Banalnost hrvatskog korupcijskog zla

Kada je Hannah Arendt pisala o procesu Adolfu Eichmannu, stvorila je sada već povijesnu sintagmu ”banalnost zla”. Eichmann nije bio monstrum, niti je bio intrinzično zao, bio je jednostavno jedan od onih koji se pridružuje masi.

Bio je, kako Amerikanci kažu, joiner, onaj koji ide kuda vjetar puše. Bio je čovjek koji, jednostavno, slijedi stado, oponaša one koji su mu uzori, koji lovi svaku izgovorenu dvosmisao svojih šefova i koji je tipičan rezultat djelovanja masovne psihologije. Eichmann podsjeća na protagonista romana ”Stranac” Alberta Camusa, koji slučajno ubija drugog čovjeka, ali ne osjeća nikakvu grižu savjesti niti moralnu krivnju.

Tako je i sa slučajem ”kninske kraljice” Josipe Rimac.

Ona, kako ispada iz snimljenih prisluškivanja, nije ni zla niti patološki devijantna. Ona je, jednostavno, osoba koja ide kuda vjetar puše, uvjerena da ne čini nikakvo zlo, jer, uostalom, to rade njezini partijski drugovi, pa prema tome ona ne može pogriješiti, jer je to model ponašanja u krugovima u kojima se ona kreće i u kojima živi.

Josipa Rimac, kako ispada iz snimljenih prisluškivanja, nije ni zla niti patološki devijantna. Ona je, jednostavno, osoba koja ide kuda vjetar puše, uvjerena da ne čini nikakvo zlo, jer, uostalom, to rade njezini partijski drugovi, pa prema tome ona ne može pogriješiti, jer je to model ponašanja u krugovima u kojima se ona kreće i u kojima živi

U njoj, stoga, nema ni tračka sumnje da je počinila nešto krivo. Uostalom, za to joj mogu poslužiti svi oni koji su joj uzori u životu, od predsjednika Tuđmana s otkupom svoje vile i novcem u banci koji to nije, preko njezinih partijskih šefova i kolega Ive Sanadera, Tomislava Karamarka i brojnih ministara iz Plenkovićeve vlade koji su usvojili uzorak ponašanja koji se u političkoj teoriji, a i u pravosudnoj praksi, razotkriva kao klijentelizam – politička korupcija.

Bizaran je i podatak kako je cijela ta afera stigla na površinu: tek kada je sama Josipa Rimac otkrila da ju prisluškuju, pa je onda cijeli slučaj izašao na vidjelo dana. A što bi bilo da ona nije otkrila da je prisluškuju, koliko bi još trebalo USKOK-u da taj slučaj okonča?

Moguće je i pomisliti da se moglo dogoditi, da se taj slučaj uopće i ne otkrije. Jer, tko bi se usudio išta pokrenuti kad je u pitanju osoba s takvim medijskim publicitetom i simpatijama u javnosti?

Režimski mediji su se raspisali o njezinim torbicama, o njenim modnim novitetima, idolatrizirana je i pretvorena u uspješnu ženu i političarku, u pravog ”vunderkinda” ovog sistema.

Svi su je hvalili kako je sredila Knin (a doista ga je, izgleda, sredila, zadovoljavajući svoju stranačku klijentelu), kako je ona najbolji kandidat za izbore, po riječima naše europske komesarke, Dubravke Šuice, a bulevarski mediji su hvalili njezin ”modni look”, torbice, haljine, cipele…

Ako se može spomenuti još jedan klasik, Mihail Jurjevič Ljermontov, onda je Josipa Rimac ”junakinja našeg doba”, mega-uspješna žena u svojim poslovima, u svojim imanjima, u vanjskim pokazateljima socijalnog statusa, u općim simpatijama svekolike klijentele njezine partije.

I onda, jedna obična registracija jednog od njezinih brojnih kompromitirajućih dijaloga, razotkriva svu banalnost i primitivnost jedne ”junakinje našeg doba”, a to je upravo rečenica: ”Ne’š me valjda zajebavat’, ja sam ti to donijela i bris. Drži to…!”

Ova je rečenica, kojoj prethodi informacija suučesnici Ružici Njavro da može ”sigurno računati na svojih 500.000 kuna” da se ”pogura” posao za vjetroelektrane, na što spomenuta Njavro dobrohotno reagira s ”Ajde…” i zadovoljnim smijehom.

