Balkanska košarka

Od rane mladosti volim i pratim košarku, te sam normalno ovih dana mentalno i dalekovidno na Mundijalu u Španjolskoj. Inače, ovo pišem iz Zadra, grada košarkaškog genijalca i neprežaljenog prijatelja Krešimira Ćosića, ”akademika košarke” kako ga je apostrofirao slično prerano preminuli genijalac riječi Veselko Tenžera. Ovo je trebao biti članak o Kreši, a pisati sam ga počeo između pobjede nad Argentinom i nacionalno sramotnog šokantnog poraza koji je uslijedio. Za neplaniranu promjenu naslova i teme kriv je Senegal.

Krešimiru Ćosiću ćemo se vratiti kada saznamo kako smo završili na ovom Svjetskom prvenstvu. Sažeta inicijalna bilanca: Filipinci su nas na otvaranju namučili, protiv jake Argentine smo odigrali solidno i pametno, ali ne baš sjajno, a podcijenjeni i objektivno slabiji Senegalci su nas do kraja ponizili.

Samo još jedno pitanje prije nego što će zaboravljivi ustašofili jugofobnim kamenjem krenuti na Repešu, moju malenkost i ovaj portal. Sjeća li se itko da su Balkanci iz jugoslavenskih republika, predvođeni proslavljenim Draženom Petrovićem, u kolovozu 1990. u Argentini briljantnom igrom osvojili titulu svjetskog prvaka za zemlju na izdisaju? Ali kakav je to, dok su neki sanjali zlo, bio ”bijeli Dream Team” tada još uvijek neposvađanih – uz Dražena, Toni Kukoč, Vlado Divac…

Ljutim se na inače respektabilnog hrvatskog selektora Jasmina Repešu, trenera zavidno uspješne karijere. Osim taktičkih pogrešaka (koje kao amater koji poštuje struku ipak neću spominjati) i psihološke (ne)pripremljenosti, on je u međuvremenu počeo puniti naslovnice nezgrapnim varijantama svoje skandalozne izjave unutar neuvjerljive i nemušte apologetike očaja. Izjavio je doslovno: ”Ako bih  mogao birati, nikada se ne bih rodio na Balkanu.

Žao mi je što to moram reći, ali zbog tog balkanskog mentaliteta mi smo i ranije patili u ovakvim utakmicama i drugi treneri su to morali prolaziti…”. Mislim da znam na što je ciljao u optužnici ”balkanskog mentaliteta”, ali mu ipak duboko zamjeram neodgovorno brkanje geografije i psihologije.

Uz to ide i politikantska ignorancija ne tako davne naše povijesti ovog plemenitog sporta. Zar se nitko ne sjeća Svjetskog prvenstva na Filipinima 1978., gdje je (balkanska) Jugoslavija po drugi put osvojila naslov svjetskog prvaka u košarci? Tamo su naši zajednički momci na prvoj utakmici kao od šale samljeli upravo Senegal (99 : 64), pobijedili Južnu Koreju s gotovo 50 koševa razlike, pa Kanadu… i dalje briljirali u svim odlučujućim susretima, potukli domaće Filipince, Italiju otpremili sa 108:76, pa onda Sovjete, Amerikance, Australiju, da bi u dramatičnom finalu za zlato pobijedili košarkašku velesilu Sovjetski Savez.

Pod dirigentskom palicom Sarajlije Ace Nikolića, koju je on preuzeo od našeg legendarnog Mirka Novosela, tu su (balkansku) ”zlatnu generaciju” (kako su poslije toga zasluženo nazvani) predvodili moj croato-američki i djelomice vjerski suputnik Krešimir Ćosić, Dražen Dalipagić iz Mostara, Mirza Delibasić iz Tuzle i Zoran Slavnić iz Beograda. Budimo pravedni, pa prezimenice priznajmo da su uz njih uveliko zaslužni i naši punokrvni hrvatski balkanci Jerkov, Knego, Duje Krstulović i Skroče te njihov kapetan, valjda jedini (ne)balkanac, Peter Vilfan iz Maribora.

Duhovna je i ekumenska tragedija što je nadahnuće nacionalistički pregrijanih literata pod dirigentskom palicom Dobrice Ćosića pratio blagoslov nekih elokventnih (ne)visokodostojnika povremeno (ne)svete Srpske pravoslavne crkve. Dream Team nije apsolutno ništa kriv!

