Prije puno godina, više od trideset, čitao sam prvi puta o Hobitima. Tražio sam inspiraciju za priče djeci, no onda su bili još premali da bi ih zanimale priče o pohlepi, moći prstena i ratovima. Uzbuđeni su slušali o Orkama, čarobnjacima i Entovima, a ja nisam čitao, nego sam izmišljao događaje koji su se mogli odigrati u pećinama, ravnicama Rohana i Gondora.
Svidjeli su im se vilenjaci i ratoborni patuljak. Meni je sve to bilo pomalo dosadno, opisi dlakavih stopala Hobita, uklete šume i duhovi nisu mogle taknuti moje skeptično srce. Radovalo me je to da dobro pobjeđuje, ali to su priče za djecu.
Nikad nisam vjerovao u bajke, ali sam ih rado izmišljao i pričao lakovjernoj djeci. Sad vidim da su priče ostavile traga. Na sreću oni vjeruju da dobro trijumfira.
Svidjeli su im se vilenjaci i ratoborni patuljak. Meni je sve to bilo pomalo dosadno, opisi dlakavih stopala Hobita, uklete šume i duhovi nisu mogle taknuti moje skeptično srce. Radovalo me je to da dobro pobjeđuje, ali to su priče za djecu
Priče o vilama pričam unučicama i izmišljam kao da sam se sam sretao sa Gandafom i učio od njega. Teškoću mi sada predstavlja to da borba za neograničenu moć, pohlepa za zlatom nisu nikakva bajka i izmišljotina, već neugodna stvarnost.
U bajkama se moglo pričati da su iskušenja prolazna, da u srcu i najgori nose nešto dobro, da Baggins ipak odolijeva iskušenju moći i baca prsten moći u lavu.
U bajkama se može vjerovati da su žrtve plemenite, da je herojstvo čast. Na bajkama se odgajaju djeca koja tako shvate razlike dobra i zla, kolebljivu ljudsku prirodu, vrijednost zajednice, steknu vjeru da na kraju ipak pobjeđuje dobro, da žrtve nisu uzaludne i da se vrijedi boriti do kraja i usprkos okolnostima.
Stvarnost ubija bajke. Ruši iluzije i potkopava vjeru. Sitni detalji stvarnosti nagomilaju se i mada jedan po jedan i nisu nešto strašno, teško se suprotstaviti tom naletu pohlepe, vlastoljublja i častoljublja, bolesnih ambicija i arogancije.
Meni se java i bajka miješaju. Toliko sličnosti između zla i pohlepe iz priče te napasti i nezasitnosti naše političke zbilje. Gotovo za svaki zli lik iz priče J. R. Tolkiena mogu naći lik iz naše stvarnosti. Najnovija je priča o Agrokoru.
Priča se da ispod Markovog trga postoji mreža tunela, tajni prolazi, od kojih neki završavaju u zgradi vlade, a drugi u Saboru. Ne mogu odoljeti pomislima da njima lutaju gričke vještice, duhovi dužnosnika u ostavci i poneki službenik koji misli da samoupravljanje nije propalo.
U tim labirintima miriše na plijesan, rasvjeta je loša, a nitko ne mijenja žarulje, jer su tuneli tako tajni da za njihovo održavanje nema proračunske stavke.
U liku Gandalfa pojavljuje se Joža Manolić s popisom suradnika UDBE, a kao strašne orke pojavljuju se zastupnici koji traže stanku. Time se može objasniti i zašto ih nema u sabornici, čak ni na glasovanju. U tom polumraku traži se prsten moći; onaj tko ga natakne stječe moć premijera.
U bajkama se može vjerovati da su žrtve plemenite, da je herojstvo čast. Na bajkama se odgajaju djeca koja tako shvate razlike dobra i zla, kolebljivu ljudsku prirodu, vrijednost zajednice, steknu vjeru da na kraju ipak pobjeđuje dobro, da žrtve nisu uzaludne i da se vrijedi boriti do kraja i usprkos okolnostima
Obratno od bajke kada netko prsten moći skine – Milanović, Karamarko, Orešković – postaje nevidljiv. Strašne vojske Mordora u stvarnosti podsjećaju na čete odanih stranačkih aktivista. Kao i zlim stvorovima iz hobitske bajke nedostaje im razuma i savjesti, oni su bezimena vojska žedna pljačke i krvi koja se može koristiti protiv svakog neprijatelja.
Tko će naći prsten koji je, čini se, trenutno izgubljen? Vlada više ne vlada, oporba je posvađena i razjedinjena kao konjanici Rohana u knjizi i bore se za mjesto vladara u svojim malim vojskama. A zlo nadire. Tko će naći prsten s čarobnim natpisom na glagoljici (na vilinskom jeziku. Ili pak, zaboga, na ćirilici!?)
