Branimir Pofuk
Vojni rok u JNA služio sam 1984. i baš tada i tamo, u skopskoj kasarni Maršal Tito, pročitao sam Orwellov roman s tom istom godinom u naslovu. Okruženje je bilo baš prikladno za tu knjigu, premda je vojnički život ukrašen ritualima vladajuće ideologije bio mlaka kamilica u usporedbi s totalitarnom distopijom kakvu je kasnih 1940-ih godina zamislio George Orwell.
Uostalom, u vrijeme njenog nastanka, dvije najnemilosrdnije varijante Orwellove distopije već su se bile odigrale u stvarnosti, a drugi veliki i brkatiji brat još je bio u snazi.
Knjizi nije 1984. istekao rok trajanja. U digitalnoj revoluciji i svim njenim posljedicama u kojoj živimo, Orwellova “1984” još je aktualnija.
Isto vrijedi i za kultnu filmsku distopiju koju je australski režiser George Miller, nadahnut naftnom krizom 1973. završio 1979. te je smjestio u vrlo blisku budućnost. “Mad Max” se također događa negde oko 1984., a ni ta slika svijeta urušenog zbog iscrpljenih rezervi nafte također ni danas nije zastarjela.
“1984” i “Mad Max” predstavljaju različite vrste distopija. Prva govori o svijetu totalitarne diktatorske države pretvorene u logor za sve svoje stanovnike, a druga o svijetu u kojem su se sve države raspale.
Prošle je godine i hrvatska književnost iznjedrila dva distopijska romana, oba u izdanju Frakture, koji se razlikuju po istom ključu kao i “1984” i “Mad Max”. Ludwig Bauer u svom romanu “Repriza” prikazuje svijet nakon globalne nuklearne katastrofe i prati jedine preživjele, malu grupu genetski modificiranih i time otpornijih ljudi.
Jergović je svoj distopijski roman već napisao, a iz njegovog “Herkula” ova država nije ništa naučila. Ideja o državi koja nešto uči iz književnosti ionako je još jedna utopija
Negdje u planinama, između radioaktivne magle u nizinama i otrovnih oblaka koji im zaklanjaju nebo i sunce, oni preživljavaju i stvaraju novo društvo i civilizaciju.
Na osnovu oskudnog znanja o prošlosti i pouka svog profesora koji će još jedno kratko vrijeme provesti s njima, zakleli su se da će po svaku cijenu izbjeći pogreške koje su njihove pretke dovele do konačnog samouništenja.
Jedna od zabranjenih stvari je i vjera u bilo kakvo nadnaravno božanstvo i stvaranje bilo kakve nove ili obnavljanje stare religije. Naravno, u desetljećima koja slijede ponovit će mnoge od tih grešaka.
Književna distopija one druge vrste je roman “O zlatu, ljudima i psima” Josipa Mlakića. Kao mali naklon Orwellu, hrvatski pisac iz Bosne i Hercegovine radnju svog romana smješta u 2084. godinu u kojoj na današnjem teritoriju njegove domovine postoje ne jedna, već tri totalitarne države, tri razgraničena nacionalna entiteta sa svojim nacinalističko-teokratsko-militarističkim diktaturama.
Oba su romana duboko dojmljiva i izvrsno napisana, a oba autora, kao i svi autori distopija, govore zapravo o svijetu u kojem danas živimo.
Ovim knjigama treba dodati i “Rođenje u Šumarevoj kući”, najnoviju u nizu božićnih priča kakve krajem svake godine ispisuje Miljenko Jergović. Vrijeme radnje definirano je rečenicom: “Te se godine virus zvao COVID-365.”
U distopijski mrak svijeta okovanog uzastopnim pandemijama i strahom od njih, u Europu okruženu koncentracijskim logorima za one migrante koji prežive masakre na granicama, Jergović je posijao utopijsku priču o trudnoj Merjem, koju prati šutljivi bezimeni zidar i prizor u kojem u staru drvenu kuću u turopoljskoj šumi tim ljudima i novorođenom djetetu u dobrohotni posjet, s darovima, iz obližnjeg mjesta dolaze autolimar, smetlar i poreznik.