U tom kontekstu valja na ovom ex-jugoslavenskom portalu podsjetiti i na to da su jugobalkanci po zlato na Filipine otišli kao europski prvaci. Svjetsko prvenstvo se tada po prvi puta održavalo u Aziji, dok je osam godina ranije održano u Ljubljani, po prvi put izvan SAD-a, za što smo se zdušno zalagali mi tadašnji američki studenti iz (zar moram opet naglasiti – bivše?) Jugoslavije. I ponosno žalili što ne možemo uživo navijati na Mundibasketu u razvikanoj dvorani Tivoli.

Međunarodni košarkaški savez (FIBA) je, očaran entuzijazmom za taj sport u kolijevci košarke, očito kasnio u poimanju globalizacije i vjerodostojnoj interpretaciji značenja sinonima mundijelizacije. Nemojmo im to previše zamjerati nego, uz sve prave znalce, iskreno priznajmo da je košarka američki izum. Izumitelj je sveučilišni profesor James Naismith (rođen u Kanadi), a mjesto izuma je po košarci glasoviti Springfield, glavni grad moje američke savezne države Massachusetts. U tamošnjoj vrlo selektivnoj Kući slavnih (Hall of Fame) kao treći stranac inauguriran je naš košarkaški genijalac Krešimir Ćosić 1996., a desetak godina kasnije i Dražen Petrović, hrvatski Amadeus srpskog podrijetla.

Hercegovačkog balkanca Repešu valjda ne treba podsjećati da su igrači s prostora bivše Jugoslavije osvajali medalje na 12 od 16 svjetskih prvenstava te da su se mundijalne (uključujem olimpijske) medalje do urušavanja komunizma uglavnom dijelile u trokutu SAD – SSSR – SFRJ.

Repeša i njegov (dream)team imaju potencijale koji su mnogo veći od dosadašnje performanse, te im stoga držim svoje polubalkanske palce ne samo protiv Grčke nego i u daljnjem razračunavanju dok ne stignu do bronce. To bi bio neki moj dream!

Samo još jedno pitanje prije nego što će zaboravljivi ustašofili jugofobnim kamenjem krenuti na Repešu, moju malenkost i ovaj portal. Sjeća li se itko da su Balkanci iz jugoslavenskih republika, predvođeni proslavljenim Draženom Petrovićem, u kolovozu 1990. u Argentini briljantnom igrom osvojili titulu svjetskog prvaka za zemlju na izdisaju? Ali kakav je to, dok su neki sanjali zlo, bio ”bijeli Dream Team” tada još uvijek neposvađanih – uz Dražena, Toni Kukoč, Vlado Divac, Žarko Paspalj i redom dalje…!

Zlo se sanjalo u balkanoidnom Beogradu gdje je već napisan kvaziakademski krvavi scenarij uz projekt lažnog druga i arhitekte Slobodana Miloševića & Co, a za JNA-izvedbu srbo-federalnih generala pod egidom agresivnog spašavanja onog što je dinamika povijesti naizgled već otpisala. Duhovna je i ekumenska tragedija što je nadahnuće nacionalistički pregrijanih literata pod dirigentskom palicom Dobrice Ćosića pratio blagoslov nekih elokventnih (ne)visokodostojnika povremeno (ne)svete Srpske pravoslavne crkve. Dream Team nije apsolutno ništa kriv!

Uz osobnu civilizacijski usmjerenu i kršćanski motiviranu molbu da prestanemo demonizirati Balkan i repešovski ga kriviti za vlastite slabosti i bezvezne poraze, ponadajmo se da će večeras protiv autentičnih Balkanaca Grka proraditi dalmatinski dišpet. Repeša i njegov (dream)team imaju potencijale koji su mnogo veći od dosadašnje performanse, te im stoga držim svoje polubalkanske palce ne samo protiv Grčke nego i u daljnjem razračunavanju dok ne stignu do bronce. To bi bio neki moj dream!

Još tekstova ovog autora:

• Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
• Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
• Tonko Maroević: velikan duhovne mostogradnje
• Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
• Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
• Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
• Što bi Martin Luther King učinio?
• Od američkog sna do američke noćne more
• Zašto je NATO bombardirao Beograd?
• Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist

» Svi tekstovi ovog autora