Naravno, sada će se to klupko pokušati odmotati, a imamo već presedane koji govore da ni Ivo Sanader niti Nadan Vidošević nisu doživjeli, a možda ni neće, pravomoćne odluke u njihovim slučajevima, pa možda tako nešto neće doživjeti ni Josipa Rimac.

Uostalom, u rujnu 2015. hrvatski je parlament jednoglasno i bez debate oduzeo Josipi Rimac politički imunitet, pritom dopuštajući državnom odvjetniku da nastavi istragu protiv nje za sumnju da je ilegalno pribavila stan novcem iz državnog proračuna, dok je služila kao gradonačelnica Knina. A u ožujku 2018. Josipa Rimac je imenovana čelnicom radne skupine za izradu novog zakona o sprečavanju sukoba interesa!

Svima je jasno da je područje javnih nabava najskliskije područje na kojemu se odvija politička korupcija: trgovina političkim utjecajem, uspostava klijentelističkog sustava, davanje i primanje mita, i to je područje koje je Hrvatska morala regulirati i prije i nakon ulaska u članstvo Europske unije.

Korupcija je kao snježna gruda, kada se jednom počela kotrljati može se samo povećavati. Tako je i korupcija ocijenjena u izvješću Europske komisije o korupciji u javnim nabavama, i zbog toga su i Europska komisija i Europski parlament donijeli zajedničku direktivu o javnoj nabavi, koja vrijedi izravno i za sve članice EU-a.

O korupciji u javnim nabavama govori se i u izvješću GRECO-a, inicijative Vijeća Europe za borbu protiv korupcije kojoj je na čelu hrvatski sudac Marin Mrčela. Konačno, o korupciji u javnim nabavama morao je progovoriti nitko drugi negoli sam papa Franjo, koji je baš početkom ovoga tjedna dokumentom Motu Proprio, što znači na svoju inicijativu, donio kodeks o javnim nabavama.

Za borbu protiv korupcije u javnoj nabavi nisu dovoljni samo dobri zakoni, potreban je i moralni kodeks ponašanja. Naši bi političari trebali razmisliti o jednoj dobro poznatoj izjavi Niccolòa Machiavellija, prvog modernog teoretičara politike: ”A da sam u politici bio pošten, svjedoči moje siromaštvo…”

Taj kodeks, nazvan ”Pravila o transparentnosti, kontroli i konkurentnosti javnih ugovora Svete Stolice i Grada Vatikana” sadrži 86 članaka i još 12 za slučaj pokretanja sudskih sporova o toj materiji.

Ovaj neuobičajen način postupka pape Franje svjedoči o tome koliko je pitanje javnih nabava važno i za Svetu Stolicu, a i za cijelu Katoličku crkvu. Novi kodeks postupanja u potpunosti utvrđuje načela Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije, i komentatori ističu da je ovaj korak vrlo značajan za ukidanje samovolje kojom su crkveni prelati mogli autonomno odlučivati kome će povjeriti radove na svojoj imovini.

Iako je to zasada samo propis koji se odnosi na sam Vatikan, kritičari ističu da je to i poticaj pape Franje da se cijela Katolička crkva obračuna s korupcijom u vlastitim redovima.

Za borbu protiv korupcije u javnoj nabavi nisu dovoljni samo dobri zakoni, potreban je i moralni kodeks ponašanja. Naši bi političari trebali razmisliti o jednoj dobro poznatoj izjavi Niccoloa Machiavellija, prvog modernog teoretičara politike: ”A da sam u politici bio pošten, svjedoči moje siromaštvo…”

Nažalost, to naši političari ne mogu reći. Bar sudeći po tome koliko vole imovinu, luksuz, bogatstvo i koji time postaju idoli svjetine, koja pristaje na ”dobrovoljno ropstvo i sluganstvo”, samo da bi bar malo participirali u toj podjeli ”uskrsnih poklona”, kako ih je dijelila Josipa Rimac.

Banalnost i primitivizam političke vlasti, hic et nunc – ovdje i sada.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Blamaža hrvatskog pravosuđa se nastavlja
• Afera Žalac: Europska kompromitacija Hrvatske
• Hrvatska vlada i krivi ljudi na krivom mjestu
• Nakon Poljske i Mađarske i Hrvatska riskira kritiku EU
• Kako bi hrvatski europarlamentarci glasali protiv neofašizma
• Lice i naličje hrvatske korupcije
• Hrvatska je zbog migranata već na zlu glasu u svijetu
• Angeli Merkel počasni doktorat?!
• Je li atentat na Maju Danon antisrpski ili antižidovski čin?
• Milanovićevo nerazumijevanje Europe

» Svi tekstovi ovog autora