Jacqueline Bat
Vjerojatno nema zagrebačkog starosjedioca, a isto tako i novopridošlog stanovnika ili putnika namjernika koji danas ne uživa u pogledu na Splavnicu i tržnicu Dolac s Bartulićevom kućom (Dolac 1), zgradom Tržnog nadzorništva (Dolac 2) i prekrasnim baroknim zvonikom crkve sv. Marije u pozadini, na zapadnoj strani.
Danas je naš Dolac živo srce Donjega grada, iako nakon potresa zbog smanjenog broja stanovnika u centru, smanjenog broja štandova, koji se ipak polako povećavaju, kako se produljilo i radno vrijeme tržnice po uzoru na europske gradove, osjećaj da njegovo bilo polako ubrzava, nemjerljiva je radost.
Danas povijesno gradsko središte ne možemo zamisliti bez Dolca, smatramo ga kulturnim dobrom, no malo tko poznaje povijest grada toliko dobro da bi znao zašto je taj golemi arhitektonsko-urbanistički zahvat u povijesno središte, na kraju ipak ostao nedovršen.
Burne rasprave oko interpolacije u povijesno tkivo grada, urbanizma i zaštite kulturnih dobara u vremenu njegove gradnje od 1926. do 1930. godine, rezultirale su najprije promjenom izvornog projekta, pa produženjem rokova i na kraju ga ostavile nepotpuno realiziranog.
I danas ga baš takvog, nedovršenog, volimo.
Ako se spustimo s Dolca na Trg bana Jelačića i pogledamo prema sjeveru, ne možemo ne primijetiti izrazito profinjenu pročeljnu kompoziciju kuće Rado, satkanu od rešetkastih ostakljenih elemenata i vrhunski stiliziranih biljnih motiva, te četiri velike skulpture koje sjede pod krovom od plavičasto-zelene keramike, kao pod kakvim nebeskim baldahinom.
I tržnica Dolac i zgrada Rado, kao još tridesetak zgrada javne namjene u Zagrebu, uz neke privatne vile, djelo su najpoznatijeg arhitekta secesijskog Zagreba, Vjekoslava Bastla.
Rodio se u češkom gradiću Příbramu, kao Alois, otac František (Franjo) bio je Čeh, a majka Adelheid rođ. Mohović, Hrvatica iz Rijeke. S roditeljima i još četvoro braće i sestara 1880. je došao u Zagreb, gdje je preuzeo i hrvatsku inačicu imena Alois – Vjekoslav, te je tijekom školovanja i života koristio obje.
Godine 1892. upisan je u Razdjel za obrazovanje graditelja i pomoćnog im osoblja pri Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu, gdje je stekao zanimanje graditelja, a kao izrazito marljiv i zainteresiran učenik, već je za vrijeme školovanja počeo suradnju s najvećim zagrebačkim projektantskim i građevinskim poduzećem ”Hönigsberg i Deutsch” koje je sagradilo niz stambeno-poslovnih najamnih zgrada unutar donjogradskih blokova, i niz zgrada javnog karaktera širom Lijepe Naše.
Prvi projekti koje je Bastl radio s vlasnicima Leom Hönigsbergom i Julijem Deutschom odražavali su duh historicizma, u zagrebačkoj graditeljskoj baštini toga vremena dominantno utjelovljenim u varijacijama neorenesanse, neobaroka i neorokokoa.
Ipak, Bastl je 1889. svojoj tvrtki i Zagrebu podario zgradu ljekarnika Josipa Pečarića u Ilici 43, koja je pravi primjer secesijskog modernizma, čiji je arhitektonski vrhunac reljef Svetog Trojstva kipara Rudolfa Valdeca s raskošnom lepezastom konstrukcijom iznad.
Zgrada u cijelosti slijedi trendove bečkog modernizma, a potvrda vrijednosti projekta ubrzo je stigla u uglednom bečkom časopisu Der Architect. Tridesetih godina prošlog stoljeća, zgrada je nažalost preoblikovana do neprepoznatljivosti te danas njezino izvorno stanje možemo vizualno samo naslućivati.