Ima još puno sličnosti. Osnovno je to da volja za moć, beskrupulozna i okrutna, želi vlast. Da će se zaklinjati svakom bogu i čarobnjaku, tražiti odvratne saveznike, smišljati spletke, širiti laži. Da se dokopa moći ili novca (pa to je isto, ali su riječi različite), dizat će se krediti u lihvarskim bankama, tražiti savjetnici iz škole zlih čarobnjaka, izdat će se prijatelji i saveznici, sramotiti dobroćudni hobitski narod koji voli pivo i proslave. Koji pjeva soto voce ili šutljivo pleše lupajući nogama.
Sklapat će se pogodbe s Mefistom i prodati sve, pa i duša, za slavu, novac i moć. Mrak će prekriti zemlju, crni oklopnici će tući prosvjednike.
Dramatična borba za moć prstena kod nas nije bajka već stvarnost. I najbolji hrvatski muževi zadrhte od svetog egoizma kad mu se približe. Ni najbolji ne mogu odoljeti čarobnom zovu neupitne moći.
Prsten privlači i društveni ljudski kal, ljude bez razuma i odgovornosti, plemenitosti i obrazovanja, koji vjeruju u moć prstena i vjeruju da za vladanje ne treba ni znanje ni program, već magična moć.
Meni se java i bajka miješaju. Toliko sličnosti između zla i pohlepe iz priče te napasti i nezasitnosti naše političke zbilje. Gotovo za svaki zli lik iz priče J. R. Tolkiena mogu naći lik iz naše stvarnosti. Najnovija je priča o Agrokoru
Kod nas se radi o Agrokorovom prstenu, zajednici ljudi koje povezuje vlast i lakomost kojima su cifre s puno nula pomutile razum i potamnile blijedi plamičak savjesti, koji su bez oklijevanja prešli na stranu tame.
Agrokorov prsten djeluje. Kao djeca slušamo priče o dobrom poduzetniku, skrušenoj obitelji, vlasti koja spašava radnike, brine za male vjerovnike, skrbi za vladavinu prava.
Agrokorov prsten je zlatan, iskovan od novca i moći i tko ga ima, pobjeđuje na izborima. U stvarnosti poduzetnik je gramzljiv i proračunat, pere novac i skriva imovinu, plaća medije, bježi od policije.
Vlada ne spašava radnike već sebe, svoje izborne šanse i ministre, svoje klijente nadajući se da stvara novu vojsku zahvalnih birača. Agrokorov prsten je iskovan i prividno sakriven. Svi traže gdje je pohranjen.
Izađimo iz te bajke. Vlada, da bi opstala, treba podršku i to s druge strane, jer mostovi se grade dogovorom i voljom. Priroda ne gradi mostove, ne nastaju sami od sebe.
Lešinarski fondovi i lihvarske banke došli su po svoje. Ne kucaju na vrata, vladaju kućom. Ne traže grešne duše već običan novac, imaju obveznice, hipoteke i kreditne ugovore. S njima nema šale, ne biraju sredstva ili vrijeme. Ne čekaju kad je nama zgodno. Traže i imaju moćne saveznike i protiv toga se ne može boriti mitovima, apelima i svetom vodicom.
Slabi smo jer nema promjena, i status quo se smatra napretkom, a nisu dovoljni sitni stranački izračuni dobitka, taktičke pobjede, neispunjeni dogovori (povjerenstvo za Agrokor?) već otvorenost prema javnosti i vjera da se skromnošću pomaže jedinstvo, da jedinstvo stvara otpor, da otpor daje snagu za bolna rješenja.
Tko će naći prsten koji je, čini se, trenutno izgubljen? Vlada više ne vlada, oporba je posvađena i razjedinjena kao konjanici Rohana u knjizi i bore se za mjesto vladara u svojim malim vojskama. A zlo nadire. Tko će naći prsten s čarobnim natpisom na glagoljici (na vilinskom jeziku. Ili pak, zaboga, na ćirilici!?)
Ali da bi se prevladali ponori, treba graditi mostove, a ne bacati heretike preko ruba u pakao gdje vladaju bjesovi, zle vile i vragovi.
Domoljublje ne opravdava politiku podjela i sukoba, ekskomunikacija i lustracija. Da bi se izašlo iz bajke, treba otvoriti oči i shvatiti gdje smo i što smo, vidjeti stvarnost jedne male i (o)pljačkane zemlje.
Jedino što je različito između naše tmurne stvarnosti i ”Gospodara prstenova” je to da nema dragih likova nerazdvojnih prijatelja koji će se othrvati izazovu moći i baciti čarobni prsten da se istopi u lavi. Dosta površnih sličnosti. Frodo Baggins, javi se na sljedeće izbore. Nećeš propasti. Nećeš izgubiti. Pravda je na tvojoj strani. Ili pričam još jednu bajku.
Nije Ogulin grad bajki. Hrvatska je zemlja bajki. Ne zemlja, već i država bajki. Država velikih priča i obećanja. Klimave stvarnosti. Ustav je bajka. Politike štednje su bajka. Izbori su legenda.
Hrvatska je država provalija i ponora (ne treba zaboraviti da je Danteu inspiracija za pakao bila istarska klisurina). Imamo bajku o kraljevima i knezovima, mit o prvom predsjedniku. Hrvatska je zemlja bajki i mitova. Da bi vazda sretna bila.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.