Barnagor – poetsko ishodište zavičajnosti

Tog sam jesenskog poslijepodneva sjedila u dnevnom boravku starog dvorca Trezić povrh Ćepelovca. Dok je u starom, bijelom kaminu tiho pucketala vatra, promatrala sam grupu turista okupljenu ispred dvorca, kojoj je njegova vlasnica, književnica Božica Jelušić, živahno bljeskajući modrinom svog pogleda, poželjela dobrodošlicu prepuštajući je ubrzo unuku Leu Filipu, turističkom vodiču, da gostima ispriča povijest dvorca i provede ih kroz imanje.

Taj je dvorac ostavština hrvatskog viteza Petra von Trezića, majora carske kraljevske vojske Habsburgovaca, u početku nazvan Milinmarin dvor, po Petrovoj djeci Milanu i Mariji, zbog kojih ga je Petar, kao ladanjsko obiteljsko imanje i gradio. Kasnije ga je Milan (Maksimilijan) nazvao Barnagor, po potoku Barni koji protječe kraj imanja.

Dok čekam Božicu da završi s turistima i da se prepustimo našem druženju i razgovoru, razmišljam o tome koliki je privilegij osvojiti naklonost pjesničkog srca. Moći razgovarati o radu, stvaranju, duši, poeziji, ljubavi i smislu. O zavičajnosti, ljubavi prema rodnoj grudi i rođenoj zemlji

Stari obiteljski albumi, sablje, knjige u knjižnici, pomno restaurirane slike na zidovima čuvaju povijest ove obitelji koja je svoju zavičajnost i ljubav prema rodnoj grudi nosila i njegovala od Habsburškog Carstva, preko Kraljevine SHS, do SFRJ, kroz sva državna uređenja, jednakom ljubavlju i žarom.

Nevjesta obitelji Terzić, ne mogavši više uzdržavati dvor u kojem je živjela u samo jednoj sobi, Žutom salonu, koji je od čađe iz neodržavanog dimnjaka postao garav, prodaje krajem osamdesetih godina dvorac i imanje obitelji Jelušić- Kranželić.

Barnagor je tako, ljubavlju i marom obitelji Jelušić-Kranželić, obnovljen i u njemu se pomno čuva povijest obitelji Terzić te prenosi svim znatiželjnicima koji ga posjete.

Još više od toga, atelje dvorca Barnagor danas je stjecište podravskih umjetnika i zavičajnika: pjesnika, književnika, skulptora, naivnih umjetnika, slikara i ilustratora.

U njemu nastaju i predivno oslikane slikovnice koje oživljavaju legende podravskog kraja, njegovu floru i faunu i narodne običaje.

Njegova zavičajnost i ljubav prema rodnom kraju nastavljaju plodonosno živjeti i u četvrtoj državi, samostalnoj Hrvatskoj, oplođujući se i stvarajući uvijek iznova nove izričaje u kojima se utjelovljuje.

Dok čekam Božicu da završi s turistima i da se prepustimo našem druženju i razgovoru, razmišljam o tome koliki je privilegij osvojiti naklonost pjesničkog srca. Moći razgovarati o radu, stvaranju, duši, poeziji, ljubavi i smislu. O zavičajnosti, ljubavi prema rodnoj grudi i rođenoj zemlji.

Još više od toga, atelje dvorca Barnagor danas je stjecište podravskih umjetnika i zavičajnika: pjesnika, književnika, skulptora, naivnih umjetnika, slikara i ilustratora

Božica je uvijek, u tim našim nadahnutim i intimističkim razgovorima, isticala kako ljubav mora biti djelatna. Pa i ljubav prema zavičaju. Mora ostaviti stvaralački trag po kojem će poslije tebe oni koji dolaze znati da si živio i ljubio. Ne moraju to biti tomovi knjiga, ni materijalna dobra; to može biti i predan rad i posađeno drveće.

Često je isticala, među pjesnicima, Frana Galovića, kojemu nisu trebali tomovi napisanih knjiga i čija je kajkavska zbirka ”Z mojih bregov” literarni dragulj, iako je u svom desetogodišnjem stvaralaštvu ostavio oko 2000 napisanih stranica dobrog i korektnog štiva.

Upravo je ta zbirka, izbrušena do u tančine, obojana i vrhunskim literarnim umijećem i ljubavlju prema kajkavštini i zavičaju, Galovića plasirala, između dvanaest pjesnika hrvatske mlade lirike, među trojicu velikana, uz bok Andriću i Ujeviću.

Njegova lokalna kajkavština, uz osjećaj za atmosferu, boju, ritam i empatiju za zavičajni prostor stvorila je vrhunsku poeziju i ohrabrila mnoge zavičajnike na daljnje stvaranje pokazavši da je kajkavština duboko literarna i oslobodila ih kompleksa provincijalnosti.

Mnogo je toga zbog čega moja duša gravitira Božičinoj i obrnuto. Dijelimo najdublje uvjerenje da je ljubav polazišna točka svemira. Da je svijet stvoren iz ljubavi i da je ljubav, kao i poezija, neobjašnjiva riječima.

Iako su, paradoksalno, riječi temeljni alat poezije. Svaka ljubav, pa i ona prema domovini, izmiče definiciji, želji da je uokvirimo, da je pokažemo, a pogotovo da sebe pokažemo kao ispravne i vjerne ljubitelje.

Sjedeći tu, u Barnagoru, na vrelu zavičajne, stvaralačke ljubavi koja se proteže kroz stoljeća i države, postajem do kraja svjesna razlike ljubavi prema rodnoj grudi i vlastitoj zemlji od ljubavi prema državi.

Iako su, paradoksalno, riječi temeljni alat poezije. Svaka ljubav, pa i ona prema domovini, izmiče definiciji, želji da je uokvirimo, da je pokažemo, a pogotovo da sebe pokažemo kao ispravne i vjerne ljubitelje

Ponekad, u iznimno sretnim okolnostima te se dvije ljubavi nadopunjuju. Najčešće povijesne okolnosti nisu takve.

I države, kao političke tvorevine, nisu kadre svoje građane hrabriti, davati im krila i poticaj za rast, brinuti o njima pravedno i transparentno. Češće su u službi moći, interesa i pravedne samo prema izabranima.

Koliko je daleko duboka, stvaralačka zavičajnost od razvikanog političkog domoljublja onih koji smatraju da imaju licencu na domovinu, a da zapravo ništa stvaralački ne rade, nego dapače, razgrađuju umreženi u interesne i političke klanove.

Među drevnim zidovima Barnagora potpuno sam preplavljena ljubavlju prema svojoj kajkavštini, mojoj rodnoj grudi, mom hrvatskom zavičaju.

Istovremeno potpuno i bolno svjesna da državu koju bih mogla jednako voljeti tek trebamo pokušati stvoriti otimajući je, pedalj po pedalj, iz ruku licenciranih grabežljivaca i interesnih klika.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kako iz spaljene stepe ući u medenu zemlju
• Ukorijenjenost u grad ili Simone Weil vs. Milan Bandić
• Zašto čitam Handkea ili književnost i zabluda
• Zemlja pokradene duše
• ”Bombarderi” nepokorenog grada nisu ljudi koji odustaju
• Društvena pravednost kao hrvatska utopija
• Politika ”Mi ili oni” – suverenizam ili fašizam?
• Uništavanje šuma je ekocid i teški kriminal
• Kosturi u ormaru socijalnog glasačkog lena
• Kriza EU – kriza autentičnosti

» Svi tekstovi ovog autora