Vjekoslav Bastl 1899. godine počinje svoj studij arhitekture u Beču, na Akademiji likovnih umjetnosti na čijem je čelu bio profesor arhitekture Otto Wagner. Na studiju, Bastl u potpunosti prigrljuje bečku secesiju, ugrađujući je u svoje studentske radove.
Na studiju, osim usvajanja poznate Wagnerove estetike kruga, Bastl postiže u svojim projektima visoku razinu originalnosti koja im osigurava objavljivanje u srednjoeuropskim arhitektonskim časopisima i visoke ocjene na natječajima.
Nakon završetka studija, vraća se u Zagreb i nastavlja raditi za ”Hönigsberg i Deutsch”, sada kao glavni projektant.
Prvi zagrebački zadatak po povratku bilo mu je oblikovanje Trgovačko-obrtne komore na Trgu Republike Hrvatske i Trgovačko-obrtnog muzeja na Mažuranićevu trgu. Slijedi kuća Rado na Trgu bana Jelačića 5, koju je za potrebe ordinacije i vlastitog stana na prvom katu, te stambenih i poslovnih prostora za najam naručio ugledni zubar Eugen Rado.
Jedinstvene i originalne secesijske zgrade koje plijene izuzetnom oblikovnom ljepotom secesijskog modernizma postale su zaštitni znak poduzeća ”Hönigsberg i Deutsch” i Bastlovog arhitektonskog opusa. Tom opusu pripada i zgrada Feller na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve.
Zgrada Kallina na uglu Masarykove i Gundulićeve, svojim pročeljem sa stiliziranim lopočima, šišmišima i crvenim cvjetovima na podlozi od plave i žute keramike plijeni i danas pažnju i mami objektive turista. Tu je i impozantna vila Kallina u Jandrićevoj 68.
Bastl se 1906. godine osamostaljuje i otvara vlastiti ured, a poticaj za to nalazi u povezivanju s generacijom mladih arhitekata koji su početkom 20. stoljeća promicali nove ideje o društvenoj ulozi urbanizma i arhitekture.
Bastl je uz Edu Schöna, Viktora Kovačića i Stjepana Podhorskog osnivač Kluba hrvatskih arhitekata, kojem se kasnije pridružuju brojni ugledni arhitekti, a cilj mu je promicati arhitekturu kao granu umjetnosti i regulirati strukovne ovlasti. Klub je ukazivao na potrebu provedbe javnih natječaja za sve arhitektonske projekte javne namjene, kao i na društveni značaj arhitekata u transformaciji urbanih sredina.
Bastl se u toj fazi profesionalnog stvaralaštva okreće srednjoeuropskoj arhitektonskoj sceni koja je većim dijelom napustila secesiju i okrenula se neoklasicizmu, pa iduća dva desetljeća njegova rada obilježava originalna i individualna interpretacija neoklasicizma.
U tom razdoblju radio je na mnogim natječajima za javne zgrade u Hrvatskoj (jedan od kapitalnih projekata je i Kompleks ubožnice i odgojilišta Franje Josipa I., danas u velikoj mjeri dograđene i preoblikovane bolnice Sveti Duh), iako se ova faza njegovog stvaralaštva po obimu ne može mjeriti s onom secesijskom.
Vjekoslav Bastl bio je osebujna ličnost, arhitekt koji je svojom vizijom, originalnošću i majstorskim oblikovanjem dao nemjerljiv doprinos centru Zagreba kakvog danas poznajemo.
Začudno je, da u istom tom Zagrebu nije zaslužio ni ulicu sa svojim imenom. Nadajmo se, da će neki marni ljudi, pregaoci i poznavatelji baštine, u budućnosti ovu nepravdu ispraviti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Koliko dobro HRT ispunjava svoju ulogu javnog servisa?
- ”Priče od porculana” su divan vez misli i osjećaja
- Valjda smijem sanjati rijeke praštanja kako teku našim srcima
- Za izvornu radost Božića treba otvoreno Nebo u nečijim očima
- Ima li mjesta za Dubrovačku Republiku u našim narativima?
- Zagrepčani, vaši i naši, svoj grad ljube zauvijek
- Oda ljubavi jednom otoku
- Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?
- Priče Edit Glavurtić inspirirane prizorima iz stvarnog života
- Vodič kroz emotivnu kartografiju Zagreba koji polako nestaje
