme kada su ga socijalističke vlasti nagrađivale za njegov znanstveni i literarni rad. Osobno mogu posvjedočiti da mu je vjera bila iskrena i evanđeosko biblijski orijentirana.
Zanimljivo je primijetiti kako Miljenko Jergović u Subotnjoj matineji prigodom 15. obljetnice smrti, u izuzetno pozitivnom prikazu, kontekstualno komentira Fučićevu vjeru.
”Bio je kršćanin, katolik u vrijeme jugoslavenskoga socijalizma, kada je i Crkva bila nešto drugo nego što je danas. Bilo je to vrijeme živoga dijaloga između zemlje i neba, kada je pravo na riječ bilo važnije od prava sile i batine. Knjige je objavljivao i na jednoj i na drugoj strani, ali neke od najvažnijih i najuzbudljivijih, i za prizemnike i za nebesnike, ostajale su u getu crkvenoga izdavaštva.”
Jergović pretjeruje u svom ”geto” zaključku misleći na najčitanije Fučićeve knjige u izdanju Kršćanske sadašnjosti. To su ”Terra incognita” (1997., više izdanja) i ”Fraške” (1999. i dalje).
Inače je Jergović Fučića držao velikim, darovitim sveobuhvatnim piscem koji je neusporedivom lakoćom znao spajati naglašenu pučku izražajnost i akademsku učenost – ”…e da se Branko Fučić rodio kao Francuz, Nijemac ili Talijan. Ovako, on je veći od matične kulture, pa poput klavira koji ne može ući u garsonijeru, kisne odbačen u nekom iličkom dvorištu.”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvati pretjeruju u svojatanju svetog Jeronima
- Nobel za mir ove godine nije promašio
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
- Tonko Maroević: velikan duhovne mostogradnje
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.