U tom kraju, u Jergovićevoj priči, taj će događaj ostati upamćen i prepričavan s naraštaja na naraštaj kao plamićak usred tame, ali neće postati još jedna režimska institucija, nova religija, kao što se dogodilo s onim betlehemskim plamićkom. To bi se možda moglo dogoditi tek u nekom budućem velikom distopijskom romanu koji je već čitav sadržan u snažnoj klici ove priče. Ali, bolje ne.
Uostalom, Jergović je svoj distopijski roman već napisao, a iz njegovog “Herkula” ova država nije ništa naučila. Ideja o državi koja nešto uči iz književnosti ionako je još jedna utopija.
Ali, ovu našu državu zato je na kraju prošle i početku ove godine snašla i nespremnu zatekla barem na kratko ostvarena utopija koja govori o tome što se događa s ljudima i među ljudima kada države nestane.
Naravno, nije hrvatska država nestala zbog potresa na Baniji. Ali, u prvim satima i danima te katastrofe mnogima koji su potresom pogođeni bilo je kao da države i nema, kao što je mnogima od njih ionako bilo prošlih tridesetak godina.
Ali su zato sa svih strana navrli ljudi, baš poput onog autolimara, smetlara i poreznika u Jergovićevoj priči. Ljudi iz susjednih i dalekih gradova i sela, počevši od one kolone koja se prve večeri pješice uputila u mrak s lopatama na ramenima, prema Petrinji.
Navrli su ljudi sa svojim darovima, vještim rukama i znanjima, tko već koliko ima i tko što već umije.
Zna se na koji dio države mislim kad kažem da je nije bilo. Upravo onaj njen dio koji se najžešće sada brani od ne čak zamjerki, nego već i od samog opažanja gdje i kojeg segmenta države nije bilo.
Naravno, nije hrvatska država nestala zbog potresa na Baniji. Ali, u prvim satima i danima te katastrofe mnogima koji su potresom pogođeni bilo je kao da države i nema, kao što je mnogima od njih ionako bilo prošlih tridesetak godina
To je onaj dio države koji sve koji iznose takve primjedbe, pa makar i u najboljoj namjeri, optužuje za rušenje države i povjerenja u nju.
Zna se da mislim na državu koju dobrovoljno i samovoljno ovih dana utjelovljuje premijer Plenković. On koji inzistira na povjerenju u tu državu, još se s nama i sprda.
“Ovo nismo mogli znati bez obzira na istančane radare”, rekao je Plenković o novom skandalu, činjenici da je požeški gradonačelnik HDZ-ovac Darko Puljašić, premda pod istragom za tešku korupciju, prošlo ljeto kandidiran i izabran u Sabor, dok je Josip Vitez, koji ga je prijavio, i to najprije upravo vodstvu HDZ-a, čitavu godinu proganjan i na kraju otpušten iz gradske službe.
Puljašić je dao ostavku na mjesto u Saboru tek nakon što je Drago Hedl sve razotkrio na portalu Telegram, a premijer se nastavio sprdati: “Ne možemo uvijek pogoditi. Ali pogreške moramo priznati, a i to je već veliki korak, od sedam milja”.
Nema šta, zaista visoko postavljen cilj.
Tako Plenkovićevo načelo postupnosti izgleda kada se primijeni na njegovu “vrišteću” transformaciju HDZ-a.
U procjenjivanju tih “drumskih razbojnika”, kako ih je točno nazvao Josip Vitez, od sada pa nadalje kriterij uvijek mora biti utopija ostvarena usred katastrofe koja je zadesila Baniju, sve ono što su prije države, mimo države, a ponekad i usprkos državi, za ljude učinili ljudi.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Na Baniji se dogodila utopija o tome što se događa među ljudima kada nestane država).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Andrej Plenković i HNK Zagreb
- Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
- Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
- “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
- Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
- Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
- Utrka milijardera u svemiru
- Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
- Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
- Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.